Hrvatski jezikoslovci u Viencu

Od brojnih jezikoslovnih priloga objavljenih u Viencu, među kojima su osobito česti raznoliki jezični savjeti (najviše u rubrikama »Filologičko iverje« i »Filologičke sitnice«, ali i u posebnim člancima), polemike, životopisi pojedinih jezikoslovaca, najčešće u obliku nekrologa, kraćih osvrta i raznolikih vijesti – ovdje ću se ograničiti na devet priloga koji sadrže prikaze odnosno tzv. književne obznane pojedinih jezikoslovnih djela nastalih između 1848. godine i kraja 19. stoljeća. Ti su prilozi objavljeni između 1879. i 1901. godine.

Prvi od njih, objavljen u XI. godištu Vienca, nosi naslov »Prva Kurelčeva knjiga«, a autor mu je Ivan Broz. Riječ je o prvom (rukopisnom) prijevodu F. Kurelca, najvjerojatnije iz 1848. godine, koji je autor prikaza dobio na uvid iz Gajeve knjižnice. Taj rukopis ima naslov Pripověsti iz svetoga pisma staroga i novoga zakona. Napisao L. Bande, něgdašnji profesor kolegije Stanislavske u Parizu, a na slovinski jezik prenio iz francuzkoga Franje Kurelac, Ličanin iz Bruvna. Za děcu i za škole. Broz se posebno osvrće na predgovor prijevodu u kojem Kurelac tvrdi da hrvatski jezik nije »izobražen«, ali ako i nije izobražen, »on je lěp i mio, a izobraziti se daje [...] ali ne tako naglo [...].«

U sljedećem godištu objavljen je kratak nepotpisani osvrt pod naslovom »Ocjena o Šulekovom ‘Jugoslavenskom imeniku bilja’«, u kojemu se izvješćuje o tome da je u Srbskoj zori izvjesni prof. M. Petrović objavio vrlo pohvalnu ocjenu Šulekove »botaničke radnje«. Sljedeća dva, također nepotpisana priloga, tiču se Rječnika hrvatskoga ili srpskoga jezika Jugoslavenske akademije. U prvome, objavljenom također u XII. godištu, prikazuje se prvi svezak Rječnika te se naglašava da je riječ o projektu koji »traži nekoliko cielih života«, a podupire ga cijela zemlja, posebno biskup Strossmayer. Drugi prilog objavljen je u XIV. godištu povodom tiskanja četvrtog sveska Rječnika, kojim je dovršen prvi dio, tj. prva knjiga. Naglašava se da je to djelo steklo »veliko priznanje i pohvalu u učenom svijetu, najpače slavenskom«, u prilog čemu se citira dio prikaza objavljenog u ruskom glasilu Golos. Tu se navodi da je taj rječnik »podpuniji od svakoga drugoga rječnika inih slavenskih jezika« te da se to »klasičko djelo« preporuča »ruskim knjižnicam i svim, koji se slavenskom filologijom zanimaju, jer ono sadržaje neocjenjivu gradju za nova iztraživanja«.

Sljedeći je opširan prikaz prvoga sveska Crtica iz hrvatske književnosti Ivana Broza, s podnaslovom Uvod u književnost, objavljen u XIX. godištu, iz pera Ivana Milčetića. U njemu se navodi da Broz nije Matici hrvatskoj ponudio cjelovitu povijest hrvatske književnosti, već samo crtice iz te povijesti. Ocjenjuje se da je on u tom djelu doduše kompilator, »ali savjestan kompilator«. Govori se zatim o tome da djelo sadrži obrazloženje pojma i diobe književnosti, nakon čega »slijede članci o jezicima indoevropskim i slovjenskim, napokon najobsežniji članak o jeziku hrvatskom«. Naglašava se da je »pisac svuda zadahnut čistim rodoljubljem hrvatskim, koje kod njega ne izključuje iskrene ljubavi prema srpskom dijelu našeg naroda i prema našim srodnicima slovjenskim«. Hvali se i jezik kojim je djelo pisano, posebno sastavljeno pisanje priloga nastalih od više riječi. No, autoru se upućuje i nešto primjedaba, npr. spočitava mu se što nije naveo da se ilirsko ime rabi i kod Srba, iako rijetko.

