Prilozi o hrvatskom plemstvu u časopisu Vienac

Kao časopis koji je javnost upoznavao sa svim kulturnim zbivanjima u Hrvatskoj svojega vremena, Vienac je u trideset i pet godina kontinuiranog izlaženja donio brojne stručne i znanstvene priloge o književnosti, povijesti i drugim srodnim temama. Među brojnim zanimljivostima iz hrvatske prošlosti u njemu su se našli i različiti prilozi o hrvatskom plemstvu. Taj je stalež sve do 19. stoljeća imao jednu od najvažnijih uloga u hrvatskom društvu, držeći u svojim rukama gotovo svu političku i gospodarsku moć. U društvenim promjenama i s usponom građanskoga društva u 19. stoljeću mijenja se i položaj plemstva, iako njegovi pripadnici kao nositelji tradicije i dalje imaju važnu ulogu u svim sferama javnoga života, što je vidljivo i na stranicama Vienca. Budući da je Vienac bio primarno književni časopis, prilozi o plemstvu uglavnom su objavljivani kao manje bilješke, često navođeni bez autora, odnosno kao plod zajedničkoga rada članova uredništva.

Pod velikim utjecajem koji je na hrvatsku historiografiju i cjelokupni kulturni život druge polovice 19. stoljeća ostavio povjesničar, književnik i svestrani kulturni djelatnik Ivan Kukuljević Sakcinski, koji je zastupao individualističko shvaćanje povijesti i uvjerenje o sposobnim pojedincima kao pokretačima povijesnih procesa, i na stranicama Vienca našli su se brojni biografski članci o pojedincima i plemićkim obiteljima. Svi su ti prilozi u povijesnim okolnostima nakon Hrvatsko-ugarske nagodbe trebali poslužiti i buđenju i snaženju nacionalne svijesti. Prilozi o hrvatskom plemstvu odnosili su se na različita povijesna razdoblja. O plemstvu u razdoblju srednjega vijeka opsegom se izdvajaju prilozi povjesničara Vjekoslava Klaića o obitelji Šubića, što su zapravo bili izvadci iz njegova djela Bribirski knezovi od plemena Šubić (1897.), koje je napisao po narudžbi Matice hrvatske. U Viencu su to bili članci o Pavlu (1873.) i Mladinu II. Šubiću (1897.). Klaić je također bio autor manjega priloga o kneginji Vladislavi Nelipić (1896.).

Najveći broj priloga iz povijesti plemstva u Viencu bio je posvećen velikim magnatskim obiteljima koje su stoljećima imale izrazito važnu političku i kulturnu ulogu u razvoju hrvatskih zemalja. Prije svih to su bili Frankapani i Zrinski, pri čemu je ovaj časopis imao važnu ulogu u formiranju i održavanju romantičarskoga kulta o tim obiteljima. Pripadnicima i pripadnicama tih dviju obitelji bio je posvećen čitav 17. broj 1871. godine, u kojem su bili istaknuti herojski i junački aspekti njihova djelovanja, ali i njihova književna postignuća. Zrinsko-frankapanska tematika bila je prisutna kroz čitavo vrijeme izlaženja Vienca. Osim članaka o podrijetlu i genealogiji obitelji Frankapan (F. R., »Crtica o hrvatskih i talijanskih Frankopanih«, 1871.; V. K., »O porieklu hrvatskih Frankapana«, 1884; G. Marcotti, »Zgode i uspomene jednog Frankopana«, 1884.; I. Milčetić, »Krčki knezovi i predaje o njima«, 1884.) te manje biografske studije Ivana Kukuljevića Sakcinskog o Beatrici Frankapan (»Beatrica Frankapanka i njezin rod«, 1885.), kasnije objavljene i samostalno; toj su obitelji bile posvećene i pjesme i likovni prilozi, kao i izvorna arhivska građa, poput anonimnih članaka »Pisma kneza Nikole Frankapana od godine 1603.« i »Vlastoručno pismo bana Franje Frankapana Slunjskoga« (1897.). Učestalošću slijede prilozi o obitelji Zrinski, ponajviše o njezinim pripadnicima u 17. stoljeću (»Hrvatsko pismo Judite Petronile Zrinjske pisano svojoj sestri Jeleni«, 1873.; »Porod Nikole Zrinjskoga«, 1874.; »Zadnji dani Nikole Zrinjskoga mladjega«, 1879.; Gj. Šurmin, »Listovi Petra Zrinjskoga i njegove kćeri Jelene iz g. 1670.«, 1896.; »Petar Zrinjski«, 1897.; »Zanimljiva isprava Petra Zrinjskoga od g. 1661.«, 1897.; »Slika Nikole Zrinjskoga mladjega«, 1902.).

