S poda ne možeš pasti

– I? Gotovo, ha?

– Gotovo. Na neki način, kao da nikad nismo ni bili u braku. A s druge strane, kao da se nismo ni razveli, još mi je u glavi, još sam itekako vezana uz njega, još ne razumijem što se dogodilo, još... Ne znam.

– A kvragu! Ako ti ne razumiješ... a šta da ti kažem? – slegnula je ramenima Marta. – Nije da ne bih htjela nešto reć, nego... stvarno ne znam šta. Kako je uopće prošlo jučer?

– Prazno. Bez veze. Duže smo čekali nego bili unutra. Bez veze...

– To je prvi put da ste se vidjeli ovih mjeseci?

– Da, ovih zadnjih da. Na početku smo se viđali, ali od ljeta skoro uopće ne. Par puta smo se čuli, ali sve nešto usitno, sve samo formalno. Kao da nikad nismo dijelili život. Bez veze, to je sve šta imam za reći.

– Kako si ti?

Klara nije odmah odgovorila na postavljeno pitanje. Trudila se ne razmišljati o tome kako je, nije imalo smisla. Ali, iako joj je naum sve samo ne uspijevao, bilo je itekako teško verbalizirati sve struje svijesti koje su joj, sad već više od godinu dana, prolazile kroz glavu. Nije imala pojma kako je, previše je razmišljala o tome kako je njemu da bi se uspjela dovoljno dugo zadržati na temi sebe.

– Isto bez veze. Nikako. Nije da sam loše, samo... Ma bez veze – ponavljala je uporno istu frazu.

– On?

– Djeluje... ma nemam pojma kako. Meni izgleda izgubljeno, ali možda je to onaj »što se babi htilo, to se babi snilo« moment – uzdahnula je Klara. – Ne znam. Vjerojatno sam ja zadnja osoba koja je pozvana zaključivati o tome.

– A tvoj feeling prema njemu, sad kad si ga vidjela? – postavljala je potpitanja Marta, cijelo se vrijeme pitajući gura li nos tamo gdje mu nije bilo mjesto. Nije pitala iz znatiželje, nego zbog brige, i nije željela da se Klara osjeća kao na saslušanju u USKOK-u. ‒ Ako pitam previše, preskoči. Ne moramo pričati o ovome.

– Pa i nećemo dugo jer, iskreno, i nisam od prevelike priče – iskreno je, ne zamjerajući niti jedno slovo Martinih pitanja, odvratila Klara. – Koma mi je sve skupa, znaš. Kad sam ga jučer vidjela, sve mi se vratilo. Glavni osjećaj je, a šta ja znam, uključivao brigu za njega, što znači da sam u skroz sjebanom stanju. Učinilo mi se da je smršavio, skoro sam mu otišla kupiti krafne. Čokoladne dakako, iz Bobisa, moraju biti od tamo, jer druge ne jede.

– Jebote – nasmijala se Marta. – Koja bi to scena bila. Ti kako propuštaš sudsku raspravu jer lunjaš po gradu kupujući njemu prave krafne.

– Oh, da. Jer, znaš, nije to lagan zadatak. Ne voli obične, ne voli zagorene, ne voli premekane, ne voli kad je čokolada unutra razmackana, ne voli iz svakog Bobisa, nego samo njih par... Cjepidlaka je za ne povjerovat.

– Srećom se nisi bacila u potragu – ironično je zaključila Marta.

– Teškom sam se mukom suzdržavala, ali ne, nisam – nasmijala se napokon i Klara.

Sad je Marta na trenutak zastala, u potrazi za pravim riječima kojima bi nastavila razgovor. Bilo joj je neugodno postavljati dodatna pitanja, ali dojmovnik još nije bio zgotovljen, trebalo je nekako zaokružiti priču. U pokušaju da sebi kupi malo vremena, odreagirala je na Klarinu zadnju misao, a zatim napravila mali intermezzo u priči o razvodu.

– Dobro da nisi, good for you – zaključila je pa, glumeći zbunjenost, predložila: – Ajoj, nego, baš sam glupa, hoćeš da zajedno nešto skuhamo? Ajde, ostani na ručku.

– Joj, ne bih, hvala ti.

– Pa prošlo je jedan, ja sam ionako mislila nešto skoro pojest. Možemo skupa, zašto ne?

– Imam doma nešto već gotovo, hvala ti u svakom slučaju. Ionako kasno ručam, nema veze što je subota, rano mi je. Uzet ću još koji keks, to je dosta.

– O.K.

