Veliki znanstvenik uvijek vjeran Matici

1.

U Beču je 11. kolovoza u 89. godini umro akademik Radoslav Katičić (Zagreb, 3. srpnja 1930.), filolog, jezikoslovac, povjesničar i teoretičar književnosti. U Zagrebu je završio klasičnu gimnaziju i diplomirao klasičnu filologiju na Filozofskom fakultetu. Doktorirao je 1959. iz poredbenoga indoeuropskoga jezikoslovlja. Na matičnom je fakultetu predavao opće i indoeuropsko jezikoslovlje te indoiransku filologiju (od 1972. kao redoviti profesor). Od 1977. do umirovljenja 1998. profesor je slavenske filologije na Bečkom sveučilištu.

Matičina upravna tijela zaključila su još 2014. da je potrebno da u pogodnom trenutku ova stara hrvatska kulturna ustanova obilježi 85. rođendan akademika Radoslava Katičića. Onima koji iole poznaju Matičin program i povijest njegova ostvarivanja i oni koji poznaju Katičićev udio u tom ostvarivanju ne treba posebno tumačiti zašto smo mislili da je to potrebno i pravedno. No želim i ovom prilikom reći da razvedeno djelo i djelovanje Radoslava Katičića nipošto nismo željeli reducirati na matičarski dio njegova opusa, nego smo mu samo htjeli za taj dio posebno zahvaliti, ali zahvaliti i za sve drugo što se ostvarivalo u drugim našim institucijama i onima izvan naše zemlje; jer mi mislimo da bi Matica hrvatska imala razloga iskazati poštovanje djelu kakvo je Katičićevo i kad ni jedan odsječak toga djela ne bi bio ostvaren u njoj. Nije se posrećilo da mu u Matičinoj velikoj dvorani iskažemo svoje poštovanje. Ovi redci hoće podsjetiti na ono što je ostvario u suradnji s Maticom hrvatskom.

Počet ću podsjećanjem na njegovu knjigu Stara indijska književnost, koju je objavio Nakladni zavod Matice hrvatske (jer godina je 1973.) i navest ću samo prvu rečenicu njegova Predgovora: »Svrha je ovom pregledu da sustavno sažme sve imalo važne podatke o staroj indijskoj književnosti i da pruža pouzdane obavijesti o njezinim djelima, granama i razdobljima smještajući ih uvijek u širu cjelinu kojoj pripadaju i bez koje se ne mogu valjano razumjeti«. Tako se puno može iz te rečenice saznati kako treba po Katičićevu mišljenju pisati ovakve knjige, ali se i jasno naziru oni matičarski najbolji prosvjetiteljski ciljevi, koje Katičić nije naravno uzeo iz Matičina programa nego ih je nosio u sebi. Spomenut ću još jednu njegovu knjigu koja govori o drugima a tako našim civilizacijama. Zove se Boristenu u pohode, objavljena je 2008. u Matici, dakle četvrt stoljeća poslije Stare indijske književnosti. Za nju je Thor Einar Leichharat napisao da izgleda »poput ode kulturama Bharate (danas Indija) i helenističkoj kulturi starih Grka...«, ocijenivši je kao »trajni zapis koji ostaje... da se ne zagube tragovi i sjećanje na te veličanstvene civilizacije«.

Jedna i druga knjiga dokazuju da se Matica hrvatska nije zatvarala niti ikakvo zatvaranje podržavala, da je koliko je samo mogla, upozoravala na dostignuća drugih kulturā, svjesna da time jača vlastitu. No, obje knjige i pokazuju kako se Radoslav Katičić u tom Matičinom usmjerenju dobro osjećao i dao maha svojim razmišljanjima o kulturama tako dalekim a tako bliskim i svojim protivljenjima svakom kljaštrenju onoga što se zove povijest hrvatske kulture i onoga što se zove hrvatski identitet. A u poznatoj ediciji Pet stoljeća hrvatske književnosti, koju je Matica izdavala od 1962. godine zajedno s nakladničkim poduzećem Zora, dobio je svoje mjesto i Radoslav Katičić, uz Rafu Bogišića, Miroslava Šicela, Franu Čalu i Stanka Lasića (u 161. knjizi, 1984. godine). Tamo je naime predstavljen sažet izbor iz njegova dotadašnjeg opusa, tamo je, uz ostalo, ona njegova rasprava o glagoljaškim izvorištima Balada Petrice Kerempuha koju je i Krleža glasno pohvalio, a u kojoj je i kazao i pokazao koliko kasnija razdoblja hrvatske književnosti duguju srednjem vijeku.

