O književnosti na internetu i SAE-u

Pogled na književnu scenu

U ovo doba detabuiziranog seksa i fanova koji gutaju sve što je u vezi s njim, nije lako pisati. Naravno, o senzibilitetu pojedinca koji piše je riječ, ali često i ne samo o tome. Naime, nije tajna da tekstovi u kojima se slave dionizijske orgije i orgazmi, i koji djeluju kao udžbenik za početnike u seksu, imaju dobru prođu. Neke olinjale, obično nikad priznate ili polu-priznate veličine slinit će nad književnim uradcima – prvijencima mladih autor(ic)a koji su za te teme ili doista talentirani ili instrumentalizirani u funkciji izazivanja efekta začudnosti i dobre promidžbe svoga djela pa su spremni na »sve« ne bi li dospjeli u željene rubrike i iskamčili pozitivnu kritiku. Tako se nerijetko seks trpa u svaku književnu vrstu: u poeziju jednako kao i u prozu, no zaboravlja se da su u bijelom svijetu Bukowskog već poodavno zamijenili mnogi drugi. No, i ako govorimo o poeziji, kao što kritička mjerila suvremenog svijeta za mnoga društvena kretanja ne vrijede na ovim našim geografskim prostorima – tako ne vrijede ni za nju.

Dobar dio suvremenih pjesnika piše narativnu poeziju, a nju odlikuje fabula, uporaba jezika različitih društvenih grupa, odsutnost pjesničkih figura ili minimalno korištenje klasičnih stilskih figura, kao i ostale klasične popudbine lirske pjesme. Također je za ovu vrstu poezije tipičan lakonski (salonski) humor, ironija i poantiranje koje na kraju čitavu – ne baš kratku pjesmu – preobražava u alegoriju. Rjeđe u metaforu. Teme ovih pjesama su raznovrsne – od socijalnih, ljubavnih, do refleksija koje zaokupljaju suvremenog urbanog čovjeka postmodernističkog doba: usamljenost, balansiranje osjećaja na polovima život (ljubav) – smrt, život na margini. Ne treba posebno naglasiti da bi ove pjesme mogle biti napisane i u formi pjesama u prozi – ništa ne bi izgubile na autentičnosti ili kvaliteti, jer u njima stih je nerijetko samo riječ, često samo veznik, čime gubi svoju određenost.

Dio pjesnika nastavlja egzistencijalističku poeziju jezgrovitog, sažetog izričaja, kao nastavljači poezije 60-ih i 70-ih godina prošlog stoljeća, a što zapravo vuče korijene iz ranog ekspresionizma. Ovo je sasvim normalno uzme li se u obzir činjenica da milje života čovjeka otada nije bitno promijenjen – napredovala je samo tehnologija, a sve ostalo (rat, nesigurnost, otuđenost, vele-gradska osamljenost) – ostalo je isto. Takav osjećaj rezultira misaonom do sofisticiranosti poezijom koja kljaštri stih, reducira riječi i dovodi ih do golih simbola, no poruke su eksplicitne i mogu se iščitati.

Ima pjesnika koji ispituju mogućnosti koje jezik i riječi zapravo imaju: koliko one doista mogu izraziti čovjeka, propituju ne samo smisao jezika kao sredstva komunikacije nego i njegovu realnu mogućnost da on to bude. Zato u ovakvim pjesmama teme i nisu bitne pa su najčešće banalne, kako bi se pozornost čitatelja usmjerila na ono što je pjesniku i cilj.

Ako se okrenemo onima o kojima književnici i književnost ovisi i ako i bacimo tek ovlašan pogled na književnu scenu, primijetit ćemo apsurd: s jedne strane etablirani autoriteti proglašavaju neke pisce i njihova djela značajnima i velikima, o njima se piše i viđamo ih u medijima, djela im se tiskaju iz raznih fondova, knjižnice se pune njihovim naslovima, ali – tamo i ostaju.

S druge strane tavore dobri pjesnici koji nisu talentirani da se nađu u pravo vrijeme na pravom mjestu, da poznaju prave igrače i pripadaju pravom društvenom krugu. O njima se ništa ne zna ni sad, niti će se znati u budućnosti. No, oni postoje, pišu i stvaraju. Ipak, ovo vrijeme tehnologije mnoge stvari mijenja na bolje pa postoje društvene mreže.

Društvene mreže

Fenomen društvenih mreža (a kod nas je najpopularnija Facebook) doveo je do potpune demokratizacije književnosti, do njezine dostupnosti svima koji su zainteresirani. Postoji mnogo stranica na kojima se objavljuju pjesme, ali i prozni sadržaji. Ima tu svega: od diletanata i laika do vrhunskih pjesničkih ostvarenja, a da objavljivanje na tim stranicama ima velik značaj, govori činjenica da se na njima sve češće pojavljuju i radovi »velikih« imena. O čemu se radi?

U zadnjih dvadesetak godina puno se toga događalo što je u korijenu promijenilo život, navike a time i kriterije ljudi. Promijenilo se i u pogledu umjetnosti, pa i književnosti. Velikom brzinom knjige dobivaju digitalnu formu (već djeca čitaju lektirna djela na internetu). Objavljivanje književnih djela na Facebooku – posebno lirike – ima nešto od svoje iskonske namjere: komunikaciju sa čitateljem, (iz)reći svoj osjećaj i svoju misao o svijetu upravo svijetu, publici. Na internetu se događa baš to, stvara se neposredan, blizak kontakt pa je interakcija trenutačna – to su lajkovi.

