Prezentacija francuske književnosti u Viencu

Časopis Vienac je imao višestruke uloge i značenja u razvoju i afirmaciji naših kulturnih i društvenih vrijednosti, pri čemu su mu glavni programi bili usmjereni razvoju i izgradnji nacionalne književnosti. Otvarao je vrata literarnim formama i stilskim standardima u hrvatskoj novijoj literaturi te ju je sustavno razvijao i praktično razvio od preporodnih budnica i epskih naracija, romanesknih pripovijesti i dramskih pokušaja preko novih tvorbi i važnih standarda, do vrijednih romantičnih, realističkih i modernih djela. U težnji da promiče razvoj i ugled hrvatske literature te je tako uvede u društvo razvijenih europskih književnosti, sustavno je širio starije tvorbe, postupke i shvaćanja. Koliko je pritom vodio brigu o razvoju domaće književnosti, toliko joj je predočavao i tumačio aktualne forme i uspjehe uglednih svjetskih književnika i njihovih literatura, čega je i prije bilo u nas, no Vienac je to planski prihvatio. U toj je poticajno-poučnoj službi bio glavni posrednik između hrvatske i svjetskih literaturā. S tih mu je gledišta osobito prezentacija francuske književnosti imala znakovitu funkciju, koliko u smislu stilskih formā i estetskih procesā, toliko i u razvoju našeg zakašnjelog romantizma i realizma.

Vienac je poštivao sve nacionalne književnosti, no najviše su ga očito zanimale uspješnije i razvijenije ‒ engleska, njemačka i francuska, ruska, poljska i češka, španjolska i talijanska. Rado je iz tih književnosti prevodio i često o njima pisao. Međutim, kad se sve sredi i prouči, lako se vidi da je francuska književnost, u razmjeru s drugima, zauzimala središnje mjesto i imala stanovitu prednost. Razlozi su tome dovoljno poznati. Riječ je s jedne strane o njezinu uspjehu i ugledu, s druge o našim društveno-političkim okolnostima i povijesnim oporbama njemačkomu jeziku. Među svim urednicima Vienca August Šenoa je bio glavni promicatelj francuske orijentacije, tvrdeći kako su francuski pristupi i stilovi »mnogo srodniji našoj ćudi nego njemački«.

Vienac je u svakom godištu donosio po više prijevoda iz francuske književnosti. Tako je na hrvatskom jeziku objavio 240 većih i manjih francuskih djela, različitih rodova, vrsta i žanrova te je domaćoj publici predočio oko 120 francuskih autorā, među kojima dosta osrednjih pisaca, ali i poznatih, uglednih književnika, među kojima su od starijih Molière i Racine, Corneille i Chateaubriand, a od mlađih, mahom Vienčevih suvremenika, A. de Lamartine i P. Mérimée, V. Hugo i A. de Musset, G. Flaubert i A. Daudet, A. France i G. de Maupassant, E. Zola i P. Bourget, J. Verne i P. Loti, kao i uvaženi teoretičari i povjesnici Sainte-Beuve i H. Taine te ugledni pjesnici P. Verlaine, Ch. Baudelaire, A. Rimbaud i dr.

Pri odabiru francuskih djela i autora Vienčevi urednici su vodili računa o njihovu stilu i uspjehu, ali i o našoj književnosti i njezinoj receptivnoj moći. U prvom se Vienčevu desetljeću tako javljaju prijevodi manjih radova različitih stilskih formacija, od starijih klasičnih do novijih, romantičnih i realističkih. U drugom su razdoblju, sljedećih desetak godina, prisutnijii izražajniji realistički pisci kao npr. A. de Musset, A. Daudet, F. Coppée, G. de Maupassant i A. France, dok se treće desetljeće sa završnim petogodištem, od 1889. do 1903., odvija u novijim suodnosima realističkih, naturalističkih i simbolističkih nadahnuća, pri čemu dolaze do izražaja različite opcije i stilovi od Zolinih i Lotijevih modela do Bourgetovih psiholoških analiza i suvremenih modernih stihova.

O francuskoj su književnosti u Viencu pisali hrvatski autori, literarni kritičari i povjesničari, čiji se prilozi mogu podijeliti u više skupina. Najčešći su stručni osvrti i prigodne obavijesti o pojedinim piscima i literarnim djelima. Iako su opsežne rasprave i cjelovite obrade rijetke, treba priznati da su kritičke recenzije i aktualni podatci dovoljno stručni i informativni. Uz to, Vienčevi su urednici rado preuzimali različite rasprave i podatke o francuskoj literaturi od stranih kritičara i analitičara, a među drugim prilozima isticali su se i kratki osvrti i obavijesti o društvenim dramama comédies de moeurs i comédies d’intrigues koje su se izvodile u nacionalnom glumištu u Zagrebu.

Kad se sve to zbroji i poveže, onda broj raznolikih tema i priloga o francuskoj književnosti u Viencu doseže brojku od tisuću sto do tisuću dvjesto prilogs. Oko 25 posto svih Vienčevih prijevoda bilo je s francuskoga te su oni bili i po opsegu znakoviti jer je među njima dosta podugačkih pripovijesti i romana. Kritičke su studije i stručni osvrti, prigodne vijesti i aktualni podatci još izražajniji. Zauzimaju oko 28 posto svih podataka koje je Vienac posvetio stranim piscima i književnostima.

