Šenoine Zagrebulje i začeci hrvatskoga feljtona

August Šenoa jedini je hrvatski književnik po kojem se zove čitava književna epoha. Najveći urednik Vienca, koji je časopis uređivao u njegovu zlatnom razdoblju od 1874. do smrti 1881., u tolikoj je mjeri obilježio kulturni život druge polovice 19. stoljeća da se razdoblje u kojem je aktivno djelovao – između 1865. i 1881. – naziva protorealizmom ili Šenoinim dobom. U programatskoj raspravi Naša književnost (1865.) Šenoa je zahtijevao »popularnu, poučnu i zabavnu struku književnosti« radi razvijanja i promicanja narodnog duha i života. Smatrao je da umjetnost mora sadržavati estetsku i etičku komponentu, da mora djelovati u svrhu duhovne emancipacije hrvatskog naroda, vodeći računa ponajprije o »socijalnom momentu«, te da se pisci moraju »obzirati na općinstvo i djelovati na narod«, promičući angažiranu književnost, koja s jedne strane, mora voditi računa o estetskim zahtjevima, ali prije svega treba poticati izgradnju hrvatskoga nacionalnog i kulturnog identiteta. Ta će načela Šenoa dalje elaborirati, ali i provoditi konkretno u praksu, što kao urednik Vienca, gdje je u velikoj mjeri usmjeravao razvoj hrvatske književne produkcije, što u vlastitom književnom stvaralaštvu.

Ovdje ćemo se usmjeriti na žurnalistički dio njegove produkcije, s kojim je započeo javno djelovanje, odnosno na feljtonistički ciklus »Zagrebulje«, najvredniji dio Šenoina feljtonističkog opusa. Teme »Zagrebulja« dotaknuli su se Ivo Frangeš, Zdenko Škreb, Slavko Ježić, Šime Vučetić, Miroslava Tušek i drugi, ali uglavnom u sklopu širega pregleda Šenoina stvaralaštva. Stoga tema u prigodi 150. obljetnice Vijenca svakako zaslužuje pozornost.

Razvoj novinstva u Europi i Hrvatskoj uvjetovao je i razvoj publicističkih vrsta. Uz vijesti, reportaže, osvrte i književnu kritiku posebno je mjesto u novinstvu imao novi žanr feljtona. Feljton ili podlistak granični je žanr između književnosti i novinarstva, tipičan proizvod urbane kulture. Njegov postanak veže se uz pojavu tiska i razvoj gradskoga života. Prvotno, feljton je bio dio političkoga lista u kojem se nalazio prikaz kulturnoga života, uglavnom kazališna kritika, a ime je dobio po stalnom mjestu na kojem je izlazio.

Solar u svojoj teoriji Teoriji književnosti (1989.) feljton definira kao »publicističku vrstu koja na živ i popularan način obra­đuje probleme umjetnosti, znanosti i filozofije te pitanja koja su trenutno od općega društvenoga značenja«. Feljton, prema Solaru, zajedno s reportažom ujedinjuje istinitost i vjerodostojnost zapisa o po­jedinim ljudima i pojavama, osobito o aktualnim zbivanjima i ljudima za koje se javnost posebno zanima, s umjetničkim interesom da se iza prolaznosti pojava i kratkotrajna efekta izvještavanja prodre do one srži pojava koja ih čini značajnim za općeljudsko iskustvo svijeta i života. Osnovna je osobina feljtona kao izrazito elastične forme, kaže Solar, »stilska vještina, upotreba retoričkih i stilskih figura te jezičnih dosjetki«.