Većina ovdje obavljenih pjesama neće naći svoje mjesto u knjigama jer njih autori moraju sami financirati, a kad to i učine – što onda s njima? Zapravo nema mehanizma, ne postoji način da se napravi valorizacija ovih uradaka, jer – iako imaju čitatelje koji ih podržavaju u radu, sve ostaje na ekranu, a kada se kompjutor ugasi – nestane svega – i pjesme, i komunikacije. Zato bi nekome trebalo biti u interesu da to učini, da izvuče iz anonimnosti ono što vrijedi, ali istovremeno i odbaci iz knjižnica i izloga knjižara ono što ne vrijedi. Uostalom, čitatelji – ma bili oni i ispred ekrana, dobro su mjerilo.

Iz čitateljskog fokusa: mantranje (p)o SAE-u

Ima nekoliko mjeseci da ne prođe dan a da ne zavirim na jednu pjesničku stranicu kojoj je pokretač Sven Adam Ewin ili SAE. Ovo je pseudonim pitaj-boga-koga, dovoljno intrigantan da privuče. I kad dođete na tu stranicu, nećete otići a da se ne vratite opet. Pjesme su mu različite po temama i oblicima, ali najčešće su to soneti. I upravo sonetima pokrenuo je on šire zanimanje za vezani stih, probudio želju čitatelja za melodioznošću i ritmičnošću. Kao da nakon postmodernističkog razgrađivanja svega koherentnog (avangarda, često i nesuvislo »dadaističko« trabunjanje), dolazi opet neko pomirenje čovjeka sa samim sobom, a što njegov lirski ukus usmjerava k pravilnom metru i rimi koja umiruje. Čitatelji uživaju mantrajući u i o njegovim sonetima.

U nas, nakon Matoša, Šimića, Ujevića, Krleže nije lako biti pjesnik, uopće »latiti se pera«. Stvorena je (mikro)klima da je pisanje strašno ozbiljna djelatnost koja zahtijeva poliglota, erudita, u najmanju ruku akademca. I ako oficijela nekog proglasi velikim, može on napisati i »tašim, tašim tanana, i svilena marama« svi će se diviti i raditi doktorate ne bi li dokazali dubinu, širinu, visinu i svevremenost onog koji je na tronu.

Podijeljenost čitateljstva na »za« i »protiv« kada je SAE u pitanju, nije bitna jer ga čitaju i jedni, i drugi. Dio šarma vidljiv u lajkovima, komentarima i privrženosti s kojom se čeka svaka njegova naredna objava, duguje on svom dobro osmišljenom PR-u – toj enigmi, tko li se krije iza tog pseudonima. Je li on možda ona? Je li (pre)potentni, umišljeni i drski mladac ili frustrirani starac na bolesničkoj postelji? Mogao bi biti i Slavonac sa šestero djece i hacijendom, ali i kolerični Zagrepčanin koji radi 24 sata dnevno. Ili je samo slobodni strijelac koji se sa svojim stihovima našao »u pravo vrijeme na pravom mjestu« na internetu? A možda se iza pseudonima krije čitava ekipa neporecivih talenata i poznavanja lirskih kanona, koja se samo dobro zabavlja?

Sven Adam Ewin vraća dignitet sonetu i poeziji. Poput Don Quijotea, kroči svoj put ka vrhu, jašući na svom Rocinanteu. Osporavan i obožavan, jaše on hrabro fejsbukom, okupljajući svojom poezijom u grupi sve više oduševljenih poklonika te ponekog etabliranog, poznatog i priznatog na Olimpu pjesničke riječi. Oni uđu sasvim slučajno na mala vrata, potaknuti burom dignutom oko njegova pseudonima i poezije, odškrinu njegovu stranicu i zastanu zatečeni neiscrpnim vrelom poetske riječi.

I da, žene. One su većina njegove publike jer dijelu njih je intrigantno čitati ljubavne i ljubavničke stihove, a ne znati kako ovaj pjesnik koji opija dušu, izgleda. Nedavno mi reče jedna: »Samo da nije žena!« Jer žena vjerojatno ne smije lamentirati o ljubavi i temama vezanim uz nju. Za ženu je valjda maksimum dozvoljenog književnog kreativnog izražavanja u muškom svijetu da oplete onako feministički muški na tragu Alexandre Kollontaj, a kod nas uđutureno pod »žensko pismo«, kao da postoji i muško, odnosno kao da je količina testosterona i estrogena presudna za dobro pisanje. Pitanje ove žene govori o tome da su žene još uvijek (dozvoljeno) dominantne samo u kuhinji i u toru s djecom. I da je na muškarcima da ratuju. Pa i na području poezije – da se nadmeću i svim sredstvima brane svoj teritorij i stečene (s razlogom ili ne) pozicije. A taj teritorij – i muški, i ženski, pojava SAE-a ugrožava. Uperio je prst u nas i prisiljava nas da preispitamo svoje stavove u pogledu umjetnosti, odnosno poezije. Jer, divimo se komu, čemu? Ako je taj tko ON ili ONA ima li to utjecaja na moju percepciju njegove poezije i ako ima, zašto je tome tako, i koliko ona određuje moje vrijednosne stavove o poeziji? I gdje je onda tu poezija?

Kako bilo, Sven Adam Ewin originalna je pojava u našoj poeziji, a i na Facebooku. Kontroverza o kojoj će se još puno pisati, a sadašnje prešućivanje onih kojima je posao da iz obilja pjesmarica prepoznaju i izdvoje u visinu hrvatskog pjesništva nova imena, samo je kratka stanka do njegova sjedanja na mjesto koje mu pripada. Ako na tome mjestu već nije zasjeo, ali pod pravim imenom.