Velikan hrvatske znanosti

U kolovozu ove godine 2019. napustio nas je akademik Radoslav Katičić koji je duboko obilježio humanističku znanost i hrvatsku kulturu svojim stvaralaštvom od sredine 20. stoljeća do danas. On nije bio samo izuzetan znanstvenik i profesor u zagrebačkoj i hrvatskoj sredini, nego i u bečkoj, europskoj i svjetskoj. Doživio je i priznanja koja to pokazuju, što se takvim ljudima ne događa uvijek. Ne samo Zagrebačko sveučilište, nego ni Sveučilište u Beču nema mnogo profesora čijim se članstvom diči čak sedam akademija znanosti: hrvatska, austrijska, norveška, bosansko-hercegovačka, kosovska, Academia Europea u Londonu i Accademia Nazionale dei Lincei u Rimu. No taj sjaj priznanja samo je usputna posljedica veličine i širine njegova duha.

Život i djelovanje

Radoslav Katičić rođen je 3. srpnja 1930. u Zagrebu. Umro je 10. kolovoza 2019. u Beču u 90. godini. Sa suprugom Ioannom, rođenom Michailidou, Grkinjom s Ponta, imao je troje djece: Natka, Doricu i Anticu. Od svojih kćeri dobili su petero unučadi – to su: Anton i Ioanna, te Niko, Jan i Kristina.

Katičić je odlučio je studirati klasičnu filologiju i diplomirao je 1954. Doktorirao je s indoeuropeističkom temom 1959. Godine 1958. postao je asistent na već neko vrijeme ispražnjenoj Katedri za poredbenu indoeuropsku lingvistiku. U vrijeme kada je početak politike nesvrstanosti tomu pogodovao, dobio je zadatak osnovati indologiju. Bio je od 1961. do odlaska u Beč 1977. pročelnik Odsjeka za opću lingvistiku i orijentalne studije na Filozofskome fakultetu u Zagrebu, na kojem je vrlo sustavno utemeljio studije opće lingvistike i indologije.

U Beču je bio redoviti profesor od 1977. do 1998. godine i dugo je vrijeme vodio Slavistički institut, a potom je postao professor emeritus. I u to je vrijeme dolazio u Hrvatsku, boravio ovdje koliko je mogao, objavljivao radove i knjige u Austriji i u svijetu, ali i u Hrvatskoj. Bitno je pridonio razvoju studija kroatologije na Hrvatskim studijima. Dolazio je na konferencije slavista, lingvista, arheologa, povjesničara i drugih strukā koje je u svojem radu obuhvaćao, a dolazio je i na poziv Odsjeka za indologiju i Odsjeka za etnologiju (koliko znam, začudo, ne i Odsjeka za kroatistiku) na Filozofski fakultet držati cikluse predavanja o svojim otkrićima, osobito na području indoeuropeističke i baltoslavističke rekonstrukcije praslavenskih sakralnih tekstova. Ta su predavanja redovito dupkom punila dvorane u kojima su se držala. Kada mu je Filozofski fakultet u Zagrebu dodjeljivao Povelju za zasluge, pitali su ga, kako to da je napisao program doktorskoga studija kroatologije za Hrvatske studije, a nije za Filozofski fakultet, a on je odgovorio: »Pa kako ne bih napisao program za svoj Filozofski fakultet da me je ikada itko za to pitao?«

Ja sam ga upoznao kao svojega profesora 1970. kada je već bio izvanredni profesor, a od 1972. i redoviti profesor. Bio je tako sjajan učitelj da sam uz studije indologije i filozofije upisao i paralelni studij lingvistike i grčkog jezikaa, najviše zato da mogu slušati sva njegova predavanja i seminare, kojima smo mi studenti bili očarani. No bila je ta očaranost i zahtjevna, pa i bolna. Upravo najbolji studenti znali su osjećati čudnu mučninu nakon njegove nastave, jer je bilo tegobno osjećati koliko treba naučiti i znati da možete nešto relevantno reći o predmetima kojima se on bavio. A ipak smo bili očarani! Jer je profesor Katičić otvarao pred našim očima svjetove, davne i suvremene, neusporedivo šire od stvarnosti u kojoj smo živjeli, iznosio neprestano veliko bogatstvo istančanih obavijesti iz riznice svojega znanja, i tumačio i najteže teme s tolikom jasnoćom razumijevanja da je to izgledalo kao da nam svugdje kroz neprobojni gustiš prašume činjenica otvara putove kojima se može lako kročiti i dolaziti do dalekih i širokih vidika.

