O recepciji njemačkih klasika u Viencu

Od svojeg osnivanja časopis Vienac polazi od heteronomne uloge književnosti kao mobilizacijske i integrativne osovine u nacionalno-homogenizacijskim procesima. Zbog toga je podrazumijevao nacionalno-pedagoške zadaće književnosti i kulture te njihov pragmatičko-didaktički karakter. U tom se okviru kao dominanta pokazuje utilitarna domoljubna funkcija književnosti, a koncepti književne autonomije pojavljuju se sa zakašnjenjem, što je vidljivo i iz podnaslova Časopis zabavi i pouci u kojemu je prepoznatljivo oslanjanje na horacijevski ideal prodesse et delectare s kasno-prosvjetiteljskom vjerom u mogućnost preodgoja čovjeka, odnosno u njegov razvoj i napredak u skladu s novovjekim građanskim idealima.

S obzirom na navedeno, u nastavku će se rada ukratko prikazati status prijevoda njemačkih klasika u Viencu, čime će se ukazati na osobitosti recepcije književnosti njemačkoga govornog područja u hrvatskoj kulturi druge polovine 19. i na početku 20. stoljeća. Ta je recepcija po mnogočemu specifična jer je časopis djelovao u višejezičnom okruženju te je njegova kulturna i emancipatorna uloga bila najizraženija posebno u opoziciji prema njemačkoj književnosti i kulturi koje su se poimale kao hegemonijske. Vezano za to valja spomenuti dugovječan i iznimno proširen topos o germanizaciji kao prijetnji nacionalnoj asimilaciji. S druge strane, važno je imati pred očima pragmatičnu svijest nositelja modernizacijskih i nacionalno-integrativnih programa, pripadnika intelektualne elite, među kojima i urednika časopisa, koji se u procesu stvaranja nacionalne kulture umnogome oslanjaju na književne kanone visoke, a time i dominantne njemačke kulture. Časopis Vienac valja vidjeti i kao važan element u procesu institucionalizacije književnoga polja obilježenog programom nacionalne integracije u vidu hrvatskog, odnosno južnoslavenskog zajedništva. Taj se program nadovezuje na ilirske ideje s glavnim ciljem stvaranja jezične i kulturne nacije na temelju starije staleške političke tradicije te se razvija u prijelaznoj fazi iz kasnoga feudalizma u građansko-kapitalističko uređenje i obilježen je duhom građanskog liberalizma.

Kratki prikaz recepcije njemačkih klasika koji slijedi polazi od nekoliko radnih hipoteza proizašlih iz bibliografije Vienca, kao i iz dobro dokumentirane monografije Ivana Pederina o tome časopisu. Prva se hipoteza odnosi na imunost klasika, tj. kanoniziranih djela i pisaca književnosti njemačkoga govornog područja na programe nacionalne mobilizacije. Druga se odnosi na postojanost kanona, odnosno na usporene procese usvajanja novijih ili modernih književnih oblikā. Valja također spomenuti kako objavljeni prijevodi iz književnosti njemačkoga govornog područja nisu brojni, što nas ne treba čuditi i zbog dugovječne prisutnosti zabavne ili trivijalne literature koja se u hrvatskoj sredini čitala u originalu te je svojom proširenošću obilježavala čitav kulturni prostor Monarhije.

Pogledamo li početke prijevodne književnosti u Viencu, posebno prijevodne književnosti njemačkoga govornog područja, u njoj se pojavljuju imena klasika kao što su Johann Wolfgang Goethe i Friedrich Schiller, potom također autori njemačkog predromantizma i romantizma poput Ludwiga Uhlanda, Heinricha Heinea, Nicolasa Lenaua, Johanna G. Herdera, uz ključnog autora njemačkog prosvjetiteljstva Gottholda Ephraima Lessinga, no potonji ipak znatno rjeđe. Prevođenje istaknutih djela klasikā svjedoči o identitetskoj politici zasnovanoj na prevođenju, prihvaćanju i postupnom modificiranju uzora, kako bi utjecali na razvoj književnih oblika na narodnom jeziku. Najviše su zastupljeni prijevodi lirike, u pravilu povezani s uspostavljanjem reprezentativnoga književnog kanona, što je očito već za vrijeme djelovanja prvoga urednika Vienca Gjure Deželića. Cijelo je to razdoblje obilježeno plodnom prijevodnom djelatnosti Ivana Trnskoga, koji je prevodio Goetheove i Schillerove pjesme.

