Gjuro Stjepan Deželić – urednik prvoga godišta Vienca

Gjuro Stjepan Deželić, javni djelatnik, pisac i publicist, rođen je 25. ožujka 1838. u Ivanić-Gradu, a umro u Zagrebu 28. listopada 1907. Veći dio svojega života bio je gradski senator u Zagrebu, a 1906. je imenovan njegovim »začasnim građaninom«. Hrvatski vatrogasci štuju ga kao »oca i preporoditelja hrvatskog vatrogastva«. Nakon njegove smrti A. G. Matoš je napisao da je bio »popularan kao toranj Sv. Marka«, te da »po njemu treba da se nazove najljepši zagrebački trg ili ulica«, što je i ostvareno iste godine 1908. kad je ulica na početku koje je kasnije postavljen spomenik, dobila ime »Prilaz Gjure Deželića«. (Opsežan prikaz Deželićeva života objavljen je 2013. u časopisu Gazophylacium pod naslovom »Gjuro Stjepan Deželić – kronika života, Hrvatski rodoljub nakon Hrvatskoga narodnoga preporoda«, a isti tekst ponovno je objavljen 2015. u prigodnoj monografiji Hrvatske vatrogasne zajednice naslovljenoj Gjuro Stjepan Deželić – otac hrvatskog vatrogastva.)

Na početku Deželićeva gimnazijskog školovanja u Zagrebu (u svojstvu pitomca Nadbiskupskog orfanotrofija) u Hrvatskoj jača Bachov apsolutizam. Velika većina hrvatskih srednjoškolaca pružala je tome snažan otpor, čemu se i on aktivno pridružio. U orfanotrofiju je već 1854. utemeljio »Družtvo mladih rodoljuba nadbiskupskoga sirotišta«. U toj ustanovi 1855. pokreće i uređuje list Zora, a 1856. i list Smilje. Nastavio je školovanje u zagrebačkom Nadbiskupskom bogoslovnom sjemeništu u kojemu je postojao Zbor duhovne mladeži zagrebačke. U tom Zboru Deželić je obavljao dužnosti tajnika i knjižničara, a zatim i predsjednika. Osim pisanja vlastitih literarnih djela i prijevoda, nastojao je i kod svojih kolega sjemeništaraca pobuditi ljubav prema pisanju te je mnoge uspio potaknuti na literarni rad. Baveći se publicistikom, bio je u kontaktu s mnogim sudionicima ilirskog pokreta, kao što su I. Kukuljević Sakcinski, Lj. Vukotinović, M. Bogović i I. Filipović, a poseban dojam na njega ostavilo je upoznavanje s Ljudevitom Gajem.

Kako je bio u kontaktu s tiskarom Dragutinom (Karlom) Albrechtom, on ga je 1861. godine nagovorio da tiska »kalendar za hrvatski narod«. Tako se rodio Dragoljub – Hrvatski kalendar za godinu 1862. Prvo godište izašlo je bez imena urednika, no naišlo je na dobar prijem kod čitalaca. Deželić je nastavio s izdavanjem Dragoljuba sve do svoje smrti (prekid je bio jedino 1867. i 1868., kad ga je pretvorio u književni tjednik). Svako godište Dragoljuba je uz kalendarski dio imalo i »Književni dar«, u kojemu su se objavljivali beletristički, povijesni i poučni sadržaji. Većem dijelu tih tekstova autor je bio sam Deželić, ali su svoje priloge objavljivali i poznatiji hrvatski književnici onoga vremena.

Krajem 1861. Deželić je uvidio da svećenički poziv nije za njega te da se želi posvetiti javnom djelovanju. Nakon što je napustio sjemenište već 1. listopada 1862. godine Gaj ga imenuje urednikom Narodnih novina, što ostaje do 11. siječnja 1864. Od početka 1863. bit će i glavni Gajev suradnik u uređivanju obnovljene Danice ilirske. Sa suradnicima J. Praussom, D. Demetrom, Š. Dimitrovićem, I. Macunom i I. Šahom Danicu će uređivati do broja 18. godine 1864. Početkom 1864. angažirali su ga prvaci Samostalne narodne stranke da preuzme izdavanje novog dnevnika koji je osnovao I. Kukuljević Sakcinski. Posredovanjem Lj. Vukotinovića Deželić je preuzeo uređivanje i izmislio ime novinama – Domobran. One će prestati izlaziti 31. ožujka 1866. godine.

