O recepciji ruske književnosti u Viencu

Časopis Vienac okupljao je brojne priloge iz svjetske književnosti, vrijedne informacije i obavijesti o novim izdanjima, kritičke članke, zbog čega se u njemu dobro može pratiti recepcija stranih književnosti u našoj sredini. U Vienčevu je razdoblju ruska književnost kroz prijevode, kritike i informacije o njoj relativno dobro zastupljena. Ivan Pederin u knjizi Časopis Vienac i književna Europa pridaje značaj zapadnim književnostima (podnaslov: Njemačka, austrijska i ostale književnosti u hrvatskome časopisu Vienac), koje su zasigurno imale najbolju recepciju, no ipak ne može zaobići ni ostale, napose rusku.

U rubrikama »Listak« i »Svaštice«, ali i u samostalnim autorskim tekstovima, Vienac je prenosio različite vijesti i sadržaje iz ruskoga književnog i kulturnog života, manje kritičke, a više afirmativne. Za vrijeme gotovo svih urednika toga časopisa ruska se književnost tretira kao nešto posebno. Ivan Pederin ipak izdvaja godine 1876. i 1877., što povezuje s političkim prilikama kada je Ante Starčević poticao okretanje pravaša prema Rusiji. Uz to, svakako valja spomenuti kraj 19. stoljeća, kada bilježimo prva dva Radićeva putovanja u Rusiju, a zatim i ona Krunoslava Heruca. Ovom ćemo se prilikom osvrnuti na autorske i kritičke članke o ruskoj književnosti i ruskim piscima u Viencu.

Posebno mjesto među njima zauzima članak u šesnaest nastavaka koji potpisuje dr. Antun Radić pod naslovom »Ruska književnost posljednjih godina (1890-1895)« iz 1896., u vrijeme kada je glavni urednik bio Vjekoslav Klaić, koji je i inače više od svih favorizirao rusku književnost. Autor prati dinamiku ruske književnosti i u svojim ocjenama oscilira od manjih kritika i pokuda do snažnih pohvala i hvalospjeva. U njegovu se članku koji obrađuje rusku književnost s kraja 19. stoljeća izdvajaju dvije književne frakcije: ona koja se bori za čistu umjetnost i ona koja je utilitarna, tako da su se i naši čitatelji mogli upoznati s vodećim kritičarima toga doba, poput Belinskog, Protopopova, Gol’ceva; s klasičnim i onim manje poznatim piscima kao što su Mamin-Sibirjak, Terpigorev, Boborykin, ali i Čehov, pjesnik Fet i drugi. Informacije o piscima starijeg naraštaja, kao i o onima novijeg prenesene su iz u ono vrijeme vrlo recentne knjige A. M. Skabičevskog Povijest najnovije ruske književnosti: 1848-1892., iz koje se, primjerice, preuzimaju stavovi o Turgenjevu kao zapadnjaku, Fetu kao pokloniku čiste poezije te o Lavu Tolstoju kao velikom umjetniku, ali lošem filozofu.

Razdoblje posljednjih desetljeća 19. stoljeća u ruskoj književnosti vrlo je burno i nipošto jednoznačno odredivo. U Viencu ćemo tako, posebice u brojevima sa samoga prijelaza 19. u 20. stoljeće, od 1898. do 1903., pronaći informacije i kratke osvrte na klasične pisce na koje se nerijetko gleda s nostalgijom, ali i one o predstavnicima modernizma poput Merežkovskog, Minskog, Sologuba ili Rozanova, ili pak o recentnoj predstavi Malograđani po M. Gor’kom, koja je prikazana u Peterburgu i već se za sezonu 1903. najavljuje u nas.