U XXI. godištu Vienca slijedi člančić »Hrvatski pravopis« u kojem se prikazuje jedna još nenapisana knjiga. Autor priloga je jedan od tadašnjih urednika Vienca, Vjekoslav Klaić, koji izvješćuje kako su se u Hrvatskoj stvorila dva tabora: »[...]jedan brani fonetiku, a drugi etimologiju. U jednom i drugom taboru ima privrženika svih naših političkih stranaka, te se prepirke o fonetici i etimologiji redovito vode u privatnim krugovima, sad umjerenije, sad žešće«. Izuzetak je politički list Hrvatska, koji »prikazuje svojim čitateljima fonetičare kao protivnike hrvatske misli, jezika i narodnje budućnosti«. »Iskreno da kažem«, nastavlja Klaić, »ja bi [sic!] se radovao bio, da se je javio koji etimologičar, pa onako triezno nanizao razloge za etimologiju, a proti fonetici, jer tako bi bar postigao, te ne bi gdje koji fonetičari suviše zagrezli u novotarije; no kad sam čitao ‘razloge’ u Hrvatskoj proti fonetici, postao sam i sam fonetičar, jer sam uvidio, da se etimologički pravopis ne da obraniti – razlozima«. Zato on daje za pravo Vladi koja je, nakon što je »saznala, da gotovo svi učitelji hrvatskoga jezika vape za fonetikom«, naložila »profesoru zagrebačke gimnazije i našem odličnomu suradniku Ivanu Brozu, da napiše nauk o fonetičkom pravopisu i da ga svestrano obrazloži«.

Klaić najavljuje da će Brozova knjiga biti objavljena za oko pol godine te dodaje: »Kako poznam Broza kao kritičkoga i vriednoga radnika, kojemu su auktoritetom i Vuk i Daničić samo onda, ako se njihovo pisanje može potvrditi budi živim jezikom budi istorijom njegovom nadam se, da će njegova knjiga o pravopisu zaista biti prema potrebi i prema istini. Pa kad ta knjiga izadje, e onda naoštrite vi etimologičari svoje pero te razlogom bijte razlog, sve na korist naše liepe hrvaštine. Ako iznesete samo jedan zdravi razlog u prilog etimologije, eto me onda opet s vama, da zatučemo pobratima Broza i sve fonetičare hrvatske« [sva isticanja I. P.].

O fonetičkom (fonološkom) i etimološkom (morfonološkom) pravopisu riječ je i u opširnom prikazu Maretićeva djela Istorija hrvatskoga pravopisa latinskijem slovima koje je Akademija objavila 1889. godine. Prikaz je objavljen također u XXI. godištu i potpisan inicijalima A. M., što nedvosmisleno upućuje na najboljega hrvatskoga grecista Augusta Musića, koji je pripadao užem krugu hrvatskih vukovaca. Na samom početku prikaza Musić naglašava da u vezi s dvojbom fonetički ili etimologički pravopis »ne može više biti sumnje. Fonetički pravopis brane danas svi hrvatski filolozi«. Dodaje da se fonetičkome pravopisu Akademija »nigda nije protivila«, da ga je u svoje knjige pripustila i Matica hrvatska, da mu i novinarstvo »počinje otvarati vrata« te da se i u Bosni »zemaljski jezik« službeno piše njime. Kad se on općenito prihvati, što je po Musićevu sudu pitanje najbližega vremena, »nestat će napokon one mješavine, koja je do sada pod firmom etimologičkoga pravopisa oblik hrvatske literature nagrdjivala«.

Sljedeći prilog, potpisan inicijalom P., objavljen je u XXXII. godištu Vienca i tiče se gramatikā hrvatskoga jezika za srednje škole. Naslovljen je »Stručnjački sud o Divkovićevoj i Maretićevoj slovnici hrvatskoga jezika za srednje škole«. Naime, neposredno prije nego što se gramatički priručnik M. Divkovića pod naslovom Oblici i sintaksa hrvatskoga jezika za srednje škole pojavio u devetom izdanju, »izišla je odredba, da se ima uvesti u srednje škole druga slovnica hrvatskoga jezika, i to Maretićeva, unatoč tomu, što su joj neki stručnjaci s pedagoškog gledišta [...] štošta prigovarali. Te je prigovore sabrao i pregledno nanizao poznati stručnjak g. Jovan Živanović u svojoj paralelnoj ocjeni Maretićeve i Divkovićeve slovnice, što je u povodu najnovijeg izdanja potonje školske knjige izišla u 41. broju ‘Brankova Kola’«. U svom »stručnjačkom sudu« poznati srpski jezikoslovac daje izrazitu prednost Divkovićevoj gramatici tvrdeći »da je Divkovića gramatika od gramatike Maretića udesnija, preglednija, jasnija, lakša kud i kamo za učenike, a na mnogim mjestima i po nauci pravilnija« te preporučuje da ona »i nadalje ostane kao ručna knjiga u hrvatskim gimnazijama«.

Tome Maretića, a vrlo vjerojatno i Matije Divkovića, tiče se i posljednji prilog o kojem će ovdje biti riječi, koji je i najopširniji. Riječ je o prilogu »Maretićeva stilistika«, koji je objavljen u čak sedam nastavaka XXXIII. godišta Vienca. Prilog je potpisan inicijalima M. D., što više nego vjerojatno upućuje na M. Divkovića, koji je u početku djelovao kao predstavnik zagrebačke filološke škole, a kasnije prešao u tabor hrvatskih vukovaca. Taj se prilog dakako odnosi na dio Maretićeve Gramatike hrvatskoga ili srpskoga književnog jezika koji je u prvom izdanju (1899.) objavljen pod naslovom Stilistika. Prikaz je pisan izrazito kritički, moglo bi se čak reći i poprilično nedobronamjerno, što je vrlo vjerojatno imalo veze i s činjenicom da je baš u vrijeme dok je pisan, za srednje škole bila propisana Maretićeva umjesto Divkovićeve gramatike.

