Vienac – nacionalni kulturni kapital

Iza najave moje teme krije se zapravo teza o Viencu kao temelju moderne nacionalne kulture, odnosno o kulturnome kapitalu koji i danas traje. O čemu je riječ? Riječ je o stvaranju moderne hrvatske nacije i o ulozi koju su u tome imali novine i časopisi. Okidač je bio Gajev projekt Novina s Danicom, koji je pokrenuo kotač nacionalne povijesti. Feudalnu i fragmentiranu Hrvatsku jedan je tiskani medij trebao uvesti u red modernih europskih nacija po načelu: vlastiti jezik, pismo, pravopis, povijest, znanost, umjetnost, institucije, mediji i politike – one politike koje bi je oblikovale i čuvale unutar monarhije u kojoj su – osim hrvatske – svoje mjesto tražile i druge nacije. Pa kad grof Drašković pri osnivanju Matice ilirske istakne kako su Hrvati i prije Nijemaca imali svoje pisce i djela, on je svjestan ne samo kapitala koji počiva u hrvatskoj tradiciji nego i rizika da se taj kapital na pravi način ne aktivira. I njemu i njegovim suvremenicima najprikladnijim se činio ilirizam koji je u političkom smislu bio besmislica, ali je taktički odigrao dalekosežnu ulogu. Politički naivno, ali matematički precizno tu je ulogu izrazio lider ilirskog pokreta povjerivši se kako bi preko noći umjesto jedva milijun Hrvata nastalo čak 12 milijuna Ilira – nasuprot 8 milijuna Mađara! Šenoinome naraštaju ilirsko je ime tek tlapnja, a generacija Ante Kovačića tome će se imenu na sve načine rugati. Sve je bilo zrelo da sadržaj ilirskog imena preuzme ime hrvatsko, pa je i Velika Ilirija mogla postati Velika Hrvatska, a Matica ilirska Matica hrvatska.

U takvoj klimi Matica je, nakon što je podijelila uloge s mladom Akademijom, svoj još neuhodani časopis Vienac predala Dioničkome društvu. Društvo je imalo tiskaru te djelovalo kao nakladnički zavod u rukama Narodne stranke. Bila je opremljena najmodernijim električnim strojevima, osim dnevnika Obzora i obiteljskog dvotjednika Dom i sviet, izdavala je komercijalne i humorističke listove koji su imali važnu ulogu u stvaranju prvih profesionalnih novinara. Od ožujka 1873. preuzela je od Matice Vienac te angažirala Augusta Šenou kao urednika. Ono što je trebalo biti privremeno, proteglo se sve do 1900. kad je Vienac vraćen u okrilje Matice, da bi se 1903. nakon 34 godine urednog izlaženja ugasio.

Vienčev kraj poklopio se s važnim događajima: Kállayeva smrt i obustava sarajevske (Kranjčevićeve) Nade, konačno odstupanje bana Khuen-Héderváryja, Strossmayerovo povlačenje pa smrt 1905. godine, Riječka krpica i Hrvatsko-srpska koalicija, muslimanski Behar itd. Hrvatska kultura na nekoliko godina ostaje bez časopisa, stigli su novi, a s njima i borba za Vienčevo ime. Za slavu staroga Vienca tijekom 20. stoljeća borilo se još pet časopisa – sve do današnjega Matičina imenjaka, što je jedinstven slučaj u povijesti periodike. Očito, stari je Vienac stekao simbolički kapital koji ga je pretvorio u nacionalni kulturni brend.

Razlozi za brendiranje ležali su na nekoliko razina, od kojih ću upozoriti samo na neke.

