Radoslav Katičić i međunarodno priznanje hrvatskoga jezika

Moje uspomene na profesora Radoslava Katičića

Jezikoslovna djela akademika Radoslava Katičića čitao sam još za studentskih dana ranih sedamdesetih godina na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu gdje sam studirao kroatistiku i već tada bio sam zadivljen bogatstvom njegova znanja i akribičnošću njegovih znanstvenih rasprava. Osobno sam ga upoznao znatno kasnije; bilo je to kasnih devedesetih na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu gdje je profesor, kao vanjski suradnik, držao iznimno zanimljiva predavanja iz predmeta Nasljeđa drugih kultura u hrvatskoj kulturi u okviru interdisciplinarnog studija kroatologije, na kojem sam i sâm sudjelovao kao nastavnik predajući više predmeta.

Profesor Katičić je bio veliki zagovornik osnivanja i snaženja tog jedinstvenog studija koji ujedinjava sadržaje hrvatskoga kulturnoga i nacionalnoga identiteta, hrvatskoga jezika, književnosti i kulture. Kako sam tada s profesorom učestalo surađivao i kao predsjednik Stručnog vijeća Hrvatskih studija (dekan), bio sam svjedok njegova zalaganja da studenti na studiju kroatologije interdisciplinarno upoznaju hrvatsku kulturnu, političku, književnu i jezičnu povijest, posebno kroz sudjelovanje drugih kulturā u hrvatskom kulturnom nasljeđu.1) Naša suradnja posebno je bila uspješna u koncipiranju i osmišljavanju poslijediplomskog doktorskog studija kroatologije kojeg je u glavnim odrednicama zamislio upravo prof. Katičić, te sam bio počašćen da sam, uz njega, sudjelovao u oblikovanju tog tada u nas jedinstvenoga studija.

Naša suradnja nastavljena je na znanstveno-istraživačkom projektu Hrvatski književni povjesničari u kojem sam glavni istraživač i urednik niza dosad objavljenih znanstvenih zbornika.2) U taj se projekt Radoslav Katičić uključio u svibnju 2003. kada su Hrvatski studiji Sveučilišta u Zagrebu organizirali Znanstveni skup o Dragutinu Prohaski u Osijeku. Slijedili su znanstveni skupovi o Milanu Rešetaru (Beč i Dubrovnik, 2004.), o Vatroslavu Jagiću (Beč i Varaždin, 2005.), o Šimi Ljubiću (Zadar, Stari Grad /o. Hvar/, 2007.), o Ivanu Kukuljeviću Sakcinskom (Varaždin, Varaždinske Toplice, 2010.) te o Ivi Frangešu (Zagreb, Trst, 2012.), na kojima je kao izlagač na znanstvenom skupu i kao član Organizacijskog odbora sudjelovao akademik Katičić. Za svaki od zbornika napisao je zapažen znanstveni članak o pojedinom književnom povjesničaru, pruživši svojim književnopovijesnim prilozima vrijedne i pouzdane rezultate, ostvarene upravo zahvaljujući širini svojih znanja, širini područja kojima je ovladao, multidisciplinarnomu pristupu, kao i snazi prosudaba i oštroumnosti s kojom je umio prosuđivati pitanja kojima se bavio.

Osobito dobru suradnja s akademikom Katičićem ostvario sam od 2008., nakon događaja vezanih uz međunarodno priznanje hrvatskoga jezika.

Međunarodno priznanje hrvatskoga jezika i Radoslav Katičić

Našavši se godine 2007. na dužnosti glavnog ravnatelja Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu (NSK) jače sam negoli prije shvatio da je dojučerašnja nepriznatost hrvatskoga jezika predstavljala ozbiljnu prepreku u svim oblicima komunikacije izvan hrvatskih državnih granica.3) To je posebice bilo razvidno na stranim sveučilištima na kojima se, osim u iznimnim slučajevima, hrvatski jezik nije priznavalo kao zasebnu činjenicu, pa ga se slijedom toga nije zasebno u sveučilišnim studijima moglo studirati. Nadalje, nije bilo međunarodnih osnova za artikuliranje hrvatskih fondova knjiga u svjetskim knjižnicama, što je brojnim korisnicima svjetskih knjižnica otežavalo mogućnost dobivanja uvida u knjižnu produkciju na hrvatskom jeziku, a ista poteškoća postojala je u razmjeni bibliografskih zapisa među knjižničnim bazama. Između činjenice da je u Ustavu Republike Hrvatske hrvatski jezik naveden kao službeni jezik u Hrvatskoj i činjenice da nije postojalo odgovarajuće međunarodno priznanje hrvatskoga jezika u svjetskim tzv. ISO-standardima, već je za ono što se imalo smatrati hrvatskim jezikom određen bastardni oblik jezika sadržan u nazivu srpskohrvatski jezik, međunarodni subjekti u pravilu su se opredjeljivali za ovo drugo.

