Isljeđivanje poštara Jere Prča*

Kad se poslije više sati ispitivanja Jere Prč jednostavno strmeknuo sa stolca u slatki mrak besvijesti, u policijskoj postaji zavladala je panika. Ne znajući što učiniti, dvojica pozornika hitro su iz susjedne prostorije pozvala zapovjednika, koji je dojurio bijesan kao ris.

– Nisan ga ni taka... Tako mi Divice! – zacvilio je golemi pozornik stojeći pokraj opruženog poštarova tijela, ruku raširenih i pogleda uprta u zapovjednika, kao da je ugledao samoga Boga. Onda hitro klekne te stade blago šamarati onesviještenoga zazivajući:

– Halo, Jere! Probudi se... Jere!

– Zovite odma dotura! – prostenjao je zapovjednik Tonko Pendrek dodavši: – A reka san vam da s njim triba oprezno... u rukavicaman! Ako mi tu zaglavi, neko će jebat ježa u leđa!

Drugi pozornik istočasno se prihvati telefona i stade birati doktorov broj. Nakon nekoliko zvonjava raportirao je zapovjedniku:

– Niko se ne javlja, druže zapovjedniče.

– Jebo te drug! – zareži Tonko Pendrek i dometnu –zovi dalje... dok se ne javi... jesi me razumija!?

– Jesan, dru... gospodine zapovjedniče!

Istodobno, golemi je pozornik, vidjevši da šamaranje ne djeluje, iz hodnika donio škaf hladne vode i pljusnuo ga preko onesviještenog poštara, zalivši ne samo opružena osumnjičenika, nego i sag na koji se ispitanik strmoglavio, zapovjednikova stopala i parket, sve do suprotnog zida. Ali, ništa nije pomoglo. Poštar se nije micao.

– Šta radiš, buzdo, ter buzdo! Jesi ti normalan!? – vrisnu zapovjednik podigavši noge u zrak.

Golemi, držeći i dalje kofu u stavu »gotovs«, spreman i posljednju kap iscijediti na poštarovo nepokretno tijelo, samo se blesavo zacereka i slegnu ramenima.

– Ajd sad po neku krpu i da si mi sve ovo posušija prije nego dođe dotur – protisnu zapovjednik tiho, gotovo poraženo, brišući rupcem cipele. Osjećao se posve nemoćnim. Napokon se s neskrivenim prizvukom umora u glasu ponovo obrati drugom policajcu:

– Šta je s tim telefonom?

– Još se niko ne javlja.

– Dobro. Zovi onda prvo gradonačelnika. Kad njega dobiješ, probaj ponovo dotura. Jesi me razumija?

– Jasno!

– Je, jasno... ko boza! – istisnu zapovjednik i ponovo umorno sjede za stol.

Nije prošlo ni pet minuta, a na vratima se pojavila tjelesina gradonačelnika Jurice.

– Ma, ča činite judi, jeste vi pri sebi!? Ča san vam reka!? Neka nam prdne u fenjer, najebasmo svi ko žuti! Jeste zvali dotura? – izrešeta još s vrata gradonačelnik.

U tome je trenutku pozornik zadužen za telefon uspio dobiti doktora. Objasnivši ukratko što se dogodilo, ponavljao je glasno doktorove upute:

– Ne davati mu ništa... da se ne uguši... jasno... okrenuti ga na bok... dobro... kad dođe svijesti, dati mu piti... zaslađene vode... razumio...

– Otkuda meni vode s cukrom? – prostenja zapovjednik pa dometnu pogledavši ljutito golema pozornika koji je, spustivši se na sve četiri, ručnikom skupljao razlivenu vodu. – Ka da nije dobija dosta vode!

Zagledan i dalje u golema pozornika koji je, skupivši s poda ruku svojih djelo, koliko se to dalo, još uvijek držao kofu obgrlivši je kao da je Sveti Gral, Tonko Pendrek dreknu:

– Vrati taj sić di si ga naša i idi doli u kafić po cukar!

Golemi se još jednom blesavo zacereka i izađe iz prostorije. Drugi pozornik prevrnu mlohavo tijelo na bok, podmetnu mu pod glavu ručnik kojim su bili obrisali mokri parket pa prinese stolac i sjede otirući znoj. I ostali posjedaše oko ispružena poštarova tijela, čekajući doktora.

Gradonačelnik samo umorno protisnu:

– E, jeben ti takvu sriću, i cukar, i bolest o cukra, i Ustajte prezreni!

