Ples s duhovima

U svojem trećem romanu s aluzijama na minuli rat, Pacijent iz sobe 19 (2018.), Zoran Žmirić, zaokupljen frustracijama urbanoga lika u nesvakidašnjim situacijama, iznosi montažiranu priču u 39 uzastopnih solilokvijskih objava bivšeg ratnika, ptspeovca, sklona samoozljeđivanju, koji u maniri dvostruko neprilagođenoga Holdena Cauldfielda u okruženju banalnih i lažnih vrijednosti, na psihijatrijskom kauču neke odgovarajuće ustanove, iznosi svoja dijabolična ratna iskustva. Suočen s vlastitim, jedva izdrživim (po)ratnim traumama i opsesijama, s identitetskim nepoznanicama koje izazivaju duboke unutarnje sukobe, a revoltiran tranzicijskom svakodnevicom, taj 44-godišnji ratni veteran u svojem narativnom monologu, sažimajući kolektivna iskustva u jedinstvenu svijest vulnerabilna pojedinca, te u nizovima ritualnih pokušaja samoegzorcizma – analeptički iznosi krhotine svoga odrastanja u bivšoj državi (s aluzijama na djetinjstvo u ozračju socijalističkih oskudica, manipulacija malim ljudima i prijetnjama s Golog otoka), kao i krhotine ranjive adolescencije, brutalnoga ratovanja, imperativa preživljavanja, tragičnoga očinstva i svekolikoga životnoga gubitništva.

Žmirić je ovaj roman zamislio kao narativ koji strukturom oponaša psihijatrijske seanse i /ne/kontrolirani ispovjedni diskurs, dok monološkim oblikom cilja na nevidljiva slušatelja koji ne /su/djeluje; protagonistov govor prepun je retoričkih pitanja i verbalnih aplikacija, tj. komunikacijskih poštapalica i žargonskih iskoraka iz standarda, kojima se povremeno forsira govor mladih (»Ti samo šutiš, pišeš, tu i tamo me odmjeriš tim, nekim pogledom koji mi je by the way odnekud poznat. Zakleo bih se da se znamo, ali OK, sjetit ću se odkud.«; »Vjeruješ li ti u nešto, doktore? U svoj razum? Svoj doktorat? Vjeruješ li da ćeš moći shvatiti zašto čovjek poput mene, nakon toliko godina, čini ovakve stvari? Sjediš tu i gledaš me... tim pogledom. Što je? Gadi ti se moja priča? Na rubu si da pukneš i ispovraćaš se po meni, ali trpiš. Uvježbanom mirnoćom. Znatiželja je jača od iskrenosti, je l’ da? Svaka čast, no vidjet ćemo. Možda ćeš me do kraja još i prezirati. Iako, zapamti što ti kažem... nitko na to nema pravo. Jedini kome dopuštam da me osuđuje jesam ja sam. Ti nemaš pojma na čemu sam temeljio svoje odluke. Nitko to ne zna. Ne znam više ni ja.«; Žmirić, 2018: str. 73 i 17).

Tijekom iščitavanja njegove priče postaje jasno zašto pretpostavljeni psihijatar, odnosno, potencijalni iscjelitelj/slušatelj – šuti, iako se napominje kako »prava snaga riječi leži u onome tko sluša, a ne onome tko govori« (str. 39): simbolična šutnja nijemog svjedoka te potresne ispovijesti proizlazi iz činjenice kako lijeka zapravo nema, jer je počinjena nepopravljiva osobna i društvena šteta. Priča je stoga prožeta obeshrabrujućom spoznajom o uzaludnosti čemu pridonosi glazbeni provodni motiv depresivnog soundtracka postpunk banda Sisters of Mercy, čijim stihovima Žmirić osvježuje svoju priču teških boja pa ona i završava pozivom na ples s duhom dok je sve ostalo šutnja.

Ispovjedni diskurs pripada naizmjence trpećim svijestima dvaju govornika u istomu tijelu: jedna pripada adolescentu salingerovskoga tipa koji pokušava odrasti i ostati normalan iako zgađen licemjerjem odraslih. Drugi pak govor imitira svijest autodestruktivnog, srednjovječnog bivšeg ratnika prekaljena »ozračjem mentalnih logora« (str. 64) u kojima se kao »bezosjećajni stroj za ubijanje« (str. 45) suočavao s nasiljem, mržnjom, zlom u sebi i drugima, svim oblicima smrti (»svi smo fascinirani smrću«; str. 189); šokantnim spoznajama o ljudskoj naravi (»Pao sam u depru jer sam shvatio da je svatko od nas nešto drugo, da je stvarni ja zakopan ispod milijun slojeva varijacija mene i da se tamo, u mraku i tjeskobi bori za dah«; str. 187); pitanjima gubitničkoga identiteta i bivanja u ratnom i tranzicijskom neredu (»Iza kojeg dijela mene bi se u trenutku izdigao demon koji bi obukao moje tijelo, preuzeo moje osjećaje, misli, riječi i djela?«; str. 45).

