Svetozár Hurban Vajanský i Vienac

U generaciji slovačkih književnih realista koji su se u prvoj polovici osamdesetih godina 19. stoljeća okupili oko obnovljenog časopisa Slovenské pohľady, koji je 1846. pokrenuo znameniti slovački preporoditelj Jozef Miloslav Hurban, najsvestraniji je književni, kulturni i politički radnik bio upravo njegov sin Svetozár Hurban Vajanský (1847. –1916.).18) Uređivao je ili suuređivao slovačke Národnie noviny i časopise Orol i Slovanské pohľady, kojem je postao i vlasnik. U seriji napisa naslovljenih »Kritické listy« s Jozefom Škultétyjem formirao je idejno-estetsku koncepciju slovačkoga realizma, uz Pavla Országha Hviezdoslava bio je vodeća pjesnička osobnost svoje generacije, osuvremenio je i u realističke tokove uključio tradiciju slovačke romantičarsko-sentimentalne pripovijesti, razvijajući ovaj tip proze do forme romana. Kao političar je, od sedamdesetih djelujući u Slovačkoj narodnoj stranci, značajno utjecao na oblikovanje politike stranke pišući u stranačkom organu Národnie noviny. Osamdesetih i devedesetih bio je jedan od glavnih nositelja slovačkog nacionalnog pokreta i Slovačke narodne stranke.

S ozbiljnijim i sustavnim književnim radom počeo je tek krajem sedamdesetih, dakle kada je već prevalio tridesetu. Do tada je primarno bio student, odvjetnik, vojnik, politički publicist, a kao književnik se afirmirao kraćim, uglavnom putopisnim prozama. Već u tim prvim značajnijim prozama, koje su u podlistku donosile Národnie noviny, došao je do izražaja njegov interes za Hrvate i Hrvatsku. Naime, Vajanský je u nekoliko navrata posjetio hrvatske krajeve – prvi put 1878. kao vojnik pri aneksiji Bosne i Hercegovine, prigodom čega je više nego u Bosni boravio u Dalmaciji, dubrovačkom primorju i Boki kotorskoj, pri čemu su nastale njegove proze Kotorská boka (1878.) i Lokrum (1879.). Kasnije je objavio i opsežnije putopise iz hrvatskih krajeva: Dubrovnik-Cetinje (1901.) i Volosko-Venecia (1905.).

U Národnie noviny Vajanský je kao urednik uvrštavao priloge o hrvatskim temama, a mnoge od njih je napisao i sam, naročito devedesetih i u prvim godinama 20. stoljeća. Pisao je o Strossmayeru, Khuenovom režimu, u dva navrata o Janku Tomboru, o Anti Tresiću Pavičiću itd. Njegova kulturnopovijesna monografija povodom stote godišnjice rođenja Štefana Moysesa, o slovačkom biskupu, prvom predsjedniku Matice slovačke, koji je gotovo četvrt stoljeća proveo među Hrvatima, vjerojatno najbolje pokazuje koliko je Vajanský poznavao noviju hrvatsku povijest, naročito ilirski pokret. Hrvatski su motivi imali značajno mjesto i u njegovoj poeziji, i to prije svega u njegovoj prvoj zbirci Tatry i more, u kojoj se nalazi ciklus naslovljen Jaderské listy, izravno inspiriran autorovim boravkom u hrvatskim krajevima 1878. godine.