* * *

Školski profesor povijesti Mate Petrić, čiji je nadimak bio, dakako, »Akademik«, već je nekoliko godina »podebljavao« svoju otužnu profesorsku plaću honorarno radeći za lokalnu radijsku postaju te kao povremeni dopisnik »Slobodne Dalmacije«. Budući da je bio plaćen po objavljenoj vijesti, nije to bila neka velika zarada. Jer, istini za volju, i ono malo tema koje bi uspio s vremena na vrijeme iščeprkati, oni u splitskom uredništvu često bi mu odbacili kao nedovoljno zanimljive, pretjerano lokalnoga karaktera, ili jednostavno beznačajne. Stoga se sada, s pojavom nepoznata, ilegalnoga glazbenog lakrdijaša, Mate napokon s pravom ponadao da će konačno omastiti brk. Već su mu bili i objavili nekoliko priloga o glazbenoj, ali s očitim znacima ideološke obojenosti, desturbaciji njihova malenoga turističkoga mjesta. A, evo, sada imamo čak i uhićenje. Stoga je Mate, naoružan malenim Sonyjevim aparatom za digitalno snimanje, pohitao do policijske postaje, ne bi li uhvatio nekoga od odgovornih i napravio ekskluzivan intervju o uhićenju prve osumnjičene osobe – mjesnog poštara Jereta Prča zvanog »Crveni«.

Banuvši bez kucanja u prostoriju za isljeđivanje u policijskoj postaji, ugledao je na podu, učini mu se beživotno, tijelo oko kojega su se, kao u kakvu morbidnom ritualu, okupila trojica muškaraca. Dvojica, gradonačelnik i zapovjednik postaje, sjedili su na stolcima, a treći, štrkljavi pozornik u civilu, stajao je sa strane pušeći.

– Ko je tebe pustija!? Marš van! – zagrmi policijski zapovjednik.

– Jel živ? – upita Mate i klimne glavom u smjeru ležećeg poštara.

– Vaaan! – vrisnu Tonko Pendrek.

– Mogu ja napravit vijest i bez izjave. Samo ono ča san vidija – nije se dao smesti Mate.

– Zapovjedniče, s medijiman triba pristojno – smirenim glasom pokuša spustiti tenziju gradonačelnik, svjestan da mu je ovakva vrst »reklame« u ovome trenutku najmanje potrebna. – Oni su van danas važniji i od vlasti. Homo, šjor novinar, ja ćuvan dati sve potrebne informacije – dometnu cinično gradonačelnik Jurica, diže se sa stolca i, obujmivši golemim i znojnim ručerdama Matetova ramena, povede ga odlučno prema hodniku.

U tome trenutku u prostoriju uđe doktor Mihovilović.

– A ča san ja govorija, bemti askurđela! – grune s vrata i u hodu stade otvarati svoj kožni kovčežić iz kojega izvadi dvije bočice inzulina i injekciju, bočicu alkohola i komad vate, odloživši ih na zapovjednikov stol. – Ako se stvar zakomplicira, vi ćete mi, zapovjedniče, biti osobno odgovorni.

– Ja samo izvršavan zapovidi lokalnih vlasti! – stade se braniti Tonko Pendrek, podigavši obje ruke u zrak kao da se predaje. – A, osim toga, niko ga nije ni taka... samo se obeznanija. Iz čista mira!

– Iz čista mira!? Iz čista mira!? A lipo san vam reka da kod dijabetičara svako uzbuđenje more izazvat komu, bemti miša. Aj, miči se! I otvori onu ponistru... dajte čoviku malo arije! – obrecnu se doktor na štrkljavog pozornika, koji hitro ugasi cigaretu i baci neodlučan, upitan pogled na zapovjednika. Ovaj samo klimne glavom i štrkljavi stade otvarati prozor. Ali kroz grilje u sobu se tek prelije poput melase gust i ljepljiv popodnevni zrak.

Doktor klekne pokraj mlohava poštarova tijela, raskopča mu remen hlača i, prije nego što će povući hlače nadolje kako bi pripremio mjesto za injektiranje, upita:

– A od čeg je sav mokar?

– A ča ja znam! Biće se upiša – odgovori zapovjednik prebrzo da bi bilo uvjerljivo.

Doktor ga samo pogleda prijekorno.

I dok je on u prostoriji za isljeđivanje ubrizgavao inzulin u stražnjicu Jereta Prča, na hodniku je gradonačelnik Jurica brifirao profesora i honorarnog novinara Matu Petrića o aktualnim zbivanjima u njihovom malome mjestu. I prije nego što je išta rekao, gradonačelnik je znao da će se morati dobrano potruditi kako bi ublažio štetu koja je već učinjena. Osim toga, nikakva vrst publiciteta nije mu bila potrebna sada kada je biznis s prodajom tvornice bio pred zaključenjem.

– Jen... dva... testing... testing... testing! – tulio je u mali digitalni aparat novopečeni novinar prije nego što će postaviti prvo pitanje.

– Pa gradonačelniče, recite nam što se točno dogodilo!? – počeo je Mate i gurnuo mali aparat gradonačelniku pod nos.

– Vidite, ništa posebno... oli se to snima... je se čuje?

Mate potvrdno klimne glavom.

