Svijet kako ga razumiju djeca

Slavica Gazibara kao književnica zainteresiranoj se javnosti dosad predstavila knjigom pjesama Bijeli papir (vlastita naklada, Zagreb, 2015.) te nizom akcija usmjerenih poticanju i populariziranju poezije u svojoj sredini. Svojim drugim, sasvim drugačjim izdanjem, Sarininim pričama i Ivorovim mudrolijama, kratkim i vrlo kratkim pričama za, kao što kaže podnaslovna bilješka, velike i male, pokazala je zrelu upućenost u vještine oblikovanja teksta. Globalno gledano, njena je knjiga kompozicijski strogo kontrolirana te ostvaruje besprijekornu simetriju: već se naslovom sugeriraju dva subjekta, što se na razini segmenata realizira raspoređivanjem materijala u dvije konzistentne cjeline, također građene na principu simetrije: svakom subjektu pridruženo je po dvadeset priča, s tim da svaki dio započinje identifikacijskim tekstom – predstavljanjem perspektive iz koje/zbog koje se priče oblikuju.

Tekst je najvećim dijelom oblikovan dijaloški, funkcionira kao prijepis usmene komunikacije. Dijalogiziraju se dvije svijesti različitih generacija (baka – učiteljica - djeca), iskustva, spoznaje, interesi, od kojih su obje suverene i sigurne u svojoj poziciji, no različite u tome što jedna taktizira (baka), a druga (dijete) ne poznaje kuturološke barijere budući da je taktiziranje vještina koju još nije uključilo u život. Zbog njihovih iskustvenih razlika, ali i ravnopravnosti tako postavljenih glasova, dolazi nerijetko do zanimljivih nesporazuma. U pričama nema pozicije koja arbitrira: odrasli u komunikacijskoj situaciji ne dominira nego se povlači u momentima koji su prezahtjevni za eksplikaciju primjerenu problemu i dionicima te dopušta da dječji diskurs do apsurda zaiskri u svojoj punoj slobodi i zaigranosti. U tom smislu lik bake uglavnom funkcionira kao moderator u situaciji, kao diskretna prisutnost koja je podloga i poticaj sugovornikovoj raspršenosti.

Priče se odlikuju iskazom koji oponaša svjetonazor, komunikativne vještine i interes djece. Svijest djeteta sugerira se tipom jezika te gramatičkom strukturom rečenice. Složenije rečenične strukture izuzetno su rijetke. One postoje, no pripovjedačica ih, motivirana kompetencijama svoga subjekta, razlama u manje cjeline, koje nisu sintaktički autonomne nego su eliptične. Određena tako proizvedena agramatičnost u funkciji je postizanja dojma autentičnosti, prilagođavanja tipa diskursa govorniku te očuvanju dojma spontanosti usmenoga razgovora.

Sarine su priče narativi, kako sugerira naslov ciklusa – zaokruženije i logične cjeline s naznakama uglavnom kronološkog, ali i s natruhama uzročno-posljedična tijeka. Budući da se radi o svijesti djevojčice školske dobi, njen svijet je svijet ozbiljnih pitanja i suradničkog traganja za odgovorima. U tom traganju upoznajemo niz sporednih likova ‒ prijatelja iz razreda – koji se u situacijama ne profliraju kao karakteri nego kao socijalne funkcije (odnos prema učiteljici, pozicija u strukturi grupe, uzajamni odnosi). Postojanje u grupi stalno je preispitivanje sebe i svojevrsna borba za poziciju, što se odvija kroz niz emocija, tako da su situacije prožete ljubomorom, naklonošću, simpatijom...

Priče imaju linearni tijek: od početne situacije koja postavlja temu, prelazi se na raznovrsne iskustvene reakcije uključenih osoba (razred), od kojih najviše prostora dobivaju Sarine eksplikacije. Na osnovi svih iskaza, u konačnoj sumaciji, subjekt (Sara) nastoji doći do pouke, spoznaje. U njenom promišljanju prilično je važan utjecaj autoriteta – učiteljice, bake – što često dovodi do zbunjujućih (privremenih) sumacija uvjetovanih iskazom autoriteta (u tom smislu posebno ističemo priče Baka na drvetu, Jablan, Zmija ima noge).

Ivorovi dijelovi (Ivorove mudrolije) ne događaju se kao slijed situacija, odnosa među osobama, nego su čista verbaliziracija: to su nizovi pitanja koji subjekt detektiraju kao osobu koja istražuje svijet. Za razliku od Sare, on nije dio vanjske grupe, njegov socijalni kontekst je obitelj. U potrazi za nekom istinom oslanja se na autoritete (baka, otac) od kojih traži podatke. Njihova nazočnost ne rješava probleme: oni jesu donosioci iskustva, no subjekt im ne dopušta arbitriranje ‒ ne ugrožava svoju autonomiju te zaključak izvodi sam.

Ako motrimo teme, moglo bi se reći da se radi o nizu uobičajenih situacija prelomljenih kroz dječje poimanje: praznine od kojih pati djetetov prostor u suočenju s odraslom osobom ne pune se argumentima nego preskaču, a zaključci nisu logično vezani uz premise nego su dodani kao tekstne i logičke sinkope (posebno ilustrativnom za naznačeni postupak držimo priču Slika). Priče su zabavne, povremeno šaljive i inspirativne – i za djecu, i za one koji se njima stjecajem odabira, nužnosti ili okolnosti bave i trebaju baviti.

Sasvim će se sigurno djeca prepoznati u predstavljenom dijalogiziranju i promišljanju zbunjujućih i nezaobilaznih mjesta odrastanja. Diskurs Slavice Gazibare asocira na način kako je svijet djeteta (svojevremeno) doživio Tadijanović: to nije napor da se oponaša način djeteta (u takvim se naporima nerijetko isforsiraju strategije, što dovodi do nevjerodostojnosti) niti govorenje za dijete, u ime djeteta. Autorica je odlučila dati riječ djetetu i ostati u pozadini. Ne moralizirati. Ne preočito zabavljati. To opredjeljenje za ogoljeni dječji diskurs, bez dodatnih autorskih štukatura, jedna je od posebnosti ovih priča.

Kao specifičnu vrijednost knjige koju držimo važnom istaknuti iznimna je pročišćenost jezika, dosljednost u sintaktičkim rješenjima i, nadasve, ekonomija teksta. Autorica u razotkrivanju svoga procedea naglašava inspiriranost razgovorima s unucima, no priče nisu transkript nego tekst koji slijedi intenciju i bira za nju prikladan poetički format. Da bi šarmantne dječje zamjedbe dobile profil smislene cjeline, treba im okruženje inteligentne svijesti koja zna kontrolirati i organizirati materijal. Slavica Gazibara zna gdje treba prestati govoriti: ona ne objašnjava, ne poentira, priču prekida često u situaciji u kojoj dominira osjećaj nonsensa, čiju disparatnost pomiruje naznačenim postupkom sinkopiranja (zaključak se ne izvodi iz premisa već akcentiranjem nekog fragmenata, koji subjekt-dijete poima prihvatljivim).

Ovako zapisani, kao kratki dijalozi koji su sami sebi dovoljni, bez eksplikacija glasa sa strane, priče su, držimo, izuzetno pogodne za dramatizacije i dijaloška čitanja, dakle za uporabu u višestruke pedagoške svrhe.