Otoci

Otok ograničenih želja16) 

»Na koju te životinju podsjeća mama?« upita terapeutkinja moju desetogodišnju kćer na posljednjoj seansi.

»Na kravu«, odgovori kći, a kaže mi to i poslije, »na kravu, mama, najviše od svega podsjećaš me na kravu, ne ljutiš se?«

Prevrćem se u krevetu i odjednom gledam svijet kravljim očima. Mučem, usporena sam, ali napokon stabilna, oko mene oblijeću muhe, tjeram ih, njihovo golicanje nimalo me ne uzrujava, naprotiv, veseli me njihovo frenetično kretanje, barem se nešto događa, mumljam raspoloženo dok žvačem livadno cvijeće, zujanje mojih malih muha i ljuljuškanje moga golemog tijela ugodno uspavljuje...

Moje je tijelo velika, otvorena kuća, sa širom otvorenim kapcima i pogledom na terasu. Ja sam kuća za mnoštvo muha, koje mrze svi koji nisu usporena i sretna stvorenja...

A ja sam usporeno i sretno stvorenje.

Ja sam krava.

A kao krava najradije pasem na pašnjacima izvan Leštine, zato što sam životinja s osjećajem za ljepotu harmoničnog krajolika; Bože, govorim si sad gotovo kroza san, samo da pasem ondje gdje sunce sija iznad šipkova grmlja...

 

Kad je meni i mom bratu mama nabavila prvog jazavčara, koji se zvao kao i ona, Jarmila – to je bila sarkastična ideja mog oca – maturirala sam.

Mama je nabavila psa nama, odrasloj djeci, ali ubrzo je ona bila ta koja je počela obožavati Jarmilku.

A budući da je jazavčarka Jarmila bila njegovana maza, i budući da je stalno bila tako blizu zemlje da je o nju lako zapinjala, još kao štene bila je prilično često bolesna. Nisu to bile ozbiljne bolesti: uglavnom proljevi, tu i tamo kakva bljuvotina na perzijskom tepihu u predsoblju, tu i tamo upala očiju, ponekad bolna nožica.

 

Preko prijateljice sam poznavala jednog netom diplomiranog veterinara iz brnjanskih Obřana. Bio je to mladi čovjek koji je mucao, bojažljiv i uštogljen, kao iz Čehovljeva komada. Ali bio je veterinar s diplomom i prijateljica mi je rekla da mu se sviđam.

Njegova naklonost prema meni očitovala se u savršenoj brizi za Jarmilku. A budući da sam voljela mamu, kao i našeg jazavčara, smješkala sam se mladom veterinaru koji je pregledavao psa i pritom se mojoj mami obraćao službeno, terapeutski – mene bi pogledao samo u iznimnim trenucima, izgovorio bi nešto poput »l... lijepa k... kujica« i opet bi zašutio.

 

Nije mi bio nesimpatičan, samo stran. Pa čak i u trenucima kad sam ga prvi put posjetila u njegovoj rodnoj kući. Jarmilka je tada iza uha imala ružnu oderotinu od odvratnog, kako je naglašavala moja mama, beskrajno odvratnog dobermana.

Sjedila sam za pianom u predvorju kod mladog veterinara, njegova je mama na srebrnom pladnju servirala kavu i kolač, svirala sam na pianu Pjesmu siročeta, otac mladog veterinara, i sam također veterinar, laktom se oslanjao na piano i od ganuća su mu svjetlucale oči.

Jarmilka je sa zbrinutom ranom zavijala uza skladbu koja je dosegla vrhunac i motala se oko pedala. Veterinar je uzeo Jarmilku u naručje i gladio je po njuškici.

Svi smo izgledali kao da smo iz ruskog salona, iz svijeta koji ne postoji.

Niti mjesec dana nakon toga Jarmilka je slomila prednju nožicu i opet počela kopnjeti. Veterinar je zbrinuo nogu, imobilizirao je, namazao kremom i poželio Jarmilki sreću. A moja je mama, valjda iz zahvalnosti, predložila da mladi veterinar pođe sa mnom u vikendicu. Bilo je ljeto, Jarmilki se noga zaista oporavljala, već je veselo skakutala na tri noge, ali ostala je s roditeljima u gradskom stanu.

Za svaki slučaj.

 

Veterinar je vozio favorit, u ono vrijeme pravu krntiju, vijugavim lokalnim cestama dovezao se sve do vikendice u šumi. Nisam bila posve sigurna zašto uopće sjedimo zajedno u automobilu i vozimo se na zajednički vikend, ja i on, mladi liječnik koji je njegovao našu kuju.

