Henryk Sienkiewicz – recepcija poljske književnosti u Viencu

I posve letimičan pogled na devetnaestostoljetnu domaću periodiku, napose na Vienac, ukazat će na znatno zanimanje za poljsku književnost. Ta činjenica nije samorazumljiva jer hrvatski krajevi s poljskima kroz cijelo 19. stoljeće nemaju osobito razvijenih ni političkih ni kulturnih veza. Treba podsjetiti da na južnoslavenskom prostoru, uz malobrojne iznimke, vlada razmjerno slabo zanimanje za poljske teme tijekom razdoblja poljske državnosti, a drastično raste nakon gubitka državnosti, što je bio slučaj i s recepcijom poljske književnosti u mnogim drugim europskim kulturama. Utoliko istraživanja recepcije bilo kojega znatnije zastupljena poljskoga pisca u hrvatskoj sredini u začetku moraju odgovoriti na pitanje što je geneza evidentna polonofilstva u hrvatskoj književnosti u poetički raznorodnom i politički, i za poljsku i za hrvatsku stranu, vrlo složenom, uglavnom nepovoljnom razdoblju od 1830-ih do početka Prvoga svjetskoga rata.

Jasno je da je prvotni interes za poljsku romantičku književnost zapravo bio reakcija na posljedice diobe Poljske i napose na propast ustanka 1831., u čemu se može vidjeti svojevrsna solidarnost male kulture prema politički slaboj a književno velikoj poljskoj kulturi. Poznato je iz poljskih izvora, ponajviše iako ne i najpotpunije iz Mickiewiczevih predavanja u Parizu 1840.-44., da su Poljaci svjesni književnoga ugleda koji uživaju među južnim Slavenima, no isto je tako nužno upozoriti da koncepcija slavenske uzajamnosti najtanji svoj krak ima upravo među Poljacima, koji rješenje, i političko i kulturološko, ne vide izvan svojega etničkog obzora niti su književno upućeni na druge slavenske književnosti u smislu poetičke ili svjetonazorske metonimičnosti, što pak jest bilo svojstveno hrvatskoj književnosti. To su temeljne teze koje treba iznijeti ako se zapitamo otkud toliko prijevoda i osvrta na poljsku književnost u hrvatskoj periodici.

Činjenice upućuju na to da je takav izbor bio promišljen i da je imao bitna obilježja svjesne gradnje književnoga kanona, pri čemu polonofilstvo nije površno zanimanje za poljsku situaciju ili za neke poljske autore nego svjesnost da je kanon poljske književnosti u tom trenutku nadvisio europski prosjek i da se stoga za njim valja povoditi jer je ovjeren kao zajedničko dostignuće europske kulture. Važno je stoga istaknuti da zanimanje za Henryka Sienkiewicza nije plod osobnih simpatija dijela uredništva Vienca, iako zacijelo dio sitnijih bilježaka i osvrta, ima ih oko 40, može biti tumačen kao sporadično informiranje o piscu koji je tada već bio stekao europsku slavu. Međutim, kao što u prvoj fazi bitnoj za hrvatsko-poljske književne veze kružok oko Gaja ima odsudnu ulogu u zaokretu prema romantičkom poetičkom modelu po uzoru na Mickiewicza, koji je nasljedovan i ideološki, Sienkiewicz postaje svojevrsna paneuropska metonimija slavenske osjećajnosti, a to mu ne uspijeva publicističkim radom nego povijesnim romanima.

Valja spomenuti da u prvoj polovici 19. stoljeća s hrvatske strane vlada zanimanje samo za poljske lirske, izrijekom romantičke, poetike. Prvi pak poljski prozaik koji je naišao na odjek u nas bio je za tadašnje prilike vrlo popularan Józef Ignacy Kraszewski (prvi je spomen o njemu već u Danici 1840., prvi kratki prijevod, novela Tatari na svadbi 1846., također u Danici, a prvi je prijevod u Viencu 1874. novela Velikaši u gradu, prevoditelja Aleksandra Tomića; u Viencu ga je 1883. i 1886. prevodio i Ivan Broz). No, prvi je prevedeni roman Pan Podstoli Ignacyja Krasickoga, koji je preveo Adolfo Veber Tkalčević 1848., makar je razmjerno sporno je li riječ o romanu, budući da je posrijedi prosvjetiteljski autor koji nema tu vrstu genološke svijesti. Bio je to prvi poljski prijevod s kojim se susreo Julije Benešić te je, potaknut Tkalčevićevim rješenjima, počeo učiti poljski jezik. Inače su prijevodi proze s poljskoga bili razmjerno podzastupljeni sve do pojave Sienkiewicza, a jamačno je najveći prevoditeljski pothvat u prvoj polovici 19. stoljeća bio Vrazov prijevod drugog dijela Dušnoga dana u Kolu 1850. godine.

