Raskošan pjesnički dar

U zadnjih dvadesetak godina hrvatska pjesnička scena iznjedrila je nekoliko pjesnika dočekanih superlativnim kritikama i općim, barem javnim, odobravanjem. Na samom prijelazu tisućljeća bili su to Tatjana Gromača i Drago Glamuzina kao korifeji takozvane stvarnosne poezije, potom koju godinu kasnije Tomica Bajsić s povezivanjem stvarnosnog i takozvanih svjetova udaljenih meridijana i paralela, a još nekoliko godina poslije Marko Pogačar s objavom velikog povratka metafori i afirmacijom apstrakcije. Sve te pojave zbile su se unutar desetak godina, a onda je prošlo više od desetljeća do novog meteora.

Astronomski termin ne koristim slučajno, jer pjesnikinja o kojoj je riječ, Monika Herceg, studentica je fizike, znanosti koja je, osobito kroz kvantnu mehaniku i astronomiju, u njezinoj poeziji itekako prisutna. Ova je autorica zablistala 2018. debitantskom zbirkom Početne koordinate, osvojivši njome pregršt bitnih nagrada i skupivši gotovo same kritičarske panegirike, a ono ključno što je donijela bilo je povezivanje narativnosti, slikovitosti i metaforičnosti, izvedeno s rijetko viđenim, upravo optimalnim balansom, pri čemu je metaforika, kao u nekih velikih modernističkih pjesnika iz prvih desetljeća 20. stoljeća, bila istovremeno uzbudljiva i konkretna, lako čitljiva smisla, a ne odlutala u apstrakciju, pa i svojevrsni autizam, kao kod niza mladih pjesnika izniklih, moglo bi se reći, ispod Pogačarova kišobrana.

Početne koordinate osvajale su i neskrivenim autobiografizmom, donijevši svojom ruralnom ambijentacijom i pripadnošću ‘organskom’ ugođajnu svježinu u nacionalni pjesnički kontekst kojem ambijentiranje ili nije bilo važno (pa nije ni postojalo), ili je bilo obilježeno uglavnom urbanim. Onaj kojem je do trezvenijeg pogleda na stvari, priznat će da pjesnikinjin debut ipak nije genijalno djelo kako bi se mogao steći dojam iz nekih prikaza te knjige, no svakako se radi o bitnoj i vrijednoj knjizi koja je mnogo dobroga donijela hrvatskoj poeziji, a bila bi još dojmljivija da se autorica povremeno nije utjecala mistično-mitološkom, koje je vrlo blago, ali ipak slabilo konkretnost stvarnosne podloge njezina pjesništva.

Na valu velikog uspjeha prvijenca, Monika Herceg vrlo je brzo, već sljedeće, 2019. godine, objavila novu zbirku, nazvanu Lovostaj. Iako dodirnih točaka s prvijencem ima (povremena autobiografičnost, prisutnost ‘organskog’), uočljivije su razlike. Lovostaj, naime, predstavlja par excellence angažiranu, moglo bi se reći i aktivističku poeziju koja, poput recimo one Nerudine te vrste, ne odustaje od izrazite metaforike, od nasljeđa modernizma, ali ovaj put smislenost je te metaforike, govoreći generalno, slabije čitljiva, pa je i kompletan svijet djela apstraktniji, kao da se autorica poželjela prikloniti većini pjesnika svog naraštaja. Knjiga je podijeljena u tri neimenovana ciklusa označena crnim točkama (zgodna je dosjetka da u samim pjesmama interpunkcijskog znaka točke nema, ali je on zato, neuobičajeno, u naslovu knjige, te, rekoh, odjeljuje cikluse moguće podsjećajući na svemirske crne rupe, motiv u zbirci prisutan) kojima prethodi pjesma Prolog za ginofobe. Očito programski tekst demonstrira feminizam prosut kroz cijelu knjigu, a u toj prvoj pjesmi glavni lik je biblijska Eva koja lakonski prkosi Bogu i dominira nad Adamom kao nekom vrstom pasivnog objekta svoje ljubavi (klasična izmjena rodnih uloga). Tu je i zmija iz rajskog vrta, simbol spoznaje koju Bog nije želio dati ljudima, istovjetna Evi i različita od nje, ne-žena, jer kad je osoba u posjedu znanja nadilazi rodne kategorije, čini se da pjesma u završnici poručuje.