O međunarodnom nepriznavanju hrvatskoga jezika u svijetu često sam vodio razgovore s prof. Katičićem i u Zagrebu i u Beču gdje je živio. Složili smo se da sada, kada je napokon uspostavljena hrvatska država, valja iskoristiti sve stručne i pravne mogućnosti da se napokon hrvatskom jeziku u međunarodnim ISO standardima dodijeli samostalni jezični kod, kako to već posjeduju svi međunarodno priznati jezici svijeta. Smatrao sam potrebitim da NSK, ustanova koju se, poput srodnih ustanova u svim drugim zemljama, u svijetu prepoznaje kao kompetentnog tumača nacionalne kulture, dakle jedna od najvažnijih hrvatskih kulturnih ustanova, a isto tako i ustanova u kojoj se stanje međunarodne nepriznatosti hrvatskoga jezika smatralo uistinu neodrživim, godine 2008. pošalje zahtjev nadležnim međunarodnim tijelima da se hrvatski jezik napokon međunarodno prizna. Odlučeno je da se zahtjev za izmjenu međunarodnog jezičnog koda za hrvatski jezik podnese Međunarodnom tijelu za norme ISO 639-2 Registration Authority sa sjedištem u Washingtonu, tijelu nadležnom za kodifikaciju jezika u međunarodnom kontekstu.

Ovoj se inicijativi pridružio i Hrvatski zavod za norme, koji je i ranije slao zahtjeve navedenom međunarodnom tijelu ali nije u tome uspio, a pokrenuto je i usuglašavanje zajedničkoga zahtjeva za izmjenom postojećih međunarodnih kodova za jezike s Narodnom bibliotekom Srbije i s Institutom za standardizaciju Srbije. Četiri ustanove su zajednički zatražile da se dotadašnji naziv srpskohrvatski jezik i postojeće troslovne oznake njegovih »varijanti« iz norme ISO 369-2 za bibliografsku upotrebu izmijene; naime do tada se za hrvatski jezik upotrebljavala oznaka scr koja je bila skraćenica za Serbo-Croatian-Roman, dok se za srpski jezik koristila oznaka scc, skraćenica za Serbo-Croatian-Cyrillic. Zatraženo je da se provede njihovo usklađivanje s oznakama u ostalim dijelovima norme ISO 639, na način kako to najbolje odgovara realitetu vremena i nacionalnim interesima svih stranaka potpisanih u zahtjevu, tako da se umjesto dotadašnjeg srpskohrvatskog jezika u međunarodnu klasifikaciju jezikâ uvedu dva potpuno odvojena jezika: hrvatski jezik (s kodom hrv) i srpski jezik (s kodom srp). Nikada ranije nisu takav zahtjev zajednički podnijele hrvatske i srpske ustanove i ta je činjenica bitno pridonijela uspjehu naše inicijative.

Službenim dopisom od 17. lipnja 2008. godine Međunarodno tijelo za norme ISO 639-2 Registration Authority u Washingtonu i njegovo savjetodavno tijelo Joint Advisory Committee potvrđuju prihvaćanje zajedničkoga zahtjeva dvije nacionalne knjižnice i nadležnih državnih zavoda za norme Hrvatske i Srbije, te donose odluku kojom se odbacuje daljnja upotreba srpskohrvatskog jezika i njegova oznaka scr za hrvatski i scc za srpski jezik, te određuju nove oznake: hrv za hrvatski i srp za srpski jezik, kao jedine važeće oznake i za bibliografsku i za terminološku primjenu. Tom odlukom srpskohrvatski jezični sklop izbrisan je iz daljnje upotrebe a dva odvojena jezika, hrvatski i srpski sa svojim odvojenim oznakama dobili su sva prava i mogućnosti daljnje nesmetane uporabe. Ova se odluka počela primjenjivati od 1. rujna 2008. godine.4)

