Odjeci djelovanja Ćirila i Metoda u Viencu

Vienac je, kao što je poznato, od samih početaka bio i ostao list koji njeguje kulturu, umjetnost i znanost. U njemu je o Ćirilu i Metodu objavljen niz tekstova koji predstavljaju njihov život i djelovanje; o njima i njima u čast su ispisani stihovi, objavljeni likovni prikazi koji pokušavaju dočarati i fizički izgled i važne trenutke te dvojice Grka, ljubitelja slavenske riječi. Zahvaljujući upravo Ćirilu i Metodu i rezultatima njihova djelovanja napisani su brojni radovi, organizirani skupovi na kojima se iznose podaci, analize i rezultati istraživanja kojima je u osnovi jezični zanos dvojice braće temeljen na molbi i pitanju kako slavenskim narodima omogućiti da razumiju svijet oko sebe i to iskažu vlastitim jezikom i pismom. Objave o njima možemo pronaći u različitim godištima Vienca. Uglavnom se o njima pisalo u onim godinama kada su se obilježavale okrugle obljetnice vezane uz njihovo djelovanje. Članci su objavljivani kroz osam godišta, u raznim brojevima Vienca, često u nastavcima.

Prvi tekst posvećen je »Proslavi tisućgodišnjice smrti sv. Metodija«, objavljen na prvi dan proljeća 1885. godine, a potpisuje ga Franjo Rački. On podsjeća hrvatsku javnost na važnost dvojice braće za slavenski narod. Narod opisuje poput diva »koji stoji jednom nogom na Jadranskom i Egejskom, drugom na Crnom i Kaspijskom moru, hvata jednom rukom Baltijsko i Sjeverno, drugom Ohotsko more, podijeljen u plemena, pocijepan u crkve i države [...].« Zaključujemo da se sv. Metod slavi na jednom golemom prostoru. Proslavu organiziraju češko-moravski Slaveni jer je Metodov životopis vezan za te prostore. Na proslavu su pozvana sva slavenska braća, pa tako i Hrvati. Osim Čeha, za hodočašće su se prijavili Poljaci, Lužički Srbi, Slovenci i Galički Rusi. Hodočašće će trajati više mjeseci, a kao vrijeme putovanja određen je period od 5. do 12. srpnja.

Međutim, ova proslava ipak nije jedinstven događaj jer se Slaveni Istočne crkve, osim Galičkih Rusa, nisu odazvali. Istočni Slaveni su uredili svečanost tim povodom za cijelu Rusiju, a organizacija nije predvidjela hodočašće »nazirući u njemu demonstraciju katoličkoga Slovjenstva« protiv istočnog slavenstva. Najveće se svetkovine spremaju u Rusiji, a organizira ih Sveta sinoda koja je naredila da se taj dan (6. travnja) mora što svečanije proslaviti: potrebno je služiti slavensku liturgiju, držati svečanu besjedu u slavu slavenskih prvoučitelja. Toga dana na učilištima mora biti praznik te se moraju odvijati primjerene proslave, pjevanja, govori, rasprave koje se odnose na »slovjenske prvoučitelje«. Priređuju se koncerti, u narodu će se dijeliti za tu svrhu objavljeni životopisi Ćirila i Metoda, njihove slike i pjesme napisane njima u čast. Predlaže se da takvo obilježavanje postane tradicija te da se osnuje učilište ili zavod za siromašniju slavensku djecu, da se napiše opći rječnik glavnih slavenskih jezika, da se napravi cjelokupan zemljovid slavenstva i drugo. Vidimo da je riječ o spektakularnoj proslavi vjerskog i svjetovnog karaktera s plemenitim ciljevima.

Franjo Rački postavlja pitanje ‒ što je uzrok ovom velikom prizoru te odgovara da se usprkos dnevnim sukobima među Slavenima, oni ipak »slažu u štovanju onih muževa, koji su udarili temelj njihovoj zajedničkoj prosvjeti«. U Solunskoj braći slavenstvo slavi svoje kršćanske učitelje koji su donijeli Božju riječ nekim narodima, druge su utvrdili u kršćanskoj vjeri donijevši im knjige tumačene na narodnom, razumljivom jeziku. I sve su slavenske narode prvi naučili pismo koje su vješto uredili prema jeziku »da se poslije tisuće godina jezikoslovci dive toj tankoćutnosti u izražaju«, kaže Rački. Autor postavlja pitanje zašto su Hrvatima Ćiril i Metod važni. Podsjeća da je sijelo panonske biskupije sv. Andronika nekada bilo u Srijemu, a to znači da je sv. Metod bio ujedno i crkvena glava znatnom dijelu Hrvatske. Osim toga, nakon Metodove smrti učenici su se jednim dijelom sklonili u Hrvatsku te proširili djelo Svete braće u našu domovinu. Jezik ćirilometodskih knjiga i njihovo pismo bilo je u Hrvatskoj tijekom srednjeg vijeka nositelj kršćanske prosvjete. Sve su to dovoljni razlozi da se i Hrvati pridruže ovoj proslavi. Nažalost, hodočašće se zbog političkih razloga nije realiziralo.