I gradonačelnik Jurica nastavi:

– Ka ča san reka... ništa posebno. Temeljem nekih indicija, dakle, danas smo priveli na obavijesni razgovor gospodina Jereta Prča, zvanog Crveni, za kojega postoje opravdane sumlje, dakle, da je umišan u nedopuštene radnje remećenja javnoga reda i mira.

– Znači, gospodin Prč nije uhićen? – prekinu ga načas Mate.

– Ma, ni govora! Kako san reka, obavijesni razgovor, dakle, i ništa više! Parola d’onor!

– A, o kakvom je remećenju javnoga reda i mira riječ? – nastavio je Mate.

– Pa, vidite, već neko vrime, dakle, nepoznata osoba maltretira mještane i turiste tako šta, dakle, pod okriljem noći sa zasad neutvrđenog mista priko razglasa pušća revolucionarne i reakcionarne pisme. Ne dā judima spat.

– Kakve pjesme?

– Pa, reć ćemo, Internacionalu! A to se more, dakle, protumačit i ka teroristička djelatnost, jerbo se s tom pismom poziva narod na bunu i ustanak... Kažnjivo po nekoliko članaka KZ-a.

– Sviranje pisme kažnjivo? – iskreno se začudi Mate.

– E! Ma ne bilo kakve pisme, borati!

– To ka ono kad smo mi u bivšoj državi pivali »Ustaj bane« i »Vilu Velebita«?

– Ma, ni to isto! Onda se, dakle, istočasno završavalo u pržun, ili na Goli... i adio mare... bez istrage i suda. A ovo je samo obavijesni, je tako!? Posli ide istraga, pa optužnica, pa sud... Ni to isto, ne! – pravdao se gradonačelnik, premda mu je bilo posve jasno da nije baš uvjerljiv. Izvadi iz džepa rubac i otare znojno čelo.

– Dobro, dobro! Vratimo se mi osumnjičeniku. Kada sam maločas došao u postaju, zatekao sam privedenoga u nesvijesti. Padaju li ljudi uvijek u nesvijest na obavijesnim razgovorima?

Gradonačelnik je prepoznao nedvojben cinizam u Akademikovom pitanju i napregnu se da mu crvenilo ne udari u lice. Bio je to, dakako, besmislen napor. Pocrvenio je kao bulka, no ipak se suzdrži da ne eksplodira i ne izgubi kontrolu.

– Ne triba, dakle, u tu činjenicu učitavat ništa ominozno, poštovani gospodine reporter! Vidite, nismo mi bivša vlast... ne služimo se mi njihovim metodaman!

– A zbog čega se onda ispitanik obesvijestio?

– Pa, vidite, čim smo priveli, dakle, gospodina pošćera, znali smo da pati od dijabetesa i s te činjenice postupali smo s njim vrlo oprezno. Bio je ovod, dakle, i gospodin dotur, radi konzultacija, je tako, koji nas je upozorija na tu mogućnost, ajmo reć, da bi gospodin pošćer, dakle, moga dobit napadaj, je li!? Poduzeli smo sve mjere predostrožnosti. Niko ga, dakle, prilikom ispitivanja nije ni taka! Bit će da je sve to samo nezgodna okolnost... nesretan slučaj... i ništa više – umilnim glasom zaključi gradonačelnik pa doda: –A i sad je dotur s njim.

U tome trenutku iz prostorije za isljeđivanje izađe doktor Mihovilović, tegleći svoj doktorski kovčežić od kože i optočen metalnim zakovicama, koji odloži na stol u hodniku..

– Bemu, gradonačelniče, lipo san vas upozorija da bi se tako nešto moglo dogoditi. Imate sriće da nema ozbiljnijih posljedica. Dā san mu inzulin i sad je dobro. A vama bi savjetova da ga istočasno pustite doma. Čovik mora redovito uzimati terapiju, oštija! I nije on za policiju, nego za bolnicu, bemti miša.

– Ne će ići, doture! Dok traje isljeđivanje, osumnjičenik ima bit u policiju. A vi ćete ga lipo obilazit redovito svaki dan i davati mu potrebnu terapiju. Je tako!? Vuk sit, dakle, i ovce na broju, ajdemo reć!

– Govorin ja... isti ka i oni prije! – dometnu doktor.

Gradonačelnik samo podigne obrve i slegne ramenima.

Doktor se ponovo mrko zagleda u gradonačelnika, a Mate Akademik iskoristi ovu pregnantnu stanku te se okrene prema doktoru:

– Gospodine doktore, more kratka izjava za medije?

Doktor svrne ljutit pogled prema predstavniku sedme sile.

– Ne! Vi ste gori i od ovih ovod – obrecnu se doktor. –Samo škandali i laži... žutilo i trivijalnosti... a sve pod izgovorom slobode medija. Sačuvaj nas Bože od takve slobode! – zaključi doktor Mihovilović, dograbi sa stola svoj kovčežić i izađe iz policijske postaje.

