Drukčiji pogledi na ljude i zbivanja

Zoran Jurišić nositelj je kulturnih zbivanja u Ogranku Matice hrvatske u Podstrani, novinar i urednik Podstranske revije, zaslužni organizator pjesničkih susreta Dobrojutro more, ali i potvrđeni pjesnik i književnik, o čemu svjedoče četiri koherentne pjesničke zbirke: Lađa bez kormila (2000.), Nebo je moja domovina (2004.), Sijač na poljima snova (2005.), Pjesni od suza skovane (2014.) te pjesnički izbor iz 2014. godine. Jurišić se potvrdio i novim uradcima, dvama povijesnim, društvenim romanima Knjiga od očaja, koji se svojom strukturom približava romanu rijeci, a Perunova djeca romanu lika. Romani sadrže više od pedeset autorskih araka, a sam autor već najavljuje trilogiju, vjerojatno i tetralogiju.

Jurišićev romaneskni prvijenac Knjiga od očaja, otisnut na gotovo 500 stranica, sukcesivno prikazuje povijesna zbivanja i politička previranja od kraja prvog desetljeća 20. stoljeća do ratnih previranja četrdeset i treće u Podbrdici (u nazivu naseljena mjesta lako je prepoznati Podstranu), također i u okolnim priobalnim mjestima podno Peruna, Mosora i Kozjaka, ali i zbivanjima vezanim uz sudionike u Slavoniji i Bosni. Središnji protagonist romana je Fabjan Brajić, sudionik Solunske fronte, koji je vrlo rano spoznao bit četničkoga pokreta u kojem se protiv svoje volje zatekao, ali se ubrzo, i prije povratka u rodnu Podbrdicu, osvijestio. Sve svoje snage i životno iskustvo usmjerio je opiranju orjunaškom pokretu, najstarijoj fašističkoj organizaciji u Europi, ojačaloj i u splitskoj sredini, koju su izdašno pomagale vojska i policija nove državne tvorevine.

U stoljetni malomišćanski mir orjunaši su unijeli sukobe, podvale i obračune, noćna razbojstva i ubojstva radićevaca u pol bijela dana. Skupine žandara, batinaša i žbira stizale su na dvoprezima i u jurišima palicama mlatili i čizmama gazili koga su dohvatili. Među žandarima često bi akcijama predvodili Berislav Anđelinović i Valentin Žic. Tako je u Kaštel Lukšiću smrtno nastradao 15-godišnji Ante, sin Fabjanova pašanca Lovre i Viktorije, sestre njegove žene Ruže. Njegova je krivnja bila u tome što je na Cvjetnicu, poslije blagdanske svete mise, izišao iz crkve. Osim Ante nastradao je i jedan 17-godišnji mladić, zapravo zadobio je trajnu invalidnost. U novinskom izviješću mladići su prikazani žrtvama nemira dviju građanskih skupina, o čemu nije moglo biti riječi. Antin otac Lovre nedugo poslije osvetio se Valentinu Žicu, zarinuo mu je nož u trbuh kad je u gužvi čekao ukrcaj na brod.

U romanu prvijencu odjeknula su sva važnija zbivanja, pucnji i prolivena krv u beogradskoj skupštini; potom događaji kojima su brodom u Split na odru dovezli kralja Aleksandra, čijim sjenama se pošla pokloniti i skupina Podbrdičana, a neki od njih otpratili su ga vlakom u Beograd. U romanesknu strukturu pisac je utkao i svjedočenja preživjelih sudionika koje je upoznao, marljivo ih snimao i njihova svjedočenja zapisivao, a usput se koristio brojnom arhivskom građom i nizom intertekstualnih unosa. U prikazu predratnih i ratnih zbivanja individualizirao je don Matu, zaslužnog za mirotvorstvo među Perunovom dječicom. Piščeve narativne postupke obilježila je smirena narativna gradnja, ali i moćni dijalozi stvoreni na čakavskoj podlozi primorskih govora. Zbivanja prate česte reminiscencije i blage retrospekcije bez većih prolepsa i analepsa. Jurišićev prvijenac, vrijedan je romaneskni uradak u kojem je autor tragao za jezičnom i stilističkom zrelosti, kojima se približio, a mogao ih je u punoći dohvatiti lektorovom i korektorovom doradom, kakve ovo štivo i zaslužuje.

