Konzistentna poetika

Izabrane pjesme Ernesta Fišera, u razdoblju od 1959. do 2019., u podosta ekstenzivnoj mjeri uredio je marni Davor Šalat, te popratio opširnim pogovorom (str. 366-399.), na koji ćemo se, izbor i pogovor, ekstenzivnije osvrnuti. Riječ je o tome da se pogled na Fišerovo pjesništvo iščitava na nekoliko strukturnih i poetičkih razina. Ono strukturno odnosi se na tvorbene česti, a ono poetičko odnosi se na estetičko »pakiranje«, iako se jamačno ne može promatrati sasvim odjelito jedno od drugoga, logikom datosti umjetničkoga teksta. Kako je načelno bilo kojem pjesništvu, to jest svakom umjetničkom aktu, središnja os čovjek, Fišerovo se pjesništvo motri upravo pošavši od čovjeka kao »predmeta«, onoga koji je »opjevan«, u različitim medijacijama ljudskoga bića, ali i onaj koji pjeva, proizvodi pjesnički tekst. Dok se prvi odnosi na predmetni stratum, drugi cilja na estetički akt i čin strukturiranja predmetnog stratuma. Zato se i naznačuje njegovo ontološko stanje, i to u modusu čovjeka kao generičkoga bića, kao i čovjeka kao društvenoga bića, koje dvije »instancije« impliciraju sasvim određen horizont očitovanja, egzistencijalija.

Valja nadometnuti da unutar društvenoga ono što se približava političko-ideološkom, s obzirom na »doslovnost« koja implicira određenu »realističku« mimetičnost, pjesnički iskaz, uz to što je buntovan i revoltan u odnosu na iskazivajući subjekt, jamačno tendira denotativnomu kazivanju, pa se kao takav udaljuje od umjetničkog. Međutim, može se reći da je umjetničko u »realističkom«, jer je mimetičko individualno i pojedinačno se upravo u tome očituje kao mimetično. Potom će se naznačiti određenje čovjeka kao zavičajnoga bića, u njegovoj ishodišnoj i čistotnoj »izvedivosti«, očitovanju i djelotvornosti. Kako je pak riječ o pjesništvu, a ne filozofskim ili kakvim isključivo diskurzivnim radnjama koje su udaljene od umjetnosti (primjerice znanstvenom), progovara se dakako i o čovjeku kao estetičko-jezičnom biću, jer se on, kao pjesnik, ponajprije iskazuje jezikom, koji je njegovo kućište. Moglo bi se reći da je to »sadržaj« Šalatova pogovora. Dakle, riječ je o ontološkom, s njegovim implikacijama, kao i jezičnom također s njegovim implikacijama. Ako je prvo ono što bi se moglo nazvati habitusom, drugo je jamačno ono što bi se moglo imenovati diskurziviranjem. Prvo je temelj, a drugo je proces proizvodnje.

Kako je već rečeno, izbor za knjigu Trošenje nade sačinjen je iz svih dosada objavljenih Fišerovih zbirki pjesama, dakle od prve (Nagrizeni anđeo, 1965.; u njoj je Fišerov pjesnički rad od 1959., što Šalat u sadržaju i navodi, a tako i za svaku zbirku) do, zasada, posljednje (Preludij za anginu pectoris, iz 2017.). Izbor je ekstenzivan, a tako i valja kad se sastavlja izbor koji prezentira pjesnikovu cjelovitu poetičku putanju. To nije, recimo, antologijski nego »predstavljački« izbor koristan za svaki sustavniji uvid u dotično pjesništvo. Takav izbor dakle daje uvid u pjesnikovu poetiku.

Šalat nam u početku svoje studije nudi dvije determinirajuće česti koje resi Fišerovo pjesništvo. Prvu bih imenovao habitusom, ne samo u misaonoj tradiciji sociologije nego ponajprije filozofije i metafizike (teologije). Zato Šalat i navodi konstataciju da je riječ o ideji svijeta, psihološkoj determiniranosti, te društvenim referencijama, pa to određuje Fišerovo pjesništvo od početka sve do danas, bez obzira na možebitna poetička razvića, poglavito tehničke (formalne) i jezične iskazne moći. Ta Fišerova pozicija, prema Šalatu, bitno je određena manjkom na svim razinama očitovanja bića, misleći ponajprije na njegove referencije i komunikacijske radnje (Habermas) spram ovosvjetskosti, ne samo načelno nego i u konkretizacijama (hrvatskim, primjerice). Ta Fišerova strategija je i polazište Šalatovih analiza.

