Panoramski pogled na talijansku književnost u Viencu

Vienac, kao naš stožerni časopis u drugoj polovici 19. stoljeća, osim što okuplja glavninu onodobne hrvatske literarne produkcije, pokazuje zanimanje i za strane književnosti te pritom, kada je u pitanju talijanska književnost, nastavlja njegovati plodne višestoljetne talijansko-hrvatske kulturne i književne odnose. Da bi se razumjelo njegovo djelovanje i fizionomija talijanske književnosti u njemu, nije naodmet podsjetiti da je u vremenu konstituiranja nacionalnog identiteta i književnog kanona balansirao između politike i poetike te je, osvijestivši da hrvatska književnost mora konačno uhvatiti korak s Europom i otrgnuti se regionalnoj zatvorenosti, posve konkretno, zahvatio u velike europske kulture. Hrvatska se književnost, kako je dobro poznato, trebala stvoriti u uskoj vezi sa stranima te je njegovanje prijevodne literature moderne Europe u Viencu shvatljivo upravo u tom ključu.

Tako je Vienac baštinio preporodna traženja kulturnih uzora u narodima koji su uspjeli okončati političku razjedinjenost te je i u prezentaciji talijanskog segmenta na svojim stranicama nastojao zadržati srednju poziciju, težeći pomirenju ideje o nacionalnoj, društveno angažiranoj književnosti s artističkim segmentima iz europskih literatura koje su bile nekoliko koraka ispred naše. To je nastojanje međutim moglo funkcionirati samo u teoriji, jer se u praksi jasno pokazalo da je primarni cilj u izboru prijevodnog materijala najčešće ipak bila puka utilitarnost. A činjenicu da je na prvo mjesto dospjela poučnost odabranih djela, odnosno njihova prosvjetiteljska uloga, naglašena i u podnaslovu Zabavi i pouci, presudno je odredila i ključna razlika između situacije u Hrvatskoj i nekim drugim europskim zemljama, pa i u Italiji: naime, za razliku od ostatka Europe, političke su prilike u Hrvatskoj i položaj naše nacionalne književnosti bili daleko od svoga konačnog razrješenja. Recepciju talijanske književnosti odredio je dakle šenoinski idealistički smjer, odnosno naša tipična nacionalna »psihologija« te se u skladu s tim u talijanskoj književnosti tražilo sve ono što bi kao uzoran primjer moglo poslužiti u izgradnji naše književne strukture. Iako se domaća tradicija pokušavala povezati s modernim umjetničkim kretanjima, može se istaknuti kako je recepciju talijanske književnosti u Viencu u prvom redu obilježila funkcionalnost, tj. društvena, pa posredno i politička iskoristivost.

Manifestno poručujući u svom prvom broju iz 1869. da će skrbiti o »napredku i boljitku drage nam domovine, o pokretu i poletu domaće i tuđe knjige«, Vienac hrvatsku čitateljsku publiku s talijanskom književnošću upoznaje kroz dva klasična oblika transmisije: kroz cjelovite ili fragmentarne prijevode djela talijanskih književnika te kroz nešto iscrpnije osvrte i kratke informativne vijesti o izabranim momentima talijanske književne zbilje.

Što se prvog oblika recepcije i žanrovske zastupljenosti tiče, na horizontu su talijanskih prijevoda bili u prvom redu pjesnički i prozni prilozi, kojih je u 35 godina izlaženja časopisa, prema nekom generalnom izračunu, bilo stotinjak. Od proznih su radova najčešće prevođene novele i pripovijetke, dok je vrlo mali broj otpadao na putopisne zapise i tek iznimno na poučno-prosvjetne članke. Usto, zanimljivo je da cjelovitih talijanskih romana u Viencu uopće nema te da se talijanska drama prezentira usputno: za svih su godina prevedene tek tragedije Francesca da Rimini Silvija Pellica 1872. i Virginia Vittorija Alfierija punih deset godina poslije. Kad se govori o izboru prijevoda, nemoguće je ne zapaziti da je taj korpus umnogome bio signiran uređivačkom politikom, ali je isto tako prilično teško ustanoviti trend po kojem su tekstovi birani. Ne može se, naime, čak ni utvrditi da količina prijevodnog materijala s godinama raste ili pada, već bi se moglo tek napomenuti da ona slijedi silazno-uzlaznu putanju: broj prijevoda iz godišta u godište oscilira te se kreće od najviše šest priloga u jednom godištu, i to u 1873. i 1882. godini, pa do godina kad se iz talijanske književnosti ne prevodi baš ništa, kao što je primjerice slučaj s 1874., 1875., 1877., 1886., 1889., 1891. i 1892. godinom. Pisci se pritom izabiru stihijski, nesustavno i nekritički te se najčešće poseže za klasicima 19. stoljeća.