Već su od 1956. Katičić i Bulcsú László stali u Zagrebačkome lingvističkome krugu širiti znanja o strukturalizmu i najsuvremenijim jezikoslovnim teorijama, koje su živo pratili, tako da je to pridoneslo procvatu jezikoslovlja u Zagrebu i Hrvatskoj. Takvu je otvaranju suvremenim metodama služio i časopis »Suvremena lingvistika«, pokrenut u 1960-im godinama, koji je dugo uređivao upravo Katičić.

A u tim godinama događale su se burne promjene i u politici, došlo je do smjene drugoga najmoćnijega čovjeka u Jugoslaviji, Aleksandra Rankovića, i prvi dah slobode odrazio se je i na lingvistiku i hrvatski jezik, te doveo i do donošenja Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga književnoga jezika 1967. u krugu u kojem je sudjelovao i Radoslav Katičić te vlastoručno zapisivao tekst koji se je dogovarao. To je bio početak povijesnoga Hrvatskoga proljeća.

Kada je Hrvatsko proljeće ‘71. bilo slomljeno, i javna je djelatnost ponovo bila ograničavana represivnim aparatom, Katičić se opet mogao baviti jedino znanošću, a to je za znanost bio velik dobitak. U znanosti on je obuhvaćao veoma široka područja: klasičnu filologiju, bizantologiju, paleobalkanistiku, poredbenu lingvistiku, osobito indoeuropeistiku, indologiju i indoiranistiku, opću lingvistiku, osobito sintaksu, baltistiku i slavistiku, osobito kroatistiku, a uza sve jezikoslovne grane, bavio se je jednako i poviješću književnosti, pa i teorijom književnosti, indijskom književnošću, grčkom, slavenskim književnostima, i osobito hrvatskom, no on bi sva ta područja s njihovom jezikoslovnom i književnoznanstvenom sastavnicom najčešće zvao jednostavno ‒ filologijom.

Jezikoslovni radovi

U 1970-im godinama Radoslav Katičić je objavio je dva izuzetna jezikoslovna djela kod izdavača Moutona u Den Haagu, na kojima je, naravno, već prije toga dugo radio: A Contribution to the General Theory of Comparative Linguitics (1970.) i Ancient Language softhe Balkans (1976.).

Prva se od njih bavi teoretičkim promišljanjem poredbenoga jezikoslovlja, što je na tome, uglavnom pozitivistički usmjerenome polju, bila bitna novina. On raspravlja oštroumno o odnosu jezične raznolikosti i jezične srodnosti. Raspravlja o tome kako je jezična mijena ireverzibilni proces jer dovodi redovito do stapanja različitih fonema i time određuje smjer jezičnoga vremena. Da nema drugih jezičnih procesa, ona bi sama ugrozila priopćivost poruka jezikom. Svojom je knjigom Katičić pokazao da se dijakronijska lingvistika može jednako suvremeno strukturalistički interpretirati kao i sinkronijska, iako su prije toga stručnjaci na tome području uglavnom zanemarivali strukturalizam i pristupali mu vrlo učeno i strogo, ali pozitivistički. To umijeće da se prihvate najsuvremenije metode, a da se istraživač time ne okoristi da se rastereti dragocjenih tradiiconalnih područja znanja, traži veliku umnu snagu, a predstavlja jednu od najznatnijih odlika svega Katičićeva znanstvenoga rada te ocrtava njegovu znanstvenu veličinu.