Međutim, rekao bih, ukoliko navedene konktretizacije nameću svoj »realizam« tada one izmiču »individualnom mimezisu« i nameću najčešće neke od ideloških »realizama«, gdje ono »ideološko« ima apsolutni primat. Drugo, manjak valja definirati u dvojakom smislu. Je li on manjak izvanjskoga, okolnosvjetskoga, konkretno hrvatskoga, ili je on manjak i »neautentične autentičnosti« očitovanja i realizacije bića u odnosu spram okolnosvjetskoga. Ako je isključivo u prvome, tada subjekt ostaje »nedužan«, ako je pak i u drugome, tada subjekt reagira kao »povrijeđen« i spriječen, te reagira buntovno, ravnodušno, nezainteresirano, introvertirano ili esktrovertirano, ili na kakav drugi način. U te grupacije (književni kontskst) bila je riječ o obojemu.

Druga je značajka Šalatova prilaza situiranje Fišerova pjesničkoga rada u kontekst, kako je u dijelu književne kritike i književne povijesti uporabno uvriježeno (Jelčić, Stamać) »druge moderne«, kojoj prema mojemu mišljenju nedostaje bitno određenje »moderne« (progres, ideja stalnoga napretka, hegelijanski samosvjesni subjekt koji je »gospodar svega«, pa bi ova »druga«, po tome, bila zapravo anti-moderna). Ovdje se misli jamačno na hrvatsko književno polje, razdoblje krugovaša i razlogaša, te njihova europskoga konteksta. Riječ je o egzistencijalizmu francuske (Sartre, Camus) i njemačke (Heidegger) provenijencije, te wittgensteinovskih jezičnih »naputaka«, premda su oni jezik kao »kuću bitka« poimali i rabili heideggerovski, a ne analitičko-filozofijski. Treće određenje konteksta je društveno-političko, u biti ideološko.

Drugačije bismo mogli reći da je riječ o duhovnom, poglavito kada se radi o metafizičkome, o egzistenciji, kada je riječ o realizaciji bića, i svijesti, kada je riječ o mišljenju kako relacionirati biće u naspramnost. A i o književnoj tehnici, kada je riječ o stilu, dakle primjenjivosti. Ono što je u Fišera načelno, a ne samo autobiografično, na što upozorava i Šalat, jest stanje apsolutnog odsuća transcendencije u horizontu ovosvjetskoga što, prema mojemu mišljenju, rezultira proizvodnjom »prokletog bitka«, koji dospijeva u ništavilo, navlastito u egzistencijalizmu, jednako u filozofiji kao i u književnosti. Navedeno određuje i tematska područja Fišerova pjesništva, kako ono osobno i intimno (domaćnost) tako i ono općedruštveno. U gore navedenoj skici krije se još jedna aporija, posebice u odnosu osobno i javno (društveno). Kada se naime individualni mimetizam lirskoga nad/ja previše privatizira, primjerice u reakciji prema društvenomu, političkom, ideološkom, tada lirsko nad/ja postaje privatno »vlasništvo« te najčešće re/agira emotivno, u bilo kojemu modalitetu, od melankoličnoga do buntovnoga, a tada »gospodari« i jezikom, pa lirsko ja više nije u »vlasništvu« jezika, što bilo koji književni jezik pretvara u »izvješće«, koje može biti pravdano humanističkim etosom, plemenitim, ali mu humanizam nužno ne jamči umjetničku uvjerljivost. Moglo bi se čak reći da su to obrnuto proporcionalne vrijednosti.

Treća opsaka odnosi se na dominantne značajke Fišerova pjesništva, prije negoli će Šalat kronološkim slijedom zbirki ponuditi svoje viđenje navedenoga pjesništva. Odnosi se to kako na odnos »općeg i posebnog«, dakle čovjeka kao generičkoga i društvenoga bića, kako na pojmovni repertoar, koji smjera jamačno kognitivnim radnjama, ili pak na simboličnu »nadogradnju«, što je već u estečkoj nadležnosti, ili je nadalje riječ o emotivnoj reakciji subjekta na stanje o čemu je bila riječ. Može se reći da je s tim povezana i utopijska ideja »idealnoga bratstva« među ljudima. To Šalat argumentira i leksičkom, znači i stilskom markacijom Fišerova pjesništva. Tako se može reći da svojevrsni deduktivni zaključak o poetičkom stoji i kao interpretacijski »kontrolni« model i kao hermeneutički horizont koji omeđuje tumačenje toga pjesništva.

