Zagabrijel II.

Knjiga treća: Plava žaba zaborava

Your time has come your second skin.
(Public Image Ltd.)

Na trgu ispred impozantne kazališne zgrade neke degutantne kišne nakarade išaraše grafitima Zdenac života. A dr. Vollmeyer, jadan i dalje gladan kao u prethodnoj knjizi, nikako da uspije u analizi njihovih konotacija. Jest, ima tu različitih asocijacija, pa i neka niska naracija ište svojih artikulacija, ali im nečitko i za zdenac krajnje nepitko pismo očito zadržava značenje. Nikakvo iznenađenje, pomisli jezikoslovac, eto mi razluka! A eto, i fin miraz luka okrunio bi vrhunski one ćevape, što mu i dalje ne hlape iz misli. Tko li to samo tako perfidno izmisli? O, bezobrazluka, sve je to izraz luka bez odapete strijele. Sve je to iskaz muka razapete fele lingvista. Čista dokolica, pusta besmislica, skaska skliska silaska kao, uostalom, i ovaj tu životni krug od kamena i bronce. Blijed bestjelesni zdrug za to vrijeme vuče konce za mrtve sezonce i sive žrtvene maratonce; iz kazališta čuje se zvonce, predah je gotov, započinje sljedeći čin. A poslije pelin, nikotin i otrovana čaša, na radost birtaša, za milost kaputaša, za ispašu paša, harambaša, milijunaša, mafijaša. Potom opanci dot com i obojci dot com. I na kraju, naravno, slijedi slom. Jer svaki krepani, sijedi som luta, pluta jatu svom i dromedar je neimar i dikobraz je neki brass i svaki jaz je nekako jazzy, ali on bi samo još da zamezi, taman tukli i delezi. No, dok se u sintezi neki prave Englezi, ovi tu bilmezi spremni su za dom.

I začudi se Nijemac nemalo tom očevidnom nemaru egzekutive, jer u njegovoj zemlji itekako su kažnjive takve trule invektive, pa i pljuske u lice javne savjesti. Znao bi on tu primjera navesti, kad desnica desnicu diže gdje ne treba i šepuri se poput jata samozaljubljenih tetrijeba, ali kad sudac izrekne tisuću eura spast će aura svakog takvog idiotskog manevra, jer toliko košta nadljudska rasa. Ovima tu očito nema spasa, a mogla bi se državna kasa i na takvim tupim budalaštinama puniti. Ali ne vrijedi mu se buniti, jer on je stranac u toj zemlji kukaca, tukaca i tuka, kao što je njemu strana i nastrana svaka kuka na križu i es i es i zig i hajl. Umjesto da se sa zlodusima ližu, što ne bi radije vodili ljubav? Recimo, froggy-style? Ako već ne kao stareća dječurlija cvijeća, a onda kao djeca močvara, bara, guštara, guštera i u mahovinu zaraslih starih bunara, kao punoglavci nova eona, za koji potajno već zvone zvona i nekakva klima se stvara. Izlazak iz u-ormara neki očito shvatiše sasvim pogrešno, bezgrešno i nekako nakaradno smiješno, da se njega pita. I sad se na Trgu maršala Tita, presumptivna komunističkoga gada, što isprati ga ipak cijela njemačko-njemačka2) vlada (a i mnoga druga strana ambasada), sprema neka proljetno-ljetno-zimsko-jesenja kiša. A doktoru na spomen šiša puna usta sline. Podno zečje mjesečine. Bolje bi mu bilo da se snađe i pronađe neke jestive popudbine, umjesto da s improvizirane bine sluša plijesan mornara s plavog Jadrana. Jer s njima da je punoglavnik, pa i zemlja sva. Ali zemlja je, čini mu se, zatrovana kloaka. Opaka i naopaka baraka raka. Kadli jedan vikne, rikne: Ajmo, frižider sad se gasi, tko se spasi, zadnji blajburger! Tko još nije, tko će prije zagrist glasno u nj? Il’ bi nekom, slasno, s tekom, više sjeo tunj? Onako fino, Kant in cunt? Adriatisch’ Küstenland? Usplahiren, wir marschieren bome Hand in Hand. Jer danas je danke Dojčland, a morgen der ganze štand! Der ganze šund, jebote Hund, jebote Mile, jebo civile! I onda U i U i U, kroatisch Kind, wo weinest du?

