Glazbene kritike u Viencu

Časopis Vienac je neiscprna riznica bogatstava hrvatske književnosti i neiscrpno vrelo podataka i spoznaja o hrvatskoj kulturi i hrvatskoj umjetničkoj praksi vremena o kojemu su marni pisci različitih struka i s različitih područja duhovnih djelatnosti ostavili svjedočanstva. Kao muzikologinja i glazbena publicistkinja, dakle prvenstveno za umjetnost zvukovlja zaniteresirana, pokušala sam u arhiviranim godištima, od utemeljenja prvog broja objavljenog 1869. do 24. broja objavljenog 1903. godine, pronaći tekstove s glazbenom tematikom.

Vienac, časopis koji je pokrenula Matica ilirska 1869. godine s podnaslovom »zabavi i pouci«, bio je prvenstveno posvećen književnim temama, predstavljao je prema tome tribinu književnog stvaralaštva. O tome svjedoče imena uglednika koji su bili prvi urednici Vienca, a poznato je da je »zlatno razdoblje« lista u njegovim prvim godinama nastupilo imenovanjem Augusta Šenoe 13. prosinca 1874. za urednika. U kojoj je mjeri glazba kao umjetnost u fokusu zanimanja književnika općenito ne bih u ovoj prigodi prosuđivala. Svakako međutim valja podsjetiti da je glazba u razdoblju ilirizma imala itekako važnu ulogu, pa i prva je hrvatska opera čedo vremena zauzetog željom i naporima oko izgradnje hrvatske kulture i općeg osvješćivanja o nacionalnom kulturnom identitetu. Vatroslav Lisinski skladao je svoju prvu operu Ljubav i zloba u prvoj polovici 19. stoljeća i ona je bila praizvedena 1846. godine u naponu probuđene nacionalne svijesti. Dakako da je o glazbenim događanjima, kao i o svim drugim za hrvatski narod važnim temama, bilo neophodno pisati u postojećem tisku, a kako je to bilo vrijeme u kojemu je hrvatski jezik stekao pravo javnosti ‒ javljaju se u glasilima na nacionalnom jeziku i napisi o glazbi.

Iako o tim prvim počecima pisanja o glazbenim temama nije moguće govoriti kao o »glazbenoj kritici« na način na koji tu vrstu pisanog praćenja glazbenih događanja i skladateljskog rada shvaćamo danas, ipak je moguće pratiti pojavljivanje tekstova i to s jedne strane informacija o nekom održanom glazbenom događaju, a s druge strane zapisa čija je namjera bila upućivati prvenstveno skladatelje u potrebe bavljenja narodnom glazbom kao glavnim izvorom nadahnuća, želi se hrvatsku umjetničku tvorbu usmjeriti u željenom, dakle nacionalnom smjeru.

Nakon događaja 1848. godine s raspuštanjem Hrvatskog sabora i uvođenjem Bachovog apsolutizma, što je za ilirce značilo poraz njihovih ideja te prisilno gašenje njihovih nastojanja, jednako za one posvećene riječi kao sredstvu izražavanja, dakle za pisce i pjesnike, kao i za one koji su glazbom budili nacionalne osjećaje i svijest, bilo je neophodno pričekati neke povoljnije vjetrove koji će ponovno dati zamah krilima stvaralaštva s jasnim pa onda i javnim iznošenjem ideja, težnji i nastojanja oko stvaranja umjetničkih djela s hrvatskim predznakom, a onda i kritičkog promišljanja recepcije i percepcije nacionalnog umjetničkog stvaralaštva, dakako na svim područjima umjetničkog djelovanja. Glazbenoj kritici kao kulturnom fenomenu u okvirima hrvatske muzikologije posvetila se ponajviše muzikologinja Sanja Majer-Bobetko. Ona je na temu »Hrvatska glazbena kritika na standardnom jeziku između dvaju svjetskih ratova«, a pod mentorstvom akademika Ante Stamaća, doktorirala na Odjelu na filofogiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu 1991. godine, a nešto skraćenu verziju te doktorske dizertacije je Hrvatsko muzikološko društvo pod naslovom Glazbena kritika na hrvatskom jeziku između dvaju svjetskih ratova objavilo 1994. godine. Kako s kolegicom Majer-Bobetko pripadam prvoj generaciji studenata Muzikologije na Muzičkoj akademiji Sveučilišta u Zagrebu, budući da je Odjel za muzikologiju utemeljen i započeo radom 1970. godine, u promišljanju teme o glazbenoj kritici u Viencu, budući da se osobno glazbenom kritikom bavim od 1972. godine, navodim opis o glazbenom kritičaru koji je dao ugledni njemački filozof, sociolog, psiholog pa i skladatelj Theodor Wiesengrund Adorno, autoritet na čije se misli o glazbi rado oslanjaju mnogi kada govore ili pišu o glazbenim temama: »Kvalifikacija muzičkog kritičara ostaje iracionalna. Većinom je dovoljan izolirani žurnalistički talent, za pisanje, uz verziranost i poneki neuništeni interes za muziku: bitni faktor, nadležnost i mjerodavnost jednog kompozitora, sposobnost da se unutarnje oblikovanje tvorevine razumije i procijeni, to se već i stoga ne traži jer nedostaju oni koji bi i samu tu sposobnost mogli prosuditi – kritičari kritičara«.