Sve navedene segmente Šalat iščitava u slijedu Fišerovih pjesničkih zbirki, točnije rečeno kronološkim slijedom nastajanja pjesničkoga korpusa. Tako Šatat zamjećuje, da taksativno signiramo, različite poticaje, hrvatske i inozemne, različita, onodobno razlogaška, filozofska pojmovna »agresivnost«, pokoje povijesne ideologeme, ne/moći jezika, ili pak ne/moći metafizičkog. A tomu, prema Šalatu, odgovara i jezični, stilski izbor, čak i tehnički, retorički (primjerice parabola, koja funkcionira na dvije razine – denotativnoj i konotativnoj), koji su, recimo »ružnoćom«, primjereni »stanju stvari«. Šalat primjećuje da je Fiševovo pjesništvo, razvićem, poprimalo sve više referentnije zbnačajke. To se očuituje kako na predmetnom stratumu (primjerice ono društveno), tako i na jezičnom, stlskom planu, prvo na motivskom i tematskom planu (stanje egzistencije, ljubav), a drugo na jezičnim idiolektima (kolokvijalizmi, intertekst, modus: ironija).

Referentnost je posebno pojačana u odnosu na doživljajno i iskustveno stanje subjekta u vrijeme Domovinskoga rata, što je denekle i razumljivo s obzirom na blizinu (nedistancirnost) događaja. Takvom patosu primjereni su bili i »povišeni stil (afektivnost) i različiti oblici (psalam). Kao svojevrsni kontrapunkt takvom tipu pjesama u Fišera susrećemo i intimističke, varaždinske motive, čime se Fišer uklapa u tradiciju takovrsne hrvatske poezije (od Katarine Patačić do Zvonka Milkovića), a koja zrcale njegova »nadonosna uporišta« (str. 375.).

Potom Šalat prelazi na Fišerovo kajkavsko pjesništvo, koje je, cjelokupno, objavljeno u zbirci Macbeth na fajruntu (2013.). I to pjesništvo zrcali temeljne Fišerove preokupacije na tematskom, motivskom i izražajnom planu. Ona su slična pjesništvu na standardu. No, logikom jezičnog izbora, moglo bi se reći, da je kajkavsko Fišerovo pjesništvo isprovociralo veću mjeru autobiografijnosti, što ne dovodi u pitanje konzistentnost te poetike. Šalat će nerado reći »privatnosti«, iako će, nužno, morati istaknuti kako je ta Fišerova poezija »duhovno zrcalo glavnih oscilacija njegova života« (str. 376.). S obzirom, dakle, na opseg predmetna stratuma razvidno je da Fišer poseže za onim što se može nazvati domaćnost, zavičajnost, koja postaje predmetom i jezikom bliža, neposrednija, te je lirski subjekt »kod kuće«. Rekli bismo da je »situacionizam« egzistencije »naredbodavac« takve »vrste« pjesništva. To je uočivo i kod čakavaca i kod kajkavaca, pa je to neka vrsta »općeg plana« takovrsna pjesništva. To dakako niti umanjuje niti uvećava estetičko »pakiranje«, jer ono ovisi o moći pjesničkoga čina.

Šalat govori o mjeri konkretnosti i »stvarnosnim činjenicama« (str. 377.), što smo prije imenovali osobnim autorovim mimetizmom i »realizmom«, bilo da je riječ o pejzažnom, krajoličnom, bilo da je riječ o povijesnom segmentu. Upravo na tome se može odčitati razlika između kajkavskoga i štokavskoga Fišerova pjesništva. Šalat upozorava na element primjerice vremena. Jedno je opće, a drugo je konkretno. Na ontološkoj razni jedno svjedoči o »zaboravu bitka« – otud analogija (i kontekst) s razlogašima (Heidegger), a drugo osvjedočuje »pronađeno biće« usidreno u njegovu ishodištu, te je sasvim normalno i njegovo ponovno dohodište, što svjedoči i o metafizičkom ozračju. To valja shvatiti kao doživljajnu i iskustvenu »realnost« subjekta. Dakako, ta »realnost« ima svoj utjecaj i na patos supstantivizacije, koja ima i svoju fonetsku posebnost, da ne kažemo samosvrhovitost, ludizam (Rieč Človečja). Imajući sve to na umu ‒ različitost tema i motiva, poticaja i interteksta ‒ Šalat lucidno zaključuje da je Fišer »stvorio svojevrsnu sintezu poetske kajkaviane, u skladu s vlastitim teoretskim terminom takozvanog semantičkog sintetizma« (str. 380.), kada je riječ o izvanjezičnoj i kada je riječ o jezičnoj zbilji.