U knjizi o starim balkanskim jezicima nastavlja se Katičić učeno na rad niza lingvističkih i arheoloških prethodnika, ali daje nove precizne prinose poznavanju predgrčkih supstratnih jezičnih idioma, onih istovremenih sa starogrčkim poput makedonskoga ili paionskoga, te thračkoga i illyrskoga jezičnoga sklopa. Pritom, na primjer, utvrđuje, poglavito na temelju antroponimije, da treba razlikovati venetsko-histarsko-liburnski jezični tip, delmatsko-panonski, i pravi illyrski na jugu, i time odbacuje pojednostavljenu sliku o jedinstvenome illyrskome na cijelome našem području. Za potrebe studenata opće lingvistike napisao je Katičić i sažeti udžbenik Osnovni pojmovi suvremene lingvističke teorije (1967.) gdje tumači pojmove glavnih strukturalističkih škola u lingvistici.

Različitim se jezikoslovnim temama bavio Radoslav Katičić i u svojim člancima skupljenima u Jezikoslovnim ogledima (Školska knjiga, Zagreb 1971.) i Novim jezikoslovnim ogledima (Školska knjiga, Zagreb 1986., 21992.). Raspon tema je već u prvoj knjizi velik: od pojmovlja strukturalističkoga jezikoslovlja, preko pitanja jezične norme, pa sintaktičkih studija, rasprave o srodnosti jezika (tipološkoj, genetskoj i kontaktnoj), pa sve do poetike i pitanja odnosa jezika i književnosti. U svim tim područjima Katičićeva su promišljanja izuzetno oštroumna i poticajna.

U drugoj knjizi bavio se je Katičić nekim temeljnim filološkim pitanjima o temeljima jezikoslovlja, pitanjem identiteta jezika (trojnoga: rodoslovnoga, opisnoga i vrijednosnoga), opet književnim jezikom, zatim ponovo sintaktičkim temama, i ponovo poetičkim temama. Katičićeve su sintaktičke rasprave, u kojima razvija transformacijsku sintaksu za hrvatski jezik, zapravo predradnja za njegovu veliku Sintaksu hrvatskoga književnog jezika (JAZU – Globus, Zagreb 1986., 21992.). Rasprave o književnome jeziku, identitetu jezika, o jezičnoj normi i o postanku suvremenoga jezičnoga standarda pripremale su ga za predsjedanje Vijećem za normu hrvatskoga standardnog jezika (2005.-2012.), ali i za sintetičko djelo Hrvatski jezik (Školska knjiga, Zagreb 2013.). Te je radove Katičić objavljivao u godinama kada smo imali prilike kao studenti na njegovim predavanjima s divljenjem pratiti nastanak njegovih teoretičkih zamisli i rješenja sintaktičkih i drugih jezikoslovnih pitanja.

Osobito velik prinos hrvatskomu jezikoslovlju, a ujedno i sintaktičkoj literaturi uopće, predstavlja njegova Sintaksa hrvatskoga književnog jezika, i to kao dio velike gramatike HAZU. Ona je izašla, dakle, poslije njegova prijelaza na Sveučilište u Beču. To pokazuje da je nakon toga prijelaza Katičić naprosto nastavio biti jednako znanstveno prisutan i u hrvatskoj sredini. Koliko mi je poznato ‒ iako se generativna gramatika razvija u anglosaksonskoj lingvistici još od 1960-ih godina ‒ ni za engleski još nema cjelovita gramatičkoga pregleda, ni cjelovite sintakse pisane po generativnoj i transformacijskom metodi, a Katičić je ‒ doduše, ispuštajući simbolički prikaz formalizacije pravila ‒ uspio proizvesti cjelovitu proizvodnu i pretvorbenu skladnju hrvatskoga jezika! Čini se, jedinoga jezika u svijetu koji je dobio takvu cjelovitu transformacionalističku obradbu sintakse.

Dvije su najznatnije vrline ove Sintakse: 1) odabir korpusa na kojem se jezik opisuje i 2) strogo deduktivna metoda opisa.

Nakon opisa gramatičkoga ustrojstva nesložene rečenice kao temelja sintakse, Katičić sustavno gradi više katove sintaktičkih gradnji na sve većem broju preoblikā (niz rečenica, složene rečenice, rečenice s nerečeničnim preoblikama). Svaki je sljedeći razred preobličenih gramatičkih ustrojstava rečenična zgrada za jedan kat preoblika viša od prethodne.