Uz razvoj tiskanoga novinstva i feljtonske književnosti veže se još jedan izrazito urbani fenomen – pojava kavane. S obzirom na to da su se novine zbog političkih ograničenja mogle nabavljati uglavnom putem pretplate, koja je bila skupa, mnogi su po nove informacije odlazili u kavane. Kavana je u Beču i Parizu, kasnije i Zagrebu, postala kultno mjesto. Kao autentičan urbani prostor, točka hedonističkoga uživanja i kreativnoga okupljanja, kavana je postala žarištem građanskoga i umjetničkoga života u kojem se debatiralo o novim pravcima, estetičkim pitanjima, politici. Kavana je tada bila i svojevrsni informacijski punkt, institucija građanske javnosti: u njoj se skupljala i gradska elita i umjetnička boema, igrale su se društvene igre, raspravljalo se o aktualnim događajima, sklapali su se savezi i formiralo se javno mnijenje. Kad bi pao mrak kavane bi postajale pozornicom.

Kavana je i u nas, uz salon, postala toposom građanske društve­nosti, slobode, uljuđenosti i otvorenosti. Krešimir Nemec tako u knjizi Čitanje grada (2010.) prenosi svjedočanstvo Izidora Kršnjavog koji piše da su na prijelomu stoljeća posvuda u Zagrebu »niknuli divlji estetičari kao gljive iza kiše, a kavane su se orile od rasprava o pravom biću ljepote«. U zagrebačkim kavanama često su nastajali i prilozi za Vienac, a list se ondje mogao i čitati.

August Šenoa je, sve do Matoša, najplodniji najistaknutiji feljtonist u hrvatskoj književnosti. Već u svojim prvim feljtonima što ih je napisao i objavljivao u Pragu, a neke je i slao u domovinu za Pozor (1862.-1863.), Šenoa je potvrdio svoj feljtonistički talent. To su uglavnom feljtoni o onodobnom praškom životu, a osobito je na cijeni bio novelistički feljton Vječni Žid u Zagrebu.

Vrativši se u Zagreb 1866., nakon 6-godišnjeg izbivanja, Šenoa ulazi u redakciju Pozora i s još jačim žarom započinje objavljivati seriju feljtona po nazivom »Zagrebulje«, dajući im ime prema njemu najvažnijem gradu, i uz kraće i dulje prekide, objavljuje ih do kraja života (u Pozoru 1866/67., a potom u Viencu 1877., 1897/98.). Šenoa se u tim duhovitim i zabavnim tekstovima, garniranim finom ironijom i satirom, dotiče najširih tema: društvenoga i kulturnog života (osobito kazališnog) voljenoga glavnoga grada, ali i cijele Hrvatske, kao i aktualnih političkih problema. Kako je istaknuo Šime Vučetić, Šenoa je kritizirao odnarođivanje, uporabu njemačkog jezika (koji naziva lerhenfeldskim dijalektom), mađarone, malograđanski mentalitet, licemjere, konformizam, karijerizam; napadao je i ismijavao svoje političke protivnike, pisao o svakidašnjici i komunalnim problemima grada koji se tada ubrzano razvija. Iznimno je polemičan i kritičan o tadašnjem kazališnom repertoaru, o čemu piše u nekoliko feljtona – protivi se tada dominantnoj pučkoj i banalnoj njemačkoj komediji, a zagovara suvremene realističke drame i europske klasike, oko čega je osobito žustro, ne samo u »Zagrebuljama«, polemizirao s tadašnjim upraviteljem kazališta Dimitrijom Demetrom.

U »Zagrebuljama« do izražaja dolazi Šenoina sklonost povijesti, povezana sa suvremenošću. Najbolji primjer za to druga je »Zagrebulja«, koju je napisao po povratku u Zagreb. U toj »matoševskoj« šetnji kroz rodni pejzaž, kao što zapaža Ivo Frangeš, otkriva nam se sav budući Šenoa. U tom je feljtonu, kaže Frangeš, i objašnjenje ljubavi prema domovinskom krajoliku, i harambašićevska slika prodane domovine s koje je strgnuto kraljevsko odijelo, i kritika austrijskog feudalizma, i podrugivanje zagrebačkoj malograđanštini, i odbijanje romantizma i u isto vrijeme objašnjenje tvrdokornosti romantizma u malim, potisnutim prilikama, i odbacivanje sladunjavog stihotvorja, i ljubav prema seljačkom kralju kojemu će on biti najveći pjesnik u 19. stoljeću, i – konačno zastupanje slobode stvaranja, bez koje nema prave književnosti.