Šalat potom prelazi na Fišerovo daljnje pjesništvo na hrvatskomu jezičnom standardu (Doba nevremena, 2016.). To je pjesništvo, prema Šalatu, u znaku njegove dotadašnje poetike na tragu egzistencijalističkoga pjesništva (krugovaši, razlogaši), dakako uz neke inovativne postupke, dok je s druge strane kao kajkavski pjesnik jedan »od najvažnijih pjesnika« (str. 383.) toga jezična izričaja. Jedan i drugi jezični modus re/prezentiraju i ono egzistencijalno (opće), posebice glede društvenoga i ideološkoga konteksta, i ono »stvarnosno« glede individualnoga mimezisa (posebno), kao što je već ranije apostrofirano. Šalat to egzemplarno pojašnjuje, te ističe da ako je u ranijoj fazi bio značajniji manjak egzistentno supstancijalnoga, načelno u općosti, a sada je (u ovoj fazi) ono konkretizirano kronotopski, locirano na hrvatske prilike, pače i lokalno (Varaždin), navlastito u vrijeme Domovinskoga rata sa svime, što znači kulturno, povijesno i intimno. Riječ je dakle i o antropološkom, koje dakako cilja u određenije i posebnije.

S tim u vezi je emotivna pozicija lirskoga subjekta i njegovo re/agiranje, a time i izravnije jezično (iskazno) očitovanje, egzaltacijsko, bilo da je riječ o buntu, bilo pak da je riječ o tamnoći i zamračenosti vidika. To nije puka melankolično-nostalgična gesta, resentiman, jer je utemeljena u sadašnji pro/do/življajni akt. Po tome scandalum mundi, kako Šatalat imenuje tu pojavu, Fišer se uklapa u tradiciju od Krleže do Šegedina, navlastito u odnosu Europa-margina, Subjekt-Objekt. To da su oni svi bili i u stanovitoj mjeri naivni također je bjelodano. Tu je naivu valjalo dekonstruirati i na onom nutarnjem, hrvatskom, a ne samo europskom. I upravo je to svakom od njih »otvorilo oči«, pa tako i Fišeru, kako glede društvenog, političkog, ideološkog, tako ponajvažnije i metafizičkog. Tako gdje je metazifičko nedostajalo, kao u Krleže ili Šegedina, tamo je i crnina i »krivica« ostala neodgonetnuta, usmjerena na »crno Drugo« i »čisto Ja«. Ono metafizičko transcendira ovosvjetsko i njegova svršnost nije od ovoga svijeta, pa se tako valja i postaviti.

Manjku utemeljenja identiteta nije, dakle, samo kriva Europa, pa nešto ne će biti u redu s ovdašnjim, od društvenog, kulturnog, jezičnog, nacionalnog, političkog, ideološkog, kao i drugih medijacija (ekonomske, primjerice). Riječ je o onomu što Fišer imenuje sintagmom kako Hrvatskom »bjesne lokalni moćnici«, kao lošije kopije svjetskih kapital-gospodara, paradoksalni »adekvat« čega je sve veći postotak samoubojstava dobrovoljaca. Na djelu je ono što veliki teolozi proteklih stoljeća imenju Antikristom (J. H. Newmen primjerice, jedan od najvećih branitelja kršćanstva u Engleskoj) kao mandatorom Zloga. I nisu to priče samo za naivne bakice.

