Spašeni i uskrsli

Zadnjom, sedmom knjigom pjesama Davor Šalat osnažio je svoj pjesnički glas novim značenjskim vrijednostima i učvrstio njegovim specifičnostima u kontekstu suvremene hrvatske pjesničke produkcije. Ovim činjenicama nastojimo podvući da je pjesnikov glas dobro znan u suvremenom hrvatskom pjesništvu, prepoznatljiv i apostrofiran po jasno izraženim specifičnostima. I da je oblikovan zamjetnom leksičkom kulturom i tradicijskom sintaksom koja implicira europsku duhovnu baštinu i književno nasljeđe na paradigmi postmodernizma. Stoga ćemo nastojati ukazati na one sastavnice u zadnjoj zbirci pjesama u kojima čitamo unos novih konotativnih naboja.

Dakle, unatoč činjenici da i u ranijim zbirkama lirski subjekt tangira ljubavnu, gdjekad i religioznu temu, ipak ne možemo ustvrditi da je njihovo pojavljivanje učestalo, ili, da je pjesnik zaokupljen rečenom tematikom kao što to možemo konstatirati u ovoj zbirci koju intenzivnije prožimaju i jedna i druga tema. Dakako, ne u cijelosti, ali, u bitnim odrednicama i znatnijim udjelom osjećajnog i doživljenog, markirajući tu iskustvenu sastavnicu u diskurs lirskog subjekta. Naime, i ljubavna i religiozna tema isprepliću se i nadopunjavaju u ciklusima zbirke pjesama Zvijezde, davna lica spašenih kao što čitamo u različitim pojmovnim odrednicama, primjerice, sunca, svijetlost ili snijeg u ciklusima Svjetlost prostire stol, Snijeg razmazuje nebo po prozorima i Tvoje riječi stvaraju snijeg. U svakom od ciklusa najrječitije govore u prilog našoj tvrdnji same pjesme: Zaljubljena svjetlost, Snijeg, deblja zima, Svjetla usna... i druge, koje dekodiraju osjećajno i doživljajno u suptilnom nijansiranju teme svakodnevnim prizorima i »običnim« motivima, kao i u intuitivnom, iracionalnom, začudnom, metafizičkom.

Zato možemo kazati da je ova Šalatova zbirka gotovo determinirana temom ljubavi koju, međutim, nije moguće iščitati samo u tjelesnom i zemaljskom kontekstu i ne može se odijeliti naravno od nadnaravnoga jer pjesniku je ljubav ‒ i ljudska ljubav i božanska. Na ovu činjenicu skreće pozornost i Cvjetko Milanja: »Šalat se ne zaustavlja na proizvodnji samo tih značenja, nego mu ‘horizontalni’ svijet, pojavnost kao takva, služi kako bi značenjski smjerao na ‘vertikalnu’, ovdje dakako transcendenciju, i to kršćansku, dakle Boga«.20) Stoga ovo prožimanje »horizontale« i »vertikale« priječi zaključak da zbirka donosi samo ljubavnu liriku jer nas upravo tom simbiozom upućuje u drugom smjeru, to jest da je Šalatov pojam ljubavi slojevite značenjske strukture. Još točnije kazano, da je sam pojam ljubavi stvaran u stihovima od obje stvarnosti, od »stvarnosne« stvarnosti živoga tijela i od »stvarnosne« stvarnosti živoga duha, od disanja i dodira stvarnoga tijela i od stvarnog ushita, drhtaja, čežnje...

