Skupljanje svjetla

JEZIK

Ovdje na rubu jabuke koja još ne zna kako će postati jabuka
dok pčela vrtoglavo pritišće sreću u usplođe,
putnik će povjerovati da je božje lice upravo ta metalna ptica
koja ga približava njegovom središtu.
Kako se to putuje u proljeće?
Nitko me ne pita za papire na kojima bi trebalo ozbiljno lice
jamčiti da nisam eksplozivna naprava,
a već ulijećem u nečiji početak.
Diže mi se želudac pun slova
koja se ne mogu protegnuti izvan geografije,
ona se koprcaju kao bilo koja životinja
koju se približi vatri.
Gorjelo je tako da je gušilo i ptice, titralo je
to bježanje jezika iz čovjeka na
površini vode kao da
se raspada fizika koja drži
nas kukce nad dubinom.

Što bih ja mogla znati o površinskoj napetosti
i molekulama pjesama koje su pritiskale
od dolje tako jako da nikad do sad
nisam ni mogla propasti? One su napravile pumpe
koje nisu priznavale granice, prenosile
prostranost bez zagađenja povijesti.

Jezik gleda u atmosferu, povraća
u oblake dok poskakuje njihovim tjemenom,
jezik se opravdava putnicima
da nije do njega, ta barijera nebitne biografije
mene, smiješne države i ostatka svijeta.
Dogodilo se, na kraju, kao i sva zacjeljenja,
kad nisam gledala, pčele su povjerovale
da je proljeće odgođeno, zaspale
u pričama o egzotičnim predjelima
i već je cijeli vijek prošao
kad je pjesma dotaknula stopalom
posuđenu zemlju.

PRIJE PTICA

Kad mi je sinoć u oko sletjela ptica,
zatvorila sam ga pažljivo
kao prozor kad djeca spavaju
pazeći da stara kvaka
ne rastrese mrak.

Djetinjstvo se okrenulo na bok,
a moja ptica izrekla je prvo
malenu trešnju s koje su naše ruke
ubirale povjerenje,
potom ozljedu
koja se dogodila kad sam
pala u dječaka s ljuljačke
misleći da je on to sigurno mjesto
u kojem je nemoguće upaliti mrak.
Grlim drvo misleći na odgovor
koji se ljušti u mene s mravima,
oni prelaze granicu dva neugledna tijela
i ulaze u tek začetu tugu.
Ovdje ću prvi puta povjerovati vremenu
da samo ljubav posjeduje način da nas uspori.

Rane mirišu kao bomboni,
zemlja odgurnuta bijegom, tijelo se sastavilo
u jedinstvenu rečenicu, djevojčica u brezu
tako neutješnu da su sve njene ptice
pobjegle u vrijeme prije ptica.

LJUBAV, NEMJESTO

Prije ptica, bili su pokušaji da ljubav nazovem
ulicom, planinom ili oceanom.
Djevojčice su se skupljale
na dnu te istine pokušavajući
postati svjetlost.

Ljubav, nemjesto, proglasila je državu
u neplodnoj sibirskoj tundri.

ODRAZ

Ovdje, šutnja se prikrada kao stonoga,
umiranje se obznanjuje kao potreba
da se ništa više ne izgovara.
Riječ urasta u lišaj da bi hranila tlo.

Nad oživljenom lokvom
ljubav pokušava uhvatiti svoj odraz.
U nju, obustavljeni proces u mom tijelu,
zuri cijela fauna
smrznutog krvotoka svijeta.

SESTRE

Ako vjetar kaže da nam je otići, ljubav je spremna
spakirati hranjivog bilja i preuzeti odgvornost.

Koraci životinja u našim samoćama
ostavljaju putokaze za sutra.

Kroz pjesmu sanjaju zimzelene ruke
klateći se neisgurno kao moje
dok padam na rub razgovora,
u disanju neba čujem čaplje kako
lete iznad neočekivanih poljubaca.
Njihova plamteća sreća
ponekad izazove požar u jatu,
ponekad samo val vrućine.

Ako zemlja kaže da nam je ostati, ljubav je spremna
pustiti ruke u smrznutu zemlju i zazeleniti.