– Dobro te je opra! – dobaci gradonačelnik Matetu Akademiku, neskriveno likujući.

No, Mate Petrić, zvani Akademik, nije se dao smesti:

– Ma, nisi ni ti gradonačelniče proša lišo. »Isti ka i oni prije«!? Lipo, borami!

U tome trenutku u postaju banu golemi pozornik.

– Evo, ja donija cukar!

Gradonačelnik samo nemoćno odmahne rukom i prije nego što će se vratiti u sobu dometnu:

– S kojeg si ti planeta, bem te šempjasta?

Pozornik uzvrati pogledom punim duboka i neskrivena nerazumijevanja.

Mate spremi mali Sony aparat u džep, zadovoljno protrlja dlanove i stupi na još uvijek vrelu ulicu već zamišljajući sutrašnji naslov na prvoj stranici Slobodne: »Prilikom isljeđivanja u policijskoj postaji dijabetičar pao u komu!«

* * *

Don Jere vijest o uhićenju Jereta Prča čuo je od Mande Kenjice koja je, vraćajući se iz spize, naletjela na Bepa Borca. Od njega je saznala i to da vlasti drže krivog čovjeka, jer da je netko prije nekoliko večeri vidio »Jereta i onu malu iz susjedne države kako u škuribandu činidu one stvari dok je sviralo Ustajte prezreni. A ako se drpā, nije moga i svirat ploče«. Tako je govorio Bepo.

Sve je to ispričala Velečasnome, postavljajući mu u sparnoj i zagušljivoj blagovaonici župnoga dvora stol za objed.

– Dobro je, Mande, ala, da! Vidit ćemo što se dade učinit. Ma, prvo je Bog sebi stvorio bradu. Obidvat... pa ćemo onda! – izgovori Don Jere odmahujući šakom desne ruke kao da tjera kokoši.

Pojevši skromni ručak od četiri frigane srdele, nešto u slanoj vodi skuhana krumpira i zdjelice blitve poškropljene s dvije-tri kaplje maslinova ulja, što je zalio čašicom misnoga vina, Don Jere glasno podrignu i stade se nevoljko spremati za izlazak.

Od župnoga dvora do policijske postaje bilo je pet minuta lagane šetnje. Ipak, Don Jere držao se hlada, jer ni to popodne jara nije popuštala. Kada je stigao do postaje, bio je sav obliven znojem što je na nekoliko mjesta u velikim mrljama probijao reverendu.

– Ma, jeste vi to pivali podoknice, moj Don Jere, pa vas neko zalija!? – dočeka ga vrckavo gradonačelnik, ali je ta jetka primjedba bila više upućena golemom pozorniku koji je posramljeno gledao u pod, meljajući u džepu sada nepotrebne vrećice šećera. Jere Prč sjedio je na stolcu, ispaćena izraza i posve blijed u licu. Do njega se smjestio štrkljavi pozornik u civilu, lupkajući pendrekom po znojnom dlanu, a zapovjednik je stajao kod otvorena prozora, odsutno gledajući na ulicu kao da ga se cijela ta stvar uopće ne tiče.

– Je li to osumnjičenik? – upita župnik kratko.

– Gospodin pošćer nam pomaže u istrazi! – prozbori Tonko Pendrek i dalje gledajući kroz prozor.

– Znači, nije osumnjičen ni uhićen? – nastavi Don Jere.

– Nije uhićen! – na njegovo pitanje sada odgovori gradonačelnik.

– Dobro! Jerbo biste gadno zgriješili da ste ga uhitili, gradonačelniče! – nadoda Velečasni.

– Kako to mislite? Pa baš mi vi stalno visite za vraton, skuzojte na ovim grubim ričiman Velečasni, da triba što prije uhitit tega terorista ča nam terorizira cilo misto... a sad bi kā zgrišija!? Kako zgrišija, oštija?

– Pa lijepo, moj gradonačelniče! Jerbo je grijeh optužiti nevina čovjeka.

– A kako vi znate da je nevin?

– Recimo samo da su moji izvori dobro obaviješteni.

– Reka san vam da ga nismo uhitili. Gospodin Crveni samo nam pomaže u istrazi – ponovo se oglasi Tonko Pendrek.

– Dobro, dobro. Ma, to znači da je pravi krivac i dalje na slobodi! Je tako, gradonačelniče?

– Ma, govorite da vaši dobro obaviješteni izvori tvrdu da gospodin Prč ni odgovoran za ono Ustajte prezreni... Ako to tako kategorički tvrdu, onda sikuro znaju i tko je odgovoran!?

– Ne znaju... ali pouzdano znaju da gospodin Prč nije. Viđen je, idemo reć, na drugome mistu u trenutku kada je gradom odjekivala ova budnica. Ergo, gospodin Crveni je nevin!