No bilo mi je svejedno, tog ljeta nakon mature u vezi sveg mi je bilo svejedno, šutke sam u vožnji kroz prozor automobila promatrala šipkovo grmlje na usijanom suncu, smrekovu šumu, livade i ribnjake. Bio je vrhunac ljeta, vrijeme u kojem muhe s mehaničkom samorazumljivošću kruže oko kolača i nježnih kravljih očiju.

 

U našoj vikendici u šumi nije bilo struje.

Upalila sam svijeće, u šalice sam nam natočila voduiz kanistra. Zapalila sam vatru u kaminu. Sjeli smo za stol i promatrali sumračnu livadu kroz prozore vikendice.

Veterinar je šutio, a kad bi kojim slučajem progovorio, tako bi silno mucao da ga radije više nisam poticala na razgovor.

Nije mi bio nesimpatičan, zaista nije. Samo mi je bio stran.

No vikendica je bila moj dom sa širom otvorenim kapcima, a prisutnost veterinara koji spašava našu Jarmilku ugodno je otupljivala sva moja osjetila. U premorenosti ljetne večeri na trenutke sam zaboravljala da ondje uopće sjedi, da iz sebe povremeno procijedi poneku rečenicu, o ljetu, o vinu, o mojoj kosi...

 

»Idemo sad spavat?« upitala sam naposljetku, kad mi je glava nekontrolirano počela padati na stol. Veterinar je zbunjeno kimnuo, oprali smo zube ispred vikendice i popeli se ljestvama u potkrovlje.

Legla sam u mamin krevet, a njemu prepustila svoj krevet koji se nastavljao na onaj mamin. Ondje gdje su završavale moje noge bila je njegova glava, u potkrovlju vikendice, u kojem je mirisalo na drvo i na šumski mir, kreveti su bili smješteni jedan do drugog.

Nadam se da mi ne smrde previše noge, pomislila sam i povukla ih pod poplun.

»Č-čuj«, izgovorio je veterinar u posvemašnju tamu i tinjajući dim netom ugašenih svijeća...

»Ehm... m-mogu li te... d-dotaknuti?«

U tim sam trenucima razmišljala o tome da smo prije odlaska na spavanje trebali otići na zahod, jer u posvemašnjoj tami i bez baterije gostima je ponekad prilično zahtjevno spustiti se ljestvama i pritom ne pasti. Zamišljala sam kako će veterinar možda pred jutro ići pišati, pasti i slomiti nogu, i dok će Jarmilki noga već zarasti, ja ću ujutro veterinaru na nogu stavljati zavoj, obraćat ću mu se službeno, oprezno, terapeutski, kao da sam ja on i kao da je on Jarmilka... Razmišljala sam i o tome da bih mu željela otkriti kako brat i ja pišamo noću, ali to je bilo toliko intimno – naime, izađemo kroz prozor na krov šupe i zajedno se popišamo s krova – da to naposljetku nisam izgovorila.

Umjesto toga sam rekla: »Možda radije ne.« Tu sam rečenicu izgovorila najnježnije kako sam samo mogla.

Bilo mi je žao veterinara, ali predodžba da me dodiruje bila mi je toliko odbojna, toliko mrska i nezamisliva...

»Možda radije ne?« upitao je začuđeno veterinar.

»Znači, možda radije ne?« ponovio je još jednom, s naglaskom na svakom slogu.

»Da«, rekla sam još jednom. »Možda zbilja radije ne.«

 

Posvemašnju tišinu proparao je zvuk komarca u letu.

»Jučer sam ubio pet krava«, izgovorio je veterinar ubrzo, kad je dlanom zgnječio nabreklog komarca. A onda je odjednom nastavio, nijednom ne zamuckujući: »Znaš. Ubio sam ih pet i to zapravo nije ništa posebno. Uzmeš u ruke onu kuku pod naponom, a prije toga im daš injekciju za uspavljivanje. Ubio sam ih pet i sutra idem u Austriju ubit još sedam. A nakon toga još šezdeset, osamdeset, ubit ću ih čitavu stotinu... Jer to je odličan biznis, samo da znaš. Možda ne izgledam tako, niti ti išta značim. Ali ubijanje krava sve me više zabavlja.«

Pred jutro sam sanjala da sam krava.

 

Doručkovali smo šutke, a kad bismo kojim slučajem progovorili, oboje bismo mucali.

Veterinaru su noge bile dobro, nigdje ništa slomljeno, najvjerojatnije u noći nije išao pišati.

Spavali smo dubokim teškim snom, nije me dodirnuo.

