nemoj mi prepričavati sadržaj crtića.
gledao sam ga davno i plakao.
plakat ću još jednom.
zbog sadržaja.
zbog glavnog lika.
zbog nepravde.
život je sirovo klupko konca razmotano po nevidljivostima.
ponekad me plaše šumovi, glasovi, koraci.
po mojem plaču navija se budilica za vrtićku djecu i snene radnike.
nedavno sam otkrio kako u mojim suzama ima previše soli.
iako ležim miran u žuto popodne, jos jednom ti kažem, ne idemo u kino na crtić.
Stojim na kolniku
u običnu subotu
i gledam kako radnici
vade metalni stupić.
Jedan udara golemim batom,
dok drugi podiže malom polugom.
U trenutku
micanje običnog stupića
pozvoni ko nekoć zvono Notre Dame.
Radnik postane divovski jastuk
za sve igle koje šiju svijet.
Ma kako je moguće da pjesnik predvidi
gibanje podzemnih lopoča
na kojima stoje
sva svemirska suzvučja?
Poeta vates – kriknuo kritičar!
Otići i ne vratiti se – piše pjesnikinja.
Kraj svijeta
mrtvo je more
u koje se odlaže
nebeski šljunak.
I da,
naslov je pogrešno zadan.
Pjesma uvijek kasni,
a smrt kuca
barem dvaput.
a nisam kupio kartu.
Razgovaram s bosonogom pticom
o tome
da pod uranskim vulkanom
dinosauri legu jaja.
Koplja vojski iz blata
bodu me po tetivama
i znam da ću oživjeti
kad ciknem:
»Nisam se skrio!«
Voće nastane iz koštice,
a čovjek iz zrna kukuruza.
Koliko još stopa do južnog aerodroma?
Ma baci i kartu i Havaje,
sjedi na žirafu
i možda stigneš do prve
zelene pustinje.
iz taloga za kavu.
Svako je jutro pijem
i dugo gledam u džezvu.
Kad vidim slonove,
srebrni patuljci potežu te za vrat.
Mali su obrisi
uplašeni ljudi kad bježe pred zmajem.
Ako je talog previše crn,
nastupa bolest u planinama.
Možda ja to samo umišljam i
možda su za sve krivi
temperatura vode,
kvaliteta kave,
duljina pripravljanja
i novokupljeni šećer muscovado
koji karipska sirotinja
vadi iz kamena.
Ništa ne znam,
još manje mogu znati.
Možda bolje da tumačim snove
jer sam sinoć sanjao
ljubičaste sjene ljudi
i ustao pomislivši
da sam prespavao dan.
i ne zaboravi cigarete.
Znaš da je kava gorka
ako njezin talog
ne postane zeleni pijesak
u dolini mrtvih.
Pogledaj,
u planinama ljudi
sade obrnuti
kukuruz.
Plešu oko vatre
dok polja
zasipavaju
mjedom
i zaostalim lišćem.
Mi ćemo izaći na polja,
biti goli u vodeno sumračje
kako bi stvorili
pokrajinu žitarica.
Sunce već pada,
dođi na trg na kavu.
Zaboravit ćeš cigarete.
Ja ne pušem balone od maslačka.
Šaljem samo
tri papirnata aviončića
tebi
da njima okitiš strehu kuće
svojeg
purpurnog
Ništa.
Mogu zamišljati da sam Isus
i hodati po vodi.
Graditi zelene kuće
u posrebrenoj pustoši.
Znati da hodam
i kad šutim.
No,
sada u jednoj ruci
vrtim mali avan,
a u drugoj
osušenu riblju peraju.
I...
Ako potonem
u plitko more,
sigurno će izrasti
stubasti greben.
ali se ne vidimo.
Kosa razbijenog zrcala
plače među violinama.
Oko nas ruševine.
Razbijeni plafoni,
ugasli zidovi,
umivaonici puni zemlje...
Posadit ćemo ruže u rogate vrčeve,
jesti griz s medom i cimetom,
oprati večernje slutnje
u vjedrima od tankog lima.
Ne znam
hoće li tad nastati
baršun
ili jeka
vrele
praznine.
Slušam kako Severina pjeva
da je vidjela grad bez ljudi.
Ja trenutno ne vidim ništa.
Tek plavo zrnje
koje pada iz puščanih cijevi
u lomnu zavjetrinu.
U njoj raste piramida suhog stakla
po kojoj se penju crvi.
Okrznuo sam se samo.
Grad bez ljudi je kao i ladica bez papira.
Poznaje li onda papir sebe ili je samo spavao u toj ladici
zgnječen jednakom braćom?
Papiru,
budi u debeloj roli.
Odmotat ću te i tobom zagrliti sebe.
Svijet će tad imati svrhu,
a možda i nešto
sadržaja.
Čekam autobus
i pogled mi padne
na brata i sestru
kako držeći se
za ruke
idu u školu.
Brat je malen,
nosi veliku torbu,
a sestra velika,
mudra i uspravna.
Ne čujem o čemu govore.
Vjerojatno brat
želi skočiti do mjeseca,
a sestra oslikati sunčev sustav.
Te čudesne ljestve
po kojim poskakuju
ta dva prugasta bića
nalik su na veliku dvoglavu zmiju
koja veže zemlju.
Oprezno hodam u čudu i plačem.
Ne znam
trebam li moliti
ili zatrčati se
do prvog pješčanika.
1, 2020.
Klikni za povratak