Kada je potkraj 1868. Matija Mesić, tadašnji Matičin potpredsjednik, najavio novi poučno-zabavni list, dodao je i njegovu ključnu socijalnu odrednicu: za srednje staleže. Svi Vienčevi urednici imat će je u vidu, posebice u tome smislu najvažniji urednik – August Šenoa. Uostalom, sav Šenoin književni rad tome je podređen, tj. išao je za potiskivanjem njemačke književnosti i tuđinskog duha te za okupljanjem domaćega književničkog stališa. Ukratko, mlado je hrvatsko građanstvo u Šenoi našlo svoga pisca. Strukturu Šenoine publike čine Vienčevi čitatelji, koji statistički odgovaraju strukturi i karakteru Matičina članstva: đaci, učitelji, svećenstvo i činovnici, a od institucija – kavane gdje se list mnogo čita. Taj je profil ujedno tipičan za profil hrvatskog intelektualca 19. stoljeća i njegov nacionalizam, koji je na leđima iznio preporod te stvorio i oblikovao modernu Hrvatsku.

Što se političke dimenzije tiče, iza Vienca stajali su narodnjaci, nasuprot njima bili su pravaši sa svojim listovima. Ma koliko profesionalni kriteriji na kojima je inzistirala Dionička tiskara bili važni, stranačke su se razmirice upisivale i u eminentno literarne stavove. To je mladu hrvatsku nacionalnu kulturu činilo dinamičnom i dijaloškom, na momente i poticajno polemičkom. Šenoa se klonio Vienčeve politizacije; objektivno to nije trebalo ni biskupu Strossmayeru, koji je zato imao ne samo druge ljude, već u prvome redu svoje političke novine (Obzor).

Na makro-planu Vienac je promijenio nekoliko kulturnih matrica i epoha, što nije učinio nijedan drugi časopis. Od romantizma preko realizma do modernizma, s njima i preusmjeravanje s germanofilstva prema frankofilstvu, dok je slavenofilstvo ostalo svojevrsna konstanta. Napokon, kako je dominantna odrednica 19-stoljetne časopisne produkcije njihova poučnost i zabavnost, mogu se pratiti svi oblici i promjene u strukturi mladoga hrvatskoga građanskog društva i njegove kulture. Prvi put može se medijski, kroz jedan jedini časopis, koji je uredno izlazio svake subote ujutro (tek potkraj četvrtkom), pratiti proces proizvodnje njegova subjektiviteta putem različitih diskurzivnih praksi ‒ književne, kazališne, likovne, glazbene, pedagoške, etnografske, arheološke, traduktološke, lingvističke, medicinske, meteorološke, enigmatske, modne, turističke i drugih.

Likovni stručnjaci mogu pratiti npr. razvoj portretnoga ili žanra povijesnoga slikarstva, odnosno slika s povijesnim temama, ili pak nastanak i povijest karikature i sl. Naročito zanimanje izazivalo je povijesno slikarstvo F. Quiquereza koji se proslavio slikom Dolazak Hrvata na obale Jadranskog mora, a koja je lirski odjek našla u istoimenoj pjesmi Franje Cirakija objavljenoj u Viencu. Popularan je bio i slikar N. Mašić sa svojim motivima seljaka te kipar I. Rendić koji je svojim skulpturama obilježio tadašnju izgradnju Zagreba kao glavnoga grada te portretirao brojne uglednike, o čemu isti Vienac uredno i izdašno izvješćuje. Slike historičkog genrea bile su izložene u zagrebačkim knjižarama, JAZU ili sveučilišnoj knjižnici, a njihove grafičke reprodukcije visjele su na zidovima građanskih soba uz litografirane portrete poznatih ličnosti kao što su Jelačić ili Strossmayer. Posebno mjesto pripadalo je i Isidoru Kršnjaviju (ocu Vienčeva vizualnoga identiteta!), koji je još 1868. pokrenuo osnivanje družtva umietnosti. Uz časopise i likovnu umjetnost krajem će se istoga stoljeća vezivati pokret naše secesije, a preko toga, tj. preko zajedničke suradnje mladih umjetnika – likovnjaka i književnika, i konačno osnivanje Društva hrvatskih književnika. Ili, drugi primjer: »Prilog k hrvatskom glasbenom nazivlju«, što je prva teorija glazbe u nas, a objavljena je u Viencu, i to iz pera pisca V. Novaka, itd.

