Roman o rastancima i smrti

Ako je do nedavno široj javnosti možda još i bila nepoznata, nakon odličnog romana Spori odron (2017.) – tematski dojmljivog, a izvedbeno precizno, gotovo arhitektonski izvedenog – Mihaela Gašpar, kiparica i književnica srednje generacije, definitivno to više ne bi trebala biti. Spori odron, naime, u slijedu od šest zasebnih cjelina prikazuje različite ljudske sudbine povezane stanjem otuđenosti – ljude koji polagano, postepeno umiru, odronjavaju se, bivajući neshvaćeni ili napušteni od svojih bližnjih. S obzirom na to da su sve priče ujedinjene toposom iste kuće, semantika sporoga odrona ujedno izravno podvlači starenje i transformacije navedene kuće koja, dakako, postaje mnogo više od mjesta radnje kuća i sama postaje lik, ali i više od toga – ona je ideja o životu samom i njegovim mogućim licima, nestalnima, krhkima i prolaznima.

I većina ranijih djela ove autorice (romani Bez iznenadnih radosti, molim, 2010.; Mitohondrijska Eva, 2013.; O čajnicima i ženama, 2016.; zbirka priča Slatkiš, duhan, britva, 2013.) bave se problematikom osamljenih i neprilagođenih ljudi, problematikom rutine i (ne)uklapanja u mehanizme svakodnevice, pri čemu se većina odnosa odvija u okviru obiteljskih zajednica. Mihaelu Gašpar ne zanimaju socijalni i politički konteksti, kao ni vanjski označitelj aktualnoga doba uopće – u njezinu je fokusu uvijek pojedinac i njegova psiha, s jedne strane okrenuta sjećanjima na prošlost, a s druge budućnosti pred kojom se nerijetko slama, od koje odustaje. Uz brojne individualne i nove crte, sve navedeno karakterizira i Nemirnicu, najnoviji romana ove autorice koji će je, nadamo se, napokon i oficijelno uvrstiti u sam vrh respektabilne i kvalitetne hrvatske proze.

Za razliku od prethodnog romana Spori odron koji je funkcionirao na supostavljanju šest različitih priča, ispričanih glasovima različitih pripovjedača, objedinjenih istim prostorom u okviru kojega se odvijaju (iako u različitim vremenima), pri čemu su se uspostavljali različiti narativni fonovi, Nemirnica posjeduje mnogo veću narativnu i strukturalnu monolitnost. Vanjska struktura, označena kratkim, odmjerenim poglavljima, i ovdje, doduše, počiva na fragmentarnosti, no sve ostalo – tematska okosnica, pripovjedač, fokalizator i lik, kao i temeljni ton romana obilježen melankolijom, sumornošću i sjetom – više-manje je karakteristika cijelog narativa fokusiranog na životni krug jednoga lika, urara Josipa Majdaka. Oko lika Josipa Majdaka, koji je ujedno i pripovjedač te nas u kratkim, vremenski nekontinuiranim fraktalima upoznaje sa svojim životom – pri čemu se uspostavlja paralelizam narativnih dionica koje se odnose na vrijeme pripovijedanja (sadašnjost) i vrijeme o kojem se pripovijeda (prošlost) – grana se cjelokupna priča suštinski obilježena reminiscencijama na prošlost i okončanjem jednog životnoga trajanja.

Urara Majdaka, naime, zatječemo u zrelom životnom periodu, u trenutku kada saznaje da mu je opasno bolesno srce i da bez transplantacije može živjeti svega još nekoliko mjeseci. To je korijen iz kojega izrasta priča autorice Gašpar i koja kroz glas Josipa Majdaka koji pripovijeda o različitim dionicama svoga života oblikuje narativnu krošnju sastavljenu od različitih, često bolnih, tragičnih pa i bizarnih slika koje nam na efektan, gotovo filmski izravan način, osvjetljavaju pojedine etepe i trenutke njegova života. Ono što obilježava Majdakovo pripovijedanje, a što je ujedno i glavni razlog iznimne čitateljske dojmljivosti kojom se roman Mihaele Gašpar duboko usijeca u pamćenje, jest posvemašnja, gotovo brutalna iskrenost kojom protagonist razmiče velove s pojedinih segmenata vlastitoga života. Zadivljujuća je autentičnost kojom se osobnost Josipa Majdaka oblikuje pred našim očima s jedne strane u okviru svoga humanog lika obilježenog zahtjevnim seoskim odrastanjem uz majku i brata, teškim usponom na klasnoj ljestvici odabirom specifičnog i zahtjevnog zanata i kasnije prividno sređenog građanskog života te, s druge strane, u okviru svojih brojnih mana koje nerijetko prerastaju u prave rak-rane na njegovom ljudskom profilu. Istodobnost obje strane, pri čemu se ona druga, tamna i nelijepa, postepeno otkriva tijekom romana, toliko je dojmljivo i precizno izvedena da je teško naći lik u suvremenoj hrvatskoj književnosti, ali i šire, s kojim bi ga bilo moguće usporediti.

