Američka kultura i književnost u Viencu

Nekoliko se općenitih zaključaka nameće istraživanjem zastupljenosti tema iz američke kulture u Viencu. Prvi je o relativno slaboj zastupljenosti te tematike, što može značiti razmjernu nezainteresiranost naše obrazovane publike za nju, ali može ukazivati i na njezin još nedovoljno etablirani status u glasilu koje nastoji dati presjek visoke kulturne produkcije u tradicionalno vodećim europskim kulturama, snažna utjecaja na hrvatsku kulturu. Nadalje, ako je suditi prema jednom prilogu iz 1885., općeniti stav prema američkoj kulturi i njezinim umjetničkim dosezima nije bio nimalo laskav.

Anonimni autor toga priloga donosi kritičku crticu o Washingtonovom spomeniku, novootkrivenoj građevini u glavnome američkome gradu: »Nego su naprosto podigli obelisk visok 80 hvati, koji su već prozvali ‘visokim dimnjakom fabrike’.« Takav neprimjereni spomenik, međutim, čini se pokazateljem jedne šire tendencije: »Umjetnosti ne cvjetaju baš osobito u velikoj republici sjeverne Amerike«, kaže anonimni autor, za razliku od drugih tekovina ljudske djelatnosti. Nije laskavo niti opažanje poljskoga nobelovca Henryka Sienkiewicza za njegova putovanja Amerikom, objavljeno u dvanaestom godištu Vienca: »[D]akle [u Americi] estetske potrebe niesu u obće velike a ono malo što ih imade, podmiruje osim domaće i pobratimska englezka literatura«.

Drugo je opće zapažanje da, u slučajevima kada Vienac donosi primjere američkoga kulturnog života i književne produkcije, današnji čitatelj nerijetko ostaje zbunjen pa i frustriran uredničkim i prevoditeljskim izborom, koji je nereprezentativan i uvelike marginalan u odnosu prema naknadno uspostavljenom kanonu američke književnosti. Naime, na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće američka je književnost bila još uvijek nepostojeći pojam i kategorija koja se tek stidljivo pojavljivala u subordiniranom odnosu prema engleskoj književnosti. Tek početkom 20. stoljeća poduzimaju se ozbiljni i kontinuirani napori da se američka književnost odvoji od književnosti majke zemlje te se uspostavi kao samostalni predmet vrijedan proučavanja na vodećim sveučilištima u zemlji.

Treća opaska koju se može uputiti jest da je razmjerno često ‒ osim za specifično literarne priloge ‒ Vienac bio zainteresiran i za širu kulturnu problematiku pa se povremeno donose vijesti ili kraća opažanja o nekim aspektima američkoga života u kojima se ne propušta opaziti razlikovnost američke od europske kulture. Od pisanih žanrova, urednicima je Vienca osobito zanimljiv putopis te se, obzirom na opću slabu zastupljenost američke kulture i znanja o njoj, dosta često pojavljuju putopisna izvješća iz te još relativno nepoznate i »čudne« zemlje. Osobito je u smislu interkulturne komunikacije zanimljiv već spomenuti putopis po Americi poljskoga književnikaSienkiewizca, svakako popularnoga i u Hrvatskoj, objavljivan u nastavcima na stranicama Vienca.

Četvrti je tematski blok vezan za tada rastući fenomen masovnog iseljavanja u Ameriku iz naših krajeva, što je stvaralo čitav niz socioloških problema koji postaju predmetom književne obrade (pjesništvo Gjure Arnolda; novela »Amerikanka»/ »Mare Polovićeva« Hinkapl. Davile iz 1900.).