Pri tome obilje živih primjera iz hrvatske književnosti od 18. stoljeća do danas daje tomu strukturalističkomu i transformacionalističkomu opisu sintakse i ovjerenost i potpunost i istančanost, koje bez takva korpusa ne bi postigao. Radi se o djelu koje predstavlja do tada nedosegnut domet sustavnoga teorijskog uvida u sustav hrvatskoga jezika i koje je zavrijedilo da bude prijelomno u hrvatskoj lingvistici, samo mu se moraju naći dorasli nastavljači!

Ujedno je tako utemeljena i sustavno opisana sintaksa, i zbog korpusa i zbog sustava, svojom istinoljubivošću i dokaznom snagom ugrozila mit o jedinstvu srpskohrvatskoga jezika. Stoga se je odmah u srpskoj akademskoj zajednici pokrenula hajka na nju, a njoj su se pridružili i neki hrvatski jezikoslovci. Ta je hajka tek nakon više od godine i pol dana zaustavljena studijama nekoliko hrvatskih jezikoslovaca o Katičićevoj Sintaksi, u posebnome broju časopisa Jezik (br. 1-2, 1988.). Otada je Katičić (u 1990-im godinama) objavio i više eksplicitnih radova o odnosu hrvatskoga i srpskoga jezika na njemačkome i engleskome da se objasni neutemeljenost političkoga ideologema o jedinstvenome jeziku.

Književna povijest i znanost o književnosti

Katičićevi književnopovijesni i književnoteoretski radovi nimalo ne zaostaju za jezikoslovnima.

U književnopovijesne radove pripada i njegov velik i izvrstan sintetički indološki pregled Stara indijska književnost, sanskrtska, palijska i prakrtska (Matica hrvatska, Zagreb 1973.). Tu obuvaća vedsku književnost, sanskrtsku epsku književnost, buddhističku književnost na pāliju i na sanskrtu, đinističku književnost na prakrtima i na sanskrtu te prakrtsku i sanskrtsku klasičnu i sanskrtsku stručnu književnost. Knjiga daje pouzdan i razumljiv pregled stare indijske književnosti s velikom odlično probranom bibliografijom o svakome njenu području. Služi kao temeljni priručnik na studiju indologije, i predstavlja znatan prinos poznavanju velike staroindijske baštine u hrvatskoj znanstvenoj i kulturnoj sredini. Amo pripada i njegov sažet i vrlo obavijestan pregled Bizantska književnost (Povijest svjetske književnosti 2, Liber-Mladost, Zagreb 1977.) od Septuaginte do bizantijskih učenjaka u humanističkoj Europi.

Hrvatskoj književnosti posvećen je niz Katičićevih članaka i studija okupljenih npr. u zbirci Na kroatističkim raskrižjima (Hrvatski studiji, Zagreb 1999.), gdje su skupljeni prilozi o temama od etnogeneze Hrvata, preko srednjovjekovne, renesansne i barokne književnosti, do pisaca 19. stoljeća i do Krleže. Ta zbirka članaka služi i kao priručnik za studente kroatologije na Hrvatskim studijima.

No i među književnopovijesnim se djelima kao magnum opus ističe Katičićevo djelo Litterarum studia (Matica hrvaska, Zagreb 1998.), kako se zove hrvatska preradba djela pisana za Austrijsku akademiju znanosti, pod naslovom Literatur- und Geistesgeschichte des kroatischen Frühmittelalters (Österreichische Akademieder Wissenschaften, izdano u Beču godinu nakon izdanja hrvatske preradbe, 1999.). Tu je na temelju izvrsna poznavanja izvora na svim jezicima na kojima se mogu naći i na temelju nepregledne, ali većinom fragmentarne, sekundarne literature iz niza disciplina filoloških, arheoloških, povijesnih i drugih, Katičić dao divovsku sustavnu sliku hrvatske kulture i književnosti i njihovih temelja, sažeto od pretpovijesti, a iscrpno od kasne antike pa do 12. stoljeća. Samo to djelo bilo bi dostatno da ga uvrsti u nenadmašne velikane hrvatske znanosti, a i međunarodne medievistike!