Istraživanje glazbene kritike u Viencu shvaćam dakle dvojako. S jedne strane, krenula sam u potragu za napisima u izdanjima lista koji se odnose na glazbu u najširem smislu, a s druge strane, kao glazbena kritičarka, uzimam si slobodu upravo pristupa koji je svojevrsna »kritika kritičara«. Naime, u godištima od prvog broja Vienca, a prvi je broj predstavljen zagrebačkoj, dakle i hrvatskoj javnosti 23. siječnja 1869. godine, pa do posljednjeg 24. broja 35. godišta koji je objavljen 1903. godine (kada je časopis prestao izlaziti), o glazbenim je temama moguće naći tekstove gotovo jedino u rubrici nazvanoj »Listak« koja je bila na kraju broja, a izlazila su 52 ili ponekad 53 broja godišnje. Rubrika je obuhvaćala različite vijesti s najrazličitih stvaralačkih područja.

Pa ipak, napise o glazbi objavljivane u rubrici »Listak« gotovo da nije moguće definirati kao glazbene kritike budući da su to bile anonimne, dakle autorski nepotpisane i vrlo lapidarno sročene vijesti o glazbenim temama. Primjerice, vijest je bila tek podatak da je održan neki koncert ili operna predstava, da je neki hrvatski ugledni solist gostovao u inozemstvu, da je izvedena neka nova opera hrvatskog skladatelja, da je obljetnica nekog hrvatskog skladatelja (spominju se Ferdo Livadić, Vatroslav Lisinski i 25. obljetnica umjetničkog djelovanja Ivana pl. Zajca 1880. godine), ili pak vijest o nekoj novoj operi stranog skladatelja, bilo da je izvedba bila u Zagrebu ili pak u Beču ili Beogradu. Naime, vijesti se objavljivalo i o nekim glazbenim događanjima izvan Zagreba, primjerice u već spomenutim Beču i Beogradu, a ponekad i u Novom Sadu.

Od imena glazbenih stručnjaka koji se imenom javljaju kao autori tekstova najugledniji je svakako Franjo Ksaver Kuhač (Franz Xaver Koch), hrvatski glazbeni pisac i povjesničar, melograf, folklorist, etnomuzikolog i skladatelj, a uz njega i Vjenceslav Novak, hrvatski književnik, glazbeni pisac, pedagog, teoretičar i skladatelj prvenstveno poznat kao predstavnik hrvatskoga književnog realizma. Za Novaka je manje poznato da je bio i stručno osposobljen za pisanje o glazbenim temama, budući da je glazbu studirao na Praškom konzervatoriju, te ondje stekao zvanje orguljaša i stručnog nastavnika glazbe.

Od Kuhačevih je tekstova svakako osobito zanimljiv napis naslovljen Muzikologija, objavljen 1886. godine u dva nastavka. Time je, uz ostale brojne napise i publikacije, Kuhač upisan kao najistaknutiji hrvatski znanstvenik na području glazbe u drugoj polovici 19. stoljeća, a općenito je utvrđena važnost njegovih znanstvenih rezultata i s pravom ga se smatra jedinstvenom pojavom među glazbenim piscima u Hrvatskoj i začetnikom hrvatske etnomuzikologije i glazbene historiografije.

Sanja Majer-Bobetko navodi i ostale publikacije u kojima su objavljivali Kuhač i Novak. Međutim, kada je riječ o Viencu do sada nije bilo registrirano ime dr. Vladimira Čačića, autora koji je pisao u zadnjim godinama prve serije izdanja Vienca, dakle 1902. i 1903. godine, i to objavljujući kratka izvješća o održanim koncertima u kojima je navodio tek imena izvođača i djela na programu, te mjesto koncerta. Koncerti su najčešće održavani u Hrvatskom glazbenom zavodu i u Sokolskoj dvorani, ali Čačićevi napisi nisu donosili kritičke osvrte na djela na programu kao ni u odnosu na izvedbe.

U brojevima Vienca iz 1903. godine nalazi se i nekoliko napisa s potpisom A. G. Matoša, ali nije riječ o relevantnijim kritičkim tekstovima. Kako je poznato da je kao učenik Matoš pjevao u dječjem zboru u crkvi sv. Katarine i polazio Školu HGZ-a gdje je naučio svirati violončelo, njegovo je zanimanje za glazbu dokumentirano, a Sanja Majer-Bobetko opisuje ga »kao izraziti kritičarski talent koji je svojim djelima najbolje dokazao svoj stav da se kritičari, kao i umjetnici, rađaju«.

Tek će u drugoj seriji izlaženja Vienca od 1923. do 1928. godine situacija s tekstovima koje je moguće nazvati glazbenim kritikama uznapredovati. Tada se pojavljuju brojnija autorska imena, a po stručnoj obrazovanosti glazbenom će se kritikom baviti uglavnom skladatelji, što je osiguralo veću vjerodostojnost i profesionalniji pristup pisanju o glazbi (Božidar Širola, Marko Tajčević, Kazimir Krenedić, Josip Canić i Nikola Polić).