Zagrebulje su prije svega vjerna slika vremena, stoga su najuspjeliji primjeri oni koji se bave suvremenim zagrebačkim životom. Pripovjedač poput flanuera (šetača), o kojem piše Walter Benjamin, izlazi na ulice grada i upija gradski život, no njegove šetnje nisu larpurlartističke nego u njima traži dokumentarni materijal koji kasnije pretače u vrckave, ironične i moralizatorske feljtone, ili pak dokumentarne reportaže. U nastavku donosimo dva primjera kao ilustraciju. Prvi, »Zagrebulju« objavljenu u Viencu 1877. prenosimo gotovo u cijelosti (uz manja kraćenja), a drugi je ulomak iz zadnjih »Zagrebulja«, koje je obilježio razorni potres 1880. Oba teksta svjedoče o širokim mogućnostima nove publicističke forme:

Draga hrvatska čitateljice, koja ćeš živjeti u gradu Zagrebu poslije 500 godina, tebi da reknem danas riječ. Nadam se svakako da nas donde neće biti izjeli kojekakvi mili prijatelji kojih, hvala Bogu, imamo ko na krunici zrnja, nadam se da će Zagrepkinje i onda hrvatski čitati, pače više nego sada. Ti ćeš živjeti u svjetskom gradu Zagrebu, šetati po korzu kraj obale savske, ti ćeš gledati kako dolaze dvokatni parobrodi iz Crnog mora do Zagreba, ti ćeš velikom kazalištu na Ciglani gledati prvu junakinju mostarskog ili slušati prvog tenora sarajevskog kazališta, koji su došli u Zagreb ‘gostovati’.

Ti ćeš biti uopće velegradska gospođica. No radoznala bit ćeš sigurno kako god i sadanje djevojke, jer se ta ženska vlastitost nikada ne mijenja. Zato će ti se možda nametnuti pitanje: Kakve bijahu Zagrepkinje prije 500 godina? O tom hoću da ti koju reknem.

Na ovo je pitanje vrlo teško odgovoriti. Recimo, otac joj je veliki gospodin s velikom plaćom ili trgovac s dvokatnom kućom. Prve dane mladosti proživi pod paskom vjerne sluškinje koja se uspela do tolike noblese da je počešljana poput gospoje, da njemački pentati umije, a hrvatski govoriti neće.

To su prvi počeci uzgoja. Djevojčica odlazi u školu. Često put je šalju zabrinuti roditelji u kakav zavod u Gradac i Beč, jer evo, u ovo doba postoji još turska carevina, mi smo Hrvati na međi barbarstva, a djevojku valja uljuditi. Zašto i ne bi? Roditelji beru lijepu hrvatsku plaću ili stekoše dosta hrvatskoga novca. Vama, dakako, neće toga trebati jer će se propast turske carevine u vašim školskim knjigama valjda računati u srednji vijek.

Djevojčica nauči čitati i pisati, dva tri komadića na glasoviru, uči i pet godina francuski i zapamti pet riječi. Ne bih ti pravo reći znao da li uči i misliti i osjećati; kuhanje malo kad umije, a hrvatski još manje. Vi ćete valjda imati po svojoj prilici ženski univerzitet, vama će, dakle, posao biti lakši. Ali djevojka – tj. kakvu sad opisujem – jest opet vještakinja. Ona ti umije prelijepo definovati sve moguće vrpce, bore, tunike, ovratnike, cipele, rupce i šešire. To joj je poglavita briga. (...) Mislim da bi mnoga Zagrepkinja bila dorasla akademičkim raspravama o tom predmetu. Tu je došla do vraška djelovanja, te nastaju ozbiljni časovi.