Nakon što se digla s kauča, Marta je krenula prema kuhinji pa se, lagano zamišljena, još jednom vratila otkud je krenula i prislonila uz fotelju. Bio joj je to najdraži komad namještaja, rasparena fotelja koja je nekad, zajedno s kaučem i foteljnom joj blizankom, pripadala ne lošem setu za dnevne sobe. Crno-bijela, krpena, bila je udobna i osobna. Činila je njezin, inače poprilično modernistički uređen stan, životnijim i ljudskijim. Trebala joj je fotelja jer ju je na neki čudan način vraćala samoj sebi, onoj promišljenoj i empatičnoj sebi koja je u ovom trenu najviše trebala Klari.

– Znači, još ti je do njega stalo? – oprezno je upitala.

– Je, još mi je do njega stalo.

– Unatoč...

– Unatoč – nije bilo potrebe vraćati se na razvod i razloge, točnije nerazloge zbog kojih ju je Damir ostavio. Unatoč svemu, Klari je do njega i dalje bilo stalo. To je bio najvažniji dio priče.

– Shit...

– Da, znam – nastavila je ova nizati nemaštovite i umorne fraze, govoreći najviše zato da nešto kaže.

– A, inače? Kako si ti? Mislim, kad makneš njega...

– Ne znam, trenutno mi je sve malo bez veze. A on je tu ključan dio priče, ne mogu ga ne uzeti u obzir, znaš. Neraskidivo je povezan sa svime.

– Znam. Razumijem.

– Jebi ga...

– Ali, svejedno, možda se stvari ipak poslože.

– Možda. Mislim da neće. Ali, ono, tko zna – rezignirano je Klara komentirala nadolazeću budućnost.

– Ajde, nemoj tako. Vjerujem da nije sjajno, ali sigurno nije sve ni takva katastrofa. Puno toga je skroz O.K. ili bi lako moglo postati u redu, samo što ti to ne vidiš.

– U pravu si, znam... Samo što... – oklijevala je Klara. – U mojoj glavi, nema drugog načina da se stvari poslože, osim da se on vrati.

– To nije način. Nije. Da se i vrati, ne bi bilo bolje.

– Misliš?

– Ma da. Poruka koju si dobila je poražavajuća. Ne mogu ni zamisliti... Iako možda i imam neku ideju koliko boli... – uronula je na trenutak u sebe Marta, ali se brzo korigirala i vratila na Klaru. – Ali, ne. Vjerojatno zapravo i nemam. Svejedno, čini mi se da nema čudotvornog načina za sve skupa popraviti, ništa se ne rješava od danas do sutra. Vratio se on jednog dana ili ne, ti moraš svoj život posložiti, to je najvažnije.

– Da, da, morala bih – neuvjerljivo je potvrdila Klara. – Ali, svejedno, teško je. Ne mogu ti objasniti kako ni zašto, ali ni pedlja se od njega nisam makla. Ne kužim, znaš. Kako je otišao, zašto je nestao... Sve sam dala u taj brak. U njega. U životu nisam nekome toliko dala. A nije bilo dovoljno. Imam osjećaj da nikad nije bilo dovoljno, samo što to prije nisam primjećivala. Sad se više ne mogu zavaravati, ova je njegova kriza srednjih godina na površinu izvukla ono što je oduvijek bilo tu. Prazninu našeg odnosa.

– To nije istina – pobunila se Marta. – Ono što ste nekad dijelili, to je bilo stvarno. To što je puklo, ne znači da ništa nije vrijedilo. To što njemu u zadnjoj fazi nisi bila dovoljna, ne znači da nisi prije, ili da više nikad nećeš. Njemu ili nekom drugom, on tu nije presudan.

U Klarinim je očima Marta nazirala suze, i nije bila sigurna ima li smisla ovaj razgovor dalje nastavljati. Približila joj se i zagrlila ju. Šutjele su neko vrijeme dok se Klara borila sa suzama. Onda je zaključila:

– Ne znam kako dalje, ne znam kako se odvojiti od njega.

– Polako. Moraš pokušati. Kakogod, moraš.

– Hoću ali, bez njega...

– ... moraš – završila je, umjesto Klare, misao Marta.

– Znam – uzdahnula je ova pa, nakon kratke stanke, nastavila. – Ali, jebi ga, to što znam ne pomaže mi puno. Pokušavam, ali... ne ide.

– Promijenit će se to, daj sebi vremena – s opreznim je optimizmom nagovijestila Marta. Sjetila se kako je, ne baš tako davno, razmišljala o tome da zbog nekih svojih problema ode na psihoterapiju. Na kraju je od ideje odustala, činilo joj se prebolno. Ali, možda to za Klaru ne bi bila loša ideja, puno ljudi je odlazilo »pričati« s nekim, i to uglavnom u ovako akutnim situacijama, pa joj je to i sugerirala. – A ako ne, uvijek postoji opcija da odeš s nekim popričati o tome.

