Odškicavanje svijeta sa strane i s ruba

Najnovija knjiga pjesama Zlatka Crneca semantički višeznačnoga i autorski prepoznatljivog naslova Agramerski valcertango, nastala je u suradnji triju udruga/nakladnika (Ogranak Matice hrvatske Varaždin, Nakladnička kuća Tonimir Varaždinske Toplice i Pučko otvoreno sveučilište Sv. Ivan Zelina), a urednički je potpisuje Ernest Fišer. Zbirka se sastoji od triju ciklusa: dva standardna ‒ Ružičasti svirač i Sanjarenje vremena te jednoga kajkavskog ‒ Gda sme se švercali. Budući da autor pripada u krug renomiranih i relevantnih pjesnika našega vremena, držimo da kvalificirana javnost poznaje postojeći opus i autorov doprinos aktualnoj poetskoj produkciji, s naglaskom na dio opusa kajkavskog izričaja, koji je u njegovoj stilizaciji odnjegovan u osobnu modernu urbanu varijantu.

Crnec ovom knjigom ne otvara znatnije nove pjesničke prostore, no suveren je na svom terenu ‒ u poetici, etici i estetici svijeta i pjesme kako ih je, sa sigurnošću i vrlo respektabilnim kompetencijama, postavio kao svoj poetski prostor. Razmotrit ćemo stoga nekolikostruku problematiku njegove knjige: motivsku, fokalizacijsku, kompozicijsku.

Što se tiče fokalizacijske perspektive, zanimljivo je pozicioniranje lirskoga subjekta u »donji« rakurs, ili bar rakurs odmaknut od etički/estetski, politički/socijalno očekivanih, korektnih stavova, što je za umjetničko djelo kao izraz osobne slobode uvijek poticajno. Ta samoodabrana pozicija luzera jedna je od strategija objedinjavanja svih triju ciklusa, tako da se izrazno/jezično naznačena razlika (standard – narječje) stilski ne doima bitnom ni u stilskom, ni u tematsko-motivskom, ni u svjetonazornom smislu.

Odabravši govorenje s margine socijalne i prostorne (subjekt je posjetitelj i svojevrsni inventar ponekad opskurnih sastajališta/debatnih mjesta i skupina, često predgrađa, što mu omogućuje jezično i socijalno ponašanje oslobođeno građanskih kodova), a to mu otvara mogućnost i slobodu kritike: on pokazuje svoj svijet kao svijet obojenih iluzija (Kontejner grill sa samoposlugom), razgrće pozlatu konvencija i pokazuje njihovu represivnost i nelogičnost (to je svijet u kojem subjekt, slijedom normativike, npr. ne smije raditi). Prirodu takvoga svijeta prikazuje, prikladno i dojmljivo, nizom oksimorona (sretni nesretnici, siti gladi, dobrota ludila), no time, ozbiljnim kritičkim opaskama, pjesma ne prestaje biti šeretska: kritika se ostvaruje kao autoironija, čime se pjesma spašava od tonuća u apstraktnu solipsističku intelektualističnost.

Tako motren i shvaćen svijet izrečen je fino doziranim nadrealističnim, izokrenutim slikama. Nadrealističnost je zapravo u podlozi autorova svjetonazora, ali i, očigledno, zamamna kreacijska mogućnost. U priči/slici u kojoj negdo/ je/ vulicu// naopak obrnul, ili se vodoskok/ strmoglavio u svoje izvorište, u kojoj se trči unatrag, a njen se subjekt definira kao osoba iz sjeverojužnog kvarta, zalublenec v tirkizne kušlece... otvara se bogat imaginacijski potencijal kojim se mogu ostvariti različiti efekti – začudna dojmljivost slike, kritika, ironija...

Crnecove pjesme su uglavnom scene s ulice, lapidarno vezane slike svakodnevice, nerijetko zapuštene gradske zabiti, s natruhama naturalizma (pomokreni zahodi, smrdljiva jutra, zgublenec pes pezdljivo šči), gdje se okupljaju ljudi problematičnih egzistencija i društveno subverzivnih stavova. Međutim, njihova subverzivnost nema tendenciju prelaska iz konverzacijskog u djelatno.

