Pričalački maraton

Epistolarni roman Hrvoja Hitreca naslovljen Špilberk (2017.) svojom povijesnom dimenzijom približava čitatelju duh, ozračje ali i naličje 18. stoljeća, a oblikom i načinom iznošenja građe koristi starinsku epistolarnu vrstu doduše jednosmjerne komunikacije koja uključuje »poslanice« pošiljatelja, a isključuje reakciju implicitnog primatelja koji tako postaje svojevrstan zagonetan lik bez psihofizičke pojavnosti. Takav se namjerni manjak u rasporedu osobnosti u priči ovoga romana, sastavljenog od 47 pisama bez odgovora, umalo stostruko nadoknađuje nadobudnim pripovjedačkim lutanjem sadržajno vrlo složenom svijesti pošiljatelja, dakle sjećanjima i naknadnim saznanjima marginaliziranoga i osiromašenoga hrvatskog plemića, krivotvoritelja plemićkih isprava, koji služi kaznu u najpoznatijem kazamatu Habsburške Monarhije, utvrdi Spielberg nadomak Brna; usput smišlja i ostvaruje pragmatičnu ideju o bijegu u neki posve nov život u izobilju i slobodi, bez obzira na cijenu.

No u okosnici isprepletenih priča o povijesti i ljudskim životima nalazi se i paradoksna situacija: autor pisama kao glavni prenositelj i prosuditelj svekolikog zbivanja na momente blijedi, a povremeno i nestaje iz povlaštene pripovjedačke pozicije, tj. ustupa mjesto monolozima svojega slavnog suvremenika i uzničkoga supatnika, kondotijera carice Marije Terezije, slavonskoga posjednika pruskog podrijetla, baruna Franje Trenka, koji ga enormno nadmašuje svojom popularnošću diljem tadašnje Europe zbog gotovo nadnaravne vještine ratovanja, fizičkom i mentalnom snagom pa i u ratnim pothvatima stečenim bogatstvom. Na taj način ova proza poprima obrise povijesnih, biografskih, autobiografsko-memoarskih priča, sastavnice kojih prosljeđuje pero jedne osobe, ali uključuje i mnogobrojne izravne personalne iskaze drugih suvremenika, ponajviše baruna Trenka u posljednjim godinama njegova života; tu je i više špilberških uznika, posebno onih podrijetlom ili životom izravno vezanih uz tadašnju Hrvatsku (npr. senjski pjesnik Mateša Antun Kuhačević, sudionik u poljskom i austrijskom ratu, osuđen zbog urote). Sva su pisma upućena pošiljateljevoj Dulcineji; njihov autor sustavno održava svijest o tom implicitnom adresatu njegujući svojvrstan trubadurski odnos prema nedostižnoj, prelijepoj ali čini se i nevjernoj gospi, paradigmi žene koje nema.

No takva opsjednutost drugim nije jedina: autor je pisama sustavno opčinjen impozantnom i nedostižnom figurom baruna Trenka, njegovim pustolovnim životom, drčnim i subverzivnim stavom prema autoritetima te slobodarskim instinktom. Zato je svekolika pisana komunikacija ovoga romana uglavnom višeslojna: početci pisama i njihovi završetci redovito sadrže intimistički prosede: pošiljatelj pisama obraća se svojoj odabranici (pisac to zove »mlakom vodom petrarkističke fontane«; Hitrec: 2017., str. 184) te prosljeđuje emotivne sadržaje posredstvom unutarnje perspektive s mnogobrojnim sastavnicama iz vlastite privatnosti. Na taj način pošiljatelj pisama autobiografski gradi i vlastiti lik kontroverzne osobe (sklone udvorništvu i samoponiženju poradi osobnih probitaka, etički problematičnim postupcima, zavjerama, prijevarama i slično); istodobno on na dva načina djeluje u prilog biografskog ocrtavanja paraboličnog, umalo demonskog lika slavonskog pustolova Trenka: retrogradno preispitujući Trenkov život ili izravno prepuštajući mu riječu dužim »citatnim« monolozima u časovima prisjećanja na osvajačka (ratnička, ljubavnička) postignuća.