– A ko veli da je to djelo jednega terorista? Kako vi znate da nije rič o ciloj organizaciji? Dobro organiziranoj terorističkoj skupini? Ča vi mislite da UDBA nema svoje ljude i u slobodnoj i neovisnoj Hrvatskoj? Ko van garantira da to nije njihovo djelo!? I da drug Crveni nije dio te organizacije!? – nije se dao gradonačelnik.

Don Jere samo je utihnuo, znajući da se zaletio i da bi gradonačelnik uistinu mogao biti u pravu.

Svjestan ove iznenadne prednosti koju je stekao u raspravi s Velečasnim, gradonačelnik nastavi:

– Eto, vidite, zato mi i vodimo razgovor s osumnjičenim... kako bi prikupili što više informacija. Nije on jedini koji tako misli, oštija! Sumnjiv je meni i oni Mihovil pa bivši diretur tvornice. Ispitujemo kako bi napokon došli do istine, moj Velečasni.

– Samo Bog zna pravu istinu! A što ste do sada saznali od ispitanika? Pari mi se, moj gradonačelniče, da nije baš govorljiv – dometnu Velečasni uvjeren da se izvukao iz nezgodne situacije.

– Za sad još ništa. Ali ima više dana nego kobasica, moj Velečasni! Pacijenca, pacijenca!

U tome trenutku javi se i osumnjičenik, koji samo istisnu:

– Pa, vi niste normalni!

* * *

Baš kao i svi mještani i Mate Petrić »Akademik« znao je da je najbolje mjesto za prikupljanje kojekakvih informacija, govorkanja i tračeva, nekadašnja brijačnica »Sloboda«, a sada salon za gospođe i gospodu »Croatia«. Znao je da je to mjesto i izvorište općeg i popularnog mišljenja puka. A poslije snimljena razgovora s predstavnikom nove vlasti u policijskoj postaji, gradonačelnikom osobno, zaključio je kako će mu za reportažu koju je kanio poslati u Split, kao svojevrstan garnirung, dobro doći i malo narodne mudrosti, glasa naroda iliti vox populi.

Kada je stigao, osim vlasnika Slobodana Begića, u salonu je zatekao i bivšeg direktora hotela Antonija Mihovila te lokalnog komunalca Bepa Borca. Slobodan Begić Coto bio je zavaljen u jednu od svojih fotelja, spuštenu u poluležeći položaj za brijanje. S nogama u zraku i zabivši ruke pod glavu, na trbuhu je balansirao polupraznu bocu piva. Ostala dvojica sjedila su na kožnoj klupi uza zid salona. Obojica su pobožno pridržavala boce dopola ispijenog ječmenog nektara. Bepo je svoju podigao prema popodnevnom suncu koje je kroz veliki ostakljeni izlog bacalo na suprotni zid salona sjene boje meda i rastopljenog bakra. Cijelom prostorijom razlili se muk i neka gusta dosada što im je, činilo se, slijepila i misli. Tek bi s vremena na vrijeme netko duboko uzdahnuo, prinio bocu ustima i otpio uz glasni klokot da bi odmah potom ponovo utonuli u tu močvaru uspavane popodnevne fjake.

– Bog! – grune s vrata Akademik i učini se kao da je hitnuo kamen u kakvu zbonacalu lučku vodurinu.

– I H... H... EHrvati! – polako odvrati Coto ne pomaknuvši se, kao da je za Guinnessovu knjigu rekorda nakanio srušiti rekord u balansiranju pivske boce na trbuhu.

– Jeste čuli? Uhitilo Crvenoga! – nastavi uzbuđeno Akademik.

– Oš p... p... epivu? – dometnu brico ne mičući se.

– Pustit će ga još večeras! – samouvjereno priklopi Bepo Borac.

– Kako znaš? – hitro upita Akademik.

– Znan! Jerbo nije on tajni DJ!

– Di ti je ta piva? – obrati se Akademik Cotu hineći da nije čuo Bepov odgovor.

– E... e... eno ti t...t... etamo u f... f... efrižideru!

Akademik dohvati iz hladnjaka bocu piva te nastavi:

– A jeste znali da im je u postaju pā u komu!? Bi je i dotur!

– Bagra desničarska! Briga njih je li čovik kriv ili ne! Samo hapsi i adio mare. Zna se da je pošćer ljevičar i da ne podnosi ovu vlast! – ubaci se u raspravu i Antonio Mihovil.

– Ajde, direktore, ne seri! – javi se ponovo Bepo Borac. –Kakav ljevičar!? Član je HSS-a.

– A o... o... otkud mu n... n... enadimak C... C... Ecrveni? – protisnu Coto.

– To mu je ostalo još od nonota! Nono mu je bija komunist i prije onega rata – objasni Bepo.

– N... n... ne pada j... j... ejabuka daleko od... es...es ... establa! – zaključi Coto.

