Prsti i prerije

ISPOD NULE

Pronašla sam te ispod nule.
Ispod vjeđa mnogostrukih transakcija,
Bačenog među divlje pse i zvijeri
Koje noću bez straha prilaze kućama.
Ispod nule, kao na dnu stare močvare,
U blizini sela gdje se svaka nada brzo
Sahranjuje. U šumama, ispod breza
Koje se noću klate mirom zvijezda,
Svemira. I svuda tamo, ispod zemlje,
Ispod morske razine, u brazdama i
Marijanskom snu o svadbi i beščašću.
O pohoti koja se izlijeva s ruba ekrana
Ili apartmana, svejedno. Ispod si,
Zamrznut kao lako krilo glečera, i
Kao loše utaban put. Nema te među
Ljudima koji ravno gledaju naprijed,
Tvoj svijet se oko slike i sna kreće,
Ispod svijesti radnog čovjeka, u miru
Samo po tebi stvorene pastorale koja
Se od ruba stola k šumi preokreće,
I začas je ispod nule, nula.

POVRATAK RATNIKA

U sivom ormaru je moje maskirno odijelo. Neoštećeno.
Možda je na njemu tek sol,
Tragovi bijeli nakon olujne morske noći.
Ona i ja na trijemu, pa na zemlji, pa u uskom
Krevetu, koji se jedva drži na klimavim nogama.
Na stolici obješene hlače, sad ih vidim, majica
Boje najtmurnijeg sivila, koža koja se raspada,
Gulim jedan, pa drugi sloj, nesanica, ona, moj ud
Od najtvrđe plastike, popodnevna penetracija i
Spomenica na zidu oljuštenom skroz do žbuke,
Do sivila. Ona i njeni pokreti sramežljive žene,
Tijelo uvijek samo napola otkriveno, noga gore
Podignuta, ovijena oko vrata, pripijena uz strop
Tako se može rastegnuti kad je dodirujem.
Moje tijelo kao napola srušeni kip, otkinute
Ruke, slika barikade, ruka koja klizi i slama se
Kad sam u njoj. I jesam i nisam. Na prazno mjesto
Umećem slamu i plastiku i škare i konce i vučem,
Moja se uniforma raspada, pelene klize kao vata
Na tek podojenom djetetu. Uzimam grudi ustima
I otkidam slatkoću, kao ratnik koji je neke tamo zime
Cuclao led na Petrovoj gori i polako umirao.
Moja je maska pala, dim posvuda, nema je, samo
Potpis nekog generala pokazuje mi da sam ipak
Nekad bio živ i bio tu.

KRAJ RATA

Ako je danas proglašen kraj jednog rata, možemo samo odahnuti.
Zaklopiti knjigu, prošetati na svježem zraku, zaboraviti
malograđane, pojesti sladoled, podragati psa, kupiti
sadnice paradajza, otići na plac po svježe rezance,
poslati poljubac prijatelju, možemo zaboraviti sitne pakosti,
uzdrhtale nemire, podjele i »nesretne povijesti«. Možemo
odložiti pribor za jelo i jesti prstima kuhano povrće i možemo
zamišljati kako bi izgledao kraj svijeta, ako se ikad dogodi.
U zraku je prsnula vodena boba i zalila je vrtove umornih žena,
projektili su sagorjeli u zraku i spojile su se dvije nacije.
Kraj rata na kraju dana donosi olakšanje i donosi sliku sunca
koje nestaje na obzorju. Crvenom i mekom kao dječja ruka.

OTPUŠTANJE

Crno sunce odavno se povuklo
Na sijede hridine izbrisanih snova.
Otpuštene su ljuljačke koje vode na
Vrh svijeta, strahovi koje je opeklo
Crno sunce, posebno strah od vožnje
I od bliskosti tijela koje se u kimonu
Presađuje, kao ljekovita biljka u
Čežnji umornog riječnog plova.
Lakoća kretanja s izbrisanom slikom
U zelenom novčaniku i kuća koja nije
Na prodaju. Otpustiti treba kuće bez
Ograde, vlažna ždrijela životinja, ptica,
I čeka te još jedan ostatak godine kao
Kost u ustima bezubog psa.