Za kroatistiku su od neprocjenjive vrijednosti Katičićevi radovi o najstarijem razdoblju hrvatske književne kulture, u kojima velikom filološkom akribijom pokušava prevladati one teškoće koje uvjetuju malobrojnost i škrtost vrela. Tekstove o toj problematici objavljivao je dakako kod različitih izdavača, ali dvije je knjige objavio u Matici. To su Na ishodištu (1995.) i Litterarum studia (1998, 2007.), koja je u Beču izašla i u njemačkoj inačici (Literatur des kroatischen Frühmittelalters, 1999.). Prva, dakle Na ishodištu, nevelika je po opsegu i veoma prikladna da se svatko koga zanimaju izvorišta hrvatske kulture o njima obavijesti, a za čitanje te knjige nisu potrebna specijalistička predznanja, nego samo nešto napora i vremena. I nagrada će biti bogata. Ali činjenica da je to ponudio u tako pitkom obliku, može navesti na krive pretpostavke o zahtjevnosti takva posla. To je onaj prvi dio prvoga poglavlja hrvatske književnosti u kojemu je, kao što je sam autor rekao, »više riječ o književnoj kulturi nego o književnosti kako je mi danas shvaćamo. A ipak se bez njega ne može valjano shvatiti cjelina književnoga razvoja«. Katičić je ujedinio znanja i metode raznih disciplinā kao što će često činiti i u drugim djelima, osobito onim opsežnijima i slojevitijima.

Knjigu Litterarum studia mnogi drže njegovim životnim djelom te su i autor i Matica hrvatska za nju dobili brojna priznanja. To je opsežno djelo nastalo kao posljedica duga i temeljita rada, najbolje je što imamo o kulturi hrvatskoga ranoga srednjega vijeka; to je napor kojim je, kao i u nekim drugim prilikama, popunjavao velike praznine u našoj filologiji. Opisujući kulturu hrvatskoga ranoga srednjega vijeka, a i ono što joj je prethodilo, Katičić se pokazao kao znanstvenik oboružan velikim znanjem, filolog dostatne upućenosti u povijesne i arheološke probleme, mislilac koji zna uvjerljivo pretpostavljati i obrazloženo zaključivati, koji od krhotina vješto gradi obrise cjelovite slike i u mozaik uspješno ugrađuje kamenčiće koje su pronašli drugi i one koje je otkrio sam. Autor u polazištu i u svakoj konkretnoj situaciji razlikuje povijesnu istinu i priču o njoj, a kao samosvjesnoga filologa manje ga zanima što se doista dogodilo, a više što se i kako o događaju priča.

Matica hrvatska je pomogla da izađe i Katičićevo petoknjižje o hrvatskoj i slavenskoj pretkršćanskoj kulturi: Božanski boj (2008.), Zeleni lug (2010.), Gazdarica na vratima (2011.), Vilinska vrata (2014.) i Naša stara vjera (2017.). Sve te knjige imaju podnaslov Tragovima svetih pjesama naše pretkršćanske starine.

Četvrta u tom nizu, Vilinska vrata, nosi podnaslov I dalje tragovima svetih pjesama naše pretkršćanske starine. Taj nam podnaslov kazuje da ona donosi ono što o predmetu nije rekao u prve tri, ali ne da bi nudio iluziju kako je njome predmet istraživanja iscrpljen, nego da iznova posvjedoči da je tek načet... U sve te četiri knjige svjedoci su autoru zemlja i njezin jezik, jer uvijek polazi ili od tekstova davne slavenske predaje, od svetih pjesama pretkršćanske starine ili od toponomastičkih tragova, onih koji nose sakralna značenja. I dok je pisao petu (Naša stara vjera), slao je takoreći poglavlje po poglavlje Matičinu časopisu »Hrvatska revija«. Ne bi li takvo petoknjižje bilo dovoljno za jedan ljudski život? A to je petoknjižje samo dio jednoga razgranatoga opusa koji kao da je izašao iz nekoga instituta, a ne iz napora jednoga čovjeka. Njegova dostignuća u rekonstruiranju pjesama pretkršćanske slavenske starine već su nazvana »biserom filološke arheologije«. U njima je majstorskim usporedbama tekstova iz različitih slavenskih kultura rekonstruirao zajedničke prvotne oblike, a time nerijetko i život i svijet pretkršćanske slavenske davnine.

2.

Radoslav Katičić je bio Matičin glavni tajnik, član Upravnog odbora u dva mandata, u teško vrijeme (1968, 1970.). Radio je u Matičinim povjerenstvima i predsjedao im, a jedan je od autora poznate Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika iz 1967. godine, iako za svoju ulogu kaže: »Ali da bih bio imalo zaslužan ili kriv za njezin tekst to nisam, jer sam kao pisar vrlo malo mogao sudjelovati u koncipiranju. Osim toga, Miroslav Brandt je imao jedan papir iz kojega je čak čitao. Vrlo je mnogo govorio Tomislav Ladan, a ja sam pisao, to je istina«. A na pitanje kolege Andrije Tunjića: »Nije li dio autora i potpisnika Deklaracije možda dobio mig od politike?« ‒ odgovara:

»O tome mogu samo nagađati. Ja sam bio manji od makova zrna, nisam bio u partiji, mene je bilo strah, ali se činilo da su partijci vjerovali da imaju neku zaštitu. Ja u sve to nisam vjerovao, bio sam svjestan koja je to igra, ali nisam htio iznevjeriti Maticu i Hrvatsku«.