Divković nemilosrdno secira Maretićevu Stilistiku po poglavljima i potpoglavljima. Što se tiče »Pristupa u stilistiku«, reagira na Maretićevu tvrdnju da je njegova Stilistika »u našoj književnosti prvi originalni pokus ovakova rada«. Tvrdi da nije mogao naći u čemu je pisac originalan jer je njegova Stilistika u mnogo čemu podudarna s knjižicom Rhetorik für höhere Schulen K.A.J. Hoffmana iz 1873. godine. Prigovara mu također što navodi uglavnom banalne primjere, »pače iz dnevne literature, koja ni u jednoga naroda nije dobra«, a ne navodi primjere iz djela dobrih pisaca, kao i zbog naziva stilistik umjesto stilističar, jer smatra da je stilistik po njemačkom Stilistiker. Prigovara mu napokon i to što u stilistiku nije uvrstio nauk o tropima i figurama smatrajući da on ide u poetiku ili retoriku. U vezi s jedrinom prikazivač kritizira tvrdnju da je svojstvo dobra stila ne uzimati ni manje ni više riječi i rečenica nego što je nužno, pa kao obilježje lošega stila navodi i neke sinonimne sveze od kojih se jedne preporučuju, a druge osuđuju. Divković se pita zašto npr. sveza mio i drag valja, a tup i glup ne valja. Prva bi navodno valjala zato što ju je »uzeo Vuk sasvijem prema duhu narodnog govora, a druga ne valja zato, što iz Vukovih djela (za sada) nema potvrde pisac«.

U potpoglavlju »Logičnost« Maretić tvrdi da nije npr. logičan primjer Vidjeli smo, da Petrović nije Jovanovića udario, nego da treba reći Nijesmo vidjeli, da je Petrović Jovanovića udario. Na to Divković, posve opravdano, primjećuje: »Po prvom obliku Petrović nije krivac, pa će ga sud riješiti, ako su svjedoci vjerodostojni; po drugom obliku može Petrović biti kriv, a i nekriv; t. j. u prvom je slučaju sigurno, da Petrović nije udario Jovanovića, a u drugom može biti, da ga nije udario, ali može biti, da ga je udario, ali mi nijesmo vidjeli«. Kad govori o skladnosti, Maretić kaže da bi neskladno ili trivijalno bilo kad bi se u učenom članku nalazile riječi kao raskokodakati se. Divković primjećuje da neskladno i trivijalno nikako nije isto te da sam izraz trivijalan »nije zgodan, jer se pod njim razumijevaju riječi najprostije vrste, što se inače zove uličnjački, a to pisac ovdje jamačno ne misli«.

Mora se priznati da su Divkovićeve primjedbe, iako mjestimice previše zaoštrene i/ili cjepidlačke, dobrim dijelom utemeljene. Divković je očito za pokušaj diskvalificiranja Maretića odabrao dio njegove Gramatike koji je najpodložniji kritici ne samo od svih dijelova te Gramatike nego i od svih njegovih djela, jer nema sumnje da je problematično i samo Maretićevo određenje stilistike, da uglavnom izostavlja primjere iz beletrističkih djela, a navodi najvećim dijelom banalne, efemerne ili zbog čega drugoga problematične, da se bezrazložno ograničuje samo na prozne tekstove, da učenje o stilskim figurama ne smatra dijelom stilistike, da su i mnoga njegova tumačenja neadekvatna itd.

Zaključno bih naglasio da i ovaj kratki osvrt na prikaze jezikoslovnih djela u časopisu Vienac svjedoči o tome da se u svim njegovim uredništvima itekako vodilo računa o jezikoslovnoj problematici, posebice o aktualnim pitanjima kakva su npr. bila pitanja pravopisa, puristička pitanja, pitanja odnosa između pojedinih filoloških škola, posebice između zagrebačke škole i škole hrvatskih vukovaca, koja je baš u vrijeme objavljivanja priloga na koje se ovdje osvrćem utirala put nadmoćnoj, uvjerljivoj i prilično bahatoj pobjedi. Korisno je, bar povremeno, iščitavati takve priloge jer će svako novo iščitavanje unijeti ponešto novih spoznaja ili uvida u vrlo zamršene odnose na području jezikoslovlja kakvi su uostalom svojstveni ne samo drugoj polovici 19. stoljeća nego i velikom dijelu cjelokupne hrvatske jezikoslovne povijesti.