SAN

Ovo ljeto čine snovi o ljudima koje znam,
Onima koje cijenim ili volim ili razumijem.
Noćas se pojavio napokon i Tvoj lik.
Bila je neka bakanalija, puno ljudi, kreveti,
Nered, na kraju sna pas koji se pretvara u
Djevojčicu. Ona reži, ja bježim. Od koga
Zapravo? Od djeteta ili životinje. Samo
Zubi nakeženi i strah. Budim se. Pet ujutro.
Kuham kavu i čaj, širim stolnjak preko stola,
Bijel s mrljama od voća i pomičem cvijeće
Prema prozoru. Da bude bliže svjetlu koje će
Doći. Vani je mrak, stanje između topline
I hladnoće. Mir. San je polako izblijedio,
A ja samo sam u šalici kave vidjela tebe.
Viđam te i dalje svuda.

PROLJETNA VEČER

Proljetna večer i cafe koji radi do jutra,
pa na otvorenoj terasi, uz pelargonije i
mirise tek procvalih ruža možemo napokon
pričati o prošlosti i konačno zatvoriti kutiju
zaborava iz koje ispadaju slike plaža, mora
i žena s djecom koja napuštaju obalu i sve
te umilne slike koje odlaze u zemlje gdje ih nitko
ne očekuje, ne poznaje. Svjetlost s ulice obasjava
lice posjetitelja koji srču pivo i prebiru isto po
slikama juga i oprosta, da bi konačno s krajem
noći zaključili jedno teško poglavlje.
I taj lahor, šarene boje sladoleda, drugačiji doživljaj
prostora kazuju kako je lakoća nadomak tijela
i kako težinu može odagnati čak i miris cvijeća
koje prahom svojim šalje sumrak u nebesa.

POČETAK JESENI

Početak je jeseni i ja sam se pokrenula,
Otvorila širom balkonska vrata, prozore,
Sa štrikova skinula bijelo i šareno rublje,
Pustila svježinu izvana da ohladi zidove
Na kojima su ljetni pauci ispleli nevidljivu
Mrežu. U samom početku začetak sumnje
I znalo se da je kraj omeđen, kao točno
Određen i stalan broj dana u mjesecu.
Ipak dotičem te jastukom punim perja,
U nekom međuprostoru, dok se drugo doba
Pojavljuje tek u naznakama.

PREGORJELI LJUDI

Kao opušci memljivih cigareta,
Na podu jednog stana leže
Pregorjeli ljudi.
Krevet je iznad njihovih glava,
Svetiljke se spajaju sa zidom,
Zidna ura već pokazuje da je
Odzvonilo: pepeo se pomalja
U rukama natečene žene i
Ljetne ulice sad su kao otvoreni
Lijesovi: cvijeće i bjelina po njima.
A u stanu s prozora, dim i umorna
Tišina.

DEKADENCIJA

Pala je s vrha stabla jabuka.
Napola trula, u vrtu u predgrađu.
Začudo pijanci i luđaci nisu je
Primijetili. Pad je bio nečujan.
Plod na tlu ostao je nepokriven.
S vrha terase gledaš sad pad epohe
U slici zmaja koji plamti izmišljen,
I začas se stvara slika Dekadencije.
Djevojka s čijeg lica je otpalo rumenilo
I sad blijeda poput praha otrova za
Zvijeri iz susjednog dvorišta, sjedi
Ispod drveta i čeka mirno svitanje.
Bez ijedne misli u glavi.

SOBA U KOLOVOZU

Napola otvoren prozor, graktaj izvana,
Smežurani kutevi ruzičaste plahte,
Na ormariću limun i stabljike klinčića,
Zamišljeni štit od leteće transverzale.
Na krevetu papiri, isprintani, kao okrajci
Duge sufijske balade. Riječ je o prijevodu.
Šalica kave koja je pokazala konačno svoje
Crno dno.
Soba u kolovozu, napola otvoren ormar, vise
Šalovi i marame, kao ljetni chandelieri,
Ruka drži jastuk kao da je morsko uže,
Crni grudnjak kao kit ubojica u oceanu,
U vrteški sobnoj gdje popodne donosi
Mir, pokret prstiju na tastaturi, zvuk klavira
Iz obližnje ulice, probe partitura i vježba
Života. Pazi kome govoriš tajne. Ljeto je.
Tijelo se prelako otkriva, na dlanu začas
Snoviđenje. Žar ili vatra, prosvjetljenje,
I odjednom hladni vjetar kao sjeverac
Niz zidne padine...