Ne bez razloga, međutim, Vienac je ključan za nacionalnu književnost. Ono što se od ilirskog pokreta naziva novijom hrvatskom književnosti upravo je nastalo i razvijalo se u njezinoj periodici. U njoj se oblikovao književni model specifičan u pogledu funkcije i strukture – žanrova, stilova, postupaka, motiva i profesija. Kanonizacija ovoga modela, njegovih oblika i diskurzivnih praksi provedena je upravo u časopisima (implicite i Starije hrvatske književnosti). Primjerice, proces instaliranja novele započet je Šporerovim almanahom, nastavljen je Danicom, Kolom i Zorom Dalmatinskom, Nevenom se privodi kraju, a Viencem se zaključio, pa je nova književna vrsta – osim prve domaće teorije (J. Hranilović, O noveli, 1883.) dobila i visoki status u tadašnjoj književnoj hijerarhiji. Novela u Viencu ujedno otpočinje i proces vlastitoga raslojavanja, ali i poetičkoga razlaganja našega realizma (Geranium I. Vojnovića, pa Leskovarova Misao na vječnost i Matoševa Moć savjesti). Slično je i s romanom koji, zahvaljujući Šenoi i kao uredniku Vienca i kao piscu, obavlja dvostruku zadaću: dovršava (Kačićev) proces stvaranja domaće čitateljske publike i ujedno afirmira novu pripovjednu vrstu, i to odmah u europskoj varijanti (scottovskoga) povijesnog romana.

Dio protomodernističkih značajki Kovačićeve Registrature nesumnjivo valja pripisati i mediju u kojemu je prvi put objavljena, a to je upravo Vienac. Uostalom, nema iole važnijeg hrvatskog romana 19. stoljeća koji u Viencu nije bio objavljen. I dvije najvažnije polemike o hrvatskoj književnosti vodile su se ovdje: prva o romanu i o tipu našega realizma, druga o realizmu i modernizmu (sukob starih i mladih). Na stranicama Vienca zametnula se i katolička književnost koja će s početkom 20. stoljeća dobiti svoj okvir u akcijama katoličkog pokreta, pa tzv. žensko pitanje ili pitanje krasnog spola, itd.

Rekosmo kako je Vienac bio obustavljan 1903., a potom da je uslijedila borba za njegovo ime i slavu. Čak se pet inačica za to borilo, zadnja je aktualni Matičin Vijenac. Za medij je to znak da mu je pravo jamstvo stabilnosti i kontinuiteta u instituciji koja ga drži. Pod jednim uvjetom: da iza nje stoji država, tj. kapital. U 19. stoljeću tu je državu uvelike nadomještao biskup i mecena J. J. Strossmayer, a u 20. stoljeću ‒ zbog karaktera tadašnjih država ‒ Matica hrvatska i njezini časopisi bili su (htjeli-ne htjeli!) u poziciji subverzije. Tek od 1990. godine nacionalna država pojavljuje se kao zaštitnica kulturne nacije, stanje se bitno mijenja, pa stare institucije i njihova glasila imaju prvi put priliku slobodno graditi odnos ne samo prema vlastitoj prošlosti, nego i prema budućnosti.

To je pozicija današnjeg Vijenca koji se zajedno sa svojom Maticom hrvatskom ponaša kao baštinik kulturne tradicije koju su proizveli svi njegovi prethodnici, s njome i baštinik naše kolektivne memorije u koji je upisan naš identitet.

No, riječ je sada o jednoj potpuno novoj političkoj, kulturnoj i medijskoj paradigmi, pa je stanje u najmanju ruku delikatno. Jer, današnji Matičin Vijenac nije samo posljednja inačica 19-stoljetnog Vienca, nego po svemu sudeći i posljednje novine za kulturu. Šenoino proročanstvo (»Tko bude htio pisat književnu poviest ove dobe, morat će se osvrnut na tečaje ‘Vienca’«) ovime dobiva ne samo posebnu težinu, nego i jednu novu dimenziju.