Na čitatelja će posebno efektan, gotovo začudan dojam, ostaviti putanja kojom prvobitno simpatičan i blizak lik postepeno razotkriva zloćudna mjesta svoje osobnosti, situacije i postupke koji ga suštinski dehumaniziraju, a da pritom ne prestaje biti imalo manje uvjerljiv, pa i dohvatljiv elementarnom suosjećanju. Na način lepeze, ali koja se ne širi pravocrtno u vremenu, pred čitateljem se postupno rastvaraju postupci kao što je sabotiranje pozivanja u pomoć životno ugroženom čovjeku, ranjenom ocu svog prijatelja u djetinjstvu, prešućivanje potajno slućene bratove tajne o zlostavljanju od strane odraslog muškarca, zavist zbog uspješnog društvenog i bračnog života prijatelja Vjenceslava, potajno uživanje u dobrom obroku uslijed obiteljskog siromaštva kao i druga višestruka laganja supruzi, uključujući i bračnu nevjeru. Tu je i napuštanje majke u bolesti i starosti, snobovski sram zbog njezine oronulosti i neukosti, odbijanje egzistencijalno bitne financijske pomoći mladom šegrtu i prijatelju Zvonku, trovanje vlastitog psa te gnušanje prema smrtno bolesnoj supruzi Vesni s posljedicom potpunog emotivnog i praktičnog supružničkog udaljavanja.

Upravo prikaz potonjeg, s kulminacijom u sceni Vesnine smrti (koju je Josip neizravno, uskraćivanjem pomoći, pomogao) predstavlja možda i najmučniju, najpotresniju situaciju romana – označava potpuno demaskiranje lika kojeg smo pratili u različitim dionicama njegova života, nerijetko ga duboko razumijevajući i istinski suosjećajući s njim. Takva se demonizacija, međutim, ne događa iznenadno, već se istančano razvija tijekom narativnoga tkanja, baš kao što se na dijegetičkom planu označenom sadašnjošću razvija i Josipova bolest, njegov proces opraštanja sa životom. U toj su sferi svakako najvažnije dionice njegova bolesničkog, predsmrtnog drugovanja s odraslom kćeri od koje se udaljio, dionice koje iznimno uvjerljivo prikazuju čestu, ako ne i tipičnu stranu obiteljskih odnosa – nerazumijevanje, generacijski jaz, emotivno udaljavanje, uz istodobne osjećaje brige i odgovornosti koji ne jenjavaju: »Ne osjećam gotovo nikakvu bliskost s njom. Mislim da ni ona ne osjeća, ali to vješto prikriva započinjući svaku rečenicu s tata, odjednom omekšanim glasom, pomalo malaksalim od napora da u njega smjesti ljubav«.

Drugim riječima, lik Josipa Majdaka istodobno u sebi ujedinjuje mnoge crne ljudske porive od kojih većina simbolički tijesno korespondira sa semantikom sedam kršćanskih smrtnih grijeha (oholost, škrtost, bludnost, zavist, neumjerenost u jelu i piću, srditost, lijenost), a da istodobno ne prerasta u karikaturu, tj. ne prestaje biti čovjek od krvi i mesa u kojem je s malo pažnje lako pronaći osobine ljudi kojima smo u zbilji okruženi, ako ne već i svoje vlastite. Osjećaj istodobnog suosjećanja i intenzivnog gnušanja, gotovo gađenja koje prema njemu povremeno osjećamo pritom je doista netipičan i svjedoči u iznimnoj umješnosti autorice u predočavanju upravo unutarnjeg, psihemskog sloja lika. Takva uvjerljivost u predočavanju glavnoga lika jednim dijelom proizlazi i iz sklonosti autorice da nam predoči i »drugu stranu medalje«, pokazujući uzročno-posljedičnu povezanost svega što u životu činimo ili nam čine, svega u što smo uronjeni i što smo iskusili, a što čini jedinstven, složen i često neraspletiv koloplet koji nazivamo ljudskim bićem. Tako, primjerice, u situaciji koja predstavlja reminiscenciju iz djetinjstva – kada Josip kao dječarac kojeg su poslali da trči u drugo selo po liječničku pomoć za teško ranjenog, životno ugroženog oca svog prijatelja Jurice – u kojoj on, usred polja, iznenada staje i ostaje slušati ševin pjev odustajući od trčanja po pomoć ‒ lako, iako istodobno potresno, možemo nazrijeti uzrok u ranije predočenoj dječakovoj ljubomori na prijatelje koji su, za razliku od njega, imali žive očeve: »Čežnja da i ja koračam uz oca bila je tolika da sam ponekad, kad majke i brata ne bi bilo, upalio svijeću u sobici i hodao uz vlastitu uvećanu sjenu. Iako titrav i toliko nepostojan da bi i od najmanjeg zapuha ispod prozora zatreperio, dugih nogu i ruku, slomljenih kukova zbog kuta sobe, otac napravljen od sjene svijeće bio je nadomjestak za pravoga«.