Od ovog bijega ništa u nama još ne sluti
što je zaista zima i koliko nismo spremne
dočekati je
kao bosonoge sestre.

POVJERENJE

Ljubav leži u lokvi samoće
dovoljno dugo da iz nje
izlaze oživljene stijene.
Kad me svlada umor, njena rebra za mene
se otvore kao cvijet biljke mesožderke.

LISICE

Lisice znaju kako smanjiti opseg hladnoće
i što se od njihove čvrstoće očekuje.
Vremenu daju prednost nad svim drugim odgovorima.
U lisicama stanuju najtiši ljudi, jesen im se taloži u krzno
u namjeri da stvarnost omekša.
Izvana nas pritišće industrija jezika
koji ne vjeruje u širinu ni razum, tvrdi jezik
udara nas u glavu i očekuje
da nećemo uzvratiti kao što ni lisice
nikad ne izgovore
utišane svakodnevice.
Budim se iz sebe i tražim od ljubavi da ne žuri.
Ako je korov već do glave, doći će razumniji ratari.

MOSTOVI

Ljubav vjeruje tuljanima
da je srce neuhvatljivo
glatkoj koži drveta
koje smrskava ljepotu.

SKUPLJANJE SVJETLA

Kad joj dosadim, ljubav se zaputi
u prometnu gužvu pa prepričava slučajnim prolaznicima
kako smo godinama prostirali mrežu koraka
da uhvatimo zagrljajem
ono što ispada
kad sunce otvori usta.

ŠAMAR

Djed je, kažu, u mladosti baku privezao za kola i
tako je vukao dok se nije otrijeznio.
Znao je zapakirati svjetlo i
ubaciti u lulu sudar galaksija
prije nego bi je sabio u mezozoik
da je reptili glodaju do izumrlosti.
Kažu da je baka umrla od otumorene ljubavi.

Tih dana pravili smo se da nas poklonjeni bicikl
može zalijepiti na rep rakete.
Imali smo nekoliko igračaka koje smo šivali kad su im pucali organi
od dječje ubrzanosti.
I plavi hrđavi poni koji smo dijelili.
Svatko je pomalo uspijevao otići.
Kuća je huškala jezik vjetra zimi da nas zagriza.
Ulazio je ispod vrata i kroz na rupe na prozorima.
Stavljali smo stare majice
na prag da mu omekšamo nokte, umatali se u bakine molitve
pa se skučeni u jedan krevet stidjeli jedni pred drugim svega što je raslo.
Zakopani pod slojeve odjeće
sanjarili gusti neprohodni srpanj.
Ne vjerujem više djevojčici kad zamuckivanjem
ometa antenama signale
da je dugim hlačama ljeti skrivala modrice
da je ljeto pritom bilo potpuno izmišljeno, kao i voda
da je mislila da je tijelo drvena kutija
da je odgrizla nekom prste jer nije imao ključ
ali je imao sjekiru
da nije više bilo bitno jer je ionako sve iscijepano
da je djed više pio nego jeo
da je uvijek bio brži.

Noć je era zimzelenosti, savijam se u njen mjehur.
Vakuum iz svemira ulazi u glavu. Mrak
oboli od mekanog umora. Nerijetko sanjam da mi oživljene zvijezde
skakuću u krvotoku. Onda zaboravljam.
Iz rupa na hlačama
kapalo je višejezično nebo.
A u grlu me još uvijek guši planet
i njegove gorke koštice
kotrljaju prazninu

koja se se može i ne mora ponišiti
kad upadne u pjesmu.

Djevojčica je, kažu, umrla od prešućivanja.

SRAM

Boga sam poznavala intimnije nego ostatak moje obitelji.
Dan u tjednu kad smo se kupali ulazila bih u vodu zadnja
jer sam bila najstarija
i u mutnoj tekućini puno dulje nego braća
pritiskala kožu i trljala. Koža je uzimala zrelost borovnice.
Majka je tijelo pakirala u svježi mrak.
Tamo gdje je bilo najmekanije trebalo je
držati dugo da ne propadnem kroz svoje dno.
Stiskala sam dok ne utonem u zvijezdu.