– Ka da je njima važno kako je ko glasa, ili u koju je stranku učlanjen! – ubaci se ponovo bivši direktor hotela Antonio Mihovil. –Triba nekoga uhapsit! Bio on kriv ili nevin! Važno je da se pokaže da se nešto poduzima. A ako je još pri tome rič o čoviku koji ima takav nadimak, pa i ne podnosi trenutnu vlast, tim bolje! – dometnu Mihovil i prinese bocu ustima.

– A, veliš: pā je u komu! – zabrinuto će Bepo Borac.

– Je, obesvistija se. Kad sam ja doša, bi je na pod kā da je mrtav. Dozvali istočasno i dotura.

– Bit će se gradonačelnik usra od stra! – zacereka se Antonio Mihovil.

– Moš mislit! Premazan je taj svim mastiman – odpovjedi Akademik pa doda: – Odma je počeja muljat da »nije Crveni uhićen, nego da je to samo obavijesni razgovor... da su znali da je dijabetičar... da je kod privođenja bio nazočan i doktor... da nisu oni ka i prijašnja vlast... i sve tako i u tome smislu«...

– Pa, naravno! – oglasi se ponovo bivši direktor hotela. – Ne tribaju njemu nikakvi škandali! Naročito ne sada kada je do grla upleten i u sumnjivu prodaju tvornice! Eto ti još jedna tema! O tome piši! Nek se vidi kako kradu društvenu imovinu.

– N... n... enema više d... d... edruštvene im... im... ovine, d... d... edruže moj!

– Ima, ima! Samo su je sad svu podilili za sitne pare ovi iz nove vlasti. Omastili brkove, a raja neka krepa. Prvo je prodan hotel, pa onda Jugoplastika, a sada je na red došla i tvornica. A gospoda dile profit – ljutito će Antonio Mihovil.

– Ti si, direktore, ka pokvarena ploča! Pa u tu su vlast sve tvoji, borati! Iz partijskog ogranka drito u novu vlast! I gradonačelnik je u oni režim bija partijski sekretar – dometnu Bepo Borac.

Antonio Mihovil samo zašuti.

Mučni muk napokon prekinu vlasnik salona za gospođe i gospodu:

– H... h... ehoćemo još p... p... ojednu... pojednu... p...p... epivu?

* * *

Izašavši iz policijske postaje, Don Jere se odmjerenim korakom uputio do Male crkve. Kanio je provjeriti je li sve spremno za skori blagdan Vele Gospe. Mala crkva jedna je od postaja procesije sve otkako je pod novim režimom crkvenim vlastima omogućeno da procesija prolazi kroz grad. Prijašnje vlasti to su bile branile. Tada se samo nekih dvjestotinjak metara od crkve sv. Marije moralo skretati u brdo pa do nasada rogača, a onda istim putem nazad. S novim vlastima procesiji je bio dozvoljen ne samo prolazak kroz cijelo mjesto, nego i zaustavljanje kod crkvice Gospe od sedam žalosti, pa prolaz dalje, sve do Svetog Mikule kod gradskog groblja.

Utvrdivši da su svijeće u Maloj crkvi spremne, da je oltar opran i lijepo uređen te da je s Nikom Vragolovom, dobroćudnim, ali u razvoju zaostalim stvorom, dogovoreno da će i ove godine brencati, što je njemu činilo veliko zadovoljstvo, Don Jere se, još jednom obuhvativši zadovoljnim pogledom cijelu unutrašnjost crkve, polako zaputi doma. Vrućina je postupno počela popuštati i s obližnjeg brijega spuštali su se povremeni, još uvijek bojažljivi, pahovi večernje tramuntane.

Prolazeći pokraj ljekarne, začuje slabašan glas apotekarove žene Antonije koja ga pozva na kavu i »čašicu razgovora«. Odluči odazvati se pozivu.

– Ma, samo na kratko, draga moja gospođo... dužnost zove! Treba se pripremiti za večernju!

– Baš sam pristavila kavicu. A može i jedna rakijica ili liker?

Don Jere sjedne na ponuđeni stolac.

– Pa, kad baš inzistirate, bilo bi nepristojno odbiti!

– Jeste za lozu, travaricu ili možda rogacicu?

– Ako se već nudi, onda rogacicu, hvala.

Antonija Zanchi ode u dnevni boravak po čašice i staklenku. Vraćajući se sa srebrnim pladnjem, na kojem su, poput anđeoskih zvončića, zveckale čašice, još s vrata prozbori:

– Htjela sam s vama, Velečasni, porazgovarat o jednoj delikatnoj stvari... kao predsjednica Udruge katoličkih žena.

– Samo naprijed! – obodri je Don Jere.

– Pa, ne znam odakle početi... Vi ste postigli pravo čudo u ovom našem malom mistu!

– No, nemojmo pretjerivati! Čuda pripadaju svecima i našemu Gospodinu. Ja sam ipak samo njegov skromni sluga.

