Riječ unaprijed: 150 godina od prvoga broja Vienca

Blok tekstova koji slijedi motiviran je 150. obljetnicom časopisa Vi(j)enac, koja se 2019. godine u hrvatskoj javnosti obilježila nizom kulturnih, znanstvenih i stručnih manifestacija. Među njima bio je i Znanstveno-stručni skup u povodu 150 godina od prvog broja Vienca, održan 9. i 10. listopada u organizaciji Matice hrvatske i Odsjeka za kroatistiku Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Na skupu je izloženo više od četrdeset referata u kojima je bilo riječi o najrazličitijim aspektima Vienca, od njegova općenitog značenja za hrvatski jezik, književnost i kulturu druge polovine 19. i ranoga 20. stoljeća, preko uredničkih i suradničkih osobnosti koje su ga obilježile te njegove uvjetovanosti širim društveno-političkim kontekstom, do njegova odnosa spram hrvatske povijesti, stranih književnosti, nacionalnoga, socijalnih i rodnih identiteta kao i spram različitih umjetničkih praksi i medija koji su, osim književnosti koja mu je kao beletrističkome listu bila primarni interes, također u znatnoj mjeri odredili njegov profil.

Dio tekstova napisanih prema referatima održanima na skupu objavljen je u posljednjem dvobroju prošlogodišnjega Vijenca (br. 673-674), a za ovu je priliku sabrano njih četrnaest. Blok se otvara tekstom Vinka Brešića, koji naglašava ulogu Vi(j)enca u procesima moderne hrvatske nacionalne identifikacije, a nastavlja se člancima koji u fokusu imaju važne Vienčeve urednike, prilogom Đure Deželića o prvome uredniku Vienca Gjuri Stjepanu Deželiću, njegovu pradjedu, te Gorana Galića o Šenoinim feljtonima »Zagrebulje«. Slijedi tekst Tanje Kuštović o tragovima ćirilo-metodske tradicije u Viencu te osvrt Ive Mandušić na priloge o hrvatskom plemstvu, koji potvrđuju da je taj časopis odražavao temeljne tendencije hrvatske nacionalnoidentifikacijske politike 19. stoljeća, usidrene, s jedne strane, u interpretacije kontinuiteta hrvatske državnosti, a s druge strane oslonjene na ideje južnoslavenskoga i sveslavenskoga etnokulturnog zajedništva.

Središnji je članak Ive Pranjkovića u kojemu se prikazuju i obrazlažu jezikoslovni prilozi u Viencu koji zrcale osnovna strujanja u normiranju hrvatskoga jezika tijekom posljednjih desetljeća 19. i na početku 20. stoljeća. Potom se nižu tekstovi koji govore o Vienčevoj recepciji stranih književnosti – od onih na koje je hrvatska kultura bila tradicionalno, premda ne jednoznačno upućena, tj. njemačke i talijanske (kojima se bave tekstovi Milke Car i Martine Kokolari), preko onih kojima se od 19. stoljeća počela programatski okretati, francuske (koja se obrađuje u članku Drage Šimundže) te slavenskih, u ovome slučaju ruske, slovačke i poljske (kojima su posvećeni članci Jasmine Vojvodić, Marijana Šabića i Tee Rogić Musa), do američke, koja se, kako pokazuje Jelena Šesnić, u obzorjima hrvatske kulture tek počela iscrtavati kao dio svjetske književne baštine. Blok se zaokružuje radom Zdenke Weber o glazbenim kritikama u Viencu koji ukazuje na intermedijalnu orijentaciju časopisa, ali i na činjenicu da su, osim književnosti i jezika, i druge teme koje je donosio bile motivirane i usmjeravane, s jedne strane stručnim i(li) estetskim kriterijima, a s druge strane društveno-pragmatičnim političkim intencijama.

Uz zahvalu autorima koji su svojim vrijednim prilozima pridonijeli realizaciji ovoga tematskog bloka, ostaje nam izraziti nadu da bi on mogao (p)ostati poticajem i referencom nekih budućih istraživanja
Vi(j)enca za koja je zasigurno ostalo još prostora. Jer, bez sumnje, prilozi koji slijede potvrđuju, svaki na svoj način, da je Vienac jedna od krucijalnih činjenica povijesti hrvatske književnosti, ali i šire hrvatske filološke, kulturne, političke i društvene povijesti te da je bez njega nezamislivo proučavanje i shvaćanje ključnih pretpostavki, okvira i perspektiva modernoga hrvatskoga nacionalnog identiteta.