S obzirom na navedeno, a i na to da je njegov otac prisno surađivao s hrvatskim ilircima i da mu je brat Vladimir četrdeset godina bio evangelički pastor u Staroj Pazovi, u Vajanskovoj je do sada objavljenoj opsežnoj korespondenciji iznenađujuće malo hrvatskih korespondenata. Međutim, ni ta oskudna korespondencija nije bez nekog značaja. Primjerice, u Viencu je pod pseudonimom M. Zagorski početkom travnja 1885. godine objavljen prijevod njegove pripovijesti »Svatobné šaty«, što je bila prva njegova proza u kojem važnijem hrvatskom književnom časopisu. Vajanský je do tada u Hrvatskoj bio poznatiji po pjesničkom nego po publicističkom, političkom i drugom društvenom angažmanu. U Vidačićevom šifrarniku hrvatskih pisaca pronalazimo podatak da je Zagorski bio Milivoj Šrepel. S druge strane, zna li se da je novinar Josip Čebular u kratkom pismu Vajanskomu od 3. siječnja 1885. godine izrazio namjeru za Vienac prevesti upravo »Svatobné šaty«, nije potpuno jasno je li Zagorski bio Šrepelov ili ipak Čebularov pseudonim. To bi bilo važno utvrditi jer je ova pripovijest jedini tekst Vajanskoga koji je preveden u Viencu. Iz korespondencije vidimo i to da je Stjepan Karlov Žgurić u rujnu 1901. imao prevedenu Vajanskýjevu novelu »Babie leto« te da je preko Vladimira Hurbana tražio autorovo dopuštenje da prijevod objavi u Viencu, što se nije dogodilo i ne znamo je li taj prijevod ikada i gdje objavljen.

Što se tiče odnosa Vajanskoga prema Viencu, ni o tome u njegovoj korespondenciji, pa ni u njegovim člancima, ne nalazimo puno tragova. Svoje je članke o hrvatskim temama uglavnom pisao na temelju nekoliko različitih izvora, a časopisi Orol i Slovanské pohľady bili su uglavnom usredotočeni na slovačku književnost i kulturu i donosili su razmjerno malo prijevoda iz stranih književnosti. Među rijetkim značajnijim pojavama Vienčeva imena u Orlu izdvajamo prilog Ivana Branislava Zocha, »Hrvatsko-srbska žurnalistika«, u kojem je Vienac opisan kao »najbolji hrvatsko-srpski beletristički list, koji pod Šenoinim uredništvom izlazi tjedno i donosi lijepe ilustracije, ali se usprkos svojoj savršenosti mora boriti za egzistenciju«, a u Slovanské pohľady dva teksta koja su prevedena iz Vienca: o ulozi Šuleka u hrvatskoj književnosti te o pjesniku Pavlu Országhu Hviezdoslavu.

Glavnom zaslugom Vienca za hrvatsku recepciju Vajanskoga, osim objavljivanja spomenutoga prvog prijevoda njegove proze na hrvatski, smatramo valorizaciju njegova književnog rada. Tako već za Šenoina urednikovanja, u srpnju 1880. u »Listku« možemo pročitati kako je tek izašla zbirka Tatry a more potekla »iz pera pravog pjesničkog talenta«, a anonimni je autor kao naročito zanimljive hrvatskoj publici istaknuo šest »zaista valjanih elegičko-refleksivnih pjesama iz ciklusa Jadranski listovi«. Kroz dvadeset se godina u Viencu ime Svetozára Hurbana Vajanskog pojavljivalo gotovo svaki put kada je izvještavano o aktualnostima u slovačkoj književnosti: bilješke su tu o njegovim novim knjigama, prijevodu romana Letiace tiene na ruski, stavu Vajanskoga o književnopovijesnom radu Jaroslava Vlčeka itd. Herman Tausk je u prilogu o Jozefu Miloslavu Hurbanu, nakon nabrajanja njegovih zasluga za Slavene u Ugarskoj, istaknuo i da je stari slovački preporoditelj »tu radost doživio, da vidi u svom sinu, Svetozáru Hurbanu Vajanskom, ovjenčana pjesnika slovačkoga i neumorna radnika na polju narodne prosvjete«.