Važno je također spomenuti da se izbor prijevoda klasika umnogome oslanja na tematsku i sadržajnu povezanost s domaćim prilikama. Tako Vienac primjerice donosi Goetheovu pjesmu »Kralj tulski« (1870.) u prijevodu Trnskoga, koja je bliska stilu narodne balade. Primjer pripisivanja narodnih svojstava književnim tekstovima ili oslanjanja na proživljena srodna iskustva je i prijevod pripovijetke Adalberta von Chamissoa »Čudnovata povijest Petera Schlemihla« (1873.) u prijevodu V. Vežića, bajkovite novele koja nije recipirana kao suvremena bajka ili priča o problematičnom identitetu, nego se ističe kako Chamisso zapravo ne pripada njemačkoj književnosti jer je porijeklom Francuz te se njegova pripovijetka u prvom redu čita kao priča koja posreduje iskustvo stranoga.

Prijevodi proze ipak donose suvremene pripovjedne tekstove, počevši od prijevoda novele »Isluženik« Leopolda von Sacher-Masocha, no ponajviše stoga što se prikazani svijet podudara s iskustvima publike, jer se pripovijest odigrava na istočnoj periferiji Monarhije, u Galiciji. Razmjerno često je prevođen i danas pomalo zaboravljeni novelist i nobelovac Paul Heyse, posebno u razdoblju urednikovanja Ivana Dežmana. Radi se o pripovijetkama »Beatrice« i »Sliepci« u prijevodu Ivana Zahara. Osim njega su zastupljeni veliki realistički pripovjedači poput Gottfrieda (Bogoljuba!) Kellera iz švicarske književnosti, s pričom »Romeo i Julia na selu« (1873.) u prijevodu I. Trnskog, ili sjeveronjemačkog pripovjedača Theodora Storma 1896. s novelom »Immensee« kao primjerom poetskog realizma.

Posebno poglavlje čini recepcija njemačkih dramskih tekstova u Viencu. Kazalište je kao reprezentativna društvena institucija bilo duboko povezano s nacionalno-integrativnim i kulturnim zadaćama te se u recepciji njemačkih komada daju iščitati identitetski sukobi što su obilježili razdoblje do Prvoga svjetskog rata u multinacionalnoj Austro-Ugarskoj Monarhiji. Hrvatsko je kazalište plod monarhijskog konteksta, no istodobno zadobiva društveno-integrativnu ulogu proizašlu iz potrebe za artikulacijom nacionalnog identiteta. Uz izvještaje o njemačkome kazalištu i stalne rubrike kazališnih kritikā, karakteristično je da se u Viencu mogao čitati prijevod Goetheova Fausta, drame koja je umnogome obilježila 19. stoljeće, no taj se prijevod pojavljuje prvenstveno kao odavanje počasti preminulome prevoditelju Hugu Badaliću 1900. godine. Pred mijenu stoljeća Vienac donosi prijevod Goetheova epa Hermann und Dorothea pod naslovom »Armin i Doroteja«. Taj je prijevod indikativan za promatrano razdoblje zbog upisivanja nacionalnih ideja u tekst visoke kulture, jednako kao i zbog potvrđivanja statusa nacionalnoga prema prestižnom njemačkom jeziku.