Kad je 4. ožujka 1866. osnovana Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, otvorilo se pitanje njezina povezivanja s Maticom. Na Matičinoj skupštini 25. travnja iste godine većina njenih članova bila je »za stapanje obje ustanove da se sile ne dijele već da se u Akademiji usredotoče«. Potom je izabran Odbor Jugoslavenske akademije za Matičine poslove koji je polovinom prosinca 1868. odlučio »da se izdaje o trošku Matice ilirske kao izdavateljice nov beletristički časopis Vienac«.

Književni tjednik Dragoljub približio se krajem 1868. drugoj godini svojeg izlaženja, a urednik Deželić već je u 50. prosinačkom broju pozvao čitatelje da produže pretplatu »za treći tečaj, za godinu 1869.« No iznenada, u sljedećem 51. broju objavljeno je da će umjesto Dragoljuba početi izlaziti novi list – Vienac. Tom će listu Deželić biti urednik, a izdavat će ga Matica ilirska. Bio je to rezultat odluke Odbora Jugoslavenske akademije za Matičine poslove od polovine prosinca 1868. da se u Hrvatskoj pokrene »nov beletristički časopis«. Deželić je naglasio da je stupio u dogovor s Maticom jer je »uvjeren da bi se narodu mogao dati veći i bolji književni list od ovoga moga Dragoljuba – dakako uz sredstva kojih u mene nema«. S obzirom na činjenicu da je Gjuro Deželić još od studentskih dana postao poznat kao agilan i sposoban urednik književnih listova u nas, postaje jasno zašto su ga Jugoslavenska akademija i Matica ilirska uspjele pridobiti za prvog urednika svojega Vienca.

I tako je Deželić kao nakladnik i urednik Dragoljuba 20. prosinca 1868. potpisao ugovor s Odborom Jugoslavenske akademije za Matičine poslove koji su zastupali predsjednik akademije dr. F. Rački i tajnik akademije Gj. Daničić (dokumenti o tome pohranjeni su u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu, signatura fonda: HR-HDA-1964, Obitelj Deželić). Međutim, odmah te prve godine izlaženja Vienca dogodilo se da su »gospoda odbornici« zapravo uređivali Vienac mimo njegova odgovornog urednika, umjesto da se bave onim što je bilo predviđeno ugovorom – recenziranjem (»razsudbom«). »Gospoda odbornici« uvrštavali su svoje vlastite pjesme, pripovijesti i članke mimo onih koje su drugi autori izvan njihova uskog kruga slali uredništvu, a posebno je bilo uočljivo da su već nakon nekoliko mjeseci svoju recenzentsku ulogu (koju zapravo nisu ni obavljali) prenijeli na Ivana Perkovca, koji je na taj način nevidljiv javnosti faktički samostalno uređivao list.

Statistički dokaz o djelovanju »gospode odbornika« na čelu s Perkovcem objavio je Gjurin unuk dr. Velimir Deželić ml. (u svojem memoarskom djelu Kakvi smo bili? Zapisi mojoj unučadi – Život zagrebačke obitelji od 1827. do 1953.), koji je ustanovio da su u prvom godištu Vienca odbornici objavili 68 tekstova, od čega Trnski 28 pjesama (vlastitih 21 i prevedenih 7) i 8 pripovijesti (vlastitih 6 i prevedenih 2), Dežman 3 vlastite pjesme, 1 izvornu pripovijest, te 10 poučnih članaka, Perkovac 3 vlastite pjesme i 8 poučnih članaka, te Marković 3 izvorne pjesme i 2 izvorne pripovijesti (pripovijesti i poučni članci nastavljali su se kroz više brojeva, npr. jedna Dežmanova pripovijest kroz 17 brojeva, a poučni članci po 10 nastavaka). Od ostalih pisaca objavljeno je samo 13 tekstova, od čega Šenoine 4 pjesme (vlastite 3 i prevedena 1), Preradovićeve 4 pjesme (vlastite 2 i prevedene 2), Jurkovićeve 2 vlastite pripovijesti te Zaharove 2 pjesme.