Prvi je veći prilog o kojem proznom djelu Vajanskoga Vienac donio 1900. godine, pod uredništvom Jovana Hranilovića, a riječ je o prikazu njegovih novela objavljenih u Pragu, u češkom prijevodu. Nepotpisani autor prikaza naziva ih »pravim biserima pripovjedačke vještine« te u njima ističe vjerno slikanje »domaćih odroda, kojih na žalost toliko ima u svakom malom slavenskom narodu, pa tako i u slovačkom«. Zaključak ovoga prikaza upućuje nas na estetski senzibilitet koji je u to vrijeme zagovarala redakcija Vienca: »U novelama Hurbanovim jasno se vidi domoljubna tendencija. Oni, koje srsi prolaze ili kojima se koža ježi kod te riječi, sa zlovoljom će se odvratiti od ovih pripovijesti; no slovački pisac, koji osjeća sa svojim narodom, jer mu nije ravnodušna budućnost njegova, ne može drugačije pisati, nego da se drži gesla, da je pisac učitelj i duševni vodja svoga naroda. U Slovačkoj tkogod bi o pojavima savremenog života htio po istini i pravdi pisati, eo ipso bi pisao tendenciozno, pa i ne bi bio to Slaven, već samo tudjinac«.

U generacijskim neslaganjima na hrvatskoj književnoj sceni jedan je od najžešćih oponenata »mladima« bio upravo Hranilović, a kako je on 1900. i 1901. godine punio Vienčev »Listak« člancima o francuskoj, češkoj, poljskoj i ruskoj književnosti, potpisujući se različitim šiframa, pretpostavio sam da je on autor netom citiranog teksta. U idućem godištu Vienca izašao je nepotpisani prikaz romana Kotlín, zaključen tvrdnjom da je malim narodima prijeko potrebna »lijepa knjiga, koja se ne obazire samo na umjetnost, nego služi i etičnim ciljevima, a napose rodoljubnim idealima i osvješćivanju naroda«, te da »ova dva elementa umije krasno spojiti zaslužni romanospisac slovački Svetozar Hurban Vajanský, koji je ovim najnovijim djelom opet prodičio slovačko ime«. Autor prikaza smatra da bi Kotlín trebalo prevesti na hrvatski jezik. Uz sam tekst ne stoji podatak tko je autor, ali u bilješkama uz korespondenciju Vajanskoga možemo pročitati da je taj prikaz napisao Gjuro Arnold, koji je Vienac uređivao od srpnja 1900. do lipnja 1902. godine.

Kronologija prevođenja Vajanskoga u hrvatskoj književnoj periodici jasno pokazuje da je najveći broj prijevoda njegovih proza na hrvatski nastao i objavljen nakon estetskih prosudbi koje je na svojim stranicama donio Vienac, pa te prosudbe možemo razumjeti kao svojevrsni vrijednosni okvir za konkretniju recepciju ovoga slovačkog književnika. Lako je moguće da je i estetski senzibilitet u koji je njegovo djelo uokvirio Vienac razlogom što su proze Vajanskoga donosili uglavnom konzervativniji časopisi, prije svega Prosvjeta, a da nije bio atraktivan »mladima«. Vajanský je inače dosta prevođen na hrvatski, njegove su stihove i proze od početka osamdesetih objavljivali različiti hrvatski periodici: Obzor, Dom i sviet, Hrvatska vila, Prosvjeta itd., ali ne i Vienac. Zašto, pored svih dobrih ocjena njegovog rada koje su objavljene na stranicama Vienca?

Barem djelomičan odgovor možemo naći u činjenici da je najaktivniji prevoditelj proza Vajanskoga u prvim desetljećima dvadesetoga stoljeća bio Pavao Rakoš, koji je preveo najmanje pet novela i roman Letiace tiene; namjeravao je prevoditi i Vajanskýjeva sabrana djela te je u izvjesnoj mjeri monopolizirao prevođenje toga slovačkog klasika. Rakoš je kao prevoditelj bio hiperproduktivan, metode su mu bile u najmanju ruku sumnjive, a o kvaliteti njegovih prijevoda negativno su se izrazili Ljuboje Dlustuš, Nikola Andrić i Julije Benešić. Pretpostavljamo stoga da ni njegovi prijevodi proza Vajanskoga, koje su objavljivali drugi časopisi, jednostavno nisu bili dovoljno dobri za Vienac.

_________________

18) Pripremu ovog teksta sufinancirala je Hrvatska zaklada za znanost, projektom IP-2018-01-2539.