Reprezentativno razdoblje Vienca svakako je od 1874. do 1881., doba u kojem je urednik časopisa bio August Šenoa, koji je podržavao nacionalno-prosvjetiteljsko shvaćanje književnosti. Ovdje je najvažniji aspekt Šenoin programatski odmak od njemačke književnosti. On se u svojem članku »Naša književnost«, objavljenom u Glasonoši 1865. godine, ograđuje od književnosti na njemačkom jeziku ističući potrebu »duševne emancipacije našega naroda«. Potom u Viencu jasno formulira svoj književni program: »Mi smo protivnici načela njemačkih književnika, da je književnost sama sebi svrha, književnost, a navlastito beletristika jest sredstvo, da se razvije, usavrši narod, čovječanstvo. U toliko mora da je beletristika tendencijozna«. Svojim priklanjanjem tendencioznosti, odnosno pragmatično shvaćenoj ulozi književnosti u nacionalnom i socijalnom programu Šenoa će umnogome obilježiti razvoj novije hrvatske književnosti u 19. stoljeću, što se potom odražava na usporenu recepciju književnih pravaca u doba moderne. Tako se na kraju promatranog razdoblja pojavljuje prijevod djela »Brodolomac« iz ciklusa Nordsee Heinricha Heinea kao kasni odjek romantizma.

Poznato je kako se Šenoa borio protiv »njemčarenja«, ali ne i protiv njemačkih klasika. Za vrijeme njegova života kao i poslije njegove smrti Vienac objavljuje prijevode iz Goetheove poezije. Najzanimljiviji je prijevod Prometeja kao tekst podređen nacionalnoj funkciji jer prevoditelj Ivan Dežman razvija panslavenski intoniranu mitologiju s diskursom o slobodi. Osim što broj prijevoda književnosti njemačkoga govornog područja opada, primjetno je da se u to doba ne pojavljuju nova imena, nego ponovno prijevodi iz poezije Heinricha Heinea ili Ludwiga Uhlanda te balade Augusta von Platena. Uhland je bio romantičarski pjesnik, no važnije je njegovo rodoljubno nadahnuće, što se poklapa s tezom o nacionalno-integrativnoj funkciji književnosti, kao i o prevladavajućoj ulozi egzogenih čimbenika za prijevodnu recepciju književnosti njemačkoga govornog područja.

Stoga je teza o tromosti kanona u Vienčevoj prijevodnoj književnosti, odnosno o opetovanoj pojavnosti starijih, tj. poznatih i kanoniziranih tekstova usko povezana s tezom o važnoj, no ipak donekle ambivalentnoj ulozi njemačkih klasika, zbog čega su prijevodi uvijek prilagođavani očekivanjima rodoljubne publike. Iako su autori njemačkoga govornog područja imali važnu ulogu kao model i orijentir u etabliranju nacionalne književnosti, teško su i sporo prihvaćani moderni, a kamoli avangardniji književni tekstovi, što je tendencija koja se može pratiti već od mijene stoljeća, kada su primjerice naturalistički tekstovi slabo prevođeni, a modernistička poezija Stephana Georgea, R. M. Rilkea ili H. von Hofmannstahla uopće nije našla mjesta na stranicama Vienca. Iznimka je od toga pravila rana recepcija proze Arthura Schnitzlera, autora koji je bio mnogo izvođen u Hrvatskom kraljevskom zemaljskom kazalištu u Zagrebu, pa je njegova iznimna popularnost vjerojatno razlog tome što Vienac 1898. donosi prijevod njegove novele Umiranje.

Na tragu rečenoga, može se zaključiti kako je prijevodna književnost njemačkoga govornog područja umnogome određena egzogenim političkim i društvenim prilikama, što je uvjetovalo tromost kanona, kao i parcijalnu recepciju modernističkih tekstova na prijelazu stoljeća. Nevelik korpus prijevodne književnosti s njemačkoga govornog područja do 1903. odražava nestabilno književno polje na rubu Monarhije, u prvom redu određeno borbenom nacionalnom zadaćom i potrebom legitimiranja vlastitoga jezika i kulture. Kako se njemački jezik doživljava kao poluga hegemonijalne vlasti, što je posebno izraženo u razdoblju nacionalne agitacije, ostaje dugo obilježen tom hipotekom, što potom vodi do zakašnjele recepcije modernističkih autora s njemačkoga govornog područja.