Nikada ih nije iznevjerio, a mi smo mu kadšto pretiho, kadšto primjereno zahvaljivali. Matica mu je za sve to 2010. dodijelila svoje najviše odličje »Janko Drašković«, naravno ne samo za tu izravnu suradnju koju sam samo naznačio, nego, rekao bih, zato što je u ukupnom svom djelovanju, kao što sam na početku rekao, nastupao kao da ispunjava Matičine naloge, naloge koje naravno nije ni od koga nikada dobio. To mu je u matičarskim krugovima donijelo veliko poštovanje, ali donijelo mu je i neprilike i bijes onih koji su od uglednoga sveučilišnoga profesora, šefa bečke slavistike, člana nekolikih europskih akademija očekivali, bolje rečeno priželjkivali, da radi drugo i drukčije, a ne da neprekidno govori o Hrvatskoj, o njezinoj kulturi, o njezinu jeziku, o njezinoj povijesti, da neprekidno zahtijeva da se Hrvatsku vidi onakvom kakva jest, a ne u skladu sa željama onih koji jedva trpe da ona postoji. I kada sam se trudio da za ovu priliku pronađem neku njegovu misao koja bi bila osobita poruka svima nama koji smo od njega učili i koji smo mu se divili našao sam se u svijetu raskoši iz kojega je teško izabrati, ali ipak jednu sam izabrao (iz jednoga razgovora) i ona glasi:

»Nadati se uvijek treba. To nas uči i naša vjera. Da nastupi kakvo zlatno doba, to sebi teško mogu zamisliti. Nema znakova koji bi takvo što najavljivali. Ali u ovoj našoj zbilji valja na svakom koraku, svaki put kad udišemo i kad izdišemo, podupirati i promicati one vrijednosti iza kojih stojimo i za koje živimo. A ostalo prepustiti višemu.«

Spomenimo najsažetije, leksikonski, kako je ostvarivao vrijednosti iza kojih je stajao i za koje je živio.

Znatni su njegovi prilozi jezikoslovnoj teoriji (Osnovni pojmovi suvremene lingvistike, Zagreb 1967.; A Contribution to the General Theory of Comparative Linguistics, Haag – Pariz 1970.; Jezikoslovni ogledi, Zagreb 1971.; Novi jezikoslovni ogledi, Zagreb 1986.). U dvije posljednje nalaze se važni tekstovi za razumijevanje nastanka i funkcioniranja hrvatskoga jezičnoga standarda (usp. i djela Sintaksa hrvatskoga književnog jezika, Zagreb 1986.; Na kroatističkim raskrižjima, Zagreb 1998.). Posebnu vrijednost u tom pogledu ima njegova knjiga Hrvatski jezik (2013.) u kojoj je na temelju svoga bogatoga iskustva i širokog znanja ponudio cjelovitu sliku o hrvatskom jeziku. Vrlo je zapažene priloge napisao o najstarijem jezičnom sloju na sjeverozapadnom Balkanu, tzv. ilirskom (The Ancient Languages of the Balkan, Haag – Pariz 1976.; Illyricum mythologicum, Zagreb 1995.). Obogatio je, kao što sam spomenuo, hrvatsku sredinu spoznajama o književnim dostignućima drugih naroda (Stara indijska književnost, Zagreb 1973.; Bizantska književnost, Povijest svjetske književnosti 2, Zagreb 1977.).

Akademik Radoslav Katičić bio je jedan od najuglednijih europskih filologa, a njegova su djela ono najbolje što hrvatska filologija ugrađuje u svjetsku znanost. Osim što je od 1986. godine bio redovni član JAZU/ HAZU, bio je i član austrijske, norveške, bosanskohercegovačke akademije, Europske akademije te doktor i profesor honoris causa Sveučilišta Eötvös Loránd u Budimpešti.

Posebno naglašavamo njegovu brigu za istraživanje jezika gradišćanskih Hrvata i nastojanja da se oni upoznaju s elementima svojega kulturnoga i nacionalnoga identiteta. Sjajan sveučilišni profesor, izvanredan predavač i angažirani intelektualac Radoslav Katičić dao je nemjerljiv doprinos djelovanju hrvatskih i europskih kulturnih i znanstvenih ustanova, širio je kulturološke i znanstvene obzore u Hrvatskoj, a svjetsku znanstvenu i kulturnu javnost uporno i sustavno upozoravao na dostignuća hrvatske kulture.

Čekali smo ga u predavaonicama i dvoranama s velikim nadama, primali se čitanja njegovih tekstova s najvećim očekivanjima. I nikada nas nije iznevjerio. Darovitosti mnogih od nas bile su tek stijenj što tinja, a on ta slabašna svjetla nije gasio, nego razgorijevao. I sretat ćemo ga u njegovim tekstovima, u njegovim dobrim djelima u sve dane koji su nam preostali.