* * *

Do ovog događaja 2008. hrvatski jezik bio je nepriznat u međunarodnom okružju što je zaista je bilo nedopustivio i neodrživo. U međunarodnim ISO-standardima postojao je samo tzv. srpskohrvatski jezik, što je bio zajednički naziv za dva jezika, srpski i hrvatski, unutar kojeg je razlikovnost bila izražena samo podjelom na grafiju (hrvatska varijanta istog jezika iskazana je jedino u korištenju latinice) i, dakako, to donedavno od strane međunarodnih čimbenika favorizirano ime i kod jezika nije bilo u skladu s hrvatskim nacionalnim interesima i ustavnim određenjima. U praksi, podređen položaj hrvatskoga jezika u međunarodnom normativnom sustavu imao je negativne učinke u korištenju hrvatskoga jezika izvan Hrvatske, ne samo u svjetskim knjižnicama, već posebno dramatično ‒ a za hrvatske govornike traumatično ‒ na stranim sveučilištima na kojima je bilo kandidata za studij hrvatskoga jezika, ali i na drugim mjestima gdje se u međunarodnim okolnostima imao koristiti hrvatski jezik.

Zahvaljujući takvome nerazumljivom neznanju i nehaju državnih tijela, izostali su i glasniji prosvjedi na izmišljeni, naprosto karikaturalni tzv. BKS-jezik (Bosnisch/ Kroatisch/ Serbisch, odnosno – bosanski/hrvatski/srpski jezik) kojim nikada nitko nije govorio, ali ga se unatoč tome sustavno favoriziralo na sveučilištima nekih europskih zemalja (npr. Austrije), ili se njime još uvijek uporno služilo u sudnici Međunarodnog suda za ratne zločine na području bivše Jugoslavije osnovanoga 1993. u Haagu. Javnosti su se često prenosila pseudoznanstvena mišljenja o tome kako je »oznaka srpskohrvatski od 19. st. ustaljeni naziv u lingvistici, čime ona ima prednost naspram bilo koje druge potencijalne oznake« (Kordić, 2010: 125-128).

Protivnici zasebnosti hrvatskoga jezika rado ističu zajedničku razumljivost srodnih jezikā, usprkos mnogobrojnim leksičkim, sintaktičkim, prozodijskim i pravopisnim razlikama između triju normiranih južnoslavenskih jezika. Zagovornici »unitarnog« jezika, međutim, zaboravljaju da se Česi i Slovaci mogu sporazumijevati svaki na svom jeziku, što vrijedi i za Dance i Šveđane, ali takva razumljivost nije dovela do utapanja u neki zajednički češkoslovački ili danskošvedski jezik (Hlavač, 2006.). Zagovor srpskohrvatskog i/ili BKS-jezika zapravo je ponovni pokušaj da se jezično zbliže i »pomire« narodi iz republika bivše Jugoslavije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Srbije i Crne Gore s ciljem stvaranja nove zajedničke državne zajednice. Pritom se zaboravlja kako će se upornim nametanjem politike jezičnoga unitarizma postojeće napetosti prije uvećati nego smiriti.

Uspostavom Republike Hrvatske, s hrvatske strane očekivao se odrješitiji stav spram međunarodnoga priznanja hrvatskoga jezika, no on je u dobrom dijelu izostao. Jezična politika i praksa Haškoga tribunala pokazuju da važna međunarodna institucija pod okriljem Ujedinjenih naroda smatra da Bošnjaci, Crnogorci, Hrvati i Srbi govore istim jezikom. Prof. Radoslav Katičić je svojim člancima o položaju hrvatskoga jezika isticao kako su primjedbe osumnjičenika da se prevoditelji služe jezikom koji nije i osumnjičenikov jezik potpuno legitimne, no one su uglavnom ostale bez odgovora (Katičić, 2012.).