Mjesečina i mršava plinska svjetiljka sja među tamnim kestenima na Strossmayerovoj promenadi. Noć je romantična. Po šetalištu obilazi jedno dvadesetak Zora, Ljudmila, Ljuboslava, Miloslava i Branislava, a uz njih kreće se uzdišući četa mladih Zvonimira, Milivoja, Dobrislava, Branimira. Kesteni dršću od silnih ljubavnih uzdaha koji se u lerhenfeldskom dijalektu uspinju k zvijezdama.

A o čem govore? Zvonimir dobit će naskoro službu, a Ljudmila veseli se uzdišući kako će joj lijepo pristati nevjestinska haljina. Valjda pogađaš konac toga lernhenfeldskog dijaloga pri mjesečini.

O takvih patriotičkih obiteljskih crtica mogao bih na stotine nacrtati, bez kraja i konca, i pitao bih se pri tom: zašto u toliko mladih grudi mjesto ružice raste kopriva, mjesto ljubice božur, mogao bih se pitati da l’ je kod babilonske kule postao hrvatski jezik samo zato da čitamo u njem oglase i da tim jezikom deklamujemo kod parada, mogao bih ti, draga čitateljice, poslije 500 godina doviknuti da sila Zagrepkinja od g. 1877. nemaju – ali čuj, pod mojim prozorom sastalo se upravo pet-šest domorotkinja te preklapaju milo lerhenfeldskim dijalektom. (Vienac, 1877.)

Grad Zagreb je 1880. zadesio veliki potres koji je trajno promijenio vizuru grada. Stara katedrala s jednim tornjem ozbiljno je narušena i u godinama koje slijede Herman Bolle projektirat će novo pročelje s dva tornja, i danas dominantnom vertikalom zagrebačke vizure. Šenoa je kao gradski senator aktivno bio uključen u pomaganje stradalima i procjenu šteta, zbog čega je boraveći često na otvorenom te zime dobio upalu pluća, od koje je umro sljedeće 1881. godine. Ovako Šenoa započinje feljton, objavljen u Viencu nekoliko dana poslije potresa:

Deset sekunda! Šesti dio jedne minute! Časak, da dva tri puta dahneš, manje neg’ što treba na smrt ranjenu crvu da pogine, šta je to u životu čovjeka? Šta je to u povijesti naroda? Ništa. U tečaju povijesti svijeta čini ti se da te mjere nema. Al’ sada, kad nam se malo vraća svijest i dah, kad je i sam bijes prirode, bijući nas, sustao, te se možeš poslije dugih deset dana položiti na uzglavlje, kad ti pod drhtavim nogama ne riče podzemni vatreni zmaj udarajući svojom kobnom pandžom u srce hrvatske domovine – istom sad, prolazeći kućama glavnoga grada, mjerimo deset sekunda, pa nam se čini da je to bio cio vijek, proklet vijek. (...) Nikad ne vidjeh užasnije slike, ne oćutih dublje žalosti za svoga vijeka. (Vienac, 1880.)

Zaključno još jednom istaknimo kako se ‒ uza sve ostale svoje doprinose hrvatskoj književnosti ‒ August Šenoa Zagrebuljama afirmirao i kao začetnik hrvatske feljtonistike. Time je dao velik prinos i razvoju hrvatske publicistike i novinarstva. Njegov će feljtonistički opus u kasnijim razdobljima oponašati i slijediti generacije autora feljtona, kao što su Rikard Jorgovanić, Antun Gustav Matoš, Nikola Polić, Marija Jurić Zagorka, Veselko Tenžera, Vjekoslav Majer, a u današnjem Vijencu Pavao Pavličić, Nives Opačić, Boris Beck, Mladen Klemenčić, Tomislav Šovagović i drugi autori.