Deželić je dugo trpio, ali se čaša žuči ispunila pa i prelila u drugoj polovini svibnja 1869. Izbila je afera s nespominjanjem zasluga Lj. Vukotinovića u izdavanju knjige Flora croatica napisane zajedno s J. Schlosserom. Urednik Deželić je za objavu u 17. broju Vienca pripremio tekst »Jugoslavenskom akademijom izdana, izađe ovih dana na svjetlo ‘Flora croatica[...]’.« Uz taj tekst napisao je nekoliko pohvalnih riječi o autorima, koliko mu je to dopuštao maleni prostor, a posebno je napomenuo da je knjiga pisana latinski »kao što su ovakva djela obično pisana i drugdje i moći će se njome služiti i strani učeni svijet, a mi se tome srdačno radujemo«. No iz gotovog sloga za tisak, iz tiskarskog stroja, netko je dao izvaditi Deželićevu objavu knjige Flora croatica i umetnuo posve drugačiji slog, omalovažavajući Vukotinovića kao da je sav rad i trud djelo dr. Schlossera. Doslovno je objavljeno: »Dr. C. Schlosser poznat je i u inozemstvu kao vrstan botanik, zato smo uvjereni da je ovim djelom njegova truda od trideset i više godina, ova čest prirode naše domovine temeljito ispitana«. Ispostavilo se da je to učinio odbornik Ivan Perkovac (po svemu sudeći iz političkih razloga, budući da je Vukotinović pripadao Samostalnoj narodnoj stranci, a Perkovac Narodno-liberalnoj stranci).

Nakon što se Deželić pismima potužio Račkome, vjerujući možda da bi mu on mogao biti sklon, ovaj mu je 5. rujna 1869. poslao kratki dopis kojim mu javlja da po zaključku »odbora upravljujućega matičinimi poslovi« od 1. listopada 1869. prestaje biti urednikom Vienca. Pismo dr. Račkog bilo je pravno neodrživ akt, jer Deželić nije imenovan odgovornim urednikom Vienca od strane navedenog odbora, već je to određeno ugovorno. Istovremeno Rački se, kako je to u svojem navedenom memoarskom djelu ispravno komentirao Gjurin unuk V. Deželić ml., u toj prilici ponašao kao »samodržac JAZU«, izdavši rješenje u njezino ime »sam samcat, premda po Akademijinim pravilima svaki službeni spis uz predsjednika supotpisuje tajnik odnosno njegov zamjenik«. Kako Rački i njegov odbor nisu htjeli popustiti, Deželić je bio prisiljen pokrenuti sudski spor koji je riješen u njegovu korist. Sudu je izjavio da nudi raskid ugovora od 20. prosinca 1868. i da ne traži odštetu, već ugovorenu tromjesečnu uredničku plaću do kraja 1869. godine.

Nakon što je Deželić putem suda dobio zadovoljštinu, Rački je na čelu Akademičkog odbora za Matičine poslove bio prisiljen na popuštanje i Deželić je ostao deklarirani urednik do kraja prvoga godišta Vienca. Kad se danas razmatraju detalji ove afere, nije moguće previdjeti činjenicu da ona ima i svoj politički aspekt. Naime, Deželić je još kao bogoslov prijateljevao s istaknutim ilircima koji su kasnije osnovali Samostalnu narodnu stranku, te pokrenuli stranački list Domobran kojemu je on bio urednik, a JAZU je preko svojih istaknutih redovitih članova, uključujući i Račkoga i Perkovca, bila u vezi s Narodno-liberalnom strankom, kojoj je stranački list bio Pozor, a uređivao ga je Perkovac. Nadalje, treba uzeti u obzir da je Vienac honorirao svoje autore, i to bolje nego drugi listovi onoga doba. Zato ne čudi da su odbornici željeli prigrabiti što više honorara, što su bili i zreli uvjeti za nastanak uske klike povlaštenih.

Gjuro Deželić je s Maticom ostao godinama u vezi kao odbornik u njenom Gospodarskom odboru, što je i dovelo do toga da bude proglašen njenim začasnim članom. Kad je u kolovozu 1906. svečano obilježena 50. obljetnica njegova književnog i javnog rada među mnogobrojnim čestitkama bila je i ona koju su uputili u ime Matice hrvatske tadašnji predsjednik dr. Gjuro Arnold i tajnik dr. A. Radić koji su se sjetili njegovog nastojanja da Matica dobije svoje sjedište na doličnom mjestu u glavnom gradu Hrvatske – Palaču Matice hrvatske.

S Viencem prestaje Deželićev angažman profesionalnog urednika novina ili časopisa. Ponovno će se vratiti uređivanju svojeg kalendara Dragoljuba, ali sada kao osoba sa stalnom službom gradskoga senatora. Izdavanje toga godišnjaka s obveznim »Književnim darom« osiguralo mu je nastavak bavljenja publicističkom djelatnošću »u slobodno vrijeme«, ali s ciljem koji si je zadao još kao mladić: da služi napretku i koristi hrvatskoga naroda.