Godine 2008. očekivalo se da će promjene u položaju hrvatskoga jezika u svijetu biti prepoznate, dakako ponajprije u Hrvatskoj. No, umjesto odlučnoga zalaganja za međunarodno priznanje hrvatskoga jezika, pa i nakon međunarodnoga priznanja hrvatskoga jezika 2008., javnosti su s najviših mjesta upućivane nemušte poruke, kakva je npr. ona što ju je godine 2010. odaslala vlada Jadranke Kosor, slanjem Srbiji i Crnoj Gori prijevoda pravne stečevine EU-a na hrvatski (vrijednih osam milijuna eura), čime se zapravo Europi posredno poručivalo da nema šumova u komunikaciji između hrvatskih, srpskih i crnogorskih govornika jer je to zajednički, i jednom i drugom i trećem narodu razumljiv jezik.

* * *

Ocjenjujući međunarodno priznanje hrvatskoga jezika, s obzirom na jezikoslovna povijesna iskustva, akademik Radoslav Katičić u svom članku »Međunarodno priznanje hrvatskoga jezika i njegovo značenje« zaključuje: »To je priznanje doista velik uspjeh s obzirom na položaj u kojem smo bili prilično bespomoćni. Čak smo neko vrijeme, ne baš kratko, i sami sudjelovali u općem nepriznavanju hrvatskoga jezika, pa se sada prozivajući nas na to pozivaju. Seže to duboko u devetnaesto stoljeće, do u vrijeme kada se slavistika tek izgrađivala kao treća velika europska neofilologija. Slavistika naime nije priznavala svoju kroatistiku. Zanimljivo je da je isprva Šafařik vrlo ispravno uočio što je hrvatski jezik, ali je onda posve promijenio mišljenje i izbrisao ga iz svojega popisa slavenskih jezika. Jezik Hrvata uvrstio je u nj skupa s jezikom Srba kao jedan te isti slavenski jezik. Tomu se nije usprotivio ni Dobrovský, ni Kopitar, ni Miklošić. To je u slavistici ostalo mjerodavno. (...) Svaki drukčiji stav smatrao se je iracionalnim povođenjem za osjećajima. (...) Ipak položaj se, vrlo polako i teško, počeo mijenjati. Životna je logika sada kad suverena država više nije strogo i formalno odbijala govor o hrvatskom jeziku, nego ga je čak upisala u svoj Ustav, koliko god u njoj bile prisutne, pa i utjecajne, snage koje prikriveno sve teže za tim da protiv velike većine u hrvatskoj jezičnoj zajednici, uz međunarodnu potporu, rade na tome da povrate staro znanje: da hrvatski jezik kao svoj i različit od srpskoga, crnogorskog i bošnjačkoga ne bude priznat i da ne bude dopušteno govoriti o njem takvom, nego da se takav govor sankcionira – životna je logika sve više prevladavala i u međunarodnom prostoru. Na nekim sveučilištima u svijetu, od Australije do Mađarske i Poljske, hrvatski je jezik postao nastavni predmet, pa čak i studijski smjer« (Katičić, 2013: 99-101).

Međunarodno priznanje hrvatskoga jezika i s tim u svezi određivanje kôda za hrvatski jezik hrv za javnu upotrebu u cijelom svijetu značajno je postignuće. Na inicijativu i zahtjev središnje hrvatske knjižnice (uz suradnju Hrvatskoga zavoda za norme) postignuto je da se hrvatskom jeziku u međunarodnom prometu dodijeli status istovjetan kao i svakom drugom međunarodno priznatom jeziku. Tako je npr. odmah u svjetskim bibliografskim bazama podataka napokon određena nacionalna oznaka za hrvatski jezik – hrv.  Nipošto ne treba zaboraviti da je međunarodno priznanje hrvatskoga jezika ostvareno nakon dugotrajnih prethodnih pregovora, brojnih ponovljenih zahtjeva i obrazlaganja o postojanju hrvatskoga jezika kao nezaobilazne činjenice hrvatske nacionalne i kulturne opstojnosti.

Mnogi su u prošlosti pokušavali izmijeniti neodgovarajući položaj hrvatskoga jezika, no dosad, unatoč brojnosti tih pokušaja, kako Hrvata iz domovine, hrvatskih institucija i različitih udruga, tako i onih vrijednih nastojanja što su ih poduzimali Hrvati u dijaspori, rezultata nije bilo. Ipak, eto dočekasmo godinu 2008., kada je napokon priznata neovisnost hrvatskoga jezika, jezika na kojem je ostvarena pozamašna pisana baština, kako književna tako i znanstvena, prepoznatljiva po svom hrvatskom nacionalnom identitetu, hrvatskom kulturnom nasljeđu u europskom i svjetskom kulturnom krajoliku (Maštrović, 2012.).