Promotrimo nešto detaljnije postojeće članke i prikaze o američkoj književnosti. Tek u nekoliko slučajeva urednički se izbor podudara s budućim kanonom američke književnosti. To su slučajevi prijevoda antologijskoga »Gavrana« Edgara Allana Poea, u prijevodu Al. [sic.] Tomića iz 1875. godine. Potom valja istaknuti prilog o Marku Twainu iz 1893. koji sintetizira najvažnije piščeve odlike i opravdano ga hvali kao uzdanicu američke književnosti. Očito dobro informirani Vladoje Dukat, inače jedan od vrijednih ranih posrednika angloameričke kulture u hrvatskoj književnosti, vrsno, istančano i informirano prikazuje život i djelo već spomenutoga Poea u seriji priloga iz 1900., u kojima pokazuje visoku razinu informiranosti, navodeći američke, njemačke i francuske studije o pjesniku. Ovu cjelinu možemo zaključiti godinom 1903. i anonimnim osvrtom na Ralpha Waldoa Emersona povodom obljetnice njegove smrti.

Zanimljivo je da najviše prostora dobiva stvaralaštvo Breta Hartea pa možemo sugerirati nekoliko razloga njegove popularnosti. Harte je u to vrijeme bio autor u usponu koji je unio živost, novu tematiku i osebujni stil u američku književnost i zadobio trenutnu popularnost. On je i uspješni pripovjedač kratke forme, a njegova je zapadnjačka tematika (misli se na Divlji zapad) svakako mogla biti dovoljno egzotična i time privlačna za čitatelje Vienca. Usto, Harte je naprosto zanimljiv pripovjedač koji uspješno koristi formu iskaza, uokvirenoga usmenog izlaganja, osebujni zapadnjački idiom te neočekivane obrate. Unatoč ovim kvalitetama, današnji njegov status nešto niže rangiranoga autora u odnosu na kanonske pisce također odudara od nekadašnje njegove zastupljenosti na stranicama Vienca.

Vrijedni su pažnje i prilozi o našim iseljenicima u SAD-u. Tako 1878. godine Vienac donosi crticu o Hrvatima u New Orleansu i o njihovim naporima da sačuvaju svoju »sviest slavensku« te na taj način uspore odnarođivanje koje je naizgled veliko (u odnosu, primjerice, na iseljene Čehe). Neizbježno je na stranicama Vienca bilo komentara na iseljenički val koji je u zadnjoj četvrtini 19. stoljeća preplavio i naše krajeve pa stoga Gjuro Arnold pjeva domovini »Iz tudjine« (1880.). Na primjeru novele »Amerikanka»/ »Mara Polovićeva« Hinka Davile pokazuje se kako suvremena književnost apsorbira tekuće društvene probleme. Mara je mlada supruga, čiji je muž »radi koristi i dobitka otišao u svijet i ostavio je mladu izloženu svakojakim napastima«. U noveli je iznesen kraći prikaz seoskoga života u zadrugama, raznih seoskih tipova, muško-ženskih odnosa, ali i poremećaja izazvanih emigracijom u Ameriku. Negativne posljedice razarale su cijele obitelji i zadruge.

Dosta je prostora u Viencu dano putopisnim bilješkama pa ćemo nešto i o toj temi. Najraniji je izvadak iz bilježaka Karlovčanina Milana Turkovića, koji se 1876. na trgovačkom brodu na jedra (iako su već primat preuzimali parobrodi) otputio prema Philadelphiji, s namjerom da posjeti svjetsku izložbu. Nakon četrdeset i pet dana ispunjenih monotonošću i tegobama putovanja, pristali su u filadelfijsku luku, »na obalu novog nadobudnog svijeta«. Turković donosi precizna nautička i pomorska opažanja, a potom i kratki opis grada, njegovih stanovnika i njihovih običaja. Potom dolazi na red niz putopisnih prilogā, opisa i komentara Henryka Sienkiewicza, kojemu Vienac donosi više priloga o sjevernoj Americi, a u jednome članku opovrgava raširenu predrasudu kako je emancipacija žena u Americi uznapredovala u odnosu na Europu, pa to ilustrira nizom zabavnih i začudnih primjera. Iako Američanka možda i nije emancipiranija od Europljanke, njezin je društveni položaj bolji, zakonski je zaštićenija, a društvene razlike nisu toliko izoštrene kao u Europi, tvrdi Sienkiewicz.