U sva tri ciklusa javljaju se takozvane portretne pjesme, one koje se bave stvarnim ili fiktivnim ženama ističući njihova imena već u svojim naslovima, često dugima i opisnima pa stoga mogu funkcionirati i kao uvodni stihovi, a pomažu i dešifriranju značenja kod apstraktnije orijentiranih radova; treba istaknuti i da se ne radi o izoliranom portretiranju, nego obrađivani likovi ulaze u interakciju sa samim takozvanim lirskim subjektom, tj. autoricom. Uz ‘portretne pjesme’, u prvom ciklusu dosta je pjesama s motivima trudnoće i majčinstva, u drugom ‘portreti’ izrazito dominiraju, a treći se u najvećoj mjeri bavi pjesnikinjom i pjesmom, onom koja piše i plodom tog pisanja. Cilj je snažno afirmirati takozvani ženski glas u svim sferama ljudskog djelovanja, a osobito znanosti i umjetnosti gdje su žene bile pod najvećim udarom patrijarhalnog potiskivanja, posebno u znanosti gdje je njihov doprinos, kao i u filozofiji, gotovo ultimativno nepriznat.

Nakon prologa, zbirku otvara pjesma Marijin monolog za Veneru tijekom nebeske kave, u kojoj se susreću Biblija i antička rimska mitologija, kroz obraćanje novozavjetne Marije, Majke Božje, simbola ultimativne nevinosti, dobrote i poslušnosti, rimskoj božici ljepote i (spolne) ljubavi. Ekspresivnim jezikom (na primjer, odlična asocijacija »osmijeh eksplozivan kao oteti avion«) Herceg pretvara klasičnu Mariju u svojevrsnu samosvjesnu poučavateljicu u diskriminaciju po spolu i rodu, čini se, neupućene Venere, u ženu kojoj su de facto oteli sina u korist države i komercijalne industrijske umjetnosti, i koja upozorava da su svi sveti na nebu tek kotač »nekog uzaludnog rata, / samo gorivo za jaču vatru / peći koncentracijskih logora«. Taj završni antifašizam Majke Božje u krajnjoj liniji podsjeća da izvorno kršćanstvo ima bitne dodirne točke s marksističkim komunizmom, a nikakve s fašizmom, i prava je šteta što se u ovako važnoj pjesmi autorici omaknula stereotipnost daleko ispod razine njezina talenta, tj. stihovi: »Nikome ništa ne znači ljepota ako nije utržena, / tisućljeća od tebe oblikuju barbiku«. Na žalost, takvih općih (feminističkih) mjesta u knjizi ima još, ali na sreću ona su ipak u velikoj manjini.

Majka Božja zbirku ne samo otvara, nego je i privodi kraju – posljednja pjesma knjige Marijin monolog za pjesnikinju tijekom zemaljske kave, kako se vidi iz naslova, eponimni lik s neba premješta na zemlju i sukladno tom zamjenom sublimnog staništa ‘prizemnim’, poseže za blasfemijom: »da me nitko ne pita je li i bezgrešno začeće / oblik silovanja«. Tim je radikalnim feminističkim iskazom Monika Herceg odlučila svoju drugu knjigu privesti kraju beskompromisno, a sam kraj, kao svojevrsni kontrast takvom izrazito provokativnom govoru koji može izazvati teorijske rasprave, lakonski, svakodnevno životno poručuje: »I ako se ikad nađeš pred takvim ponorom // traži razvod i puno skrbništvo«.