Urednici Vienca su prilozima o tijeku zrinsko-frankapanske urote, njezinim glavnim akterima Petru Zrinskom i Franu Krsti Frankapanu i njihovoj tragičnoj smrti te odjecima tih događaja u književnosti i likovnoj umjetnosti uvelike utjecali na raspoloženje javnosti i stvaranju kulta Zrinskih i Frankopana i njihove borbe za slobodu. Ti se prilozi kreću od anonimne bilješke »Zadnji časovi bana Petra Zrinjskoga i Franje Krsta kneza Frankapana« (1894.), preko priloga J. Hranilovića »Petar Zrinski i Fr. K. Frankopan i njihovi klevetnici« (1899.) do članka povjesničara Franje Račkoga »Ban Petar Zrinski i knez tržački Frane Krsto Frankopan na stratištu« (1871.) ili objavljenog posljednjega pisma Petra Zrinskog supruzi Katarini (1894.). Dojam tragične sudbine urotnika u časopisu su pojačavale ilustracije, poput crteža »Rastanak Zrinjskoga i Frankapana. Petru Zrinjskomu čitaju smrtnu osudu« i »Petru Zrinjskomu krvnik rubi glavu. Sprovod Zrinjskog i Frankapana« (1894.) ili slike Otona Ivekovića »Petar Zrinski i Katarina na rastanku« (1903.). U ime održavanja sjećanja na stradale urotnike, ali i članove njihovih obitelji, u Viencu su bile objavljene i brojne literarne posvete. Osobitu pozornost autora privukao je lik Katarine Zrinske, kojoj je bilo posvećeno nekoliko većih studija autora IvanaZahara (1871.) i Jurja Tomljenovića (1893.).

Osim priloga o obiteljima Zrinski i Frankapan, na stranicama Vienca javljali su se i prilozi posvećeni drugim hrvatskim plemićkim obiteljima iz redova magnata, poput obitelji Drašković. Pritom se najveći broj priloga odnosio na grofa Janka Draškovića (1770.–1856.), člana užega vodstva Ilirskoga pokreta i Narodne stranke, te autora prve hrvatske dopreporodne političke brošure Disertatia (1832.). Grof Janko je, kao jedan od malobrojnih pripadnika visokoga plemstva koji se priključio mladomu naraštaju građanske inteligencije u formiranju hrvatskoga nacionalnoga preporoda, imao velik ugled u društvu. O njemu su bili prilozi o Bukovčevoj slici grofa Janka Draškovića, o njegovim političkim, gospodarskim i kulturnim aktivnostima te o prijenosu njegovih posmrtnih ostataka u zajedničku grobnicu iliraca na zagrebačkom Mirogoju (1893.).