– Pustimo sad skromnost i samozatajnost po strani, Don Jere! Što jest, jest! Od nekadašnjeg komunističkog legla, kakvo je bilo ovo naše mjesto, napraviti bogobojazno i bogoštujuće mjesto, i to u manje od deset ljeta, uistinu je, bez lažne skromnosti, pravo čudo.

– Štovanje Gospodina uvijek je bilo u ljudima... zapretano, pritajeno, usnulo! Trebalo ga je samo probuditi, osloboditi okova ideologije što ga je gušila desetljećima – skrušenim glasom otpovjedi Velečasni i segnu za čašicom.

– E vidite, baš se o toj ideologiji i radi! Na posljednjem sastanku UKŽ-a izražena je jednodušna i nedvojbena sablazan s posljednjim zbivanjima u našem mjestu.

– Pretpostavljam da ne mislite na dvojbe oko takozvane pretvorbe i mutne radnje glede privatizacije hotela i prodaje tvornice – ne izdrža Don Jere iskušenju da pecne lijepu Antoniju Zanchi, čiji je suprug, zajedno s trenutnim gradonačelnikom, bio do grla upleten u sve ove sumnjive poslove.

Antonija pocrveni i potraži spas u čašici. Otpivši gutljaj vrati prisebnost duha i nastavi:

– Ne, Velečasni! Mislim ponajprije na ovo neizdrživo remećenje javnoga reda i mira što traje već nekoliko mjeseci, a vlast, čini se, ne poduzima baš ništa kako bi stala na kraj bogohulnom ladru i briganteu koji tako drsko poziva na pobunu, ustanak i, da prostite, revoluciju!

– Draga moja gospođo Zanchi! Sve ja to znam i, vjerujte mi, stalno podsjećam gospodina gradonačelnika da se mora nešto poduzeti kako bi se zaustavilo desturbaciju stanovnika, ali i turista koji su došli u ovo naše malo misto u potrazi za odmorom, mirom i spokojem. Izvijestio sam o tome i Nadbiskupijski ured. Ali, ovom prigodom moram, možda i malo nevoljko, stati u gradonačelnikovu obranu. Vlasti rade koliko mogu, s obzirom na resurse... ljudske i ine. Eto, baš su priveli jednu osobu na obavijesni razgovor s tim u svezi! Pa, možda nakon svega toga i bude nekih pozitivnih pomaka i rezultata.

– Čula sam... uhitili su pošćera! Ma, bojim se da su se na krivoga namjerili!

– Nisu ga uhitili! Pomaže im u istrazi – ponovo ublaži ton Velečasni i srkne svoj liker od rogača.

Gospođa Antonija hitro mu dotoči čašicu pa dometnu:

– Uhitili ili ne, priveli ili ne, ostaje činjenica da je pravi krivac i dalje na slobodi. Bojazan nas žena iz Udruge je da će sva ta buntovnička rabota potkopati cjelokupno vaše djelo. Stoga smo vam htjele staviti na raspolaganje naše usluge.

– Hvala, ali moja veća i izravnija briga je krov Male crkve što već nekoliko godina prokišnjava, a za popravak kojega naša župa jednostavno nema sredstava.

Gospođa Antonija ponovo dohvati bocu u nakani da Velečasnom još jednom dotoči, ali Don Jere je odlučnom kretnjom ruke zaustavi.

– Zahvaljujem, ali ne, draga gospođo Antonija. Čeka me još večernja misa, a ne bi bilo zgodno da mi se, dok držim propovijed o posrnućima naših grešnika, zapliće jezik. Još jednom hvala na brizi i zbogom.

Na vratima gospođa Zanchi dometnu: ‒ Vidimo se na misi, a vidjet ćemo i što se dade napraviti u vezi s tim krovom.

Koračajući prema župnome dvoru, Don Jeretu se učini da lebdi. Noge su ga nosile kao da mu je dvadeset godina manje. Jedino nije bio siguran je li tomu uzrok dobrota i ljepota gospođe Antonije što je u njemu dotaknula onu žeravku muževnosti zapretanu ispod naslaga pepela vjere, ili dvije-tri čašice rogacice koje su mu potjerale krvcu gotovo usahlim žiljem.

* * *

Čim joj je mlada kolegica rekla da su uhitili Jereta, Senada se u spremištu gostionice hitro preodjenula i žurnim korakom krenula put policijske postaje. Vidjela je kako mlađa konobarica odnosi njezinu narudžbu za stol pet i o nečemu razgovara s Antonijem Mihovilom, ali joj je u tome trenutku bilo svejedno. Misli su joj se stalno navraćale na Jereta. Bio joj je dobar, sve otkako je bila došla u grad kao sezonska radnica, s jednim polupraznim kovčegom u ruci, jer kod njih u susjednoj državi posla nije bilo ni za lijek. I relativno pristojnu, a ne pretjerano skupu, sobu za unajmljivanje joj je on našao. Kod neke svoje rodice. A sve od tada pokazivao je prema njoj neku posebnu naklonost pa i neobičnu nježnost, nekako neprimjerenu ljudima s otoka, činilo joj se. Znala je i za njegovu bolest i to ju je sada najviše zabrinulo. Svako uzrujavanje moglo je samo pogoršati situaciju. A imati posla s policijom nikada nije ugodno. Pogotovo ne Jeretu koji se lako uzbudi i zbog najmanje sitnice.