LJETO, VRT I SPOZNAJA

Ako zagrizem rajčicu ubranu u vrtu,
Koja će biti spoznaja?
Na ruci su crveni krugovi, ubodi komaraca,
Plotuni virtualnih metaka koji ciljaju u dubinu,
Davno su presudili, ali baš ovo ljeto je spoznaja.
Nema ti imena u kartoteci, noćna mora je znak
Tjeskobe iz prošlih vremena, otvaraju se vrata
Od bjelogorice, iza njih tajne, ma još koliko.
I samo odbaci još dvije tri slike koje lebde iznad
Poput lakog snoviđenja. Kakva je to tvoja mentalna
Struktura? Noćni dah knjiške izjelice. Jutro smrti
I buđenje u zoru, bez ijednog krivog trena.
Spoznaja je izdaja, plahta se mora opet rastegnuti,
Nakon gostiju koji odlaze u hladnu Normandiju.
Zatvori svoje dnevnike i piši jasno o riječima i stvarima,
Koje se u dugim ljetnim noćima
Vide jasno samo na tvojem vidiku!

SVJETLOST KOLOVOZA

Sjaj laka na umjetnim noktima.
Svjetlost koja ulazi u ohlađenu sobu kroz roletne
I rasipa se već na prvom zastoru.
Bljesak pri snimanju obične fotografije.
Flesh davne ljetne uspomene.
Blještavilo opranih stakala na unutrašnjem prozoru.
Farovi automobila koji klizi: zaboravljena noćna emulzija.
Svjetlo u očima djeteta koje snatri o fontani.
Svjetlost narukvice ili prstena na ruci umorne djevojke.
Svjetlo na kraju životnog tunela, bliješti kao lanac
Prerezan nitima jake trave.
Svjetlucanje izloga ispod kojih leže lutke i odbjegli
Komadi sezonske odjeće.
Na kraju, svjetlost naspram tame, nepostojeća
Binarna dijalogija...

MASKE

Bivši životi su kao maske:
Navlačimo ih kad se pojave
Nova jutra i lica koja traže opravdanje.
I kao čarobnjaci, bez visokih šešira,
Svaki dan prodajemo srebro za bubrege,
Ili zovemo žene koje pripadaju novom dobu
Da budemo njihovi muževi bez portfelja.
Mačevi koji paraju tkaninu stisnutih kreveta
I djeca koja čekaju u redu, za uzdah ili srh,
Nakon svega. Maske, s velikim i malim
Očima, za prikaz nekog davnog života,
Za bijeg iz ove ovdje istine koja plovi
Kao brodić na rubu učmala života.

PRSTI I PRERIJE

Tvoji prsti kao velike, bijele škare,
Kao krakovi bezvremene meduze
Slijevaju se u moje korito, kao da ih
Je umiruća rijeka tamo otposlala,
U utrobu, na mjesto gdje počinje Svijet.
Začeće ili druga, najvažnija defloracija,
Ona od koje kreće novi Život, tvoj i moj,
Jer svako to tijelo živjelo je u svojoj
Odvojenosti, kao nepotpuno ili konačno,
Zamrznuto ili bez dodira. Prsti u preriji
Među travama i divljim psima, u dolu u
Kojem samo pijesak se preokreće i troši
Vrijeme i sanja uzmak, od zbilje i snova,
Prsti koji istražuju moje biće iznutra gdje
Nema ničeg, niti se ijedno biće pomaklo.
Plahte će zauvijek ostati suhe i netaknute,
Kao bijela jedra na srušenoj galiji, kao
Bijeli otisak na kojem se vidi obris doživotne
Ljubavi.

ROĐENDANI

Rođendani su kao blijedoplave reminiscencije:
u kutu sobe izlaze iz okvira duhovi prošlosti
i ostavljaju nježne otiske na čelu, poput poljupca.
sve se u tom danu pretvorilo iz crne magme u bijelu
prašinu koja na zidnom svodu, zapravo kućnoj hridi,
ostavlja porculanski krhke dodire koji svojom lomljivom
prirodom tragaju za najzadnjim slogom, onom riječi koja
kao da je prvi dio pomaknute abecede. i moguće je sve
ispočetka, i prvo srastanje, i krik koji se rasteže u noći
i prelazi lagano u posve novo svitanje.