* * *

Hrvatski i srpski književni jezici imali su svoje zasebne tijekove standardizacije, koji su se preklapali tek u nekoliko desetljeća života dvaju naroda u zajedničkoj državi. To, što su se oba jezika iskristalizirala na osnovici novoštokavskoga dijalekta ne znači previše: jezikoslovlje je puno bliskih, a priznato različitih standardnih jezika nastalih na sličnoj ili istoj dijalektnoj osnovici. Primjeri su npr. bugarski i makedonski, norveški i danski, indonežanski i malajski, hindi i urdu itd.

Najvažniji pozitivan učinak međunarodnoga priznanja hrvatskoga jezika, ostvarenoga godine 2008. primjerenom kodifikacijom hrvatskoga jezika, prepoznao se u dobrim vijestima pristiglim krajem 2010. iz Europske zajednice, koja je prihvatila hrvatski jezik kao svoj 24. službeni jezik, čime je potvrđeno da se u međunarodnom okružju neopozivo odustaje od dotadašnjega tzv. srpskohrvatskoga jezika, što su čak predlagali i neki europarlamentarci. Opisujući događaje uoči očekivane odluke Jim Hlavač piše: »Postojale su bojazni da će se vratiti naziv srpskohrvatski ili da će se prednost dati drugome, novomu eufemizmu bosanski-hrvatski-srpski kao općem nazivu za jezike u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i u Srbiji i Crnoj Gori« (Hlavač, 2006: 96). Nasreću, to se ipak nije dogodilo.

Da je hrvatski jezik postao službenim jezikom EU-a određeno je pregovaračkim poglavljem pod br. 34 – Institucije (zatvorenom u studenom 2010.) u kojem se određuje što sve države članice institucionalno dobivaju u sustavu Europske unije, odnosno koja im prava sudjelovanja pripadaju u Europskom parlamentu, Europskoj komisiji, Vijeću i u ostalim zajedničkim tijelima Unije, nakon potpisivanja Pristupnoga ugovora. Ujedinjeni u različitosti – moto je i jedna od osnovnih ideja Europske unije. Ulaskom u Europsku uniju 1. srpnja 2013. Hrvatska nije izgubila svoj nacionalni i kulturni identitet niti se odrekla svoga jezika i svojih običaja. Naprotiv, Hrvatska je ulaskom u EU svojom kulturom i običajima obogatila Uniju te donijela jezik koji će postati njezinim 24. službenim jezikom.

Posljedicom uspješnog pregovaranja hrvatskih pregovaratelja hrvatski jezik je dakle postao službenim jezikom Europske unije i to je svakako jedan od najvećih uspjeha u pristupnim pregovorima Hrvatske. Tome prevažnom postignuću nedvojbeno je prethodilo međunarodno priznanje hrvatskoga jezika ostvareno 1. rujna 2008.

* * *

Ostvareni uspjeh u dobivanju međunarodne oznake hrv za kodnu oznaku hrvatskoga jezika u međunarodnim ISO-standardima za biblio­grafsku i terminološku uporabu godine 2008., rekosmo, nezaobilazan je događaj u naporima u međunarodnom prepoznavanju hrvatskoga nacionalnog i kulturnog identiteta i jedan od ključnih događaja u međunarodnom priznavanju hrvatskoga jezika. Pitanje identiteta hrvatskoga jezika česta je tema brojnih jezikoslovnih, ali i interdisciplinarnih rasprava koje, svaka iz svoje perspektive, pripomažu problematiziranju i razrješenju tog složenoga pitanja. Stoga se, kad je riječ o međunarodnome prepoznavanju hrvatskoga jezika, s pravom ističe da je riječ o događaju koji je za Hrvate gotovo jednako važan kao i priznanje Republike Hrvatske kao suverene međunarodno priznate države. Nakon Odluke kojom se hrvatski jezik uključuje u svjetske standarde, dodjelom zasebnoga koda, svuda će se u svijetu na sveučilištima gdje za taj jezik postoji interes moći pristupiti njegovu kvalitetnom poznavanju i studiranju. Isto tako, znatno će se olakšati put pronalaženja hrvatskih knjiga i lakšeg do njih dolaženja u svjetskim knjižnicama.