Još jednu recepcijsku okolnost treba istaknuti kao osobito karakterističnu za razdoblje nakon 1880. godine: naši se urednici periodika služe poljskim tiskovinama i razmjerno agilno prenose književne vijesti te je moguće ustanoviti da su konzultirali listove Gazeta Polska, Gazeta Lwowska, Gazeta Krakowska, dok se Vraz služio proruskim listom Dennica-Jutrzenka. Ta se okolnost nerijetko previđa kad je posrijedi recepcija kanonskih autora kakav je Sienkiewicz nakon 1888., kad je izašao Pan Wołodyjowski, zadnji dio njegove Trilogije.

Već je dobro poznato da se Sienkiewiczevo ime spominje u nas prvi put u nepotpisanu prilogu u Viencu, u članku kojemu je tema Eliza Orzeszkowa, koja je predstavljena kao najistaknutije ime poljskoga pozitivizma. Od prve prevedene novele, Iz uspomena poznanjskog učitelja, Sienkiewicz je sustavno prevođen, gotovo u sinkroniji s izvornim izdanjima. Zaokret u Sienkiewiczevu stvaralaštvu od pozitivističkoga feljtonizma prema povijesnom romanu, koji je pronosio idejnost što će u naraštaju oko 1890. biti prepoznata kao nedvojbena neoromantička odlika, podijelila je i hrvatsku javnost i stajališta hrvatskih prevoditelja i kritičara: realistička struja više je cijenila putopise i feljtone dok je konzervativna struja s ushitom primila povijesne romane te se i tu ogleda poznati unutrašnji paradoks naše i srednjoeuropske moderne, uopće vezan za antimodernizam kao esencijalnu sastavnicu modernizma. Tako u nas Trilogiju promoviraju tzv. stari, jer je tumače u ključu predšenoinskoga pripovijedanja koje ima prosvjetiteljsku, narodnosnu i državotvornu zadaću.

Poznato je da je u sjedištu »starih« u Društvu hrvatskih književnika 27. siječnja 1901. priređena svečana akademija u povodu piščeve 25. obljetnice rada, o čemu su izvijestili Obzor i Vienac (J. Hranilović, Proslava Sienkiewiczeva jubileja). Središnje je predavanje održao Harambašić, kao glavni piščev prevoditelj, istaknuvši njegovo djelo kao dokaz protiv naturalizma i ostalih »modernističkih zabluda«. Posebnu pozornost zaslužuju Harambašićeve teze o Sienkiewiczu jer svjedoče o očekivanjima od romana, barem u krugu tzv. starih. Te se teze malo razlikuju od predmodernih prosvjetitelja (rodoljublje, kršćanska vjera, pravica, narodni duh), ali zapravo nisu znak da se poetički ništa nije mijenjalo, nego da se realpolitički malo toga promijenilo. Naravno, bez sumnje, Harambašićev je ton pretjerano apologetski, makar je bila riječ o autoru koji će uskoro dobiti Nobelovu nagradu. No već je ideja obilježavanja Sienkiewiczeve obljetnice sadržavala usmjerenost na utilitarnu, rodoljubnu i društvenopolitičku perspektivu u recepciji njegova djela.

Prvi je spomen Sienkiewicza u Viencu u broju 8. iz 1886. godine, kada uredništvo kratko obavještava da je objavljena Trilogija. Vrlo brzo nakon toga, već u broju 14. donosi se piščeva fotografija, spominje njegov pripovjedački i publicistički rad te se ponovo kratko osvrće na Trilogiju. Jasno je dakle da se prvi napisi o Sienkiewiczu javljaju u doba kad je već bio poznat i priznat kao autor povijesnih romana i kad je glas o njemu odavna izašao izvan granica poljskih krajeva. Treba uzeti u obzir da je ne samo u hrvatskim nego primjerice i u češkim i srpskim periodicima između 1897. i 1903. godine znatan dio raznorodnih napisa i komentara o Sienkiewiczu, uglavnom dokumentarne vrijednosti, zacijelo preuzetih pa prerađenih iz poljskih periodika, i najviše ih je posve općenitoga ili prigodnoga karaktera. Ima u tim prilozima i niz biografskih netočnosti, a sud o Sienkiewiczevu djelu uglavnom je proizvoljan i neargumentiran.