Nisam ga slučajno udarila nogom u glavu...

Krave su nedodirljive, svete, nepomične, ali i one žele ljubav.

 

Nakon našeg izleta veterinar je zašutio.

Otprilike za godinu dana doznala sam da je otišao stažirati u austrijsko pograničje, modernim tehnologijama ubijao je govedo predviđeno za klanje.

Obogatio se. Kupio je kuću u Znojmu, zasnovao obitelj. Mislim da doma ima dobru ženu, djecu, u dnevnom boravku piano i na njemu srebrni pladanj s kolačima.

A možda i nema.

Nikada ga više nisam srela.

Jarmilka je još iste godine podletjela pod kotače auta, nakon tjedan dana žalovanja bebe i tata nabavili su jazavčara broj dva, pa tri, pa četiri...

I ja sam plakala za Jarmilkom, predbacivala sam si njezinu smrt.

Roditelji su s vremenom pronašli novog veterinara.

 

Tek kad sam petnaest godina poslije rodila drugu kćer, opet sam dospjela u sliku koja je postala stvarnost, kao i svaka halucinacija u koju sto posto povjerujemo: postala sam krava.

Promatram se sa stropa, moja duša napušta moje snažno kravlje tijelo. Vidim kako rađam, tiskam i mučem, bečim kravlje oči lijevo i desno, iz izbuljenih mirnih očiju teku mi suze i iz moje utrobe izlazi lijepi mali telić. Iz bradavica mi teče mlijeko, smijem se i mučem.

Privinem telića na svoje kravlje, izmučeno, veliko tijelo, dajem mu da pije. Nije to bikić, ali nema veze, jer krave su sretna bića; naročito one koje vide šipkovo grmlje u zalasku sunca.

Budi i ti takva, djevojčice moja...

 

Ja sam krava.

Ja sam kuća.

A moja će kuća zauvijek ostati otvorena, kapci širom otvoreni.

Uđite, muhe, komarci i obadi, uđite, svi vi majušni, ne ostavljajte me da čekam. Kod mene ćete se uvijek osjećati kao kod kuće.

Otok ograničene samoće

Iskreno, ne znam kako bih trebala ispripovijedati berlinsku priču o Vincentu. Znam samo to da mu dugujem tu priču, ili da bih mu je čak trebala poslati, samo kad bih znala kamo.

Vincenta sam prvi put ugledala početkom rujna, prije deset godina. Bilo je to nepunih mjesec dana nakon našeg dolaska u Berlin. U vrijeme kad sam na njemačkom znala samo pozdraviti i kad sam svako jutro vodila uplakanu kćerku u njemački vrtić, a iz njega odlazila utučena, zbunjena, preneražena.

Ta intimna nedaća, odnosno taj trenutačni gubitak govora, toliko je izoštrila moja ostala osjetila da sam izabrala Vincenta za promatranje. Onako kako u ulicama stranih gradova tražimo osebujne ljudske tipove, onako kako na predugom izletu uslijed umora osjetilā tražimo samo poznate zakutke i poznate mirise.

 

I tako sam nekako s vremenom s balkona spazila Vincenta. Nižeg muškarca od kojih šezdeset godina u savršeno skrojenom odijelu i s beretkom. Njegova figura uvelike je odudarala od cijelog Friedrichshaina, tada još autentične pankerske četvrti u kojoj se nošenje aseksualne trenirke, tetovaža, dreadlocksa i flaša smatralo samorazumljivom uniformiranošću.

Vincentov sako obično je bio od tamnoplavog samta. Uz njega je nosio hlače na crtu i bijelu košulju, a umjesto beretke ponekad i šešir. Danas je to uobičajeno, ali prije deset godina Vincent je sa svojim starinskim elegantnim, monarhistički otmjenim izgledom u istočnom Berlinu bio ekstravagantno upadljiv. Kad bi zahladilo, zamijenio bi sako za dugi sivi kaput i satenski šal.

Hodao je ispod balkona u našoj ulici oko deset sati prijepodne, polako i zamišljeno.

S vremenom sam ustanovila da njegovi dečki pohađaju isti vrtić kao i moja kćerka.

U dvorištu vrtića počeli smo se decentno pozdravljati. Hallo, hallo... wiegeht’s dir?

Za Sve svete slučajno smo se sreli na mjesnom groblju iza bivše evangelističke crkve blizu Boxika. Osjećala sam čudan sram jer mi ne priliči biti na tom mjestu, na mjestu gdje ne leži nitko od naših predaka, što je najvjerojatnije osjetio i on.

Pravili smo se da ne vidimo jedno drugo.