Nova pozicija hrvatskoga jezika s obzirom na njegov nov, međunarodno prihvaćeni standard, diljem svijeta značit će prije svega snaženje hrvatskoga nacionalnog identiteta te ravnopravnost hrvatskoga jezika među ostalim jezicima kao pretpostavke ravnopravnosti hrvatskoga naroda u međunarodnoj zajednici. Hrvatskim će se autorima, nakon ovog priznanja, prvi put u europskom i svjetskom kulturnom krajoliku dogoditi da ih se napokon prepoznaje kao hrvatske autore te da ravnopravno svojim radom nastave pridonositi svjetskoj riznici znanja, istodobno unoseći u nju hrvatski nacionalnih trag, čime će i hrvatski nacionalni identitet u punom opsegu postati prepoznatljiv na globalnoj razini. Ubuduće, svaki razgovor o hrvatskom jeziku morat će uključiti povijesni događaj ostvaren međunarodnim priznavanjem hrvatskoga jezika 1. rujna 2008., te će se tome velikom postignuću, nadamo se, ubuduće odrediti dolično mjesto u hrvatskoj javnoj svijesti i znanju.

»Učinjen je korak izvanredno težak, a to je međunarodno priznanje hrvatskoga jezika«, rekao je akademik Radoslav Katičić koji je prvi od hrvatskih jezikoslovaca prepoznao važnost ostvarenog postignuća. Na svečanosti održanoj 30. rujna 2008. povodom tog događaja u NSK-u, zaključujući da je taj događaj tako velik »da je teško i shvatiti i u punoj mjeri doživjeti tu znatnost ovoga trenutka«, međutim on s pravom poziva na oprez, jer »nisu time riješeni svi problemi, nisu otklonjene teškoće i nas čeka još dug i naporan put, jer jedno su odredbe, a drugo je njihovo unutrašnje prihvaćanje. No ipak, sada je obvezatno određeno da se ima prihvatiti hrvatski jezik. Druga je stvar što će to još dugo vremena, mnogo više nego što možemo mirno podnijeti njih, neki prihvaćati to protiv volje« (Katičić, 2011: 11).

Kad je o recepciji važnog događaja riječ, važno je spomenuti i to da je uredništvo Matičina časopisa za književnost, umjetnost i kulturu Kolo reagiralo tako što je objavilo tematski dvobroj 5-6/2012. o položaju hrvatskoga jezika s tekstovima desetoro istaknutih jezikoslovaca5) te 4. listopada 2013. u velikoj dvorani Matice hrvatske u Zagrebu organiziralo javnu tribinu »Peta obljetnica međunarodnoga priznanja hrvatskoga jezika« na kojoj su o navedenoj temi izlagali akademici Radoslav Katičić i Mislav Ježić, prof. dr. sc. Tihomil Maštrović i urednik Ernest Fišer, a tekstovi su potom objavljeni u Kolu (Fišer, 2013: 129: 134).6) Tom se prigodom akademik Radoslav Katičić, zamišljen nad činjenicom nedostatnog prepoznavanja tog važnog događaja u povijesti hrvatskoga jezika od strane hrvatske stručne javnosti, u svom se prilogu pita:

»Zašto se međunarodnom priznanju hrvatskoga jezika u nas poklanja tako malo pozornosti, zašto je to tako slabo poznato i nikako se ne ističe, zašto mnogi od brojnih koji od nas jezikoslovaca zahtijevaju da se brinemo i zauzimamo za hrvatski jezik tomu poklanjaju tako malo pozornosti? (...) Nedvojbeno tu igra ulogu potpuna nespektakularnost toga pravnog čina koji mnogima otežava da uoče i shvate njegove implikacije i njegovu važnost. Nema tu baš nikakve estrade. Ljudi danas nekako teško uočuju ono što se odigrava u tišini i sasvim bez vašarske buke. A nekima je baš i pravo da se važnost te odluke i toga događaja ne uočuje« (Katičić, 2013: 102).