Taj govornik s dvostrukim licem, jer se kao devetnaestogodišnjak našao u neljudskim ratnim okolnostima u kojima je morao postupati poput zrele osobe i pokušati obraniti svoj integritet, kao i onaj kasniji, koji je zbog dijaboličnih životnih iskustava stigao na rub ludila ‒ sustavno su obuzeti idejom o čistoći djetinjstva i čežnjom za povratkom u njegovu neobveznost i sigurnost, dakle, idejom o zaustavljanju životna ciklusa i povratka u nevinost mladosti (»Ključna je stvar zadržati dijete u sebi i razigravati ga.«; »Jedini identitet koji bih sebi poželio jest onaj koji sam imao dok sam bio dijete.«; str. 26 i 122). No i taj se djetinji identitet u ovom narativu gubi u simboličnoj smrti pacijentova sina (što ovoj inače izvrsnoj priči daje određenu notu teatralnosti). Zato broj 19 postaje simboličan znak (devetnaesti rođendan, 19 žrtava, 19 rana, soba broj 19 na psihijatriji i slično); ta je brojka simbol prvog bolnog iskoraka u punoljetnost te nagle sučeljenosti s dehumaniziranim svijetom zla i otuđenosti, uzaludan vapaj (povremeno i apodiktički) za etičkim imperativima, napose mirotvorstvom.

Zanimljiv je način na koji Žmirić narativno predstavlja posebna stanja svog lika: iz njegovih životnih okršaja pisac odabire nizove dramatičnih trenutaka, notornih paradigmi nasilja, neljudskosti, laži, okrutnosti, samokažnjavanja i slično, najčešće u epizodnim sekvencama sa svojevrsnom epifanijskom moći zbog koje se prostor i vrijeme eksponencijalno zbijaju u jednu eksplozivnu i ključnu točku te nasuprot sveopćoj dotadašnjoj šutnji ‒ dovode do šokantnih ontoloških spoznaja nerijetko uz naglašeni crnohumorni, ironijski, štoviše sarkastični prizvuk (»Kad sam sebe jučer rezao, znam da je trajalo jako dugo, a opet mi se čini kao da je prošlo u trenu. To su ti neki trenuci kad se sve sabije u jednu točku.«; str. 76).

Na taj se način čitav tekst pretvara u neku vrstu crne kronike ispunjene dramatičnim sučeljenjima sa životnim ugrozama, posvemašnjom otuđenosti, brutalnostima svih vrsta preuzetima iz raznih životnih okolnosti glavnog lika, od djetinjstva i mladosti u bivšoj državi, do mobilizacije, ratnih krvoprolića i poratne samokastracije koju pisac dovodi u vezu s povijesnim frustracijama nacije kojoj pripada. No kako naizmjence s »pacijentom« riječ ima i adolescent, njegove su egzistencijalne traume pri odrastanju u socijalizmu kao i iracionalne opsesije izazvane ratnim ludilom ‒ ilustrirane lakšim motivima vezanima uz razinu svakodnevice, uz sport, druženja mladih, seks, pop glazbu te popraćene neobveznim, asfaltnim rječnikom mladih, što se može protumačiti kao nasljeđe nekadašnje tzv. jeans proze u hrvatskoj književnosti.

Iz tog nasljeđa dopunjena iskustvima žanrovske proze vezane uz Domovinski rat ishode i mnogobrojna pitanjā usmjerena prema nepoznanicama pojedinačnih identiteta pa i poslovičnoj neprozirnosti ljudske naravi (»Pao sam u depru jer sam shvatio da je svatko od nas nešto drugo, da je stvarni ja zakopan ispod milijun slojeva raznih varijacija mene i da se tamo, u mraku i tjeskobi, bori za dah.«; str. 187). Priča o brutalno prekinutoj mladosti sustavno se, dakle, u ovom narativu odigrava na tankoj crti između umobolnice i apsurdne zbilje; oba se jednako problematična prostora povezuju iracionalnim činom samokastracije u tako i tako kastriranom okruženju. Pritom frustrirani protagonist izvodi ritualni ples s duhovima prošlosti i tadašnjice dokazujući kako je bilo kakav dijalog između pojedinačnih trauma i jednako ranjiva kolektiva neostvariv, kako je svaka pojedinačna sudbina duboko uronjena u svijest o nepovratnom crnilu te na putu prema simboličnom samouništenju, kako je neutaživa ljudska »glad za blizinom, dodirom i daljinom« (str. 152).