No, zaustavimo se ipak na klasičnoj književnosti. Već brojčana zastupljenost pojedinih ruskih pisaca-klasika u Viencu pokazuje drukčiji interes naše publike od onoga u Rusiji. Tako vodeće mjesto u našem časopisu zauzima L. N. Tolstoj, a u stopu ga prati I. S. Turgenjev. A nakon njih slijede A. S. Puškin, A. P. Čehov, M. Ljermontov, N. V. Gogolj, F. M. Dostojevski, I. A. Gončarov, A. I. Hercen (rus. Gercen), N. G. Černyševski. Zanimljivo je primijetiti da interes prema Dostojevskom kao vodećem ruskom piscu druge polovice 19. stoljeća ‒ koji je uživao velik ugled na Zapadu ‒ u nas ne postoji. Dostoevski, koji u Hrvatskoj nije stekao simpatije i koji se samo usputno pojavljuje na stranicama Vienca, ostao je, kako je ustvrdio i Pederin, neshvaćen. Prelistavajući Vienac, vidimo da je objavljeno svega nekoliko članaka o njemu: dva Celestinova priloga, Rački mu objavljuje nekrolog, a 1884. godine, dakle već nakon njegove smrti, objavljen je prijevod Bijelih noći.

Premda je L. Tolstoj u Viencu brojčano najzastupljeniji, uključujući, dakako, prijevode njegove književnosti i članaka, Turgenjev je ipak najveći uzor kojemu brojni autori posvećuju riječi hvale. Ivan Zahar u tekstu »Ivan Turgenjev« ističe značaj toga pisca i za Rusiju i za cijelu Europu, a Gjuro Galac članak u šest nastavaka »Turgenjev i djela I. S. Turgenjeva« započinje riječima: »Nema ruskoga imena, koje bi danas bilo u Evropi poznatije i, što no rieč, popularnije od imena Turgenjev«. Premda je u članku riječ i o drugim predstavnicima loze Turgenjev, Ivanu Sergejeviču se odaje najveće priznanje i imenuje ga se najvećim pripovjedačem ruskim i europskim, čiji realizam zanosi sve naobražene ljude svijeta. Milivoj Šrepel u tekstu »Turgenjev i Hercen« piše da »nijedan pisac nije ostvario tako dubokih tragova u hrvatskoj književnosti kao Turgenjev«.

Aleksandar Flaker je u svojoj knjizi Ruski klasici 19. stoljeća posvetio posebno poglavlje Turgenjevu, nalazeći da »niti jedan strani pisac nije imao takva značenja za razvitak hrvatske književnosti, a posebno hrvatskog realizma«. Hrvatski pisci, ponajprije Gjalski, Kozarac, Kovačić i Leskovar, nisu od njega preuzimali samo osobine stila, nego su mu se i suprotstavljali. Premda su prva poznanstva naših čitatelja s Turgenjevom ostvarena posredno, preko francuskih i njemačkih prijevoda, objavljuju se i prijevodi s ruskog, kakvi su se već od prvoga godišta objavljivali i u Viencu. Mnogi autori u Vienčevim tekstovima o Turgenjevu ističu zasluge Josipa Miškatovića. I premda Milivoj Šrepel navodi nespretnosti, jezične netočnosti, nepreciznosti i gramatičke pogreške u Miškatovićevim prijevodima, svejedno je riječ o Turgenjevljevu iznimnom utjecaju na domaću književnu produkciju.

Pozivi tadašnjih pisaca i kritičara na slijeđenje Turgenjevljeva djela naglašavaju shvaćanje bliskosti s ruralnim stanovništvom i poimanjem naše sredine kao seoske, zemljoradničke. Nama se pak čini da je to samo dio objašnjenja zbog kojega je hrvatska javnost, uključujući i Vienac, uzdizala I. S. Turgenjeva iznad ostalih ruskih pisaca. Josip Pasarić u svojem članku »Turgenjev i Tolstoj«, koji je zapravo primarno posvetio Turgenjevu i objavio ga povodom dviju obljetnica, 20 godina od Turgenjevljeve smrti i 75 godina od Tolstojeva rođenja, daje jednu važnu opasku o Rusima koji u svojoj književnosti nemaju druge ličnosti »gdje bi se Evropejac i Rus tako nezamjetno spojili da ih nije moguće razlučiti«. Upravo u tom spoju vidimo jedan od bitnih elemenata interesa prema Turgenjevu. Uz to, znakovito je da Pasarić objavljuje svoj članak već početkom 20. stoljeća, naglašavajući u Turgenjevljevu djelu spoj Rusije i Europe, Istoka i Zapada.