 

Onda su u studenom došli susnježice i advent, i cijeli grad utapao se u akvarijskoj približnosti. Učila sam njemački, što je išlo sporo.

Trudila sam se smišljati program za kćer: njemačko lutkarsko kazalište, animirani filmovi, ali većinom smo odavde, ruku pod ruku, bježale što brže natrag doma, natrag u naš balon.

Pritom sam znala, s vremenom sam zaista znala – da je Vincent čovjek koji bi me mogao osloboditi moje uporne somnambulne izolacije. Jer Vincent, a u to sam nakon tri mjeseca promatranja bila uvjerena, Vincent me podsjećao na moj stari i svim osjetilima nastanjeni brnjanski svijet.

Povrh svega, a to mi je iz dana u dan bilo sve jasnije, Vincent je najvjerojatnije bio argentinski sveučilišni profesor s Freie Univerzitäta i intuicija mi je čak šaputala da podučava latinoameričku književnost. Njegovi blagi pokreti, plahi osmijeh, bistre oči, nervozni hod – Cortázarov bratić, zašto ne...

 

Netom prije Božića, na prvoj vrtićkoj zabavi, napokon sam upoznala i Vincentovu njemačku ženu Beu. Za razliku od Vincenta bila je brbljava, očigledno praktična, i savršeno je govorila engleski.

A što plahi Vincent nije uspio cijelu zimu, to je njegova žena Bea uspjela tijekom jedne jedine vrtićke zabave i uz dva deci vina. Naime: u potpunosti rasturiti moju brižno njegovanu sliku o Vincentovu životu.

 

Bea je u okviru poslijediplomskog na Humboldtovu sveučilištu otišla u Kolumbiju istraživati folklor tamošnjih Indijanaca. Došla je sve do nepristupačnih dijelova planina s indijanskim selima Jugaka i Karwa. Ondje je slikala, eksperimentirala s prirodnim drogama i u selu Jugaka, gdje je navodno jednom malom Indijančiću krsno imebilo Hitler, po poznatom europskom junaku, u selu Jugaka srela je Vincenta.

Vincent iz plemena Pueblo Tama sjedio je nepomično na maloj stolici, rezbareći drvene frule za turiste u nedalekom gradiću Zigwa i neprestano se smješkajući. Sâm je izgledao kao da je od drva. Dugom garavom kosom srastao sa stolicom, zakovicama i pilicom.

Bei je bilo preko četrdeset i odjednom je to – pogleda uperena u nepomičnog Indijanca – napokon shvatila. Osjetila je snažan poriv da ima djecu. S muškarcem koji nepomično sjedi na stolici u Jugaki i čije ruke, u meditaciji ili transu, rezbare savršene frule.

Nakon toga sve se brzo odvijalo.

Praktična Bea shvatila je da je Vincent stari dečko. Govorio je dijalektom koji nije razumjela, ali naučila je nekoliko španjolskih fraza i tako na lošem španjolskom objasnila Vincentu da bi željela živjeti s njim.

Cijelo naselje hvatalo se za glavu, ali Vincent je poljubio Beu, smjestio je u svoju kolibu, za tjedana dana spremio je sve svoje stvari: dva mala kovčega i instrumente, i odletio zajedno s Beom u europski raj.

Muževno, šutke, ponizno...

Bea je u međuvremenu sve sredila. Jeftine avionske karte, smještaj, papire.

Sletjeli su u Luksemburgu, oženili se, zatim vlakom stigli u Berlin.

Ondje je njemačka mlada sašila svom Indijancu prve bio pamučne hlače na crtu, prvu košulju, prvi sako.

Vincent je bio sretan. Otišao je brijaču da mu ošiša garavu kosu. Bea mu je kupila elegantne koštane naočale.

Za Božić je dobio prvu beretku od flisa, a Bea ga je prijavila i na zavod za zapošljavanje i upisala na tečaj njemačkog.

Tada su već čekali dječake – i to blizance.

I što se Bea više zaokruživala, to se više mijenjao i Vincentov izgled, iako ne posve, ne u potpunosti.

Živio je s Beom, smješkao joj se, ali: je li zaista živio s njom? Ni nakon godine dana zajedničkog suživota nije uspio na njemačkom progovoriti s njom ni a. Kao da je nijem.

Bea je s njim i dalje komunicirala na lošem španjolskom, ali njegova ju je pasivnost, zajedno s trudnoćom, neizmjerno iscrpljivala.

Nije glup, nije nijem, samo je – rekla mi je tada na zabavi – skroz tupav.