Neke od izvora za to veliko djelo obradio je i u studijama skupljenima u knjizi Uz početke hrvatskih početaka (1993.) pa se tu može baciti pogled u radionicu u kojoj je nastajalo ono veledjelo. U Litterarumstudia o pretpovijesti hrvatskoga slavenskoga naroda i njegovoj usmenoj književnosti uspio je reći tek malo (Litterarum studia, str. 305-318.), mnogo manje nego o povijesti zemlje u koju su se doselili, ali je i toj temi našao mjesta u takvu pregledu ranosrednjovjekovne kulture.

Rekonstrukcija praslavenskih sakralnih tekstova

Od 1987. pa do 2001. stao je Katičić bjavljivati priloge o svojim filološkim istraživanjima na području rekostrukcije formula praslavenske i balto-slavenske vjerske i pravne usmene predaje u godišnjaku Wiener Slawistisches Jahrbuch, a nešto je od toga objavljeno i u zagrebačkome časopisu Studia ethnologica. Nastavljajući se na radove V. V. Ivanova i V. N. Toporova, uspio je on rekonstruirati bitne elemente balto-slavenske pretkršćanske religije i mitova. Oni bacaju mnogo svjetla i na duhovnu baštinu koju su Slaveni, i posebno Hrvati, donijeli pri doseljenju u svoju sadašnju domovinu i upisali na mnogo mjesta i u njene toponime, oronime i hidronime.

Otada je opet rezultate tih svojih istraživanja stao objavljivati i za hrvatsku znanstvenu i kulturnu javnost na hrvatskome. To je, počevši od 2008., urodilo velikim petoknjižjem: knjiga Božanski boj (Ibis grafika, Zagreb) izašla je 2008., za njom se je pojavila 2010. i druga Zeleni lug (Ibis grafika – Matica hrvatska, Zagreb), zatim 2011. treća Gazdarica na vratima (Ibis grafika – MH, Zagreb), a 2014. i četvrta, Vilinska vrata (Ibis grafika – MH, Zagreb), dok se peta, sintetički pregled i interpretacija rezultata, Naša stara vjera (Ibis grafika – MH, Zagreb) pojavila 2017. godine; za nju je Radoslav Katičić, već teško bolestan, trebao i pomoć sina Natka pri zapisivanju – i ta je knjiga zaokružila taj veliki opus. On predstavlja danas vjerojatno najveću sintezu znanja i plodova istraživanja praslavenske i balto-slavenske pretkršćanske sakralne književnosti i kulture u svjetskoj slavistici i indoeuropeistici. To je prinos hrvatskoj, ali i svjetskoj znanosti, kakav bi osigurao besmrtnost svojemu auktoru i da se ničim drugim nije u životu bavio!

Taj slavistički i balto-slavistički filološko-mitološki opus utvrđuje i bitno novu slavistiku nasuprot tradicionalnoj, osnovanoj na paleoslavistici, staroslovjenskome i njegovim nacionalnim redakcijama, kakvu je utemeljio Vatroslav Jagić u 19. stoljeću. Ta nova slavistika ne odbacuje ništo od one klasične, utemeljene na najstarijem slavenskome jeziku pisane riječi, ali ju dopunjuje novim neizmjerno velikim područjem istraživanja slavenske kulture kakva je posvjedočena na narodnim idiomima i jezicima svih slavenskih naroda u usmenoj književnosti, a seže u rekonstrukciji u još dublju pretpismenu prošlost, kulturu i jezik. Nju je na zasadama Ivanova i Toporova od 1960-ih godina razradio Radoslav Katičić u neslućenome opsegu i otvorio mnoge posve nove široke vidike. Jasno je da je i tim zamašnim novim pristupom naišao na protivljenja u tradicionalnoj slavistici, i da će trebati proći neko vrijeme da se vidi koliki su se tu novi vidici otvorili! Ipak, već sada taj je rad Radoslava Katičića, uz neka protivljenja, naišao i na živ odjek u našoj sredini u krugovima filologa, ali i izvrsnih etnologa predvođenih profesorom Vitomirom Belajem, i niza arheologa (Vladimir Sokol, Juraj Belaj), kao i nekih povjesničara umjetnosti i kulture (Vladimir Gvozdanović).