Treći sloj pisane komunikacije dokumentaristički se posvećuje uzničkoj svakodnevici te obiluje opisima mučenja i patnji kao i borbi za preživljavanjem (»Prođite me se uspomene, prođite me se tlapnje, budite tu negdje u kutu tamnice ali me ne ometajte svojim slikama jer sam posvećen preživljavanju – a to je posao koji zahtijeva potpunu pribranost.«; str. 153). No priču uokviruje širok povijesni sloj iz kojega čitatelj saznaje mnogošto vezano uz lica i naličja povijesnih turbulencija onoga doba. Pisma neizvjesne sudbine (odnosno, ne zna se stižu li uopće do pretpostavljenoga primatelja) međusobno se nadovezuju u dugom redanju s ciljem da ostvare namjeravanu epsku strukturu, a priča o tamničkom tavorenju (iako je pritom riječ o naoko privilegiranim zatvorenicima) analeptički tvori koloplet najrazličitijih događaja iz izvanjskoga svijeta i njegove povijesti.

Stoga, primjerice, u predasima između doslovce stotinu pričanih i prepričavanih događaja iz druge i treće ruke, odnosno, zgoda iz prijašnjeg života utamničenih, ali i drugih likova (»S njim se čovjek jednostavno ne može posvađati, a način na koji priča anegdote toliko je beskrajno zabavan da smo ga prigrlili kao dobroćudnoga psa.«; str. 179) – proviruje duhovna, politička i općedruštvena pozornica u svojoj povijesnoj i tom dobu recentnoj inačici. Na njoj se može promatrati širok spektar temata: od spletki na dvoru carice Marije Terezije, od zapisa o turskim provalama u hrvatske krajeve, društvenih kronika s kulturnim i napose književnim refleksijama (komentari o njemačkom pustolovu i sudioniku Tridesetogodišnjeg rata, Grimmelshausenovu Simplicissimusu ‒ s posebnim osvrtom na hrvatske ratnike; refleksije o Divkoviću, Boškoviću, Voltaireu, Lesageu, Prevostu, Machiavelliju i drugim starijim ili tada suvremenim piscima) – do neposrednih klimatoloških objava, lirski proživljavanih atmosferilija pa i zemljotresa koji je tih godina stvarno pogodio okolicu i uzdrmao Špilberk.

Iznenađujuće izobražen uznik iznosi vlastite ili tuđe misli ne samo o duhovnim i intelektualnim temama nego i o raznim društvenim pojavama (zagrebačkom spaljivanju vještica, o kanibalizmu, muškoložništvu, najezdi ušiju u tamnicu i radikalnoj borbi protiv nametnika), a povremeno se osvrće na metafizička pitanja o ljubavi (u nešto čednijim dekameronskim epizodama), o opstanku, o tuzi kao »kugi duše u najtežem obliku« (»Nije ona bestjelesna sablast koja te obavije kao siva koprena, ona je teško deblo koje pada na prsa čovjekova, golema bačva iz koje cure otrovi u kralježnicu, u mozak, u udove, dok te ne ukoče i pretvore u bezvoljni, nepomični stvor koji više i nije od ovoga svijeta.«; str. 85).

Kako bi prevladao opasnost od mehaničkoga redanja epistola sastavljenih prema uvijek istoj šabloni kao i potencijalni nedostatak literarne životnosti u protagonista i neposrednosti događanja, Hitrec je uveo i simbolične likove dvaju čudovišta koja tajno obitavaju u Špilberku: Nakazu kao fizički izobličena mladića iznimna intelekta koji otkriva čak i ona zatamnjela mjesta u ljudskoj povijesti (»To mi se nesretno biće otkrilo kao vjerojatno najučeniji povjesnik našega doba.«; str. 215) te tajanstvenu Ljepoticu rastrojena duha i pogubne ćudi koja djeluje subverzivno na autoritete pa ju se pribojava i sam upravitelj tamnice. U kombinaciji sporadične (možda i nedovoljno iskorištene) fantastike i sustavno provedene pričateljske hipertrofije, pošiljatelj pisama pojačanom događajnošću na retoričkoj razini nadomješta životnu oskudnost i vlastitu neslobodu; pritom taj »maraton« samostalnih priča u epistolama postaje neka vrsta sveopće duševne okrjepe, svojevrsna spasonosna hrana u utrci za održanjem u neljudskim uvjetima uskraćene slobode (»Priče, draga Lina, priče su naša hrana. Kada se u tmurnoj zbilji ne događa ništa spomena vrijedno, iz zanimljivih ljudi izvlačimo zanimljive priče. Ja svojih priča gotovo i nemam, kao da ništa nisam proživio, a na nesreću i jest tako.«; str. 135).