Od priloga o drugim plemićkim obiteljima izdvaja se studija Ivana Kukuljevića Sakcinskoga o članovima obitelji Vojković (1898.) kao i nekoliko manjih priloga o banu grofu Josipu Jelačiću Bužimskom (1898.) te njegovom bratu podmaršalu Đuri (1901.). Osim o plemićkim obiteljima i njihovim istaknutim pojedincima, u Viencu su objavljivani i manji prilozi s područja povijesne topografije u kojima su analizirani plemićki dvorci i kurije te stari gradovi i utvrde koji su bili prepoznatljivi simboli moći pojedinih plemićkih obitelji u prošlosti, što je ujedno bio i začetak ideje o zaštiti spomeničke baštine. Tako su objavljeni članci o starim frankapanskim utvrdama u Bakru i Kraljevici (1883.), o gradu Zrinskih u Kostajnici (1886.), o Trakošćanu obitelji Drašković (1888.), potom o Valpovu i njegovim gospodarima (1876.), o ruševinama utvrda Krapine i Susedgrada ili o ostatcima staroga vlastelinskoga grada u Virovitici i o Medvedgradu kraj Zagreba (1887.). Tu su bili i prilozi Ernesta Krambergera o Iločkoj gradini i plemićkim zdanjima u Pakracu (1880.) te u Jastrebarskom, Lipiku i Orahovici (1881.). U ovoj kategoriji članaka osobito se ističu »mjestopisne i povijesne crtice« Radoslava Lopašića o Bosiljevu (1875.), Dubovcu (1876.) i Križanić‒Turnju (1882.) kao i njegovi članci o posjetu posljednjem pripadniku plemićke obitelji Blagajskih, grofu Ludoviku (1889.). Emilij Laszowski je pak u okviru svoga zanimanja za povijest rudarstva u Hrvatskoj opisao i rudnik plemićke obitelji Zrinski u Gvozdanskom, koji je bio jedan od temelja njihove velike ekonomske moći (1891.).

Uz mjesta plemićkoga stanovanja, nekolicina bilježaka posvećena je i heraldičkim obilježjima nekih plemićkih obitelji, primjerice grbovima obitelji Šubić u Šibeniku (1894.). Nadalje, pozornost je posvećena i strategiji obrazovanja pripadnika plemićkih obitelji u prošlosti. Ivan Bojničić Kninski popisao je studente iz hrvatskih zemalja na bečkom sveučilištu u 14. i 15. stoljeću, koji su u pravilu bili pripadnici plemićkih obitelji (1879.), a uz članak o bolonjskom sveučilištu (1887.) prikazan je i nastanak i rad plemićkog konvikta u Zagrebu u kojem su se školovala djeca iz plemićkih obitelji (1880.) te je opisana proslava njegove stogodišnjice (1896.).

U Viencu je također došla do izražaja uključenost pripadnika hrvatskoga plemstva u kulturne aktivnosti. Svojom knjižnom kulturom pripadnici su plemstva s jedne strane kao autori književnih i drugih djela, a s druge kao vlasnici bogatih knjižnica i kao mecene književnih radova, u odlučujućoj mjeri utjecali na razvoj kulture i obrazovanja te opće pismenosti. Bogate plemićke knjižnice bile su statusni simbol, znanje skupljeno u njima predstavljalo je moć, a knjižno blago svjedočilo je o visokoj razini obrazovanja svojih vlasnika i širini njihovih interesa. Osobito se to odnosi na plemkinje, koje nisu mogle obavljati političke i vojne dužnosti, te su uglavnom bile zadužene za održavanje kulturnih potreba u obiteljima. Među prilozima o toj temi u Viencu se ističu članci Tadije Smičiklasa »O banici i spisateljici Katarini Frankopanki« (1871.), Ivana Kukuljevića Sakcinskog »Tri Katarine Frankopanke promicateljice književnosti« (1882.) te nekoliko anonimnih priloga o pjesmama jedne hrvatske grofice iz 17. stoljeća (1898.), molitveniku Apolonije Frankapan (1892.), knjižnici grofa Nikole Zrinskoga (1891.) i o umjetničkoj zbirci grofa Keglevića (1878.).

Uzletom građanstva koje je u ovom razdoblju počelo preuzimati vodeću ulogu u kulturnim, političkim i ostalim društvenim sferama, uloga plemstva postupno gubi na važnosti, osim u reprezentativne svrhe. Vienac naravno nije bio izuzet od takvih društvenih gibanja, pa je kraj njegova redovitog izlaženja na neki način simbolički označio i kraj jedne epohe koja je proslavila hrvatski plemićki stalež kao jedini nositelj obrazovanja, kulture i društvenoga života uopće.