Crnecov svijet je ulica, kvartovska svakodnevica u svome invarijantnom ponavljanju, jednoličnoj gibljivosti, što je dovodi u vezu s plesom, i to karakterističnim za ozračje sredine: valcer i tango (u varijanti valcertango) još su jedno od mjesta na kojima prosijava oksimoronski naznačena kritika – mitskom bečkom štihu supostavljen je svijet ružnoće, jeftinih užitaka i nekultiviranosti (namigavanje rajclivi sosedi prek plota, zapišavanje ulice, psovke te gestualna sugestivnost konfrontirana skladu plesa ‒ polupijano teturanje: male rikverc/ male forverc).

Kad se definira kao dio skupine rečožderci, zgubidanci, nadasve kao nedopovedani pesmožder, poziciju pjesnika ne detekira kao patetičnu i uzvišenu nego kao, nerijetko, sasvim efemernu u svemu osim u estetskom i osobnosvjetonazornom smislu (A meni je negdo složil rampu/ i zajebel grdo moj pravosmer/ da je čistam majhna pesem resnice/ zasmrdela na pijani luzeraj; Pozableni pravosmer).

Crnecov luzeraj zapravo je varijanta boeme i oporbe prema konvencionalnim socijalnim/građanskim tijekovima: subjekt bogate erudicije svoju pjesmu protkiva brojnim kulturološkim aluzijama, koje su neka vrst poetičko-svjetonazornog okvira: pjesme su naseljene klasicima (Picasso, Cezanne, Galović, Ujević, Chagall, Chopin, Lorca, ponekad zatitra Krleža, Prevert...). U tom okviru subjekt spaja vrijeme, rezimira sebe – još je dječak sa snovima, ali i osoba na koju se ne računa, usprkos iskustvenim i kreativnim potencijalima.

Lirski subjekt kao hodač, sjedač, gemištar, iz svoga stanja samoće motri i kombinira opaske: narativan je, šansoničan, govori cjelovitom rečenicom, leksikom velikog stilskog dijapazona – od vulgarizama do poetizama, osobito neologizama – tako da pjesma izuzetno često nalikuje na ležerni (ili ponekad malo nervozni) monolog/solilokvij (oprimjerimo to pjesmom Kako naslikati miris ruža, te – u službi paralelizma jezika ‒ Kaj vi znate o Varšavskoj iz kajkavskoga dijela, premda bi se mogao u svrhu argumenacije navesti poveći dio naslova), u kojem – kao kontekst – negdje na rubu postoji sugovornik, no mogućnost iskaza nikad mu nije data. Premda na neki način izopćen, subjekt-monologičar nije očajan nego autoironičan, svojevrsni izopćenik iz inata (kotač/ritam vremena v luzersku misel scoprano me vleče).

Crnecove igre riječima nisu retorika već svjetonazor – njima postiže ironiju (krivudavo je krivudao krivudavom ulicom, jutreno jutre zagrebečki objutreno). Jezičnim majstorstvom postiže fine sugestivne, višeznačne ali nedvosmislene efekte kojima, za koliko-toliko upućenoga čitatelja, nisu potrebne eksplikacije. Zanimljivo je, i apsolutno očekivano, da se autorov kajkavski ciklus, premda opsegom skromniji, nameće dominacijom, naznačenom i činjenicom što cjelovitoj strukturi daje naslov prema pjesmi iz tog dijela, koji – usput rečeno – jako dobro pokriva ozračje cjeline.

Crnecova frajerska, purgerska, agramerska kajkavština (u sasvim nasumičnom probiru ističem zanimljive idiome, socijalne i leksičke: špancereri, bežalci, rozenkavaleri, kušlecovžongleri, trajvani, pijani luzeraj, ognjeni šplehnjak, fučkati kajšlagerski) i u uvjetima aktualnoga svijeta zadržala svoju sočnost, koliko god više i ne korespondira s govornim navikama aktualnog stanovništva mainsteam profila (što Crneca i ne zanima). Međutim, autorova kajkavština svjedoči o vitalnosti tog jezika, o kajkavštini kao izrazu koji i te kako metonimijski i metaforično »skida« svijet naše moderne civilizacije.

Knjizi Agramerski valcertango Zlatka Crneca posebnu auru dodaje nekoliko izuzetnih ilustracija samoga autora (naslovnica, početak svakog ciklusa), o kojima bismo mogli (pa i trebali) govoriti ‒ neki drugi put.