Perunova djeca, drugi roman Zorana Jurišića, donosi autentičnu protegu u tumačenju povijesnih zbivanja kakva smo mogli čitati samo iz uporišta pobjedničke vojske, njihovih prosudbi i neizbježnih ideoloških zastranjenja. Podbrdica je pokapala mrtve, i one koji su u drugim okolnostima mogli još mirno živjeti. Stari Fabjan Brajić nepažnjom je užgao slamaricu i u ognju izgorio u novosagrađenoj kući. Unatoč trudu mještana, bilo ga je već kasno spasiti. Na aktancijalnoj razini oba romana povezuje 18-godišnjak Fabjan Brajić, unuk solunskog ratnika, koji nakon što je četiri mjeseca bio predsjednikom mjesne organizacije SKOJ-a, dragovoljno se unovačio u Hrvatsku ustašku vojnicu u Žrnovnici. Fabjan je prepoznao partizansku krivnju u usmrćenju svojeg oca Ive, kojeg su ubili Talijani. Svjesno odlazi u ustaše zato što je skrovito nazočio razgovoru dvojice oficira o tome kako treba likvidirati sve ljude i njihove obitelji koji ne pripadaju partizanskom pokretu.

Osim Fabjana fabula prati i Tonku, koja je napustila partizansko okruženje Podbrdice, a sreću potražila odlaskom u Zagreb, u kojem se udala za Viktora. Iskreno prijateljstvo zbližilo je Fabjana s Idrizom, Hrvatom islamske vjeroispovijesti, nadahnutim naukom Ive Pilara, kojeg doživljava poput brata po srcu i duši. Iz dugih dijaloških replika recipijent može doznati o staroj vjeri vezanoj uz godišnja doba kad su ljudi živjeli u suglasju s prirodom, pa su postali kršćani, neki od njih poslije krstjani, pa muslimani, a do danas ostali su s vjerom u Boga ljubavi, pravde i poštenja. Najveće prokletstvo za njih jest što nova komunistička vlast ništi sve stare vjere, držeći ih lažnim, a njihovo božanstvo okrenuto je razdoru, uništenju i smrti; to je srž Idrizove životne filozofije, njegovih pogleda na svijet.

Fabjana je Božja providnost i snaga mladosti koju je nosio u sebi izbavila od sudbine bleiburških stradalnika. Usiljenim koracima sproveden je u logor u Karlovcu, a domalo upućen na prisilni rad u Drvar, u sječu i dovoz stabala te podizanje pilane. Fabjan je nakon iscrpljujućih prisilnih poslova, izglađivanja i svakovrsnih poniženja upućen na odsluženje vojnog roka u Velikoj Gorici, a u svoju Podbrdicu konačno se vratio i zatekao majku i sestru, nezbrinute i nezaštićene, kojima je narodna vlast otimala i ono što im je pripadalo. Tek nakon njegove prijetnje, seoski odbornik Jure, neznatnom pomoći u hrani i odjevnim potrepštinama dijelom je ispravio nepravdu.

Zoran Jurišić uspio je u namjeri objektivno i nepristano prikazati svoje viđenje svijeta i ključnih povijesnih zbivanja u međuraću, Drugom svjetskom ratu i neposredno nakon njega. Unio je nove poglede na protekla zbivanja i ljude, i na novi povijesni koncept koji humanim stavovima vodi k miru i pomirenju Perunove djece, uklanjanju predrasuda i brisanju ideološkoga jaza među potomstvom zaraćenih strana. Potrebno je spoznati kako postoje oprečna shvaćanja istine o svijetu te ljudski ideali koji čovjeka mogu izravno odvesti u propast, u zločin, čak i u masovna ubijanja drugih i drugačijih, mogu izazvati bolne rane i traume, stradanja i katastrofe. Pomirenje je moguće samo spoznajom istine, prihvaćanjem i priznanjem zločina, osudom nametnutih ideologija koje su provodile likvidacije nakon prijekih sudova i masovnih stradanja počinjenih zbog ideoloških razloga. Izbavljenje je moguće samo katarzom, pročišćenjem, koje tek nakon kajanja onih koji brane takvu ideologiju, mogu onima na strani nositelja žrtve donijeti osjećaj oprosta i božansku nadu. Prosudbe o tim složenim psihičkim procesima, autor je prepustio budućim recipijentima.