Na spomen barake za rak Nijemac, pak, ne uzmogne a da se ne prisjeti Gottfrieda Benna. Za Hrvate supermena školske sinegdohe, za njegove sunarodnjake sumnjivo lice jedne mračne epohe, na koncu i onoga što pjevaše o kokainu. I kako to strpati u smislenu cjelinu? Gle, ova gruda masti i sokova trulih, to nekoć nekom bješe veliko i važno i zvaše se opijenost i dom! A svaki dom, znamo, hrli jatu svom, kao nekoć pred zimske dane one Nietzscheove vrane, što jedna drugoj poslovično ne vade oči. Ne u samoći, ne u hladnoći, ne u bijeloj kokainskoj noći, ma bile i crne poput košuljaša, smrtoljubivih aščibaša, čije se ljute travnate kaše onkraj Naše valjda svaka šuša gnuša. Dobro, možda ne baš svaka, ima i vani čudaka, manijaka i luđaka, ili naprosto bedaka, što se – recimo, u slučaju njegove zemlje ‒ zanose lažima smeđe boje. Pa se onda u takvim košuljama razbojnički-bojno roje i ništa manje odbojno znoje, jer te su košulje boje rđe zadrtije i tvrđe bome od bilo kakve burke.

Eto, to su te furke, no vratimo se mi radije sinegdohi. Jer ta nam doktora jezikoslovca danas pokosi kao grom iz poslovična vedra neba. Jest, gladan je, al’ bi i jeba, jer slika što se kroz vreo eter do njegova mobitela vinu također je sinegdoha – brate, dio za cjelinu! I ta mu je, ni simbol, ni prispodoba, u svako doba milija od raspadnuta droba. Red bi bio, pomisli, da je napokon i proba, a ne da sluša vrisku gluhih ksenofoba, moba zloćudnih mikroba u živu tkivu doba, fetišista groba i drugih gnusoba, a neka zgodna konoba putem će se već naći. I zato reče zbogom ovoj crnoj braći, nikada bukači ne bješe jebači, o čemu, uostalom, govore i držači ponosna zagrebačkoga grba. Ne, vrba kao rima ovdje se ne prima. Prima se, međutim, ona, primadona telefona, ipsilona ko bombona, beladona svih njegovih slinavih oksimorona. Tona pustih silikona ne može zasjeniti njena vedra njedra, jedra bedra, štedra vjedra niske slasti. Na njoj mu je oči pasti, za njom mu je vazda gmizati, ukratko, žena za prste polizati, što bi rekli nemušti novinari, kanibalski strvinari, a možda i stari, olinjali perverznjak. Što može biti svak.

S druge strane, pak, novinarski zanat nije nimalo lak, posebno kad ti uvale noćno dežurstvo, što taj dan zadesi Lukreciju Panj. Ljigavi liganj od urednika tu je da je šikanira, pa sve nešto afektira, aludira, provocira, kao da je ona sirota kriva što policija ili nešto skriva ili i dalje mrklim mrakom luta u slučaju ubojstva ravnatelja Instituta za etnologiju i folkloristiku. A ona tu prodaje neku mutnu mistiku – rekao bi i heuristiku, ali nije siguran što riječ točno znači – i zato bolje da je bez nje tlači. Jer tko je jači, taj, eto, kvači, a ti se Luce lijepo isplači za plaću plahe novinske plaćenice, dok drugi slasno tlače tlačenice, mijenjaju mjenice, mlate koljenice, a ženice, mlaćenice, ko svećenice-uspaljenice sveumah pale male paljenice, kao što nekoć rad ljepote širiše zjenice atropinom, ubojitom slinom strine beladone ili po naški vile velebilja. O smilja, o silja, o monotone kupaone u kojoj oni postadoše ‒ one! Dakle, otvori sad fajl za novu verziju! Iza svega Lukrecija sluti perverziju, premda joj je osobno milija parafilija, ono, kao terminus technicus. Ali znanje joj ovdje baš i nije neki plus. Okej, šlus, prvo idu fakti!

Dvije, kakti, knjižničarke nestale bez traga. A susida s ponistre vidila vraga di umisto libri nosi tapervera. A di će s njin do u frižidera? Brate mili, a ča ga sili? Što ga, bogzna, na to tjera? Bit će manje hlad hladnjaka, koliko glad gladuša, što bi da kuša nešto što nije skuša, a bome ni brancin, pa ni orada. Ni hrenovka, ni safalada. A marinada spremna čeka na odreske od...? Čelo vijeka da skonča u probavnome traktu? O kakvom se faktu, pak, tu radi? O kakvoj nastranoj nasladi? Uzmemo li da ih je tip zaista izija, je li to hipokrizija ili vizija nečeg degutantnog? Alarmantnog, flambojantnog, kakvi nam novinski članci već moraju biti? Jao, Luce, zar i ti bez imalo stida da podlegneš uzusima tabloida? Gospe moja, kakva ljaga! Valjda će istraga pokazati je li ih zaista uspio smazati. Ili ih upravo uslast smaže? Bože, blamaže! Najblaže rečeno, onako blaže pečeno? Medium rare, jer tako, kao, voli ljudožder?