 

Rodila su im se dva smeđa sina, blizanci.

Bea je od jutra do mraka radila da bi imali od čega živjeti, a Vincent je i dalje pohađao tečajeve i zavod za zapošljavanje, sa šeširom i u kaputu sveučilišnog profesora – nije se doduše prestao smješkati, ali nije počeo govoriti.

Tako je to potrajalo pet godina.

U selu Jugaka Bea to nije znala.

U Berlinu jest.

Vincent se znao samo potpisati.

Imao je mnogo više od pedeset i bio je analfabet koji je završio svega prvi razred.

 

Mjesec dana nakon vrtićke zabave opet sam, kao i svakog jutra, s balkona berlinskog stana ugledala Vincenta. Moja tadašnja izgubljenost kristalno se zrcalila u njegovoj izgubljenosti.

Bio je siječanj, grad bez snijega.

Uskoro sam sveučilišnog Indijanca Vincenta – sada već bez stida – zajedno s njegovim dječacima pozvala k nama u posjet. Djeci sam pustila Milerova Krteka, no ubrzo su im dojadile bajke i otišli su se igrati u dječju sobu.

Vincent je s beretkom ostao nepomično sjediti ispred ekrana. Kao da je od drva. Nije to bilo tužno, prije nadrealno. Skuhala sam kavu, šutke mu je pružila, glasno miješala žličicom u šalici, sjedili smo oboje ispred animirane krtice i smijali se plaho kao djeca. Nismo izmijenili ni riječ.

 

Na proljeće nas je Bea prvi i posljednji put pozvala u posjet. No odjednom je shvatila da mora u atelier i otišla je iz stana i prije nego što smo se vidjele. Blizanci i Vincent već su nas čekali, ali Vincent je izgledao drukčije. Na glavi je doduše i dalje imao onu beretku od flisa, ali inače je bio odjeven u obični radni kombinezon i s naočalama i prorijeđenom kosom izgledao je ipak drukčije: kao ptić prije polijetanja. U kutu kraj peći rezbario je frule.

A onda se to dogodilo.

Ne progovorivši ni riječ, odveo me do stola u kuhinji. Izvadio je rakiju, obredno ju je ulio u čašice i odložio na stol album s crno-bijelim fotografijama iz sedamdesetih godina.

»Jugaka«, to je bilo sve što je rekao. Više od toga nije ni morao reći.

Sjedili smo iznad fotoalbuma, šutke i usredotočeno, i uranjali u crno-bijele slike.

»Heimat«, rekla sam smeteno.

»Šachmat heimat«, odgovorio je Vincent i nasmijao se.

Prstom je pokazao na staru Indijanku i ponovio: »Oma heimat, šach mat heimat«.

I opet smo uranjali u te slike krajolika, gdje nije bilo ničeg, ničeg osim nekoliko koliba, Indijanaca, planina i krava.

Onda je Vincent pokazao jednu fotografiju mene.

Zaista sam to bila ja. Ja – Indijanka iz Jugake. Godine 1973., oslanjala sam se na štap. Usred crno-bijelog krajolika, u neopisivoj sigurnosti.

U svemu tome najčudnije je to što me to nije nimalo iznenadilo.

Uranjali smo svim osjetilima u naše stare uspomene, u kojima smo stajali jedno pored drugog, zatim opet sami, pa sa stokom i malom polugolom djecom. Oboje smo bili ondje, Vincent i ja, u magičnom realizmu cortázarovske montaže.

 

Do ljeta se više nisam vidjela s Beatrix, a od jeseni Vincent više nije živio s Beom i dječacima. Bea mu je navodno pronašla garsonijeru u Marzahnu. Od tog vremena Vincent je očito šetao ulicama istočnoberlinskog naselja, s beretkom i u baršunastom sakou, sveučilišni profesor iz Jugake: godina dana, pet godina, deset... sve dok...

Sve dok mi zajednička poznanica iz naše ulice prije tjedan dana nije rekla da je Vincent nestao. Prošlo je već skoro godinu dana, a nitko ne zna gdje je i je li uopće još živ.

Bea se nedavno s petnaestogodišnjim sinovima preselila u Charlottenburg, otvorila je novi salon, navodno joj je krenulo...

No Vincent je nestao.

Vincent, presađeno stablo koje se nije ukorijenilo.

Ili je možda u Marzahnu zauvijek izgubio to korijenje.

Ili je cvijet tillandsia. Pa je kao prozračna tillandsia bez korijenja Vincent jedne ledene noći odletio iz Berlina natrag doma, u crno-bijelu fotografiju iz Jugake. U zemlju iz koje je eksportiran, zapakiran, u Europi importiran, ispljunut i naposljetku uklonjen: iz života koji mu zapravo nije ni pripadao.