Pohvala se Turgenjevu očituje i u članku u tri nastavka »Turgenjev i nihilizam« koji potpisuje V. M. u 19. broju
Vienca iz 1883. godine. Želja je autora da se hrvatska publika upozna s nihilizmom, a time i s Turgenjevom koji »otvara vidik u bolju budućnost«. Pohvala je to prvenstveno Turgenjevu kao realistu, i to najvećem u svjetskoj književnosti. Posebnu pozornost zaslužuje njegov roman Očevi i djeca, jer je u njemu otkrio simptome duševne bolesti nihilizma, a valja spomenuti da riječ »nihilizam«, koju prvi izgovara glavni junak Bazarov, izlazi izvan granica književnosti i od tada se počinje upotrebljavati u širem kulturnom i političkom kontekstu. I Šrepel i Zahar u svojim tekstovima također navode da riječ »nihilist« potječe od Turgenjeva i da je od tada zauzela važno mjesto u europskim jezicima. Uzdrmavši intelektualnu Rusiju i Europu svojim nihilizmom i mladenaštvom, Turgenjev je izvršio utjecaj i na hrvatske pisce. Već spomenuti Pasarić u Vienčevu tekstu »Turgenjev i Tolstoj« piše da su Turgenjevljevi junaci mladi, da je to pisac koji se nije zamarao problemima starosti, nego upravo nemirnim, zaljubljivim, nesretnim i radosnim duhom mladosti te kao da je zagovarao misao da vrlina duha živi u ljudima do trideset i pet godina. Unatoč ne baš uvijek uspjelim Miškatovićevim prijevodima, mladenački duh nemirnih Turgenjevljevih junaka, buntovnišvo, blag, »milokrvan« (Pasarić), čovjekoljubiv i prirodoljubiv realizam te spoj Rusije i Europe kao Istoka i Zapada, bili su sjajan recept za dobru recepciju ovoga pisca u nas.

Zbog svega su toga Vienčeve rasprave o Turgenjevu i posredno o realizmu izuzetno važne. Premda je riječ o posljednja tri desetljeća 19. stoljeća, kada u Europi zamjećujemo modernističke tendencije, rasprave o realizmu su u nas u vezi s ruskom književnošću najzastupljenije. U tom kontekstu valja spomenuti tekst M. Sabića »Realistička književnost i ruski roman«. Književnost realizma se zbog oponašanja mišljenja i govorenja o zbilji približava povijesti, a približavanje povijesti još je jedan važan čimbenik zbog kojega je ruska književnost realizma, posebice turgenjevskog tipa, bliska hrvatskoj. I u tom se kontekstu u Viencu objavljuju članci o realizmu kao književnoj epohi, o Turgenjevu kao vodećem realistu, o Tolstoju, koji je zadivio »Rusiju i Slavenstvo i sav ostali svijet«, zauzevši primat u svjetskoj književnosti te svojim djelima »utječe na umni i moralni život suvremenog društva«.

Turgenev naprosto »vlada ruskom beletristikom« i njegov realizam zanosi sve obrazovane ljude svijeta. Rusi se danas, piše M. Sabić 1887. godine, nadmeću s Englezima za prvenstvo»na polju realističnog romana«. Ruska je duša nemirna, koleba se i nestalna je, zapada u pesimizam i nihilizam, bori se protiv njih, a »podlegne tek onda, kad ne imade sile, da im se više opre«. Rusi su nemirni, bore se, uzdišu i nalaze sućuti i ljubavi prema čovječanstvu, ostaju milosrdni u proučavanju i prikazivanju života, oni zapravo istražuju život izbliza i potanko kako se to ranije nije radilo, dok su im junaci zabrinuti za sve probleme i »svemirske tajne.«

Na kraju, ne smijemo smetnuti s uma da je u vrijeme pokretanja Vienca realizam u hrvatskoj književnosti činio tek prve veće korake, dok je ta stilska formacija u europskim književnostima već bila uglavnom završena. U Rusiji je krajem 19. stoljeća riječ o dezintegraciji realizma. Uza sve to, razdoblje realizma je i za rusku i za hrvatsku književnost neobično značajno. Stoga nas ne treba čuditi da je recepcija realizma turgenjevskog tipa u nas toliko snažna. Vienac je u vremenu svojega izlaženja, u razdoblju kada se većim dijelom napuštaju realističke spone, uspješno pokazao upravo realističku nit koja u mnogo čemu povezuje dvije nacionalne književnosti.