U dva dijela iz godine 1880. iznose se Sienkiewiczeve opaske o »osnovama američkoga družtva«, koje je u biti »demokratsko«, bez dramatičnih socijalnih razlika koje obilježavaju europska društva: »U Sjedinjenih državah ne dieli se sviet u prosti i neprosti [...]«. U Americi se rad neizmjerno više cijeni nego u Europi, materijalno i moralno te stoga ne mogu opstati kastinske razlike, nalazi pisac. Demokratskome društvu pridonosi i »samouprava«, kao i briga države za elementarnu naobrazbu koja bi zahvatila sve slojeve. Upravo svojstvo sveprisutne egalitarnosti navodi Sienkiewicza da bez krzmanja dade prednost američkoj civilizaciji pred europskom, jer da je američko društvo naprosto »prosjekom sretnije«.

U Viencu iz 1888. godine eto opet Sienkiewicza i prijevoda njegovih pisama s transkontinentalnog putovanja od New Yorka do San Francisca (1876.-1878.). Dogodovštine na američkoj željeznici stajaći su motiv američkih putopisa pa će čitatelja ovi humoristični opisi (o žvakanju i pljuvanju duhana na pod ili o osebujnim tipovima putnika) podsjetiti na podjednako živopisne prikaze putovanja američkim željeznicama Ante Tresića Pavičića nekoliko godina kasnije. Zanimljiva su Sienkiewiczeva zapažanja o američkom nacionalnom karakteru, pa će primjerice reći da Amerikanci nisu tako dobri ratari, nego da su skloniji »prometu i trgovini«. Zemlja se ne kupuje da bi se nasljeđivala, nego zbog špekulacije, i slično. Gradovi se brzo izgrađuju, ali i podjednako brzo razgrađuju. Jedna od postaja na njegovu putu, Chicago, gotovo je bio posve uništen u katastrofalnom požaru, »a danas [...] izgragjuje se on na novo s nečuvenom brzinom« i ostavlja dojam grada budućnosti i 20. stoljeća. U mjestima »nema historičkih spomenika, nema prošlosti zasječene u mramor, nema ni crkava ni muzeja. Tu je sve novo, skorašnje ili upravo današnje: danas – to je sve, a juče – to je pustinja, pravječna šuma i pustinjska tišina«.

Idući na Divlji zapad, sve dalje od civilizacije, pažnju mu zaokupljaju mase ljudi, »čete pustolova«, za koje se ispostavlja da idu tražiti zlato na »Crnoj gori«, zemlji Siouxa u Dakoti. Stoga Sienkiewicz koristi prigodu da oslika čemernu situaciju Indijanca na Zapadu izloženih najezdi doseljenika, pothranjenoj snovima ili iluzijama o zlatu, što izaziva strašno nasilje na obje strane. Dalje se putuje »Indijan-teritorijem«, no i tamo su počele zalaziti karavane doseljenika. Upečatljivi su Sienkiewiczevi poetski opisi američke prirode, jezera, stepa, Stijenjaka, pustinje, koji su sublimni u svojoj surovosti i veličini. Najturobniji je prolaz kroz »pakao«, monotone nevadske krajolike: »Da se Gustav Doré rodio u Americi, ja bih rekao, da se ugledao, crtajući predjele za svoj pakao, u krajeve, kojima smo sad prolazili« i »mrtva, mrka jezera kao da je nečastivi ukleo«. Dolazak u Kaliforniju predstavlja dramatičan kontrast u svojoj pastoralnoj dražesti i evokaciji južnih pejzaža.

Američka književnost i kultura, možemo zaključiti, funkcionirali su na stranicama Vienca kao relativno strani i nepoznati fenomen o kojemu je čitatelje trebalo obrazovati. Daleka zemlja zanimljivih društvenih osebujnosti bila je na marginama u odnosu na središte europske kulture. Amerika je pobuđivala kratkotrajnu, često i spektakularnu čitateljsku fascinaciju i interes, ali u ovome razdoblju nije bilo njezina većega utjecaja, pogotovo ne u kulturnoj sferi, što je svakako odudaralo od njezine sve prisutnije uloge ekonomskoga magneta za hrvatske iseljenike.