Dodatni razlog zanimljivosti glavnoga lika leži u činjenici njegova razvoja u vremenu na način kako su to činili neki od najvrsnijih književnih modernista, s paradigmom u Marcelu Proustu. Kao i kod Prousta, i ovdje zapravo postoje dva glavna lika – jedan u vremenu sada i jedan u vremenu tada, pri čemu se pripovijedanje o protagonistu iz prošlosti također, barem djelomično, odvija iz vizure kasnijeg, zrelog lika, i pri čemu obojica, i mladi i zreli Josip, nisu strogo fiksirani u vremenu već se mijenjaju s vremenskim protokom. Takva višeslojnost istog lika zaslužna je istodobno i za njegovu nepredvidljivost i za njegovu uvjerljivost, budući da se u narativnom tkivu razmotava postepeno, iako ne i pravolinijski. Točnije bi bilo reći da je riječ o principu mreže čije motivacijske krakove možemo pratiti u različitim dionicama narativnoga razvoja. Tako ćemo npr. neke ranije iznesene misli glavnog lika u njihovoj punini moći zahvatiti tek u dionicama koje se odnose na kasnije vrijeme, a ima i slučajeva kada nešto ranije izneseno naknadno sagledavamo kao lažno ili nepotpuno. Stoga se puna slika o Josipu Majdaku i njegovu životu može sagledati tek na samom kraju koji ujedno neizravno navješćuje konačan ulazak u neposrednu zonu smrti.

U takvom pristupu liku, a još više u kompoziciji romana koja prati bolesničke dane lika na način da se u dionice sadašnjosti (dionice bolesti, iščekivanja smrti) upliću dionice prošlosti (opraštanja s proživljenim životom i ljudima koji su ga činili) moguće je zapaziti nezaobilaznu sličnost s još jednim sjajnim modernistom i njegovim romanom – s Proljećima Ivana Galeba Vladana Desnice. Uz tematsku i kompozicijsku sličnost, Nemirnicu i Desničin roman povezuje i modalitet reminiscencije obilježen sjetom, mjestimice i nostalgijom, ali i neke stilske srodnosti – povremena motivska ponavljanja (u ovom slučaju, primjerice, takvu ulogu ima lik Sofije), lirski ton rečenice obilježene ritmičnošću i muzikalnošću, sklonost detaljima. U suvremenoj hrvatskoj književnosti malo je takvih prozaika, te je prozu Mihaele Gašpar prije potrebno promatrati kao svojevrsnu iznimku nego kao tipičnu pojavu. Kada se svemu pridoda izmještenost predočenih svjetova izvan konkretnih koordinata vremena i prostora te izvan konkretnih društvenih amblema aktualnoga doba, jasno je da je riječ o gotovo endemskoj pojavi u okviru suvremene hrvatske proze. Nedostatak navedenih odrednica pritom nije i nedostatak ove proze generalno, već osviješten autorski postupak koji svoj fokus stavlja na ono psihološko, nerijetko kontradiktorno i nedokučivo u liku, ono što ne ovisi o determinantama konkretnoga povijesnog trenutka već se prije nadaje kao univerzalna datost i rezultanta složenih interakcija među ljudima.

Da je riječ, međutim, o sasvim konkretnim, individualnim karakterima i kontekstima jasno je iz plastičnosti kojom autorica oblikuje ne samo glavni lik nego i niz drugih detalja i situacija. Jedna od takvih, primjerice, jest i ona kada Josip promatra zjenice njemačke ovčarke Ruže, kućne ljubimice njegove ljubavnice Ljiljane i njezina muža: »Ponekad mislim o našoj tajni, zarobljenoj u tim psećim zjenicama, koja onda leži neotkrivena, položena pred pseći jezik, zatočenica pretkutnjaka i očnjaka koju pseća pohlepa za janjećim hrskavicama drobi, rastače je u slini i tad zajedno s razdrobljenom hrskavicom spuzne u ždrijelo gdje će je rastopiti pjenušava kiselina. Moju tajnu kuja nosi u želucu i crijevima, odnosi je u parkove, u dječje pješčanike gdje će je istisnuti iz sebe zajedno s janjećim hrskavicama i ostaviti je đonovima koji će je raznijeti, smrdljivu i skorenu, pločnicima grada, sve do kućnih pragova gdje će je snažno obrisati o juteni otirač«.