Ne, nije fer, pomisli Luce i prisjeti se more, što saleti je jednom i sjebe skroz ko Hektor3). Jer u toj mori kanibal, zli Hanibal Lektor, prisili je da pojede vlastiti jezik. I bi taj jezik, serviran joj ravno iz usijana tignja, ljigav i slinav ko neka gnjila lignja, mlohav i rohav, krt kao smrt, obeščašćen i silovan na žrtveniku nacionalne jezične konjunkture (otad se te torture valjda i zovu lekture). I uze taj blijed objed sukrvična danka, jer drugi slijed je lingua franca, malčice na provansalski, u umaku od finih, probranih trava; ali tava, ta najgora od svih jezikoslovnih sprava, bijaše naš gorak hrvatski teflon, u kojem niti zvoni zvonak zvon kaja, niti na smrči cvrči ča njena kraja, a što, unakaženo, zakrvari tlo. Eto, dosegli smo dno, kad ča ode ća, a kaj, kao neki smušeni Glembaj, samo još na avaj daje, na razne prazne uzdisaje, na vae victis i vae misero mihi. I džaba versi, džaba stihi, džaba i žaba, ali nje nema u tom snu. Jer stisnu je, što reče Trakl, san o pukom zlu. Treći slijed su nasjeckani, prženi jezičci, ljuti, oštri, začinjeni kao jetki plamičci, zaliveni obilato jezikovom juhom, što jede se, kažu, žlicom, ali i uhom. Katkada i gluha duha, najbolje uz klice. Okruglice, fine ftice, knedle drevne uzrečice, izlijeću, pak, strelimice iz suha grla nejebice zamrla idioma; na radost genoma umak im je koma.

Ali kao što biblijska Saloma naruči onomad na tabletu glavni komad sv. Ivana Krstitelja, doktor Lektor priprema sad cijelu paletu sumanutih želja dežurnih jezičnih progonitelja, mentalnih vrhunaca samozvanih čistunaca. Purizam s mlincima za opomenu tuđincima, uz brdo masnih priloških oznaka. A neće izostati ni priložna doznaka domišljatom chefu, što po ćeifu politike na krilima dvorske kulinarske kritike tranšira klitike, kao da sam Wackernagel4) latio se noža, lonca i šeflje. I sve je cheflje maslo, mek maslac i mast. Čislo na kiselo, vlasac i vlast. Veselo sve selo: sladi se strast! To može i Natren, ali samo na tren, jer Wacker je Nagel nam rezak ko hren (a znamo mi dobro tko je suveren). Tu sjest će i čašica etičkog digestiva, a potom, uz par slatkih tuđica, značenja mahom kriva, kao nepčani flert dolazi desert: flambirani zli jezici. I tko da odoli takvoj mimezici? Takvoj mi muzici birana žbira na uzici, garnirana uhljepkom činovničke guzice, uz dvije-tri djevičanske krokodilske suzice?

I sluša Luce sluzavi taj smijeh i sluti Luce kuhinjski taj grijeh i oćuti mutavost u mozgu ko kulturu, a jezik joj se krvav puši na tanjuru. Jer jezik je moj grincajg i moja salama, govedo iz štale, iz vrtića strah, on je moja savjest, moj sveti stup srama, moj posljednji trzaj, moj anđeoski prah. Gdje ćeš veće sreće? O, zipke debakla i onog što ga zakla! I zgnječi i zdinsta u labuđi pjev. Zar ima mjesto takva debilizma gdje guši se, ruši, suši jezik živ? Zar ima mjesto gdje čereči ga šizma gluhonijemih gnoma? A tko nam je kriv? Tko ste? Odakle? Ne znam, al se gnušam gluposti vaše. Slutim da živim tek vas kad prestanem da slušam i svako vaše ljigavo povijesno »međutim«. Dok vaša me poučnost mjerka ispod oka, ko stado stupidna, ko obijest duboka.