Tim sastavnicama autor oblikuje pjesme koje učestalim govorom s različitih motrišta otkrivaju da je ljubav jedna (ne i jedina!) velika tema ove Šalatove zbirke, koju iščitavamo u ontološkoj slojevitosti i motivskoj raznolikosti. Čini se da bismo mogli dometnuti kako izrastanje »vertikale« u visinu, onom nebeskom, svjetlosti, suncu i transcendentalnom, Bogu, ne asimilira samo »horizontalni svijet« već i onaj iz tajanstvenog »podzemlja« lirskog subjekta ukorijenjenog u bitak njegove biti iz kojega se uzvisuje kroz slojevitost podsvjesnog »vertikali« svjetlosti i sunca. Štoviše, pokazuje se da u samom postupku stvaranja Šalatova pojma ljubavi ‒ emocionalni okidač odapinje stvaralački proces i da je diskurs lirskog subjekta iskustven u stvarnom postojanju stvarnog bića, točnije, ženskog bića, pa bismo mogli ustvrditi da pjesnik baštini iskustvo i nastavlja praksu poznatu kao »stvarnosna poezija«. Međutim, unatoč pojedinim dodirnim točkama Šalat pojam ljubavi širi motivima iskustvenog repertoara i produbljuje otkrivanjem tijela u začudnom, i u osjećajnoj fascinaciji njegovom stvarnom stvarnošću. Naime, ovdje je stvarnost tijela percipirana u stvarnosti duhovnog postojanja, odnosno, naravnog u nadnaravnom, nevidljivog u vidljivom, i u metafizičkoj žudnji za visinskim i nebeskim, u supstancu božanskog, točnije, kako je već rečeno u »transcendenciju, i to kršćansku«.21)

Razvidno je, dakle, da je Šalatov pojam ljubavi prvotno oblikovan od »stvarnosne« stvarnosti doživljajnog i emocionalnog divizma kojim uzvisuje stvarnost tijela u stvarnost duhovne biti voljenoga bića. Osjećajna je sastavnica građa kojom pjesnik tematizira ljubav, najčešće pojmovima svjetlosti i sunca... i to ne samo u prva tri ciklusa zbirke, jer je ljubav voda koja metodom ponornice izranja gotovo u svakom od sedam ciklusa, a poglavito, u svjetlosti i suncu, koji se, ako sam dobro brojao u 59 pjesama pojavljuju u ovim omjerima: svjetlost 32 puta i sunce 14. Učestalost njihova pojavljivanja, odnosno korištenja u proizvodnji pojma ljubavi kazuje da implicira čistoću, nevinost, život, radost i vedrinu, prozračno i transcendentno, nezemaljsko i tjelesno, već nebesko i duhovno. I da se upravo u tim sastavnicama izražava značenjska vrijednost Šalatova pojma ljubavi i zaokružuje u njezinoj semantičkoj cjelovitosti i simboličkoj punini, dakle, kao entelehijska energija bliska onoj kojom emanira Eros pokrećući sam život svojom božanskom snagom.

U ciklusu Titanik je potonuo u svemir Šalat tematizira, ako bismo jednim pojmom izrazili cijeli ciklus tada bismo kazali – apsurd. Naime, taj pojam implicira nihilističko osjećanje svijeta, ništavnost postojanja i uzaludnost svakog ljudskog nastojanja u spoznavanju svijeta i svemira, i u strahu »da počne sveopća šutnja/ i da se satovi ruše u bezdan«22). U pjesmi istoimenog ciklusa Titanik je potonuo u svemir čitamo i sintagmu po kojoj je, tek s malom a velikom izmjenom, i naslovljena cijela zbirka pjesama ‒ Zvijezde su davna lica spašenih. Ona pak nedvojbeno ukazuje na visoke dosege Šalatova pjesništva, koji ga smještaju u sam vrh suvremenoga hrvatskog pjesništva. U ciklusu Rasprava sa šutnjom dominantan je ispovjedni diskurs kojim lirski subjekt »priziva« minule događaje uprizorene u sjećanju s iznimno sugestivnom vizualnom sastavnicom koja je i obilježila gotovo svih osam pjesama ovog ciklusa. Upravo ovim prisjećanjima pjesnik dohvaća nedokučivu samospoznaju vlastitoga postojanja: »Katkad razgovor sa sobom/ prođe neočekivano... Prozračniji ja tumači mi/ kako sam malen23)...« otkrivajući u toj nemoći spoznaje moć svojega lirskog diskursa u njegovoj ontološkoj utemeljenosti.