Hrvatski jezik

Između 2005. i 2012. godine akademik Katičić bio je i predsjednik Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika, u koje su, pored njega, bili birani ugledni jezikoslovci sa svih ustanova u Hrvatskoj koje se relevantno bave hrvatskim jezikom. Vijeće je mjerodavno raspravljalo o svim temeljnim pitanjima hrvatskoga književnog jezika, o njegovu odnosu prema narječjima, o njegovu odnosu prema književnoj baštini – jer su oba bila poremećena jezičnom politikom u prethodnome stoljeću – o odnosu prema drugim jezicima, o naravi norme, o funkcionalnim stilovima i o razvoju nazivlja, a povremeno i o aktualnim, još otvorenim pitanjima hrvatske gramatike i pravopisa. Sva su izlaganja predsjednika, rasprave na sjednicama i zaključci bili objavljeni na mrežnim stranicama Vijeća. A nakon što je ministar obrazovanja Željko Jovanović 8. svibnja 2012. ukinuo Vijeće bez razgovora ili obrazloženja, a kamoli zahvale, objavljeni su ti tekstovi u posebnome broju časopisa Jezik (god. 60, posebno izdanje, travanj 2013.). Riječima samoga Katičića: »Opet se politika grubo dohvatila hrvatskoga standardnog jezika... Kao u doba grofa Khuen-Héderváryja!« kada je takva jezična politika prvi put bila u Hrvatsku uvedena (Hrvatski jezik, 2013., str. 241-242).

U svim je svojim radovima Radoslav Katičić dolazio do najvećih i najpouzdanijih rezultata upravo zahvaljujući širini svojih znanja, širini područja kojima je ovladao, multidisciplinarnomu pristupu, kao i snazi prosudaba i oštroumnosti s kojom je umio prosuđivati pitanja kojima se bavio. Sva su se njegova znanja tako našla upregnuta i u posljednju njegovu jezikoslovnu i jezičnopovijesnu knjigu Hrvatski jezik (Školska knjiga, Zagreb 2013.), sažetu, stilom popularnu, ali znanjem vrhunsku znanstvenu sintezu povijesti hrvatskoga jezika, kojom je on i najbolje definiran kao poseban književni ili standardni jezik. Tu je sažeto iznesen pregled povijesti jezika od odvajanja slavenskih jezika u Avarskome Kaganatu od balitčkih, pa sve do putova književnoga razvoja i standardizacije hrvatskoga jezika od 16. stoljeća do danas.

Kao i u svojoj novoj slavistici, i u ovoj novoj kroatistici spojio je Katičić perspektive književnoga jezika utemeljenoga na staroslovjenskoj pismenoj kulturi, dakle »slovinskoga jezika«, i jezika isprva usmene književnosti, koji je onda podao svoje narječne stilizacije – čakavsku, kajkavsku i štokavsku – književnomu »hrvatskomu jeziku«, te jezika kojemu je latinski bio civilizacijski uzor, na kakvu su se razvili svi novi zapadnoeuropski jezici, pa tako i hrvatski, koji se je iz te, u biti humanističke, perspektive nazivao još i »lingua illyrica«. Promatrajući te suodnose perspektiva kroz povijest jezika, Katičić je u toj knjizi dao najbolji dokaz posebnosti i vlastitosti hrvatskoga jezika, jer takav »genetski kod« nema nijedan drugi jezik na svijetu. I kao takav, on treba biti i u budućnosti, kao što je bio tijekom povijesti, u službi izražavanja svih sadržaja suvremene nacionalne i međunarodne, europske i svjetske, civilizacije u okviru hrvatske kulture, komunikacijski omogućujući njen stalan razvoj.

Osoba i značaj

Predavanja Radoslava Katičića dok smo bili studenti, a poslije čitanje njegovih radova i knjiga, i, posebice, razgovori s njime, bili su među najvećim intelektualnim užitcima u životima svih nas koji smo imali sreću poznavati njega ili njegova djela.