 

No ne isključujem da sveučilišni Indijanac, analfabet Vincent, danas u planinama Pueblo Tama rezbari slova nepoznate, tajne abecede.

Šah-mat, dragi Vincente... Dobrodošao.

Dobrodošao u mir i veselje.

Jer ovdje si vjerojatno doživio previše toga za jednu osobu.

Otok ograničene bliskosti

Nikada nisam čula dojmljiviju priču o ograničenoj bliskosti od one koju mi je prije sedamnaest godina ispripovijedao jedan stariji čovjek – entomolog Ladislav. Privukao me zato što je bio ugledni profesor, pjevao je arije i njegova želja za životom bila je sušta suprotnost mom strahu od svega što miriše na život.

Najvjerojatnije mi je zato palo na pamet sljedeće: snimiti o Ladislavu dokumentarac. I dok sam ja, dvadesetpetogodišnjakinja, proučavala Ladislava – osamdesetogodišnji entomolog Ladislav proučavao je muhe mesarice.

Hodali smo srpanjski procvjetalom livadom izvan Brna. Hodali, odnosno ja sam se zadihano vukla, a pokraj mene se na strmi brežuljak poskakujući uspinjao osamdesetogodišnji Ladislav. Žilama mu je po precima kolala cigansko-židovska krv. Iza sebe je imao operaciju kuka i hvalio se da skače kao kakav superjunak. Svako malo izvikivao je latinska imena cvijeća. Kad nije izvikivao nazive biljaka, pjevao je arije iz Prodane nevjeste... Bilo je to intenzivno, ali i prilično zamorno.

Podno stijene smo sreli mjesnog idiota. Kimnuo nam je golemom vodenastom glavom u znak pozdrava, nije govorio ništa, samo je ispuštao zvukove stenjanja. U tom trenu poželjela sam radije snimati o njemu. Samo što mi Ladislav nije dao mira. Stajali smo na brežuljku.

»Jednu mesaricu oplodi do deset mesara«, uzviknuo je veselo i otvorio torbu. Izvadio je iz nje zgužvanu, žarko žutu bluzu (pripadala je njegovoj bivšoj ženi) i položio na nju – iz plastične vrećice izvađenu – smrdljivu strvinu zeca.

Dlanovima je primio moje crveno lice, primaknuo ga mrtvom zecu i svečano izgovorio uza zujanje muha: »Pogledajte, Doro, kako će se te mesarice krasno uloviti na strvinu, nije li to sjajno?« Zavrtjelo mi se u glavi i došlo mi je da povraćam.

Zagrmjelo je.

Niz brežuljak smo ipak išli odlučnije i Ladislav je zadovoljno nosio uzorke mesarica i mesara. U autu marke buba – uostalom, i profesor Ladislav bio je nalik mršavom kukčiću – zapjevao je ariju iz Lukave male lisice i upalio brisače.

Počelo je kišiti.

 

Kod Ladislava doma nazdravili smo za život. Grmjelo je i lijevalo kao iz kabla. A budući da me nije toliko zanimala kopulacija mesarica i mesara koliko ljubav iz pozicije starog muškarca, pitala sam profesora za ljubav.

I tada mi je Ladislav ispripovijedao priču koju nisam mogla objaviti sve dok je bio živ.

Samo što je Ladislav već petnaest godina mrtav. Mesarice i mesari također, a tko zna što je s onim seoskim idiotom. Jedino što je preživjelo ova je priča.

 

Ladislav je krajem Drugog svjetskog rata poslan na rad u Berlin i u siječnju 1945. došao je u tvornicu Siemens u Spandau. Samo što je nakon nepunih tjedan dana dobio difteriju. I to tako tešku da je počeo buncati i prestao je govoriti, i češki i njemački. Njegovi bečki prijatelji po protekciji su ga smjestili u njemačku bolnicu svetog Josipa. Ondje je nepomično ležao u groznici, izvan ovog svijeta, sati, dana i tjedana...

A onda se pred njegovim licem ukazao anđeo. Taj mu je anđeo obrisao čelo mokrom krpom i rekao na lošem češkom: »Sad še vam biti sfe bolje i bolje, Fladimíre...«

Ladislav se stvarno počeo vraćati u život. I promatrao je lice tog anđeoskog stvorenja, mlade njemačke sestre koja je govorila smiješno lošim češkim jezikom.

Još u groznici, mislio je da je to češki kojim bi se odsad trebalo govoriti.