Stoka bijaše riječ s kojom se na usnama probudila, kao da ju je odveć snažno uzbudila sva ta nestvarna navala jezičnog ludila; ali da ponovno utone u san, e to se Luce nije više usudila, jer bi si time, pomisli, možebitno i jače naudila. U bunilu pokuša jezikom napipati jezik i utvrdi da je još uvijek tu. Dakle, ništa nije pošlo po zlu, čak i u tom strašnom snu uspjela je sačuvati zrnce integriteta, što ga, kako vjerovaše, uz nešto promiskuiteta gaji još od dana pohađanja fakulteta, pa onda, što je ne ubije, čini je donekle jačom. A sada kutlačom za plaćom, trbuhom za kruhom, za jezikovom juhom, čiji joj opor okus nikakva stručna, nekmoli priručna jezična vijećanja neće moći trajno izbrisati iz sjećanja. Kao, uostalom, ni sam fakultet, gdje smušene mudroslove, kako stare, tako i ove nove, neka sila zove, tjera odvaljivati na Heideggera, tog zlogukog menadžera plitka bitka i ustajala vremena, što ispod hlačna remena čvrsto vjerovaše da mišljenje mislivost mislivog ne misli drukčije doli na njemačkom i – dakako ‒ grčkom.

Katkada raznoškom, katkada zgrčkom preskakaše taj bahat svat smiono ponore očevidnosti. Bez imalo stidnosti (die Scham-Haftigkeit, usp. das Behaftet-Sein), nauštrb providnosti (die Vor-Sehung, usp. die Vor-Stellung)5), a napose kompromitirane židnosti (das Juden-Tum) svojih vrsnih učitelja. I ne bi za njega, čini se, većeg veselja (što mu valjda bi i želja) nego da istine života crpi iz pustih jezičnih grehota, dok to neko ono (das Es), zvano gdjekad i misleća tvar (usp. ens-cogitans), ne doživi kvar i padne u trans (pred obzorjem smrti, da bude totalno dirty). I u tom transu zapodjene nam mislilac divljačku romansu. Ne s Hanom Arendt, pa ni s onom logičkom Barbarom Celarent, nego s vlastitim mentalnim sklopom (patološki-pravno to zovu i sinkopom). I dok savjest sinkopira, miso mišlju masturbira, Es se u Es-Es duplira, a sve iz samobludna hira što radost datosti podijeli nam na predručno i priručno, u najmanju ruku znalački ručno, poučno-mučno i bjesomučno-bučno. Zvučno-kućno, kuća bitka, britka čistka priručna užitka i na kraju ejakulacija, kad nadljudska nacija oćuti Drang zum Übergang6). A Übergang ko naše iber-gange: Mala moja, deder svuci tange...

Ne sjeća se Luce je li se doista nekome posreći na sve te mudre Martinove riječi, ali ne može se oteti impresiji da se mudrost vraća tom nekom Hegesiji, autoru nečuvena spisa o čovjeku što sama sebe htjedne da umori glađu7). Može ona, doduše, zamisliti i slađu smrt od anoreksije8). Pa i od apopleksije ili puke gramatičke fleksije, jer niske tjelesne refleksije govore da i oni što sebe baš i ne vole glad u pravilu tole, makar i izdancima vlastite vrste. Ližu li potom prste od slasti, to ovisi o količini mračne strasti s kojom su voljni upasti u taj bogumrski čin ili, kako filozofi kažu, akt. A žrtva je svakako hin i žrtva je svakako nackt, gola do bola i sasvim pri sebi dok je krvnik digestira (tako to valjda Martin formulira). A prethodno je bome ne mora ni zavesti, jer što priziva k mišljenju priziv je savjesti, ta se Martinu u sistem doduše uvući znala, ali je zato nema kod kanibala, jer njegov je jedini sumanut zadatak da sladostrasno žvače nečiji batak i vrijeme mu prolazi, vijek mu je kratak, a toliko ljudi još valja privesti pepsinu, umočiti u slinu, pa onda u želučanu kiselinu, da mu se ko Heideggerovu čestitom građaninu pred očima crni i hvata ga strah. A slika se zrni i gruša se dah.