Hitajući rivom te joj misli natjeraju suze na oči i ona hitro, da je tko ne ugleda tako uplakanu, nadlanicom desne ruke otare suze, brišući ih o suknju, zagladi mrku, ricastu kosu, prkosno podigne glavu i pruži korak.

– Eeee, Bosanka! – trgne je meketav glas Stipeta Botića koji je i dalje sjedio za istim kavanskim stolom za kojim je sjedio svaki dan, pa je izgledalo kao da se otamo nije ni micao, nego, onako zalijepljen za plastični stolac, samo uporno i neumorno dobacuje prolaznicima svoje neslane duhovitosti ili glasne komentare, tek toliko da ga se zamijeti. – Je gotovo za danas? Ala sidi, popit jelnu kafu! Neka i tebe jednom neko dvori!

– Nemam ja vremena za zajebancije, Marangun! – odgovori ljutito Senada i nastavi dalje.

– Ne bi ni ja ima vrimena da mi je dragi na policiju!

– Da ti je na policiji dragi, a ne draga, ne bi bio samo pjesnik nego i peder! – kresnu djevojka i zavrnu u ulicu u kojoj se nalazila policijska postaja.

Za njom osta samo meketav cerek zbunjena Stipeta Botića zvanog Marangun, koji nije uspio smisliti dovoljno duhovit, ili barem zajedljiv odgovor.

Ušavši u zgradu uspela se stepeništem na prvi kat preskačući po dvije stepenice. Otvorila je prva vrata na koja je naišla. Prostorija je bila prazna i zamračena. Onda je začula glasove iza drugih vrata. Ušla je bez kucanja.

– Ko je sad ova!? Ka da smo na promenadu, borati! – pomalo umorno protisnu zapovjednik.

Ugledavši Jereta Prča blijeda kao vapno i zgrbljena na stolcu usred prostorije, Senada ne izdrža te briznu u glasni lelek, bacivši se Jeretu oko vrata, ljubeći mu oči i obraze. Njezine suze i kuknjava na časak zateknu i posrame okupljene policajce i gradonačelnika.

Zapovjednik se ipak brzo pribere i ugrubi glas:

– Ala, da, kakvi su to sad kazini!? Ne fali mu ni vlas s glave!

Gradonalnik joj priđe i gotovo očinski prošapta:

– Dobro je, mala, ala... sve je pod kontrolom. Ni potriba dramatizirat! Je tako!? Tvoj nam dragi pomaže u istrazi. Bili su maločas ovod i dotur i Velečasni. I sve je okej! Zadržat ćemo ga nekoliko dana na obavijesnom razgovoru. Toliko moreš izdržat bez njega!

– Nekoliko dana? – vrisnu Senada skinuvši se s Jeretova vrata. – Jeste vi normalni!? Pa, on je bolestan čovjek! Treba mu inzulin dva puta na dan.

Došavši napokon do zraka, Jere umorno progovori:

– Otiđi meni doma. U kredenci, u desnoj ladici naći ćeš injekcije, alkohol, vatu i bočice inzulina. Donesi mi sve to posli.

Senada se ponovo prigne i obgrli Jereta, ljubeći mu blijede obraze. Onda se uspravi i protisnu:

– Baš lijepo! Nova država, nova vlast, al’ metode ostale iste!

– Mala, imaš ti dozvolu za privremeni rad u ovoj zemlji? – grunu zapovjednik.

– Imam! – prkosno će djevojka.

– E, onda ne seri! Mogla bi je lako izgubit! – nastavi Tonko Pendrek, a onda, promijenivši ton doda: ‒ Ajd, sad! Vidila si svog dilbera! Vidiš da je živ i zdrav! Donesi mu posli to ča mu triba, i donesi nešto suhe robe da se presvuče, i opet ćete za dan-dva bit zajedno. Jel jasno!?

U trenutku kada je Senada Suljić izašla iz policijske postaje i krenula u smjeru Jeretova doma po suhu odjeću i lijek, ugledala je sićušnu župnikovu figuru, odjevenu u crnu reverendu, koja je lakim korakom grabila prema župnome dvoru. Don Jere je, još uvijek ćuteći blagotvoran utjecaj likera od rogača, kojim ga je napojila prelijepa gospođa Antonija, pjevušio u pol glasa:

 Rajska Djevo, kraljice Hrvata,
naša Majko, naša zoro zlata...

____________________
* Ulomak (4. poglavlje) iz Đuretićeva nedovršenog romana Nevrijeme. (Op. ur.)