Nakon nekoliko proljetnih dana, pod Marijinom skrbi posve je ozdravio i odlučio da će tu krasnu ženu anđeoskog lica – zvala se Maria Pospichal – zaprositi.

Tog dana, kad je do detalja pripremio svoj pothvat – već tad je to bio pedantan znanstvenik – počeli su novi zračni napadi na Berlin. Bolnica je pogođena, a Maria je nestala.

Ladislav je zajedno s drugim pacijentima premješten u podrum, zatim u drugu bolnicu, a odande se krajem svibnja vlakom dotandrkao u Brno. Bez Marije.

Poslije ju je pokušao pronaći, ali bezuspješno.

Oženio se, diplomirao, dobio je djecu. Postao je istaknuti čehoslovački entomolog koji je čak sredinom šezdesetih godina dobio priznanje afganistanskoga kralja za otkriće rijetkih leptira...

A onda je nastupila normalizacija.

Ladislav je kao reformni komunist odstranjen u dvorac Lednice, gdje nije mogao proučavati praktički ništa, pa tako ni leptire. Žena se razvela od njega, djeca su odrasla, Ladislav je u malom moravskom gradiću patio poput životinje i ponovo je počeo sanjati Mariju. Nakon godine dana njegovi su snovi bili toliko živi da je odlučio pronaći Mariju.

Nakon iduće tri godine zamršene potrage to mu je zahvaljujući Crvenom križu i pošlo za rukom. Maria Pospichal živjela je u Frankfurtu na Majni, nije se udala, imala je pedeset tri godine.

U prosincu joj je uzbuđen napisao pismo u kojem joj je opisao svoje berlinsko umiranje, njezino lice, čudesno ozdravljenje, njihove planove, zračni napad, Marijin nestanak. Opisao je cijeli svoj poratni život, pismo je brojalo gotovo sedamdeset stranica. U omotnicu je na kraju umetnuo leptira parnasovca.

 

Prvo pismo koje mu je Maria poslala iz Frankfurta na Majni za Ladislava je bilo poput groma iz vedra neba. Sjećala se svega. Možda još i bolje od njega. Toga kako je prvi put progovorio i što je rekao, kako se nasmijao, kao i toga kako mu je obrisala usta desnim malim prstom...

Ladislav je odgovorio, Maria je odgovorila.

Te neprijatne 1973. godine Ladislav nije više imao ništa drugo za raditi nego pisati pisma Mariji. A očito nije imala ni Maria.

Dopisivali su se na češkom i njemačkom, slali jedno drugome knjige, pjesme, enciklopedije leptira. Dopisivali su se 1974. godine, dopisivali su se godinu dana poslije... I što su strastvenija bila njihova pisma i telefonski razgovori, to je češće Ladislav pitao Mariju kako izgleda, što nosi na sebi, kakav joj je hod i kakvo nosi prstenje. Ladislav je maštao o putovanju k Mariji, maštao je o životu s Marijom, ali budući da je za vrijeme normalizacije bio politički nepodoban, teško da bi dobio vizu za Njemačku. Osim toga, nije htio da Maria pomisli da se želi doseliti k njoj na Zapad. Ali pitanja se nisu stišavala. Ima li i dalje tamne bademaste oči?

Poslao joj je fotografije svoje odrasle djece, s vjenčanja sina, poslao je ratnu fotografiju iz vremena prije Berlina, fotografije iz dvorca Lednice, fotografije s audijencije kod afganistanskoga kralja...

Maria mu je poslala fotografiju iz polaroida s trgom u Frankfurtu u čijoj je blizini živjela. I ništa više od toga.

Ladislav je postao blago uznemiren. Pet godina strastvene platonske ljubavi, tri godine od telefonskog razgovora u kojem ju je zaprosio, a ona je pristala... no još uvijek se nisu vidjeli...

Nije bio ljubomoran, samo ga je polako izjedala sumnja je li Maria stvarna, a prije svega: zašto se tako uporno opire susretu.

 

»A znaš zašto me Maria nije željela vidjeti?«, upitao me Ladislav tijekom oluje u mračnoj kuhinji, i odjednom više nije izgledao kao besmrtni superjunak, već kao starac s papirnatom dušom: »Zaista to želiš čuti?«

Od tog trenutka počeo mi je govoriti »ti«...