I sad bi Lukrecija, da je u tome ne priječi zanatu svakako štetna diskrecija, najradije napisala da su nestale knjižničarke zahvaljujući zločinčevu sanitarnom čvoru tijelom bar dijelom već na putu prema Crnome moru. Jer goru sudbinu ne doživi čak ni onaj etno-doktor, što ga, kako se čini, usmrtiše toksini neimenovane žabe otrovnice, tek što policijske neznalice to nikako da utvrde pouzdano. A ipak je bjelodano da to nisu čista posla. Doista i nisu, ali to znamo vi i ja, o lectore mio, mislim, to da je dr. Vrabec učinio nešto što nikako nije smio, naime, da bar jedan vrijedan spis tutne u svoju pismohranu na Institutu, što, opet, prema nepisanu statutu tajnog bratstva laminatstva predstavlja neoprostiv grijeh. I da za to životom plati ceh. A sad recite, izmami li i vama na lice smijeh činjenica da taj spis bijaše tiskan i dostupan javno? Dobro, pročitaste to davno, još u pretprošloj knjizi. I dok sjećanje klizi prema reprizi zlosretne praizvedbe, recite još i jesu li ga zaista zbog spisa ubili isti oni što su ga snubili da stupi u red sljedbe? Ili se odredbe sljedbe odnose na pohranu, a ne na spise same? Slutite li obrat u tkivu ove drske drame? Ako da, neka ostane ekskluzivna tajna. Jer znamo to, rekosmo, vi i ja. Ne i policija, ne i Lukrecija. Premda, dobar trag je i žablja sekrecija. Odnio je vrag, zašto tone Venecija? I što je to, zapravo, alopecija? Ta snašla nam je bojnika Tomislava u jeku ZET-ove svemirske pustolovine. Zasad toliko, a sad trkom natrag u novine, među rotacijske klipove, pogane čipove i informacijske osovine, gdje su otisci umovanja nerijetko žuti, gdje svatko nešto sluti, muti i mudro šuti o svojim neimenovanim, dobro upućenim izvorima.

Gdje ima dima i uglavnom samo to. Gdje svako govedo sniva zlo kao credo marketinga i tiraže. Gdje snovi se vlaže, a moral važe gramima bijela praha. U carstvo kraha, kratka daha i kratkoročne noćne memorije, od kojeg gori je samo još politički spin. O, Nacht, ich nahm schon Kokain. Jer taj te, znamo, ipak neće slagati. Lukreciji, pak, je rečenice slagati u raster sutrašnje traume. E, moj zaume, budi mi sada od pomoći. Kadli joj negdje bliže ponoći zapišta mobitel kao iz vica. Niži inspektor Mirko Podrebrica zove je s uskraćena broja. I već je hvata paranoja, jer što bi je ovako kasno zvao kad ne bi znao nešto bitno? I kad to bitno ne bi bilo hitno? To što mu se ona svidi na prvi pogled se možda i ne vidi, dakle, mudrome dosti. Iza knjižnice umirovljenici pronađoše, naime, neke kosti, u kontejneru, ispred garaže, u rudniku isplative PET-ambalaže, ogoljene u svojoj bačenosti stršahu tamo još malčice krvave, svježe, a znamo da kosti same ne bježe, jer stega ih steže da bilježe zločin, dočim zločinci bježe itekako. Zato je s mrtvim kostima lako, to znade svako osim dežurnih forenzičara, kojima čitav slučaj stvara tešku muku i – kako kažu – nepotrebne brige. Jer kosti, ako su ljudske, pucaju tamo gdje se u pravilu pale knjige, tako da sad traže tragove paleža na diku svog staleža sred knjižnične tmine.

A jedan mlađi policijski pozornik (fin i dobar neki lik) od svjetine ubire zakasnine, jer to više nema tko da radi. A pogon, kaže on, ne smije da se hladi, knjižnica ima da radi i noću, jer to je doba kad pisana riječ luči posebnu mliječ, dabog glavom miješali kreč, nek manje loču, a više pohode biblioteke, ma bile im i daleke u čitalačkoj amplitudi, dok zora ne zarudi, pravo im budi: vi prekrasni ljudi, s vama mogu cijelu noć biti budan i udarati pečate: čitajmo do zore! I tako kad misli se uspore i usredotoče na srce književne samoće, kad s mrkog tornja bat policijski broji sat, kad građanin je čestiti već otišel spat, a mrakom lete coprnice, netopiri, štrige, metropola brigom redarstva dobije Noć knjige. Dok sige intrige lede krv ko vrisci, iz jazbina i duplji mile tada pisci da u sveopćoj stisci iscijede neke blijede kune i na svoje uvele bankovne račune. Jer ako neće banke, ako neće laminati, knjižnična policija jezike vam zlati, za koje ne tako davno još smješe da vas mlati. Ali to su tempi passati, pluskvamperfekt, hura! Znade prefektura što je fiskultura friške knjiške riječi. Нико не сме да вас бије, niti smije da vas priječi, a tko hoće riječ da gnječi, тај нек иде да се лечи, jer svakoj sječi kucnuo je kraj. Ovo samo FYI.9)