– Ne bih, ne bih to – automatski je odgovorila Klara, ta joj mogućnost nikako nije bila prihvatljiva.

– O.K., onda nemoj – nije inzistirala Marta. – Ali, ajde, pokušaj nešto napraviti za sebe. Recimo, vrati se na jogu, odavno govoriš kako bi htjela ponovo otići. To si nekad voljela, prije braka si stalno vježbala.

– Rado bih, ali sad nije najbolji tren...

– Sad je odličan tren. Vrati se na jogu, barem mjesec dana. Otiđi pa mi javi kako je.

– Možda, možda i hoću. – Klara se trenutno nije imala namjeru nigdje vraćati, nije imala volje ni za rutinske, a kamoli ovakve aktivnosti. – A inače, oprosti, znam da sam već malo naporna sa svim ovim pričama o Damiru. Ovih se mjeseci non-stop vraćam na njega, a ništa pametno nemam za reći, vrtim se u krug.

– Pih – uzvratila joj je, za nijansu dubljim, uzdahom Marta. – Svi se vrtimo.

– Ti ne – slegnula je ramenima Klara. Marta ne, u to je bila uvjerena. – Ako je itko zbrojen s nogama čvrsto na zemlji, to si ti.

Marta je odjednom zašutjela. Varala se, itekako se Klara varala u svojoj procjeni. Tek je ona bila u stanju stalnog vrćenja u krug, tek su njezina okolišanja bila besmislena. I upravo zato što se sa svojim stvarima tako teško nosila, nije ni prijateljici mogla ponuditi nikakvo veliko rješenje, pametan savjet, ama baš ništa čak ni blizu korisnog, a kamoli revolucionarnog.

Iako najvažnije odgovore nije imala, svejedno se trudila, najbolje što je mogla, iskomunicirati ideju, zapravo istinu o tome da Klara jest dovoljna, da jest dobra, da jest u redu. Ali, trudila se ona, ne trudila, bilo joj je itekako jasno da do ove doprla nije. A ako je doživjela neuspjeh čak i s ovim trivijalnim savjetom o jogi, kako je tek mogla očekivati da će nešto postići kod većih stvari?

Bilo joj je žao, istinski je vjerovala da Klara može, i mora, krenuti dalje, ali joj riječi nisu lako dolazile, izraziti ono što je duboko u sebi znala nije mogla. Osjećala se lagano poraženo, htjela je pomoći drugome kad već nije mogla sebi. Jer, ako ćemo iskreno, ona je, na neki način, bila u lošijoj poziciji, samo što je od nje bježala, i to glavom bez obzira. Za razliku od Klare koja se još uvijek, čak i sad nakon što su papirologiju priveli kraju, nečemu nadala i oko nečega, pa makar i budalastog muža, angažirala, Marta je sebe već prekrižila. Nije to bilo lako vidjeti izvana, ali sebe je rezala na svakom koraku, ne dopuštajući si da išta osjeti, da živi, da se bilo čemu prepusti. Klara je zaglavila u slijepoj ulici, Marta je od sebe odustala.

Duboko je uzdahnula i, ne znajući što više reći, ustala i krenula prema kuhinji.

– Sigurno nećeš ništa jesti? – umornim je glasom upitala Klaru.

– Neću. Ali ti slobodno uzmi nešto. Jedi, ručaj.

– Možda bih i mogla...

Dok je Marta iz hladnjaka vadila salatu i jaja, najdraži joj brzi ručak svih vremena, Klara je s poda dohvatila daljinski upravljač i upalila radio. Tamo ju je dočekala lokalna radio-stanica na kojoj je zadnje tekstove nepoznate pjesme zamijenila Doris Dragović. Nije razmišljala o tome sviđa li joj se izbor radijskog glazbenog urednika ili ne, pustila je Doris da pjeva svoje.