Između dviju pjesama koje znakovito omeđuju i zaokružuju knjigu nalazi se još pedesetak uradaka s raznolikom motivikom, u čijem se tkanju učestalije javljaju, među ostalim, Bog – kršćanski, antički, opći (uopće je podosta antičke mitologije prisutno), potom fizika, osobito fizika svemira, motivi samoće i usamljenosti također su istaknuti, više puta javlja se motiv mačaka, a tu su i tako reći arhetipske pjesničke heroine – Cvetajeva, Szymborska, Plath. Tekstove krase često vrlo uspjele, nerijetko sjajne metafore i ine figure asocijacije poput »kći, naivno stado bezbrižnosti / Kad diše kraj mene...« (iz pjesme Demetra nakon uzaludne potrage); »udišući svježe pokošeno sunce, piljevinu odrezane bradavice« (iz pjesme Muhe); »razmješta zagrljaj kao dnevni boravak« (iz uratka O prvom susretu pjesnikinje i pjesme); »rastvoriti noć kao jaje ako poželi« (iz Teleskopi Jocelyn Bell približavaju pjesnikinju praznini); »Moje dijete, moj lonac pun prekuhanih košćica« (iz Lisbeth Salander promišlja vatru, pjesme koja sadrži i impresivno promorbidne stihove »ocu ću probosti mačje oči / i odnijeti ih / kao / jež/ jabuke/«). Sastavak, pak, Vjetar ili O pjesnikinjinom bogu zanimljiv je kao jedini koji donosi eksplicitnu seksualnost (»Samo promatraš / kad navečer /odrežem nokte / i masturbiram«), no ne ide među bolje radove zbirke, među ostalim i zato što nepotrebno unosi nejasnoću u to tko kome govori. A ako bismo trebali predložiti najbolje radove, onda bi to mogli biti: Crnina ili O pjesnikinjinom prisluškivanju smrti, Pjesnikinja, ljeti, Definicija pjesnikinje. Sva tri su iz posljednjeg, trećeg ciklusa, a u dva zadnje navedene nazire se autobiografičnost (djetinjstva) kao spona s prvijencem Početne koordinate.

Tu čitamo izvanredne stihove: »Ugušit ćemo se u otrovnoj staklenci / ako uskoro netko ne smisli kako odrezati dimnjake«; »Muhe su jele komad neba glasnije od mlažnjaka«; čitamo o strahu (»Moji su strahovi uvijek bili jednako obojeni vapnom«), mraku, beskonačnom padu, udaljenosti od obale, nemogućnosti obrane od velikog prostora, o neodustajanju »od pokušaja da se / odgurnem / o apsolutno ništa«. Pjesma Crnina ili O pjesnikinjinom prisluškivanju smrti, pak, spaja (pro)nadrealno (»Sinoć je izbacila iz pregače u kanalizaciju / potopljenu zjenicu, kost koja ne stane u ležište«, »pomokrila jato nerođenih šarana«) s nekom vrstom gotovo poetskog realizma (»Možda netko naslućuje / da je mogla voljeti više / nego stane u dvosobne stanove, / ali sad je puna nesanice // Odzvanjam kao njeno središte / kad oslonim uho /na vrata njihova stana«), kroz snažnu slikovitost kreirajući vrlo zanimljivu atmosferu, da bi pjesma naposljetku završila u onostrano praiskonskom (»Njena crnina titra kao vakuum / na početku svemira«). Pjesme su to univerzalističko-egzistencijalističke, posve izbjegle jednodimenzionalnom feminističkom aktivizmu kakvog, pod pokrovom modernističko-avangardističkog stilskog nasljeđa, u drugim tekstovima ove zbirke svakako ima, od općih mjesta inače dobrodošlog antisilovateljskog diskursa u uratku Meduza popravlja samopouzdanje radeći pletenicu od zmija (»Je li ti gležanj bio preglasan? / Koljena preotkrivena? / Jesi li pogledala prenaglo u pod? / Jesi li presporo?«), do snažne sugestije antimuškog (i, usput rečeno, antikapitalističkog) spolnog esencijalizma u Duša Jyoti Singh pije kavu kraj mene i upozorava me na promatrača iz kojeg može izrasti šipka (»Iz upeklog kapitalizma iskaču sverezive muške čeljusti / i već su ekosustav ti brižni očevi, / muževi, djedovi, braća, / prijatelji, susjedi, učitelji // Ispod dobroćudne množine nazire se opasnost / brža od zvuka // Izrežu i prerežu / te čeljusti žilavu žensku prirodu«).

I mjestimično uzorno naturalističko-groteskna pjesma Tijelo sugerira da je u dječačkoj (tj. muškoj) prirodi nasilje, i to ne bi bilo kakvo nego okrutno (»Dječaci iz ulice palit će mačje repove kao petarde, / petarde će im gurati u anuse i gledati kako mačje utrobe / nadmašuju proljetne detonacije cvijeta«; »Na koncu, glave okrenute od dječačke prirode, / sve žene u ulici gorjet će kao mačke«), te da je djevojčičanska (tj. ženska) priroda superiorna, iako se stihovi koji slijede mogu shvatiti i kao hvalevrijedna afirmacija ženske spolne emancipacije (»Znaš da sam nam rodila sina čvrstog toliko / da se prometne u djevojčicu / kad ne gledaš // Sigurno je odrasla tog dana / kada je mačak obuo čizme, / uzeo jasnoću njenog spola /«). U tom kontekstu nije nimalo čudno da Monika Herceg poseže i za alternativnim, punim razumijevanja pogledom na stvarne žene ubojice (muškaraca), od domaće Ane Magaš u manje uspjeloj Ana Magaš useljava u zvijezdu nakon ubojstva muža zlostavljača u samoobrani, do Amerikanke Aileen Wuornos, serijske killerice, u dojmljivijoj Aileen Wuornos rekonstruira probijanje zvučnog zida pucnjevima.