Presjek općih mjesta i kritičkih stajališta o Sienkiewiczu, barem u našoj kritici i novinstvu, donosi predgovor Ivana Gostiše u izdanju Pripoviesti (MH, Zagreb 1898.), što se približno može smatrati sukusom stajališta i razinom dubine uvida koji naša sredina tada ima o Sienkiewiczu. Status Sienkiewiczev ponajbolje ilustrira citat iz članka Branka Vodnika objavljenoga u Savremeniku 1906. godine, u kojemu se, komentirajući prijevod pripovijetke Bartekzwycięzca (Bartek pobeditelj) Frana Kučinića, konstatira: »Nama su djela velikog poljačkog pisca u hrvatskom prijevodu dobro poznata, dapače možda koji hrvatski list ne bi mogao ni da izlazi, da se Sjenkjevič nije rodio«. Kritički i prigodni napisi u periodicima u razdoblju piščeva života ne objašnjavaju posve točno, a katkad i dezinformiraju, genezu njegove popularnosti. Moguća su stoga, u pomnijem pristupu, barem tri smjera u istraživanju recepcije Sienkiewicza s pomoću Vienca i općenito periodike: najprije se može utvrditi što je i kako prevođeno, kakvi su kritički napisi te kakav je možebitno bio odjek u širem čitateljstvu.

Sienkiewicz je počeo pisati razmjerno kasno, 1873., u varšavskoj Gazeti Polskoj: »Sladunjavo zaluđivanje naroda šarenim slikama iz bujne prošlosti u lažnim okvirima« – tako Benešić sažima sud o Sienkiewiczevu povijesnom romanu Ognjem i mačem, u doba kad je povijesni roman kao žanr, mislilo se, gubio primat nakon duga razdoblja dominacije Waltera Scotta i njegovih nasljedovatelja širom Europe te u Poljskoj s Józefom Ignacyjem Kraszewskim. Plemićka prošlost i vojnička junaštva idealan su pripovjedni okvir za razne, kako ih naziva Benešić, »Sancha Panze i Falstaffe«, razne tipove junaka i kukavica, zaljubljenika i intriganata, sve redom tipske figure pseudopovijesnoga žanra. Posve je zasebna i vrlo složena tema recepcija Sienkiewiczevih povijesnih romana među poljskim suvremenicima, napose u dijelu kritike koji je gradio pokret Mlade Poljske. Njegovo pripovijedanje i nije moglo biti recipirano drukčije nego kao lažne slike iz prošlosti koje odvraćaju narod od ozbiljnosti aktualnoga društvenog trenutka.

Sienkiewiczevi povijesni romani nose tipska obilježja proze na razmeđu realizma i modernizma, pa i negativna, poput tendencioznosti u fabuli i plošnosti u karakterizaciji, koja je najvidljivija u tzv. rimskom romanu Quo vadis, u kojemu su likovi i pasivni i dekadentni, što je rani znak modernističkoga zaokreta, i plakatni u svojoj idejnosti, što je odlika pseudopovijesnoga žanra. Slabosti u pripovjednom izražavanju unutrašnjih stanja likova opće su mjesto u kritici o Sienkiewiczu, a gotovo da nema romana ni u hrvatskome realizmu koji nema barem djelomično tu manjkavost. Između Trilogije i Quo vadisa Sienkiewicz je napisao dva romana iz suvremenosti (Bez dogme, 1891. i Obitelj Połanieckich, 1895.), kojima se jasnije uključuje u modernističku romanesknu paradigmu. I u Quo vadisu, osobito u opisima ozračja, ima odlika dekadencije, osjećaja nepripadanja i suvišnosti, koje tipski ne bismo očekivali u deskripciji rane, borbene etape kršćansko-rimskih odnosa, barem ne onako kako ih se, možda i stereotipno, čuva u zapadnom kulturnom sjećanju. Henryk Sienkiewicz ih pak umata u egzistencijalnu rezignaciju svojega stoljeća, dajući tako povijesnom romanu možda i najtipičnije obilježje s kraja 19. stoljeća.