Od likovnih izričaja u broju 14. iz 1885. godine objavljena je »Stara slika slovjenskih prvoučitelja« na kojoj se nalaze sv. Ćiril, papa Nikola I. i sv. Metod. Članak »Na uspomenu tisućgodišnjice smrti sv. Metodija« napisao je Franjo Rački. To je najstarija slika sv. Ćirila i Metoda, a nalazi se u podzemnoj bazilici sv. Klementa u Rimu. Objavom slike Vienac nastoji pridonijeti književnoj proslavi spomenute tisućgodišnjice. U tekstu Rački donosi usporedbu crkve sv. Klementa danas (tj. u njegovo vrijeme) u odnosu na to kako je izgledala u vrijeme Ćirila i Metoda te opisuje okolnosti pod kojima je slika pronađena. Nakon toga slijedi detaljan opis slike koju čitatelj Vienca ne može vidjeti, zatim opis druge slike na kojoj papa Konstantinu odobrava slavensku knjigu u crkvi, a Metoda imenuje za panonsko-moravskog biskupa i daje mu crkvenu vlast. Na kraju opisuje sliku Ćirilovog pogreba koju Vienac nije objavio. Rački postavlja pitanje nastanka slike i pretpostavlja da je starija od početka 12. stoljeća, kada je podzemna bazilika zamijenjena drugom, nadzemnom. U ovom članku opisane su i druge slike koje su pronađene u bazilici. Svoj članak Rački završava tvrdnjom da ove umotvorine u podzemnoj bazilici sv. Klementa svjedoče kolika se važnost od samog početka u Rimu davala slavenskim blagovjesnicima.

Vienac je 1890. godine objavio i sliku Alfreda Mucha »Sv. Ćiril i Metod«, o kojoj nije donio nikakvih podataka niti je uklopljena u neki tekst o Ćirilu i Metodu. Treća slika objavljena u Viencu je iz 1903. godine. Riječ je o slici Nicole Consonija »Papa Hadrijan II. i slavenski apoštoli Ciril i Metod«. Ni o toj slici ne nalazimo nikakvu bilješku. Po svemu sudeći, bila je poznata čitateljima pa je nije bilo potrebno posebno predstavljati. Riječ je o slici koja se čuva u Strossmayerovom muzeju u Đakovu ‒ Nicola Consoni: Sveti Ćiril i Metod pred papom Hadrijanom, 1863.–1873., ulje na platnu, 2,900 x 1,960 m.

Od tekstova koji se odnose na umjetnost spomenimo polemički tekst »Oltar sv. Ćirila i Metoda u prvostolnoj crkvi zagrebačkoj« iz 1902. godine. Autor članka je Vladimir Lunaček koji u svojem zapisu kritizira natječaj za gradnju skulptura koje prikazuju sv. Ćirila i Metoda, odnosno kritizira društvo koje ne želi pružiti priliku domaćim autorima već upošljava strance. Zaključuje da je ipak trebalo uzeti nacrt našeg čovjeka, čak ako je i lošiji već i zbog »patriotizma« o kojem svi govore ali, kaže on: »[...] kad nam se pruži prilika da budemo patrioti, tu priliku ne koristimo«. Premda je članak obojen polemičnošću, ipak se referira na Ćirila i Metoda, pa i on predstavlja prinos Vienca sjećanju na dvojicu slavenskih prvoučitelja.

Iste, 1902. godine u rubrici »Listak« predstavljen je »Kalendar sv. Ćirila i sv. Metodija« za 1903. godinu. Autor članka je Stjepan Bosanac koji izravno kaže da se tim kalendarom nastoji u narodu buditi smisao za ideje Ćirila i Metoda. Na prvom mjestu su slike Vinka Vitezića i Vjekoslava Spinčića ‒ odlučnih branitelja hrvatske misli u Istri te slika Slavoja Jenka, bivšega istarskoga zastupnika. Uz njih, nalazimo slike zaslužnih Hrvata don Jurja Biankija, Vinka Perića, Ivana Trnskog, Gjure Arnolda, Vjekoslava Klaića, Nikole Mihanovića i Josipa Pazmana.

Godine 1899. u Viencu je objavljena pjesma Jovana Hranilovića »U čast sv. Braći Ćirilu i Metodu«. Pjesma je recitirana na koncertu »Kola«, 5. srpnja 1899. godine, upravo na dan kada katolička crkva slavi sv. Ćirila i Metoda. Objava pjesme je još jedan prilog obilježavanju djelatnosti te dvojice slavenskih prosvjetitelja. Ćirilu i Metodu su posvećeni i tekstovi iz područja znanosti, i to filologije. Doprinos tome je tekst Milivoja Šrepela »Methodijevskij jubilejnyj zbornikъ« kojim se predstavlja spis što ga je u slavu Metodova jubileja objavilo Varšavsko sveučilište. Autor daje prikaz zbornika i konstatira da su u njemu poznate činjenice osvijetljene na nov način i da su mnoga pitanja proučena s novih gledišta. Dodaje da su neki članci važni jer je riječ o popularizaciji znanstvenih pitanja slavenske filologije i historije. Znamo da je danas u svijetu popularizacija znanosti jedna od važnih zadaća kojom znanstvenici nastoje društvu približiti svoja znanstvena polja. Isto su to krajem 19. stoljeća nastojali napraviti autori koji su svoje tekstove objavljivali u Viencu.

Za kraj, recimo da ovo nije sve što se u Viencu može pročitati iz ćirilometodskog područja. Još je nekoliko članaka raspoređeno u rubrikama »Svaštice«, »Književna obznana« i »Listak«. U svakom slučaju, važnost teme i interes publike pridonijeli su da se autori tekstova osvrnu na događaje vezane za slavenske prvoučitelje. Premda je danas interes za ova dva velikana slavenske povijesti možda u opadanju, sasvim je sigurno da javnost treba podsjetiti na njihovu ulogu u prošlim vremenima. Prigoda obilježavanja Vienčeve obljetnice zasigurno je prilika za to.