U ciklusu Predigra potopa raslojavanjem subjekta musilovskim gubljenjem svojstava pjesnik uslojava u jeziku nove značenjske vrijednosti, koje, unatoč tome što, gdjekad, recikliraju »pročitano« iskustvo ‒ produbljuju (napose u proznim minijaturama!) drukčijim spoznavanjem egzistencijalna stanja. Ispisuju tamne stranice apokaliptičnog teksta u kojemu čitamo da je prostor ljudskog postojanja tjeskoba i zebnja, crna slutnja i neizvjesnost. U zadnjem ciklusu Jutro skida mrenu lirski subjekt »boldira« (naglašava) doživljajno i osjećajno ne ponavljajući se, već obnavlja sjećanjem stvarajući tekst olakšan od narativnog tereta, očišćen od deskriptivnih natruha i duboko usidren u samo pjesnikovo biće. Zavidnom vještinom svojega pera izbjegao je pjesnik tautološku klopku, a njegovom oštricom pažljivo odstranio mrenu da pod jutarnjim svjetlom jasnije čitamo tekst u kontekstu teksta (Umro je kapetan teksta) i, nadasve, propituje izdržljivost teksta »presađenog« iz stvarnog života u život samoga teksta.

U ovom prikazu Šalatove knjige naglasit ćemo još dvije sastavnice od naročitoga značenja za njezinu »dodatnu vrijednost«. Jedna je ona s kojom je Milanja započeo svoj osvrt kako bi usmjerio pozornost upravu na tu sastavnicu. A riječ je o likovnom oblikovanju same naslovnice knjige s potpisom Petre Milički, oblikovanju koje je Milanja već poslovičnom preciznošću raslojio s onom točnošću koju valja citirati ili »prepisati«. Naime, autorica naslovnice oblikovala je »jedan ingeniozni feler«24), kojim je u likovnom jeziku sublimno izrazila temeljnu vrijednost Šalatove zbirke pjesama iznimnom ludičkom invencijom bliskoj remek-djelu Borisa Bućana kojim je oblikovao naslovnicu s pričama Stjepana Čuića Staljinova slika i druge priče prije više desetljeća.25) Naime, na naslovnici je autorica slovima na kojima je točka i kvačica (»i« »j« »š«) pridala snažan likovni uzgon u beskraj nebeskoga plavetnila kojim je omotala knjigu emanirajući bijelim točkicama i bijelom kvačicom svjetlo dalekih zvijezda. Samo je na prezimenu pjesnika ostavila kvačicu na slovu »š« s jasnom distinkcijom autora od djela potpisujući ga zemljano sivom bojom ispod naslova zbirke i time podvukla jasnu razdjelnicu, što je dolje, a što gore, ispod i iznad: da je autor od zemlje uzemljen a djelo je pisano svijetlom zvijezda po nebesko plavoj naslovnici. Dobro je znano da plava boja izražava dubinu i nematerijalnost, prozračnost, nadnaravno, nebo, beskonačnost... Nisu li na taj su način četiri bijele točkice i jedna bijela kvačica naslovnicu knjige Zvijezde, davna lica spašenih obasjale onim nebeskim svjetlom »spašenih« koji su po Šalatovim stihovima uskrsnuli u Bogu?!

____________________

20) Cvjetko Milanja: Spasiti spašeno, Kolo br. 2, Matica hrvatska, Zagreb, 2019., str. 184.

21) Cvjetko Milanja, ibidem, str. 184.

22) Davor Šalat: Zvijezde, davna lica spašenih, Fraktura, Zaprešić, 2019., str. 69.

23) Davor Šalat, ibidem, str. 93.

24) Cvjetko Milanja, ibidem, str. 182.

25) Stjepan Čuić: Staljinova slika i druge priče, Centar za kulturnu djelatnost SSO, Zagreb, 1975.