»... Nemam više svitla za te, nemam više kapi snage...«, iako je radio bio relativno stišan, stihovi su pjesme svejedno odjeknuli stanom u kojem su se, samo na trenutke, mogli čuti sramežljivi zvukovi Martina kuhanja. Pogodili su Klaru na mjesto do kojeg ni u najluđim snovima nije očekivala da bi ijedna Huljićeva lakoglazbena idiotarija mogla doprijeti, otkrili joj odjednom ocean umora i malaksalosti koji je ležao ispod svog njezinog trčanja oko Damira. Toliko truda uzalud, toliko uludo potrošenih riječi, toliko protraćenih dana i bez razloga probdjelih noći. A zašto? Zbog nezrele budale koja je odlučila, zbog ni više ni manje nego njezinih 6,5 kilograma viška, prekrižiti osmogodišnji brak da bi »vidio što još život nosi«. Kriza srednjih godina, i to besmislena i nepromišljena. Ti razgovori koji su tad vodili, jedan nesadržajniji od drugog, sve vrtnja u krug. Iako mu je smetala njezina suvišna težina, nije ju zamolio da smršavi jer je ona, po njegovim riječima, sama trebala shvatiti da više nije privlačna kao prije i zbog njega se poželjeti bolje brinuti o sebi. Ma sve skupa, bez komentara. Bila je umorna. Isto kao i Doris, besmislene su situacije iz nje izvukle snagu, bilo joj je dosta cirkusa i praznih priča, previše su je iscrpljivali. Nije se bunila što ju je Damir ostavljao; ako je nije volio, dobro da je otišao. Ali, s onakvom retorikom, na onakav način... ma bez veze, jedino je to mogla reći o svemu.

»... Dani dođu, dani prođu, srce pušta na sve strane...«, pjevala je Doris, a Klara razmišljala o tome kako su njezini dani, tjedni i mjeseci prolazili, svaki novi za nijansu tužniji, a sve bez pravog razloga. Damirov ju je odlazak bacio u neko egzistencijalističko ludilo koje sebi nije mogla objasniti. Da su se posvađali, da je imao pravi razlog, da se nešto dogodilo, pa ajde. To bi shvatila, s tim bi se mogla nositi. Gledala je Martu kako se vrti po kuhinji, i osjećala kako je lagano preplavljuje tuga. Nije mislila da je ova osuđuje, ali joj je bilo nelagodno na pomisao da su joj se razgovori sa svim ljudima zadnjih godinu dana vrtjeli oko propalog braka. Činilo joj se da je nitko ne razumije, i to s pravom, jer se ponašala kao frustrirana, luda žena. Još se nadati Damiru, pa to nije imalo nikakvog smisla.

»... I šta je život samo đir, malo ti, malo, svitla posudi...«, nasmiješila se sjetno na te stihove Klara, razmišljajući o tome kako u kombinaciji s Damirom stvarno nije dobila puno ni svjetla ni ičega. Odnos im je bio neljubavan i nikakav, to je odavno postalo očigledno, pri čemu je prekid zbog kila razotkrio njegovu punu bijedu. Bio je on samo fasada ispod koje je zjapio bezdan ništavila. Zašto joj je onda toliko nedostajao, zašto ga je toliko očajnički i dalje željela i trebala, nije znala. Ali, da, trebala ga je. I željela ga je, praznjikavog i nikakvog kakav je bio.

»Marta sigurno ne može ni zamisliti kakav je to osjećaj«, prošlo joj je kroz glavu, »Ona je tako nezavisna, stabilna, čvrsta. Njoj nitko ne treba. Krešin odlazak nije ni osjetila, kao da nisu prekinuli. Kao da nisu ni bili skupa.«

Gledala ju je kako razbija jaja i ubacuje ih u tavu pa, skoro paralelno, brzinski čisti i pere salatu. Taj joj je prizor potvrđivao koliko je u pravu, koliko osoba poput Marte nikad neće moći razumjeti, a kamoli suosjećati s njezinim problemima.

»... Sve u ladnivitar ode, malo tvoje riči vride...«, to da, malo su vrijedile Damirove riječi. Ništa, zapravo. Ništa. Sve što joj je govorio, sve što je obećavao... sve je to bilo ništa. Njegovo je sve bilo zapravo ništa. Jedno veliko ništa.

Osjetila je kako joj suze naviru na oči. Nije joj se dalje slušala ova pjesma, ali opet, nije se mogla odlijepiti od nje.

»...Uuuuu umorna sam da se meni sudi...«, jer da, bila je Klara umorna, užasno umorna od toga da ljudi misle da je njezina fiksacija na površnog muža toliko jadna, toliko besmislena, toliko očajnička. Trčala je za Damirom, i nakon svega se nadala da će joj se vratiti. Bio joj je pun kufer Martinih riječi utjehe, ohrabrenja, podrške, čega li sve ne. Bilo joj je dosta svih i svega.

»...A moju jubav uzeli i potrošili krivi ljudi...«, i je, da, bio je on krivi, krivi čovjek. Je, bio je Damir do bola pogrešan. Ali... ali...