S druge strane, stihovi posvećeni ženama-žrtvama možda su najsugestivniji u svojevrsnoj trilogiji o majkama i kćerima – Zvijeri u Izraelu ostavili su mi kćer da umre na cesti, Zvijeri u Zagrebu kćer su mi posadili da bude drvo na Medvednici i Ja, zvijer u svom stanu, ubila sam kćer nekoliko mjeseci nakon poroda. Zanimljivo je kako u naslovu prvospomenute pjesme Herceg mijenja gramatički ispravan ženski rod u muški (»Zvijeri su mi ostavili« umjesto »Zvijeri su mi ostavile«), moguće kako bi izbjegla svaki mogući nesporazum o tome kojeg su spola bili počinitelji, i kako u zadnjespomenutoj pjesmi, gdje je ubojica žena-majka, ima razumijevanja za »zvijer« jer je zločin počinila u kontekstu patrijarhalne presije, što iznova svjedoči o snažnom feminističkom angažmanu autorice. No dok su prva i treća pjesma neformalne trilogije solidne realizacije već predobro poznatog načina društvene kritike (prva o pristojnim i uglednim muškarcima koji su prema svojoj djeci »često (...) topliji od majki«, a tuđoj poručuju »umri, umri, umri«, treća o ženi koja nije mogla podnijeti pritisak okoline da kao majka mora biti sretna), središnja, koja implicitno ali jasno govori o ubojstvu Aleksandre Zec, osobita je u svojem ironijskom pristupu zločinu.

Umjesto uobičajenog, izravno osuđujućeg iskaza, ona progovara dubinski razornom lakonskom ironijom koja žrtvu dovodi u superiornu poziciju naspram (ratnih) zločinaca, poništavajući njihovu moć, pa i onu odlučivanja o životu i smrti, progovorivši iz perspektive također ubijene majke koja je u pjesmi živa, a ne završava ubojstvom kćeri, nego njezinim, Trnoružici nalik, i još više slično svakom bezbrižnom djetetu, utonućem u san. Budući da je uradak vrlo dojmljiv i relativno kratak te najbolje svjedoči o poetskim sposobnostima autorice, zaslužuje biti u cijelosti naveden: »Zvijeri u Zagrebu kćer su mi posadili da bude drvo na Medvednici // Sigurno zamijenivši roza pidžamu / s krznom nesmotrenog zeca / koji se netom valjao po jagodama // Kad su joj u rebra zarili putanju smrti / sigurno nisu vidjeli / kako je hrabro zijevanjem prekorila / kržljave autoritete / i pospano utonula u tlo / kao proljetnica«.

Bez obzira na izrečene zamjerke, Lovostaj. je bez ikakve sumnje vrijedna knjiga kojom Monika Herceg uvjerljivo pokazuje svoj raskošan pjesnički dar. I u većini navedenih idejno/ideologijskih spornih primjera jasno je da je njezin jezično-stilski govor sugestivno ekspresivan i da ga koristi na suveren način, a kad se odmakne od eksplicitnog izravnog angažmana odnosno aktivizma u slojevitiji, intrigantniji vid kritike, odnosno bilježenje egzistencijalnih stanja, sposobna je polučiti doista izvanredne rezultate. Nova knjiga svakako je kvalitativno manje kompaktna, pa i manje svježa od prvijenca koji je oduševio gotovo sve, manje je i komunikativna pa će moguće biti i slabije čitana, ali njezini su dosezi respektabilni i pokazuju da nema razloga brinuti za spisateljsku budućnost mlade autorice. Pokazala je da je spremna promijeniti smjer, u većoj ili manjoj mjeri istraživati nova područja, a ako u tome nije uvijek bila na visokom ili najvišem nivou, ne treba joj zamjeriti, nego cijeniti njezin izvoran talent. Bit će jako zanimljivo vidjeti što će ponuditi sljedećom zbirkom stihova, priprema li nove zaokrete, nova iznenađenja.