A on, bog, izmigoljio bi iz bakina kreveta
koji je zaudarao na mokraću, gol i bradat
gurao prste u moje oči i tražio da potisnem hrđanje tijela pod tijelom.

Bilo je lako tražiti boga u vodi, ili u cipelama.
Voda je bila petolitreno jezero svakog utorka,
a crne cipele bile su poslane poštom iz Italije za izbjeglice.
U njihovoj izgaženoj, ali udobnoj crnini
on je klopotao sa mnom i stiskao dok ne bi tuga probila u žuljevima.

Nitko mi nije vjerovao da nije dobar ili loš. On je samo tjerao
moje dlačice da potamne i kad je bilo vrijeme otvarao je vrata
da me potopi sram.

PRVA PJESNIKINJA RASTE IZ KLIPA KUKURUZA

Govorim o jeziku koji je posađen
kao grah, ali se lomi kao triješće
kad ulazim bosa u doba godine
u kojem od zore
okopavamo kukuruz
usred vrele sunčeve pljuvačke.

Postavljam djevojčici kameru u trbuh to ljeto
da zabilježim kad se prvi put zaljubila:
Voda se pretvorila u vino kad je s obrvom iščupala hidrofobnog Isusa.
Ona ne razmišlja o uzročno-posljedičnoj vezi
okretanja galaksije oko srednjišnje crne rupe, centrifuge
i pokvarnog bicikla. Njena tuga posađena je duboko
u debelo crijevo s nasljednim tumorom
i čeka buđenje.

Uzemljujući elektricitet motikom
usred kukuruzišta smo zapisale:
Tijelo odbija rasti da se ne poremeti simetrija, tako je sa svim
prozorima kad se u njih zaleti
nepažljiva ptica.

SVAĐA

U mom jeziku je jorgan
na čuđenje ukućana. Travanj.
Na očevu jeziku ljute su pčele koje ne razumiju
kako se djevojčica može odjenuti u ženu.

Čekam da majka zašije šminku u jastuk,
televizor pretrese kalcij u kostima,
tuga izbaci osigurače. Tad se prelije iz dišnog organa šume
mrak krupno mljeven i začini disanje.
Metabolizam ljeta ne može nadahnuti tijelo. Ipak,
srcu u kojem ljubav pliva samo na površini kao ulje
okrenem pedale unatrag, preskočim namjeru da ostanem
u svojoj glavi
kad buka udari betonskim pesnicama
pa otvorim

prvu ozbiljnu ranu,
majčin šamar

da u njoj nastanim
razoreno predgrađe
dok obitelj nadglasava ultraljubičasto zračenje
povraćajući po tepihu
bezobrazne crvendaće.

GNIJEZDO

Sve u svoje vrijeme. Jutro nam veže neizgovorenom maglom dah
i odlazi niz električnu rijeku,
zahtijeva da mu ugrijemo nagažene kosti, da mu posudimo
milost stabla ili okruglost dana kojoj tek trebamo ući u središte,
izmjeriti promjer posuđenog svjetla.
A iza rastu plašljive šume neoborivog hrasta,
glasna mahovina u kojoj razmišlja neprepoznat sjever.
Jer uvijek nešto raste iza leđa
i priprema svježu tišinu,
uvijek se negdje netko okrene u snu bezbolno kao kukac
na vlastita krila i zaboravi prije svitanja odletjeti,
negdje netko umire mada je živio
kao nekorištena stolica koju su izbili iz srca bukve.

Kad smo otresli s krzna vruću vrevu iz gradskog trbuha,
umorne motore,
u očima smo navili malene ježeve
da probude netom pokošenu noć,
da se uspravi u nama ohlađeni odmor,
precizna vedrina koja stane u buđenje.
Iza je potomstvo odvažnih lisica čekalo da mrak otvori tople oči,
nezavršene rečenice da nas presretnu i spoje u kružnicu.
Jer uvijek netko množi tišinu po svijetu,
netko puni dane čekanjem
dok se jednom, kao nesvjesni leptir
punom brzinom ne unese staklu u dušu,
pa pogledom refleksivno sruši galaksiju
i smrskan svemirom
odluči voljeti.