Susret na rotoru

Sat je otkucao pet popodne. Bilo je vrijeme. Morao je krenuti.

Prošlo je manje od polovice radnog vremena otkad je primio poziv. Bio je kratak i formalan. Trajao je manje od minute. Nikome nije rekao što je saznao. Nije htio razgovarati o tome. Čak ni sam sa sobom. Poklopio je slušalicu i nastavio sa svojim danom kao da ništa nije bilo.

Otišao je na preuranjenu pauzu i napravio šalicu kave. Stavio je više šećera nego inače. Bila mu je odveć slatka tako da je samo stajala pokraj njega. Bilo je već pet popodne, a jedva da je popio dva gutljaja.

Pedantan kakav je bio, sve je prozore na računalu zatvorio točno u minutu prestanka dnevne radne obveze. Ugasio je stroj i vratio radnu okolinu u stanje u kakvom ju je htio zateći sljedećeg jutra. Uzeo je kaput s vješalici iza sebe i nataknuo ga na ramena. Sve je bitne dokumente spremio u aktovku i krenuo prema izlazu.

Nije imao nikakav izraz na licu. Kolege je pozdravljao tek jedva primjetnim kimanjem glave, a izgovorene odzdrave polumrtvim dizanjem ruke. Nije htio ni o čemu govoriti.

Došao je do dizala i pritisnuo dugme. Još je nekoliko ljudi došlo nakon njega. U tišini su čekali lift nestrpljivo strepeći tko će od njih izgovoriti prvu riječ. Ušli su u napravu trenutnog mijenjanja visine i krenuli prema dolje.

Stali su na prvom katu. Pridružilo im se lice koje je mnogo puta vidio, no nikada ga nije mogao točno svrstati u koji odjel pripada.

»Zdravo nesretniče, pa koliko te već nisam vidio!« veselo mu je pružio ruku. Samo se nasmijao misterioznom kolegi i vratio pogled na nevidljivu točku ispred sebe.

»Zar me nećeš pitati ni kako sam?« Počeo ga je podbadati u svom revijalno šaljivom tonu. Nije mu zamjerio. Htio mu je uzvratiti istom mjerom i priupitati ga zašto već nekoliko mjeseci uzgaja taj kravlji zalizak na glavi. Obojica bi se nasmijali i zapričali o nekim nebitnim stvarima. Pitao bi ga kako mu je na poslu u nadi da će konačno saznati u kojem je odjeljenju tvrtke zapravo. Pitao bi ga kako su mu djeca. Je li mu majka još uvijek bolesna?

Umjesto toga samo je glasno uzdahnuo. Htio mu je bar nešto odgovoriti, ali glasovi nisu izlazili iz njega.

»Ah, sve mi je jasno! Ni riječi više! I ja bih bio u takvom stanju da se vraćam kući onoj usidjelici!« Blago ga je udario laktom o lijevi bok. Nedavno se razveo. Nije mu nikada pričao što se točno zbilo, samo da je bila gadna parnica. Sve je izgubio. Bar mu je ostaotaj kvazi smisao za humor i vazda neukrotljiv čuperak na glavi.

Pogledom je prostrijelio verbalno neotesanog kolegu. Ovaj je samo ustuknuo i shvatio kako je izabrao loš trenutak.

Dizalo je stiglo do podzemne garaže. Izašao je što je prije mogao i uputio se prema automobilu. Plavi Ford Fiesta ga je čekao upravo tamo gdje ga je ostavio kao i svakog jutra. Red C, mjesto 34. Otključao ga je i sjeo na vozačevo sjedalo.

To je bio trenutak. Potpuna samoća. Tišina. Nesmetana milina osjetila. Tada je mogao zaplakati. Mogao je vrištati, bacati se koliko god mu je to skučeni prostor dopuštao, psovati i proklinjati svakog i najnebitnijeg boga. Mogao je požutjelim zubima strgati svu odjeću sa sebe i šakama razbiti sve prozore.

Nije napravio ništa od toga. Uključio je mašinu i krenuo.

Već je mehaničkim radnjama upravljao vozilom po putu kojeg je napamet poznavao. Izašao bi iz garaže i skrenuo desno. Vozio bi petsto metara do Aleje Hrastova te bi zatim njome brodio dobrih pola sata do izlaska iz grada. Nastavio bi lokalnom cestom još desetak minuta dok ne bi stigao do svog naselja. Parkirao bi pred malom bijelom kućoms jednom spavaćom sobom. Nije im trebalo više. Nikada nisu imali djece.

Na Aleji je Hrastova bilo više prometa nego što je to običaj za to doba dana. Možda se dogodila kakva nesreća. Nije obraćao previše pažnje na to. Samo je nastavio polagano voziti do velikog kružnog toka na kraju prometnice.

Bila je velika kolona i ljudsko se nestrpljenje moglo osjetiti u zraku. On nije bio nervozan. Sasvim je smireno uživao u praznini svojih misli. To je bilo najsigurnije stanje za njega. Praznina i korijensko negiranje zbilje oko sebe.