Od velikana tog stoljeća prevode se Ugo Foscolo, Giacomo Leopardi, Alessandro Manzoni, Giosuè Carducci, Giovanni Verga i Gabriele d’Annunzio – s tim da čak ni oni u Viencu nisu prisutni svojim najvrjednijim radovima, nego se uglavnom prevode njihovi manje uspjeli tekstovi – dok velik dio prijevoda zauzimaju neki manje poznati pripadnici kanona, poput Antonija Fogazzara, Matilde Serao, Ade Negri, Domenica Ciampolija i Cesarea Cantùa te pisci koji se u matičnoj književnosti danas pamte ponajprije po svojoj kulturnopovijesnoj i dokumentarnoj vrijednosti, a ne po djelima trajnog značenja. Na Vienčevim je stranicama ipak najčešći gost bio Edmondo de Amicis, koji je međunarodnu slavu stekao romanom Srce iz 1886. godine, a povlašten je status u časopisu osigurao mnogobrojnim proznim prijevodima: s petnaest izravnih prijevoda, među kojima je i studija o Zoli, i dvjema pripovijetkama kojima je njegov opus poslužio kao neposredna inspiracija; ukratko, De Amicis ostaje najzastupljeniji talijanski književnik u Viencu. Zato on kao istinski rodoljub i neka vrsta moralnog arbitra u Italiji nakon nacionalnog preporoda može poslužiti i kao paradigmatski primjer konstatacije da su u Viencu najčešće prevođeni oni autori u čijim se djelima mogla prepoznati uzorna ideologija, odnosno kao ilustracija činjenice da poticaje za prevođenje pojedinih talijanskih djela treba tražiti i u izvanknjiževnoj zbilji, odnosno u onome što su odabrani autori u matičnoj literaturi zapravo značili.

Od prvoga godišta, kad Gjuro Deželić kao urednik zacrtava smjer recepcije talijanske književnosti okrećući se romantizmu i historicističkom ukusu, što će zadugo ostati Vienčevom karakteristikom, u korpus prijevodne talijanske književnosti birani su mahom tendenciozni, moralno nedvojbeni prilozi koji su se mogli iskoristiti kao prijeko potreban model u izgradnji stabilnih temelja naše nacionalne kulture i književnosti. Drukčije rečeno, romantičarsko je usmjerenje talijanske kulture odgovaralo pripadnicima hrvatske inteligencije koji su se također borili za nacionalnu ideju. No kao kuriozum valja istaknuti kako je u Viencu bilo mjesta i za neka umjetnička strujanja koja se nisu posve uklapala u taj konzervativni model, pa su primjerice prevedene i tri naturalističke skice Giovannija Verge. Jedini književnik koji je kronologijom ispadao iz te prijevodne paradigme 19. stoljeća, ali je itekako dobro funkcionirao kao vrhunski uzor u nacionalno-prosvjetiteljskim težnjama, bio je Dante, uz De Amicisa najprevođeniji Talijan u Viencu. Dok se prevode najpopularnije epizode iz njegova »Pakla« i drugi fragmenti Božanstvene komedije, o njemu se najčešće piše i u informativnim bilješkama na posljednjim stranicama časopisa.

Naime, kako je napomenuto, drugi su oblik recepcije bili članci koji se grubo rečeno mogu podijeliti u dvije kategorije: na dulje ili kraće radove o izabranim segmentima talijanske književnosti, koji su zapravo prilično rijetki, i na bilješke informativnog karaktera koje se iznose na kraju, u »Listku«, te s obzirom na gotovo 35-godišnju učestalost čine najveći dio recepcije talijanske književnosti. Najbogatije jezgrovitim obavijestima godine su Klaićeva i Maravićeva uređivanja (1883.–89.), u kojima se talijanskoj književnosti pristupa primarno iz pozicije kratkih vijesti, a taj trend nastavljaju njegovati urednici sve do obustave časopisa 1903., kratko izvještavajući u tipičnom pozitivističkom pristupu o izdavačkoj djelatnosti u Italiji i suvremenoj književnoj produkciji u šarolikom spektru poznatih i manje poznatih autora (bilježe se nova djela Carla del Balza, Elde Gianelli, Giovannija Verge, Paola Mantegazze, Domenica Ciampolija, Luigija Capuane, Emilija Prage, Matilde Serao, Enrica Castelnuova, Salvatorea Farine, Giacoma Zanelle i mnogih drugih). Objavljuju se i nešto iscrpnije prigodnice biografsko-bibliografskog karaktera, među kojima se mogu detektirati i uspjeliji pokušaji kritičke prezentacije vrijednosti djela. Ipak, relevantnije studije i kritičke rasprave naših pisaca mahom izostaju te se kao vrjedniji primjeri mogu izdvojiti tek literarna reportaža o talijanskim književnim aktualnostima Ivana Švrljuge iz 1877., pregled suvremenoga talijanskog pjesništva Jakše Čedomila iz 1889. te analiza motiva pakla u hrvatskoj književnosti Davida Bogdanovića iz 1900. godine.

Na kraju, preostaje sumirati da talijanska književnost u Viencu nije imala posebno povlašten položaj, kao što bi se to moglo utvrditi za neke druge europske literature (posebno primjerice za francusku). No unatoč tomu što nije razvio sustavan pristup talijanskoj književnosti, Vienac je čitatelje redovito informirao o tamošnjoj književnoj zbilji, odigravši tako važnu ulogu u održavanju kontakata s tim romanskim svijetom i njegovom kulturnom baštinom.