Bitan lik, koji ujedno ima ulogu lajtmotiva u romanu, jest lik Sofije. Sofijom roman započinje, prisjećanjem na zgodu iz ranoga djetinjstva kada je dječak Josip, kližući na zamrznutom potoku, propao kroz led te bi se bio utopio da ga nije spasila djevojčica Sofija koja je pozvala pomoć. Saznajemo da su Josip i Sofija prijateljevali od djetinjstva te se i kasnije povremeno nastavili družiti dijeleći bliskost i povjerenje. Sofija se javlja nekoliko puta tijekom romana, obično u zahtjevnim situacijama Josipova života, primjerice, kada je saznao za kobnost svoje bolesti ili kada već leži u bolnici teško bolestan. Iako od samoga početka Josip napominje Sofijinu osebujnost, činjenicu da je nikada nije spomenuo svojoj supruzi, kao i neobičan san o Nemirnici, ženi crne kose u kojoj je prepoznao Sofijino lice, čitatelju tek potkraj romana postaje nedvojbeno jasno da je Sofija zapravo simbolička figura, simbol cjeloživotne pratiteljice, Josipove imaginacije, dvojnice, odnosno, alegorija Smrti same (»Moja smrt treba neko ime, jer ovakva bezimena može biti bilo čija. Mojoj je smrti potrebno lijepo žensko ime. Smrti moja, zoveš se Sofija.«).

I na kraju, kada smo već kod imena, svakako treba objasniti i ime, odnosno, naslov cijeloga romana. Iako će većina čitatelja zasigurno prvo pomisliti da je Nemirnica oznaka neke ženske osobe, odnosno, njezine nemirne prirode (iako ni takvo tumačenje nije pogrešno u okviru tretmana lika Sofije, odnosno, fenomenologije smrti), pravo značenje nemirnice krije se zapravo u urarstvu, zanatu kojim se Majdak bavio: »Te majušne mehanizme, čije se neke dijelove nije moglo razabrati bez povećala, i to jesu li pojedini zupčanici i opruge baš posve na svom mjestu najbolje sam mogao osjetiti vrškom jezika. Njihovi savršeni sklopovi, skladno povezani nemirnicom, toliko su ovisili jedni o drugima da bi mogli proizvesti taj milimeterski pomak kazaljke i jedno tek jedva čujno tik. Tik-tik, tik-tik. Taj zahvat zupčanika, da prenese kružno gibanje u pravocrtno s jedne osovine na drugu, tek je naredba težinski izjednačene nemirnice, ni prelagane ni preteške, ni premalene ni prevelike. Uvijek sam volio njezino ime: Nemirnica«. Nemirnica, dakle, jest uvjet funkcioniranja satnog mehanizma, ona je balansni kotačić koji oscilira naprijed-nazad konstantnom brzinom te svakim njezinim pokretom mehanička poluga pokreće zupčanike u jednom smjeru, što pomiče kazaljke sata. U prenesenom smislu, jasno je ‒ nemirnica postaje oznaka životne pokretačke snage, vitalnosti i zdravog, pravilnog funkcioniranja života uopće.

Za kraj, ponovimo misli izrečene na samom početku – Mihaela Gašpar osebujna je pojava u suvremenom hrvatskom književnom životu, prozaistica koja cijelim svojim opusom producira tankoćutne i izvanserijske proze koje zaslužuju adekvatnu čitateljsku i stručnu recepciju. Nemirnica, koja vjerojatno predstavlja i njezin najozbiljniji narativ uopće, roman je o smrti i rastanku, ali još mnogo više od toga, on je roman o životu i njegovoj čudnoj, često nedokučivoj, kontradiktornoj i bolnoj prirodi. »Svijet je pun oštrih rubova«, kaže autorica u rečenici kojom naslovljava jedno od svojih poglavlja i kojom možda najbolje izriče prirodu svijeta i čovjeka koju je, oličenu u uraru Majdaku, prezentirala svojim romanom. Uz izrazitu dojmljivost glavnoga lika, njegovu složenost i intrigantnost, glavna kvaliteta romana Mihaele Gašpar, baš kao i njezinih ranijih romana, jest njegov stil – izbrušen, osvješten, slikovit, lirski obojen, a opet, kada je potrebno, opor i životan. Takva kombinacija snažne tematike i stila kojom se ona prezentira, nažalost, poprilično je rijetka u hrvatskoj recentnoj književnosti. Stoga je Mihaelu Gašpar potrebno čitati i osigurati si onaj nužno potreban nemir kojom nas dotiču sve velike i vrijedne priče.