Tri su automobila bila ispred njega na ulazu u kružni tok. Nije prošlo dugo do njegovog reda za ulazak u taj cestovni vrtlog. Trebao je izaći na trećem izlazu.

Lagano je pritisnuo papučicu gasa i ušao. Uspio je uhvatiti tek dovoljnu sekundu prestrojavanja u unutrašnju traku. Polovicom je automobila prešao bijelu isprekidanu liniju i stao.

Zaustavio je promet, a s njim i vrijeme. Zaustavio je svoj život i srezao ga na taj jedan jedini trenutak. Mogao je raditi s njim što ga je volja, odmah prekinuti ili produžiti dok ga policajci fizički ne izvuku iz auta.

Ljudi oko njega su počeli trubiti. U tih se nekoliko minuta koliko je stajao napravila kolona od metara čiju količinu ne bi volio brojati na prste. Gomila je bjesnjela oko njega. Zapriječio im je put i nije se imao namjere pomaknuti.

Gledao je ravno ispred sebe. Zvuk trube je postajao sve glasniji. Druga se nadogradila na prvu i treća na drugu. Nije im bilo kraja. Čuo je one iza sebe i one s drugog kraja grada. To još uvijek nije bio dovoljno dobar razlog da bi se pomaknuo.

Prošlo je deset minuta otkako je stao na sredini kružnog toka. Ljudska se ljutnja oko njega nastavila množiti. Polako se počela pretvarati u neman željnu njegove krvi. Osjetio je to i nije mario. Taj će trenutak za njega vječno trajati.

Riđobradi mladić iz crnog automobila iza njegovog je izašao van. Ostavio je uplašenu djevojku iza sebe i krenuo prema Fiesti. Primijetio ga je u lijevom retrovizoru. Ošinuo ga je pogledom i vratio se promatranju svoje predivne daljine.

Mladić je pokucao na prozor i upitao može li ga spustiti. Spustio ga je za nekoliko centimetara ne mičući pogled s obzora.

»Hej kompa« u mlađahnim je mirno izgovorenim riječima gorjela strast i želja za obračunom. Došao je po njega spreman na borbu do smrti. Nije mu ništa odgovorio.

»Gle, znam da je jako lijepo i super stajati nasred ceste, ali ja bi doma, razumiješ? Svi bi mi doma! Ako trebaš pomoć, reci. Učinit ćemo koliko možemo. Evo ja ću prvi, može? Samo me pusti kući, umoran sam.« Još je uvijek uspijevao ostati koliko toliko pribran.

Spustio je prozor do kraja i uzeo nekoliko godina staru Kubanku iz pretinca suvozačeva sjedala. Dobio ju je od žene na poklon za pedeseti rođendan. Čuvao ju je za posebne prilike. Stavio ju je u usta i gestom ruke upitao mladića ima li upaljač.

Vidjevši kako nema drugog izbora, uzeo je plamenu spravicu iz džepa i dodao ga prosijedom čovjeku ispred sebe.

Uvukao je prvi dim i konačno progovorio: »Nazvala me ženina sestra. Doživjele su nesreću. Neki idiot im je oduzeo prednost. Nije preživjela.«

Mladić se objema rukama naslonio na Fiestu i pogledao djevojku pored koje je sjedio.

»Žao mi je. Ne znam što bih rekao. Ali zašto...«

Prekinuo ga je prije no što je uspio završiti svoje pitanje: »Vidiš, ako ja sada krenem dalje, doći ću kući i nje neće biti. Neće me zagrliti u hodniku. Neće se smijati na prvi poljubac jer ju škakljaju moji brkovi. Neće mi donijeti čašu vina nakon večere, niti ću joj moći oprati suđe nakon objeda. Tog prljavog suđa neće biti. Neću joj imati kako pomoći. Neću imati koga zagrliti prije spavanja. Ako ja sada dođem doma i nje nema, više se nikada neću probuditi uz nju.«

Slušao je te riječi ne skidajući pogled s jednako mlade žene u svom crnom automobilu.

»Kada sam jutros otišao, imao sam sve. Ali ako sada dođem doma, više neću imati ništa.« Uvukao je još jedan dim svoje Kubanke i dopustio pepelu da mu padne na krilo.

Mladić je otišao natrag do svoje djevojke. Uzeo je paket cigareta i vratio se plavoj Fiesti. Otvorio je prednja vrata vozila i sjeo na užareni asfaltpokraj njega. Zapalio je zajedno s udovcem koji je kao ukopan zurio u ništa.

»Onda neka živi još malo«, rekao mu je dok su zajedno sjedili nasred kružnog toka i slušali zvuk truba.15)


__________________

15) Silba Ljutak rođena je u Zagrebu 1999. godine. Završila je opću gimnaziju u Srednjoj školi Zlatar. Dvije je godine studirala Matematiku nakon čega se premjestila na smjer Psihologije što počinje studirati sljedeće akademske godine. Trenutno živi u Zagrebu i bavi se freelance prevođenjem na engleski jezik te literarnim radom. Pretežito piše kratke priče i poeziju.