»Napisala mi je to u posljednjem pismu iz 1983. godine. Na češkom. S gramatičkim pogreškama. A nije to morala ni pisati. Naime, napokon mi je poslala svoju fotografiju. Na fotografiji je bila moja Maria«, izgovarao je Ladislav sve tiše: »Maria. Moja Maria... Ali bez nosa, bez uha i ispijena, unakažena lica. Samo su one njezine oči ostale iste. Ranjena je prilikom zračnog napada na bolnicu. Napisala mi je na fotografiji: »Sad to fidiš. Moje faca je zaufijek unakašena. Ja sam nakaza. Molim te, ne piši mi fiše, es ist unmöglichfürmich. Lagala sam ti, nisam te željela isgubiti, a sad te moram isgubiti.«

Tada«, govorio mi je Ladislav napola šapćući, »tada mi je nestala drugi put. Ovaj put zauvijek.«

 

Nakon prevrata profesor se posvetio leptirima.

Više si nije tražio ženu. No navečer bi iznova i iznova otvarao Marijina pisma i čitao ih...

Samo je izbjegavao ono posljednje s fotografijom... Sve do proljeća.

Nekoliko tjedana prije nego što smo se sreli, Ladislavu su otišli živci. Gotovo osamdesetogodišnji profesor emeritus napio se do besvijesti, izašao noću u papučama i ogrtaču u travanjski park ispred zgrade i spalio sva Marijina pisma.

Naposljetku je u đavolskoj opijenosti otvorio i posljednju omotnicu s fotografijom Marije te spalio i nju. Ne zato što je njezino lice bilo puno ožiljaka, već zbog te ograničene bliskosti, zbog tjelesne izdaje koja ih je tako okrutno razdvojila.

Pritom se smijao kao kakav luđak.

 

I kako je okončana cijela priča?

Ta je pisma, naravno, smjesta želio opet imati, želio ih je sva iznova čitati.

No nije mogao.

Rekao mi je posve očajan: »Znaš, kad sam se otrijeznio, vidio sam sebe u najvećoj, najodvratnijoj sirovosti. Spaliti pisma je beznađe, ali spaliti fotografiju voljene žene, to je već pravi pakao. Više ne sanjam samo Mariju, već sanjam kako čitam njezina pisma, i sve što povezuje Mariju i mene, vidim u tim pismima njezino mlado lice, pokrete ruku, u tim pismima lete leptiri, mesarice i zečevi, u njima pjevaju lukava mala Lisica i Maria, a negdje u daljini gori, no nas to nikada, nikada ne može ugroziti. To je tako divno i besmrtno.

No ujutro se opet probudim mokar od znoja i znam da ni ta pisma, ni ta glupa pisma više nemam. Da Maria i ja nemamo ništa. Baš ništa... A pritom, pritom je to bila ljubav koja boli više od smrti mame, više od razvoda... više od toga što dvadeset godina nisam mogao raditi«. Onda je tiho zajecao: »Povrh svega, siguran sam da sam time ubio Mariju. Znam da je Maria umrla. Ne mogu to objasniti, ali jednostavno to znam. Kao što danas znam da na onom brežuljku deset mesarica sigurno nije kopuliralo s mesarima, zato što je ona strvina, onaj zec, bio tek kratko mrtav. Nisam ti to rekao. Sve iziskuje vrijeme. Samo što za nešto ni vrijeme ne pomaže...«

 

Dvije godine poslije profesor je umro.

A Maria?

Što se u stvarnosti dogodilo s Marijom Pospichal Bittenfeld koja je ove godine navršila devedeset pet godina?

Mislim da se dogodilo isto što i s profesorom.

Plešu sada u ruševinama spandauške bolnice u Berlinu.

Maria i Ladislav.

A riječi iz pisama lete oko njih poput kakvih egzotičnih leptira...

Plešu da njihova priča nikad ne izgori.17) 

Preveo sa češkog jezika:
Matija Ivačić

__________________

16) Ovaj je prijevod nastao uz potporu Ministarstva kulture Republike Češke. (Op. a.)

17) Dora Kaprálová rođena je 1975. godine u Brnu, gdje je diplomirala dramaturgiju i scenaristiku na Muzičkoj akademiji. Kao književnica debitirala je dramom Uzvisina (Výšina), a kao prozaistica 2014. kraćim romanom Zimska knjiga o ljubavi (Zimni kniha o lásce), nakon kojeg je uslijedio roman Berlinski zapisnik (Berlinský zápisnik, 2016.). Djela su joj prevedena na njemački, mađarski, engleski, poljski i ukrajinski jezik. Pripovijetke Otok ograničenih želja, Otok ograničene samoće i Otok ograničene bliskosti uvrštene su u njezinu najnoviju knjigu Otoci (Ostrovy, 2019.). Dora Kaprálová živi i radi u Berlinu. (M.I.)