Tamno svjetlo Keserovih crteža

1.

Golemu bjelinu papira prožima tamno svjetlo crteža Zlatka Kesera. Stoga u tim crtežima čitamo slojevitost tamne svjetlosti, njezinu simboličku višeznačnost, likovnu strukturu i crtačev postupak. Svjetlom svoje ruke Keser je tamu oblikovao u crteže na velikim površinama papira crnim, sivim, gdjekad i plavim, kružnim, grudastim mrljama, točkastim i prskavim kapljama, tankim, gustim ispreplitanjem raznosmjernih linija i nepravilnih, raznobojnih oblika. Prodirao je u prostor tame okomitim i kosim crtama, isprekidanim, spiralnim i streličastim krivuljama, energičnim potezima, gestualnim silnicama i ujednačenim unosima različitih tvoriva: akrilnih boja, pastela, ugljena, krede, tuša, olovke u boji i, mjestimice, pomno izrezanim papirima postupkom kolaža produbljivao je značenjsku vrijednost crteža. Ovdje valja naglasiti da složen crtačev postupak pretpostavlja decidirano estetsko načelo, i, nadasve, vrsno umijeće, kojim, oštrim i točnim potezima, kratkim, žestokim gestama osvaja prostor papira crnilom ugljena, kredom, bojom... ostavljajući jasne tragove autorske osobnosti i duboke otiske svojega bića.

Zacijelo je u ciklusu »Lica koja poznajem« Keser najsnažnije izrazio iskonsku prirodu crtača jer je rudaču crteža tražio u rudniku vlastitoga bića kopajući energičnim potezima u dubokim jamama podsvjesnog i iracionalnog, pod tamnim svjetlom neizvjesnosti i tajanstvenosti. I svakim je novim potezom zasijecao u još dublje slojeve tame ispisujući lozinku vlastitoga postojanja crnim i vibrantnim crtama u dinamičnom pleteru nepravilnih oblika i polukružnih mrlja, kazujući da je nove likovne prostore u ovom ciklusu oblikovao vještom rukom i tamnim svjetlom. Iščitava se, naime, da ono izbija iz tame crteža, iz njezinih dubina koje snagom crnog sunca obasjavaju prostor crteža otkrivajući začudne oblike Keserovom jedinstvenom izražajnošću koja otvara dvojbu: Da li je crtež medij Keseru, ili je Keser medij crtežu?«Keser je«, primjećuje Slavica Marković, »akumulirao i transferirao osobnu imaginaciju u zadanom kadru da bi oslobodio krik prignječena diva i upleo nas u bjesomučno traženje izlaza iz labirinta koji je sam izgradio.«

U višeslojnoj strukturi crteža Keserov postupak implicira veliku crtačku kulturu i zavidno umijeće, stilske odrednice nadrealnog, grotesknog i apstraktnog diskursa ekspresionističkog naboja, enformela i art bruta...te iskonska likovna počela i snagu duhovnog ishodišta. Svakako je važno naglasiti da je crtač eliminirao sardonično i ironijsko te koncipirao crtež bez elemenata sarkazma i cinizma i tom distinkcijom usredotočio značenjsku odrednicu ciklusa u tragično osjećanje postojanja izraženog različitim oblicima ljudskog lica, tamnim osvjetljenjem njegovih emocionalnih stanja u bolnoj iznijansiranosti egzistencije.

Za temeljne sastavnice Keserova crteža Igor Zidić naglašava imaginaciju i umijeće njegove ruke: »...ruka je senzibilnog slikara i crtača esencijalno i egzistencijalno povezana s njegovim srcem i mozgom, s njegovim osjećanjem i disanjem, razmišljanjem i memorijom te da se, ovako ili onako, i pisano i brisano podjednako utiskuju u njegov rukopis«. Unatoč lucidnim inovacijama u crtačkom postupku i nedvojbenom produbljivanju percepcije u novim izazovima i širenju pojmovnog obzora samoga medija crteža Keser ne potire tradicijske sastavnice u svojem rukopisu. Naprotiv, prije bismo mogli ustvrditi da radikalnim zasijecanjem u njegovu supstancu otvara novi pristup starom mediju propitivanjem i njegovih drugih mogućnosti i sučeljavanjem s drukčijim inačicama diskursa, to jest, reanimira, aktualizira i uzvisuje crtež u suvremenom multimedijalnom kontekstu.

Međutim, treba skrenuti pozornost i na činjenicu kontinuiranog istraživanja crtačkog postupka kojega prepoznajemo i u ranijim Keserovim ciklusima, što je razvidno u dugoj kronološkoj liniji plodnim bujanjem imaginativnog i stalnim stvaralačkim rastom u visinu. U ovako markiranom motrištu nastojali smo Keserov crtež apostrofirati kao njegovu temeljnu odrednicu naročito izraženu u ovoj seriji crteža. U prilog našoj tvrdnji navodimo prosudbu Tonka Maroevića iz monografske studije: »Keseru je pošlo za rukom sačuvati nagonsku ukorijenjenost pokreta te djelovati kao seizmograf nutarnjih potresa uslojavanja. Unatoč navici i rutini, predanosti radu i dugotrajnoj praksi, on nije ‘okorjeli’ slikar nego osjetljivi čovjek koji epidermom i retinom reagira na vlastite ispovjedne izazove«. A nije li upravo »...nagonska ukorijenjenost pokreta...« i pokrenula ovaj stvaralački proces kojim je Keser tako duboko zasjekao u tamne prostore ljudskoga bića čije zrcalne odraze čitamo u raznolikim licima u ciklusu naslovljenom »Lica koja poznajem« otvarajući mnoga pitanja: Čija su to lica koja crtač poznaje? Kakva su? I gdje je vidio ta lica? Kada upoznao? I zašto ih je oblikovao upravo u crtežu?