No, vratimo se mi kostima, što se lišene svakog putenog kostima zamalo nađoše u reciklaži. Pa ih ti sad važi i po njima traži DNK. Eh, kome se, pak, to sad da? Te životvorne kiseline, ti spiralni nositelji identiteta, sve su to podmukle forenzičke psine i sve to samo smeta poštenoj istrazi, u kojoj se važu iskazi svjedoka, ma bili i odoka. I sve to, Bože nas oslobodi, samo vodi onoj smušenoj teoriji evolucije, zbog koje na muci je svaki čestiti hrvatski konzervativac. Ona je krivac svim nedaćama na našoj blatnjavoj sudbinskoj cesti i nije nam zato spirale plesti, već se ti kume lijepo pričesti i spoznaj svoje gene. Kamene, dakako, što slavni ih preci svima nam za popudbinu uklesaše u tvrdu stinu još tvrđim hrvatskim udom kao dlijetom. I to ne brutom, ne netom, ne internetom, nego davno, onomad još u mračnome stoljeću, kojim dan-danas prolijeću sve naše premudre gnome. Sve je to igrokaz, šporko kazalište, smišno i grišno i ko je tu falija? Đava te lipi sunporon zalija, što će nam uopće gen i Talija? Što će nam muza prijetvornih suza, sluzava, puzava, ubojita ka meduza? Skužajte muži, scusi Croati, skuži li itko tko kuži i blati naš svet suverenitet u genetskoj kloaci u koju nas ruka usuda baci lijepe i slijepe ko poslovične prve mačiće? Rekoše, naći će tu se sad svakakvi tragovi. Ti žuti i zeleni genetički vragovi. Ti crveni sagovi i obijeni pragovi bjelosvjetskog hohštapleraja. Ovo je bilo do jaja!10)

I kako ništa tu ne bi od posebna značaja, odluči inspektor, ovaj put niži, da se za savjet obrati medijskoj hiži, na čiju je novinarku ionako već bacio oko. Možda se tu razvije i nešto naoko duboko, neka naklonost, recimo, nastrano-obostrana, ako bi bilo sreće. Ali neće, reče narod, u koprive grom. A opet, tko je on da sebi sudi u nedostatku adrenalina? Veli ljudi, silni udi, to je naša domovina!11) Dakle, neoboriva jednakost: jedna kost govori više od tisuću riječi. Pa se ti sad kreči. Mozgom ječi ceha geslo: Sherlock Holmes ni sisal veslo, njega je Conan Doyle. I dok ga je dojil, bormeš se znojil, ali nas je sve odgojil da budemo inspektori, neumorni kolektori činjenica, kojih svijet je ukupnost, što znade Podrebrica, a poduči nas Wittgenstein, u čije se prezime stisnuše i kamen i gen i ona klizačica Katarina, ako je se netko slučajno još sjeća. Da ironija bude veća, na klizavom smo terenu. Objave li novine ishitrenu vijest o tome što se u knjižnici moglo zbiti, čitav grad i opet će se sliti u izvanredno stanje. A inspektor Orešković uze bolovanje i prepusti mu cijelo sranje da se u njemu snalazi sam. Pa on od muke nema kam i od bruke ne zna kaj. There’s a Starman waiting in the sky, zakrči nakratko s radija snažno, ali on ne zna je li to sad važno.

Vrijeme je noćas nekako vlažno, polarno-sparno i vrelo-ledeno, nesanično-snohvatično-razbuđujuće-sneno, jednom riječju: jebeno. Po čitav dan grad grca i bunca, jer dva ga sunca s tajnog klimatskog vrhunca prže, a bure brže-bolje hlade. I niotkuda volje, niotkuda nade, niotkuda one drolje od vlade da nas vrati bar malo u normalu (shvatimo ovo kao ocvalu šalu, jer od vlade ništa u tekućem kvartalu). I opet će snijeg i kratki rukavi, i sve ga to gnjavi i poput more mlavi i davi, i sve mu se nešto plavi pred očima, dok noćima bulji u prazna nebesa. Jest, našlo bi se tamo raznih čudesa, ali Mjesec je i dalje samo jedan (bit će da bar tu netko bijaše štedan). Jedan i dalek i nekako zao, malčice zelen kao bojnikov heroinski kotačić, kao svemirski kolačić, kao Petar Svačić12), nakon što ga Ugarin dokrajči v gozdu na Gvozdu, te ga, bar u nadahnuću Otona Ivekovića, stade kljucati jato grdih črnih ftiča, dok malo podalje, kao da iskoči iz nekog nacional-romantičnog pornića, stoji prilično gologruda žena, možda kraljica, Lijepa Jelena, a možda i kakva hrvatska valkira, što mnogima, eto, ne daje mira, jer provocira i u libido dira.