Od prevoditelja s francuskog jezika mogu se prvo spomenuti oni koji su prevodili opsežnija djela. Slojeviti je roman Cvjetangja (Fleurange) koji potpisuje A. Craven, a prevela ga je Gj. Vojnović. Nadalje, V. Borotha je preveo Zolin San i Bourgetov Kozmopolis, E. Petrović Lotijeve Islandske ribare, N. Andrić Coppéeove Mlade dane, V. Polić Taineovu Filozofiju umjetnosti, a I. Krnic Daudetov Stup obitelji. Pjesme su, među ostalima, prevodili Trnski, Hranilović, Domjanić i Harambašić. Autori su stručnih i informativnih priloga brojniji od prevoditelja. Neki su se poput A. Šenoe i N. Andrića, M. Šrepela i D. Politea ili A. Tresića-Pavičića javljali češće.

Vienčevi su se urednici i suradnici već u prvom godištu s posebnim žarom okrenuli francuskim djelima i piscima. Tako A. Pavić s ponosom piše o E. Scribeu i francuskoj komediji te kritički raspravlja o Moliereovim dramama. V. Jagić upućuje na uspjehe E. Hugoa i A. Dumasa, a F. Marković na V. Hugoa i njegove Jadnike. I. Dežman i M. Makanac predstavljaju francuske književne povjesnike, teoretičare i znanstvenike. U daljnjim godištima francuska literatura postaje sve prisutnija i istaknutija te se suprotstavlja njemačkoj. No, francuskoj književnosti Vienac nije prilazilo samo blagonaklono, pa su često isti kritičari i analitičari, književni istraživači i izvjestitelji, uključujući i samoga Šenou, hvalili pojedine pisce i njihova djela, ali isto tako su im nalazili i mane i nedostatke.

Dosta je priloga, gledišta i mišljenja u Viencu o kojima bi se moglo duže raspravljati. Među njima osobito su zanimljivi pogledi na Zolu. Vienac mu je preveo više pripovijesti i jedan roman te često pisao o njegovu pristupu i radu. Neki su ga analitičari hvalili, a neki iz više razloga kritizirali i osporavali.

S obzirom na to da se uredništvo Vienca primarno zanimalo za formacije i uspjehe svoga doba, malo se pisalo o starijim piscima. Nasuprot tome, raznoliki su procesi drugog dijela 19. stoljeća – ako izuzmemo artističke poetske modele – dosta dobro predstavljeni. Od Vienčevih je suvremenika, od Daudeta, Coppéea i J. Vernea do Zole, Lotija i Bourgeta dosta prevođeno. Jednako su tako različiti osvrti i prikazi o piscima novijih razdoblja, dotično o francuskoj literaturi nakon Hugoova romantizma i Flaubertova realizma, i česti i informativni.

Među suvremenim autorima ima dosta sporednih djelā i manjih pisaca, koji su možda u mladenačkim razdobljima bili priznatiji i uvaženiji nego u povijesno strukturiranim kanonima. Uz to, suradnici Vienca nisu bili uvijek sretne ruke pri izboru pojedinih djela i autorā, ali su izbori različitih pisaca, djela i žanrova s opširnim rasponom književnih formacija i stilskih umijeća imali više mogućnosti da u našim prilikama uspješno djeluju, uspješnije nego što bi to mogli samo antologijski pisci i njihovi radovi.

Koliko su se i kako naši domaći pisci i kulturni radnici time okoristili, teško je utvrditi. Međutim, analizirajući godišta Vienca i razvoj naše beletristike, očito je da je bilo bliskosti. Ivo Vojnović je, primjerice, svojoj prvoj pripovijesti Geranium stavio moto iz Lamartineove poezije, F. Afrić svoju novelu Pokornica povezuje s Hugoovim nadahnućima, a Ks. Šandor Gjalski za motivaciju romana U noći uzima stihove iz Hugoove poeme La Pitié suprême.

Sve se to u Viencu prati i spominje. Primjerice, A. Šenoa osvrćući se na komiku Zatočenog ženika J. E. Tomića, zapaža njegovu povezanost s francuskim djelima i njihovim utjecajima. Slične bliskosti primjećuju i M. Šrepel i J. Pasarić, prvi u prilogu o E. Kumičiću i H. Tomić, a drugi u prikazima djela i motivacija J. Rorauera i J. Hranilovića. U stilskoj analizi pripovijesti V. Borothe San ljetne noći revni Vienčev analitičar utvrđuje da autor slijedi francusku stilistiku, da mu je naracija bliska Feuilletovoj noveli Le journal d’une femme, a Milivoj Dežman u raspravi o Leskovarovim Propalim dvorima zaključuje kako su hrvatski realisti Đalski, Leskovar i Kozarac vrlo slični francuskim realistima. S njim se slaže i J. Čedomil koji u analizi Propalih dvora i pripovijesti Poslije nesreće potvrđuje da se njihov pripovjedač, spomenuti Janko Leskovar, drži francuske škole, osobito Bourgetove psihološke analize.

Ima, dakako, i drugih primjera i važnih poredaba, bliskih odnosa i jasnih podataka koji upućuju na stvarne veze i stilske sličnosti naših pisaca s francuskim. Među njima su znakovita Kumičićeva prihvaćanja Zolinih modelā, a neki analitičari tvrde da se i u Vojnovićevu Ekvinociju vide stilske bliskosti i tematski dodiri s É. Augierom, odnosno s još nekim francuskim piscima.

Kao središnji hrvatski književni časopis svoga doba, Matičin Vienac je također uspješno otklanjao literarni diletantizam i formalizam, amatersku naivnost i stilsku površnost te se s jedne strane zalagao za suvremene umjetničke kriterije i estetske standarde, dok se s druge trudio da hrvatsku noviju književnost i što uspješnije poveže s aktualnim književnim formama i razvijenim svjetskim literaturama. Među njima, francuska je književnost imala važnu ulogu, u prvom redu poticajno-poučnu.