– Mogu stavit neki CD? – upitala je odjednom Martu, osjećajući da je preblizu suzama da bi nastavila slušati žalopojku na radiju.

– Stavi – iznenadio ju je Martin, i više nego sjetan, glas. Očekivala je zvuk vesele i kuhanjem zaokupljene kućanice, a ne potištenost i melankoliju. Ustala je, došla do stalka s CD-ovima i stala ih razgledati. Osjećala se nekako čudno, kao da joj uzurpira osobni prostor, pa se lagano uzmaknula. Smela ju je njezina bezvoljnost. – Stavi što hoćeš.

– Ajde, da ne kopam, stavit ću USB – odlučila je napokon, ugledavši USB kako viri iz linije.

– Stavi – složila se, jednako neangažirano kao i nekoliko trenutaka ranije, Marta.

Pokoju sekundu kasnije, prostoriju je ispunio milozvučni glas Klari nepoznate žene, nadglasavajući pritom pucketanje ulja na kojem su u nekakvom neostvarenom pilećem ritmu skakutali bjelanjci i žumanjci, i šaljući u zaborav zavodljivi miris prženih jaja koji je do tada dominirao stanom.

– Tko je ovo?

– Aimee Mann.

– Hmm?

– Wiseup – nije se Marti objašnjavalo tko je Aimee Mann, iako je osjetila pitanje u Klarinom glasu. Odgovorila je imenom pjesme, bilo je to dovoljno.

»It’snotwhatyouthought...Whenyoufirstbeganit...«, krenuli su se zrakom valjati prvi stihovi pjesme. Bila je spora, umorna, melankolična, točno onakva kakva im je u tom trenu objema trebala. Podsjetila je Klaru na prvi susret s Damirom, na to kako su se upoznali, kako joj se svidjelo to što je zanimljiv, svoj, poseban. Na to kako se uz njega osjetila posebnom. Na to kako je... na sve, stihovi su je podsjetili na sve.

»... It’snotgoing to stop, ‘tillyouwiseup...«, svaki je sljedeći stih postajao sve turobniji, i Klaru podsjećao na to da je na kraljevskom putu za nigdje. Bilo joj je presumorno sve skupa, činilo joj se da je čisti mazohizam takve misli vrtjeti po glavi.

– Koma je ova pjesma...

– Meni lijepa – naslonila je, dirnuta pjesmom, glavu na hladnjak Marta.

– Ma da, lijepa – premišljala se Klara. – Svakako je lijepa. Ali, nekako, i bolno tužna.

– Soundtrack Magnolije. Jesi gledala? – razvukla je usne u nekakav hommage osmijehu Marta. – Ona scena s preletom, mislim da se radi o elipsi, sa svim likovima, s pokojnim Philippom Seymourom Hoffmanom, s gušenjem fizičkog i svakog drugog života. I kiša, oh Bože, i kiša s Julianne Moore.

– Jesam. Kao i pjesma, ubitačna scena, koma film.

– Aha – nije Marta s lica skidala svoj glumljeni osmijeh. – Meni se sviđa, pjesma mi je sjetna i tugaljiva, scena dirljiva, film apsolutno predivan.

– Ma i meni, ali ono... Bolan film.

– Ljudski – pobunila se Marta.

– Porazan – nije odustajala Klara. – Prazan.

– Porazno ljudski. Jer takvi ljudi ponekad jesu, ili ispadnu, porazni. Prazni.

– Čudno – nadovezala se Klara nakon kratkog oklijevanja. Komentari o jednom od seminalnih filmova novijih desetljeća su im bili toliko neinspirativni i nepozivajući da se od njih morala što prije maknuti.

– Šta? – napokon se malo, barem naoko, zbrojila Marta. – Što je čudno?

– Ti. Tvoji komentari.

– Ma da? A zašto?

– Ne zvučiš kao ti.

– A kako zvučim?

– Ranjivo – ispalila je, bez imalo razmišljanja, Klara.

Marta je ostala stajati s užarenom tavom u rukama. Gledala je Klaru u nevjerici, istinski nije mogla vjerovati svojim ušima.

– A šta, ja nisam ranjiva?

– Ne djeluješ tako.

– Nego?

– Čvrsto. Stabilno.

– Čvrsto? – uzdahnula je Marta. – Ja čvrsta?

– Ti. Ti čvrsta – jednakim je telegrafskim rečenicama odgovarala Klara. – Da, čvrsta. Samodostatna. Jaka.

– Ja?

– Ti.1)

__________________
1) Fragmenti iz istoimenog (barem zasad) romana u nastajanju (op. a.).