A inspektor nikako da se koncentrira na ono što sve vrijeme hoće da kaže. Nije da laže, niti joj maže oči, on bi da je melem njezinoj samoći, on bi da je bedem posvemašnjoj noći, bedem što ga probije samo metak ljubavi, brava što je obije taj mu cvijetak ubavi, da nije te fobije; ko haljetak gubavi nadvila se ona nad njime, a da joj pravo ne zna ni ime. U raljama fobije on sluti mračne lobije, što njeguju hobije da uhvati te strava. I ne boje se robije, ni kaznenog prava, jer na njihovim jaslama spokojno spava zakonodavac, što smjer i pravac crpi kao u transu iz njihovoga tajnog koda. Jedni će reći: iskoristi čovjek šansu! Drugi će reći: sve je to moda, konspirativna razonoda. A treći? Za njih je metoda oda, recimo, ona jedna, posvećena radosti. Pa bismo onda izvor svih gadosti trebali tražiti oko močvarnoga sela13) Bruxellesa. I naći se usred stresa, jer poput nemuštog političkog mesa odapesmo strijelu bijesa prema srcu plemenite plijesni, što nekoć se zvaše ugljen i čelik (zbog toga danas krvare desni, a i lijevima je zalogaj velik). A kome zloguk Atomium baš dokraja ne smuti um, taj tražit će slobodnozidarske pare onkraj sjevernoatlantske bare, recimo, u onom očnom trokutiću ponad dolarskih piramida.

I čuvaj se, posebno pri piću, hrvatski crve ožujskih ida, jer laminati će nam bez imalo stida proglasiti žuju kao vrhunski zakon, nakon čega slijedi stega jednog licemjernog, lažnog ega, začetog iz pukog gega u mračnim podrumima neoliberala, nad lijesom krepana kapitala (mati ga bidna ne oplakala!). A žuja samo što nije zakucala na trošna vrata naših lunatičkih kalendara, da prstima zla alkemičara, arhivara i bankara, Baltazara, netopira i bravara i portira u Trajanovu frulicu zasvira da se svijet kakav umišljasmo da znamo u slatkom grču ropstva guši. A onaj s vragolikom rupom u duši, što, kažu, ima kozje uši, kopito i devin papak, trozub, rep i treći kapak, odavna se s nama srodi, prijetvoran kao krokodil, naprosto jer on to može. Mantil mu od zmijske kože, cijenjen gost je svake lože, masonske i predsjedničke, fiskalne i državničke, laičke i klerikalne, lojalne i kriminalne, vlastohlepne, nacionalne, globalne i medijalne, ljube ga konzervativci, laburisti, slobodari, kradljivci i drugi krivci, ali tko još za to mari, đavolji smo strvinari, podanici ponajbolji; jer žuja je zakon, žuja po volji!14)

___________________

2) Prisjetimo se, među članovima ukupno 123 strane delegacije, koje su prisustvovale pogrebu Josipa Broza 8. svibnja 1980. u Beogradu, našli su se predsjednik Savezne Republike Njemačke Karl Carstens, savezni kancelar Helmut Schmidt, te ministar inozemnih poslova Hans-Dietrich Genscher, kao i glavni tajnik Centralnog komiteta Socijalističke jedinstvene stranke i predsjedavajući Državnog vijeća Njemačke Demokratske Republike Erich Honecker. Nakon susreta Schmidt-Honecker u veleposlanstvu SRNJ u Beogradu zapadnonjemački kancelar izjavio je: »Takav pogreb trebali bismo imati svake godine«.

3) Veza između u nas gdjekad rado korištene fraze »jebati (koga, što) kao Hektor« (u kajkavskim krajevima usporedba s Hektorom mjera je, čujemo, i za intenzitet pijanstva) i Homerova trojanskog heroja lingvistički i etnološki ne može se potkrijepiti pouzdanim dokazima (iako su je neki domišljati suvremenici koristili i kao potkrepu tezi da se Troja pouzdano nalazila negdje na sjeveru Hrvatske). U slučaju naše Lukrecije, koja je prije skoka u ralje novinarstva ipak apsolvirala studij kroatistike, posrijedi će prije biti intenzivno bavljenje poezijom Petra Hektorovića i Hanibala Lucića.