Profesor Katičić bio je izuzetan i po svojem odnosu prema studentima. Često smo u omanjoj skupini poslije njegovih predavanja ponedjeljkom i utorkom navečer odlazili s fakulteta s njime i još dugo raspravljali o temama o kojima je predavao. Kada je u seminaru uočio da gdjekada mogu ex abrupto prevesti na satu sanskrtski tekst koji smo s njime čitali, pitao me je kako je to moguće. Odgovorio sam da je to valjda zato što mi je u Klasičnoj gimnaziji predavao profesor Zmajlović koji nas je naučio razumijevati gramatičku strukturu klasičnih tekstova. Poslije toga me je znao pozivati k sebi, kada bi našao vremena, da zajedno čitamo grčke tekstove, ponajviše Platōna, kojega je on tada za vlastitu dušu prevodio.

Ta su čitanja bila iznimno iskustvo jer je Katičić znao tako izuzetno mnogo o grčkome jeziku, književnosti i kulturi da su njegovi komentari u razgovorima bili najljepša dopuna mojemu studiju. Poznavao je iz života svaku četvrt Atene, svaki potok i svaki puteljak kojim se je Sōkrat kretao u tekstovima tako da su oni oživljavali u svojem prostoru i vremenu pred mojim očima. Kasnije sam još jednom, nakon završetka studija, imao prilike doživjeti nešto slično kada me je pozvao u Grčku, gdje je on ljetovao svake godine s obitelju u kući svoje supruge, i vodio me po Atici, Beotiji, Fokidi, Megarskoj prevlaci, sve do Argolide i pokazivao mnoštvo mjesta povezanih s grčkom mitologijom i grčkom poviješću, sve dok mu automobil nije zatajio kod Lerne. Kasnije sam ostatak Peloponeza morao obići sam, i to sam učinio sa svojom obitelji čim se pružila prilika.

No danas se pitam ‒ nije li to što nas je Herakle zaustavio kod Lerne bio predznak toga da će se Katičić jednom produbljeno pozabaviti rekonstrukcijom baltoslavenskih mitova i sakralne poezije, božanskim bojem između Peruna i Velesa, koji jednu od svojih indoeuropskih, grčkih inačica ima u mitu o boju Heraklea i Hydre kod Lerne. Radoslav Katičić imao je cijelu Grčku u glavi, a i u nogama! A, kako smo se više puta imali prilike uvjeriti, i cijelu Hrvatsku, a i Bosnu i Hercegovinu, imao je također u glavi i u nogama! Kako je na to stigao? To je neobjašnjivo, osim time da ni Hrvatsku ni Grčku ne možete stići tako upoznati ako ih ne volite svim srcem.

Radoslav Katičić bio je kao osoba posve izuzetan. Znao razgovarati sa svakim, s najvećim znanstvenicima i s običnim ljudima na svojim terenskim istraživanjima, poklanjajući im dostojnu ljudsku pažnju i živo zanimanje za njih. U tako velika čovjeka nema trunka oholosti ni prema naizgled najmanjemu! I ne vidi ga kao malena, nego kao sebi ravnopravnu osobu. Druga vrlina koja ga je resila bila je ta da se nikada nije ni na što tužio. Mogao je sjesti na zemlju sa studentima, jesti u najskromnijim gostionicama, podnositi žegu i nevrijeme pri obilascima terena, ne tražeći nikakvu udobnost za sebe. A u telefonskim razgovorima u posljednje vrijeme, i kada je već imao velike teškoće s vidom i s kretanjem, uvijek bi mi naglašivao da mu je zapravo dobro, a onda hvalio brigu svoje drage supruge Ioanne, i njihovu zajedničku zahvalnost svojoj divnoj djeci, Natku, Dorici i Antici. A od djece same čuo sam da je osobitu posvećenost i požrtvovnost u tome razdoblju svome ocu pokazivala njegova draga Antica.

Možda je duh Radoslava Katičića napustio ovo tijelo i ovaj vidljivi svijet. Ali njegov duh nikada neće napustiti znanosti kojima je dao gorostasne prinose, niti hrvatsku kulturu koju je obogatio kao malo tko, niti će napustiti nas koji smo imali sreću poznavati ga, učiti od njega što znači biti znanstvenik i što znači biti čovjek, i osjećali veliku zahvalnost i ljubav prema njemu za sve što smo od njega primali.