2.

Pred Keserovim crtežima pitanjā se množe i umnažaju odgovori kojima ćemo nastojati smanjiti dvojbe postavljenih pitanja ne smanjujući našu radoznalost i njihove međusobne razlike. Čini se da možemo ustvrditi da crtačevu pozornost zaokuplja isključivo lice čovjeka i da je ono jedini motiv opserviran u seriji crteža čije mutacije slijedimo u brojnim i inventivnim varijacijama. Još nam je kazati da autor izravno kazuje da su to lica koja poznaje, štoviše, u posve jasnim naznakama i određenim nazivom djela upućuje na konkretnu osobu, odnosno, na njezino lice. Ne čitamo li u ovom ciklusu crteža i zrcalne odraze različitih ljudskih psiholoških mijena, odnosno, emocionalnih stanja portretirane osobe iz crtačeva neporedana okruženja, koje, međutim, nisu oblikovane samo u od likovnih elementa već i od onih iracionalnih, otkrivajući prostore podsvjesnog i onostranog? Upravo su te nevidljive sastavnice pokretačka energija kojom Keser oblikuje crteže u začudnu likovnu stvarnost kojom izražava i stvarnost vlastitoga postojanja prožetog tragizmom egzistencijalnog. Stoga nam je konstatirati da je crtačev primarni interes u markiranju osnovnih obilježja poznatih lica u njihovim portretnim značajkama i da svoju koncentraciju usmjerava na stvarno postojanje osobe injezinih vidljivih sastavnica, dakle, na njezinu fizičku stvarnost.

Unatoč svemu tome likovne i psihološke vrijednosti crteža valja tražiti u zagonetnom i metafizičkom i, nadasve, u tajanstvenosti ljudske prirode koja iskonskom snagom u čistim likovnim počelima oblikuje crtom i mrljom raznolike forme poznatih ljudskih lica u začudnu energiju crteža. Stoga valja respektirati činjenicu da crtač i jasnoćom naslova podvlači da je ovdje riječ o licima »koja poznaje« referirajući se, kao što smo već napomenuli, na poznatu osobu, i na činjenicu da ova lica izražavaju emocionalna i psihološka stanja. Iz svega je razvidno zašto je svako lice drukčije oblikovano u njegovoj ljudskoj osobnosti i likovnoj posebnosti povezujući se različitim vidljivim i nevidljivim putevima u istom smjeru, i u jednom i zajedničkom cilju – u čitanju nečitljivih i spoznavanju nespoznatljivih emocija koje izražava ljudsko lice neizvjesnošću i strahom, tjeskobom, patnjom, bolnim grčem i krikom, halucinantnim, opsjenim, pričinom, tlapnjom, čežnjom i slutnjom...

U ciklusu crteža »Lica koja poznajem« gdjekad je lice kružni oblik ispunjen crnim mrljama boje u mrklinama površine, drugi je puta četvrtasto oblikovao lice s prigušenim akcentima boje...tu je i lice probodeno streličastim crtama snažnog kolorističkog intenziteta, a onda je bljesak onostranog obasjao lice dubinom tame, ili je pak krik očajnika zamračio lice crninom crteža... I svako je lice na sivo-bijeloj i crnoj površini različito oblikovano tamnim svjetlom Keserova rukopisa u slojevitim mrklinama njegovih sugestivnih poteza. Raznovrsnost lica umnožena je crtačevom imaginacijom, golemom likovnom energijom i neiscrpnom produkcijom u lucidnoj sintezi oblika. Naime, istim je crtačkim postupkom u različitim emocionalnim stanjima otkrivao duboke ponore podsvjesnog i tamne prostore ljudskoga bića prožetog egzistencijalnim nemirima i zebnjama, crnim slutnjama, strahom, hladnim mrakom, neizvjesnošću.

Čini se da možemo kazati da je esencijalnost Keserova crteža u čistim počelima i vještoj ruci kojom stvara, ne njezinom manualnom, već duhovnom snagom, mrljom i točkom, crtom i oblikom tu čvrstu likovnu strukturu crteža potpisuje tamnim svjetlom. Sveobuhvatnost tame i sveprisutnost tamnoga prožimaju crtež iracionalnim i metafizičkim, učvršćujući ga u njegovoj biti novim simboličkim i poetskim konotacijama, te, napose, likovnim vrednotama. Gdjekad u samom crtačkom postupku tamnim sjajem crnoga grafita bljesne iskričavim svjetlom strast alkemičara kojom Keser žustrim potezima ritualnim ponavljanjem zaziva energiju crte u likovnodinamičan ritam crteža, gdje su ukazuju oblici totema, maske, opsjena, crnih pričina... Sad su Keseru crta i tamno svjetlo ona snaga kojom je Grk razmicao planete jer povezuju zemaljsko i nebesko, podsvjesno i razumsko, stvarnost i pričine, fizičko i metafizičko... i pokreću stvaralački uzgon kojim na bijelom papiru oblikuje bolnu osjećajnost egzistencije živim likovnim jezikom u cjelovitost crteža.

Literatura:

1. Marković, Slavica: Zlatko Keser / obzor melankolije, katalog izložbe crteža, Kabinet grafike HAZU, Zagreb, 2011.
2. Zidić, Igor: Zlatko Keser, katalog izložbe crteža, Galerija Adris, Rovinj, 2011.
3. Maroević, Tonko: Keser, monografija, Kabinet HAZU, Zagreb, 2017.
4. Keser, Zlatko: Lica koja poznajem, HAZU, Zagreb, Gliptoteka, 20.11.2018.- 23.12.2018.