Imajući na umu tu poetsku protežnost Fišerova pjesništva, kao i inovacije u pojedinim odvojcima, Šalat lucidno zaključuje, glede navedene zbirke, da se pjesnik ne ustručava otvorenijeg angažmana, etičkoga komentara društvenog segmenta i općenito suvremanoga života, što je s obizirom na ondašnji kontekst hrvatskoga (»stvarnosna«) pjesništva bila novost. Naime, lirski se subjekt i lirski iskazivač nije »sakrio« u svoju privatnost, nego se »izložio« različitoj »provjeri«, ne samo sadržajno-predmetnoj nego i estetičko-umjetničkoj, nudeći na taj način svoj osobni »mimetizam« kao viđenje, poziciju i smještaj subjekta, osobno i načelno, što će reći pojedinačno i univerzalno. Šalat pače i zaoštrava tezu ističući kako je Fišer zbirkom Doba nevremena čak, inovativnošću i originalnošću, nadišao kajkavsku svoju poeziju u kojoj takovrsnoga »nema pandana« (str. 390.). Ja bih rekao da ga ima, samo je ostvaren u drugačijem iskaznom planu, pa je »sakriveniji«. I drugo, takve, otvorene kritičnosti ima i u drugih pjesnika, upravo njegove generacije (primjerice Rogić Nehajev), dakako svakoga na »svoj način«.

Zadnja, zasad, Fišerova zbirka na koju se Šalat osvrće je Preludij za anginu pectoris (2017.), koja je prema Fišerovim riječima svojevsrni »nastavak« prethodne, odnosno komplementarna je zbirci Doba nevremena. Samo je u njoj, prema Šalatu, pjesnik »hiperstvarnostan«, što se na retorićkom planu očituje bujnom intonacijom, patosom, komentarima, kolokvijalizmima i žurnalizmima, intertekstnim parafrazama. Dakako da takovrstan književni govor ima ambiciju diskurzivne proizvodnje »bolje« stvarnosti u odnosu na onu osporavanu (istina vs laž), kao što su radili i raniji književnici (primjerice Krleža), samo što je sadržaj »laži« i sadržaj »istine« u Fišera drugačiji: spram globalizma, i svih njegovih implikacija, domaćnost, ali ne na »novohrvatski« način, nego ona autentična i autohtona koja se nalazi u kulturi, etici, moralu, obitelji, kršćanskim vrijednostima, koje je, uzgred, i Europa zabacila, te nije ni čudno da je dospjela tamo gdje je dospjela.

Mikrojedinica je Varaždin, opet sa svim implikacijama. Dakle, ono što je ranije signirano kao meta-fizičko. Šalat skreće pozornost na jezičnu te tehničku stranu pjesama. Dok se prvi postupak »puni« sličnim iskaznim radnjama kao i u prethodnoj zbirci, drugi je specifičniji jer svojim dugim stihovima podrazumijeva određene govorne radnje. Primjerice, primjereniji je određenoj mjeri fabulativnosti. A i tematski je oplođen novim događajima (terorizam, masovno izbjeglištvo, socijalističke masovne grobnice). Ipak ono što specificira zbirku, prema Šalatu, jest »dominantan ton subjektivne rezignacije« koji se rađa iz nemoći u sudaru sa osporavanom stvarnošću, a i na svođenje računa, te skretanju lirskog subjekta nokturalnim, jesenskim ugođajima, svega onoga što čini djetinju oazu (prisjećajni akti), i dakako pitanja transcendencije (usp. str. 396.). Ta bi zbirka, prema Šalatu, bila sinteza »dosadašnjega pjesničkog iskustva«, u kojoj pjesnik očituje »znatniju poetsku višeslojnost, sigurnost i vještinu nego li ikada ranije« (str. 397.).

Ako valja reći koju o metodologiji, naglasiti je da Šalat kombinira pluralizam metodoloških orijentacija, jer jednako donosi pozitivističke činjice, bez kojih se ne može ni govoriti o književnosti, svojevrsnu sociologiju društvenoga konteksta, jer je to ipak, uz ine, polje predmetna stratuma, jezične posebnosti koje se tumače stilski, a ne tek puko lingvistički, pa i neke psihologističke uvide kad je riječ o »privatnosti« pjesnika. No, ipak je interpretacijski, hermeneutički, pristup dominantan, jer on uvodi u poetiku dotična pjesništva pa je i najprimjereniji. On nudi semantičku raznovrsnost kao i estetičku uspješnost umjetničkoga djela, pa samim tim implicite i češće i eksplicite vrjednuje. Dakle, dobili smo uzoran primjer izbora određenoga pjesnika, uvid u njegovu poetiku i njen razvitak, čime se Davor Šalat potvrđuje kao vrstan književnokritički djelatnik na recentnomu hrvatskom književnom polju.