4) U spomen na švicarskog jezikoslovca Jacoba Wackernagela (1853.-1938.), čije nas glasovito pravilo (1892.) poučava da se slabo naglašene i nenaglašene riječi (klitike) u indoeuropskim jezicima naslanjaju na naglašene i teže drugome mjestu u rečenici, odnosno, mjestu nakon prve toničke cjeline.

5) Napominjemo da ovo vjerojatno nisu izvorni Heideggerovi termini, te ih ovdje koristimo isključivo u smislu filozofskog kabareta, zbog čega ih i ne treba posebno prevoditi (usp. das Über-Setzen).

6) Poriv prema prelasku (k samom bitku ili k propasti, tako nekako trabunjaju Crne bilježnice).

7) Sadržaj Hegesijina izgubljena spisa »Apokarteron« (Samoubojica glađu) možemo samo naslućivati iz Ciceronove bilješke: »Čovjeka koji se odbijanjem hrane nakanio lišiti života stranci u tome sprečavaju. Zauzvrat on im nabraja nedaće ljudskog života«.

8) Iako bi Anoreksiju mnogi bez previše razmišljanja strpali u neku od mudroslovnih škola tadašnjice, o mogućem postojanju antičkog filozofa toga imena ne postoje nažalost nikakvi pouzdani podaci. Za pretpostaviti je, međutim, da se negdje između 4. i 3. stoljeća prije Krista kao Hegesijin učenik smucao Kirenom i propovijedao krepost kao uzdržavanje od jela. Čini se da se na njega u svom učenju o prežderavanju kao grijehu i povraćanju kao povraćanju kreposti pozivao i iz popisa crkvenih otaca kasne antike zarana izbrisani sv. Bulimije.

9) O daljnjoj sudbini mlađeg policijskog pozornika (podaci poznati uredništvu), koji je, nakon što je iz nepoznatih razloga doživio traumatičnu preobrazbu u knjižničara, vozilom hitne pomoći prebačen u Kliniku za psihijatriju »Vrapče« do zaključenja ove knjige nismo uspjeli saznati ništa. Iz PU Zagrebačke potvrđeno nam je da se nalazi na duljem bolovanju, a čini se da je pod pseudonimom počeo pisati i književne kritike.

10) Nažalost, nismo uspjeli saznati ništa pouzdano ni o daljnjoj sudbini forenzičara, kojima se pripisuju ova razmišljanja. Čudesno djelovanje knjižnica na policiju ostat će predmetom psihijatrijskih istraživanja, a mi možemo samo pretpostaviti da su gospoda uzela dulji godišnji odmor. Premda, ubojica je i dalje na cesti, ko žabac mu se mozak žesti, a povezeš li ovoga čovjeka, obitelj huda sudba čeka: ubojica je na cesti. A cestu, znamo, valja mesti.

11) »Vele gore, veli ljudi / Rujna lica, rujna vina / Silni gromi, silni udi / – To je naša domovina!« (Antun Mihanović: »Horvatska domovina«)

12) Posljednji hrvatski kralj narodne krvi (? – 1097). Mislim, stvarno, ako ste morali konzultirati ovu fusnotu, onda to govori samo o vama, moj štioče. Ali naravno da niste, znamo mi dobro dečke s Gvozda.

13) Za slučaj da novine na stražnjim stranicama nisu već pisale o tome, prema jednoj teoriji ime belgijske prijestolnice i sjedišta Europske unije sastavljeno je od staronizozemskih riječi »bruoc« (močvara) i »sella« (prebivalište, dom). Po drugoj teoriji imenu grada kumovao je most (novonizozemski »broek«) preko rijeke Senne. Ali kako su nam svima močvare prisnije od mostova, ostat ćemo pri prvoj. A nad močvarama se, znamo, noću vole paliti divlji ognji (lat. ignis fatuus, njem. Irrlicht), varljiva, sablasna, katkada lutajuća svjetla o čijem nastanku znanost još nije rekla posljednju riječ, ali su mnoge kasne namjernike, uvjerene da se radi o znakovima ljudske prisutnosti, znala uvući dublje u negostoljubiv glib, pa onda, sasvim metaforički, i u propast.

14) Ordo Fratri Laminati, Liber ominum cervesiarum: Martius est lex, Martius per voluntatem.