U svjetlu izreke uglednoga hrvatskoga književnika i jezikoslovca Frana Kurelca izrečene u ozračju hrvatskoga narodnog preporoda: po jeziku narodi gospoduju, kad im ga oduzmeš – sluguju, međunarodnim priznanjem hrvatskoga jezika ostvareno je važno postignuće za hrvatsku pisanu riječ, a hrvatski jezik, to najvažnije obilježje hrvatskoga nacionalnog identiteta, napokon je dobio ravnopravan međunarodni suvereni položaj. Tu je činjenicu, prije i više od svih drugih jezikoslovaca, prepoznao i svojim stručnim i znanstvenim prilozima valorizirao, velikan hrvatske filologije akademik Radoslav Katičić.

Literatura:

1. Fišer, Ernest (2013.). Međunarodna zaštita hrvatskoga jezika. Kolo, XXIII, br. 6, str. 129-134.
2. Hlavač, Jim (2006.). Jezična politika i praksa u Europskoj Uniji. Jezik, 53, br. 3, str. 105.
3. Ježić, Mislav (2013.). Međunarodno priznanje hrvatskoga jezika. Kolo, XXIII, br. 6, str. 103-111.
4. Katičić, Radoslav (2011.). Identitet hrvatskoga jezika. U knjizi: Međunarodno priznanje hrvatskoga jezika. Priredili Tihomil Maštrović i Lobel Machala, Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu, str. 11-18.
5. Katičić, Radoslav (2012.). O položaju hrvatskoga jezika. Kolo. XXII, br. 5-6, str. 112-117.
6. Katičić, Radoslav (2013.). Međunarodno priznanje hrvatskoga jezika i njegovo značenje. Kolo, XXIII, br. 6, str. 97-102.
7. Kordić, Snježana (2010.). Jezik i nacionalizam. Zagreb. Durieux.
8. Maštrović, Tihomil i Lobel Machala (2011.). Međunarodno priznanje hrvatskoga jezika. Zagreb. Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu.
9. Maštrović, Tihomil (2012.). Međunarodno priznanje hrvatskoga jezika. Kolo, XXI, br. 5-6.
10. Maštrović, Tihomil (2013.). Peta obljetnica međunarodnog priznanja hrvatskoga jezika. Kolo, XXIII, br. 6, str. 112-128.

__________________
1) Dužnost predsjednika Stručnog vijeća (dekana) Hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu obavljao sam od akad. god. 1997./1998. do 2002./2003.

2) Zadaće glavnog istraživača znanstvenog projekta Hrvatski književni povjesničari, te glavnog urednika niza znanstvenih zbornika što ih pod istim naslovom izdaju Hrvatski studiji Sveučilišta u Zagrebu, u suizdavaštvu s humanističkim fakultetima s pet hrvatskih sveučilišta, obavljam od godine 2002. te sam tako do sada obavio redaktorske poslove glavnog urednika šesnaest znanstvenih zbornika: o Mihovilu Kombolu (2. izd. – 1997.), Slavku Ježiću (1997.), Franji Fancevu (1998.), Tomi Matiću (1998.), Albertu Haleru (2000.), Branku Vodniku (2001.), Ivanu Milčetiću (2002.), Dragutinu Prohaski (2004.), Milanu Rešetaru (2005.), Vatroslavu Jagiću (2007.), Šimi Ljubiću (2009.), Ivanu Kukuljeviću Sakcinskom (2011.), Ivi Frangešu (2013.), Antunu Barcu (2015.), Đuri Šurminu (2017.), te Miloradu Mediniju (2018.).

3) Dužnost glavnog ravnatelja Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu obnašao sam od 2007. do 2011. godine.

4) Sva dokumentacija vezana uz međunarodno priznanje hrvatskoga jezika ostvareno 2008., i recepcija tog važnog postignuća kao i njegova raznolika medijska prezentacija objavljena je u knjizi Međunarodno priznanje hrvatskoga jezika, priredili Tihomil Maštrović i Lobel Machala, Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu, Zagreb, 2011., br. str. 288.

5) Svoje jezikoslovne priloge u dvobroju Kola (XXII, br. 5-6, Zagreb, 2012.) objavili su: akademici Radoslav Katičić, August Kovačec, Mislav Ježić, Ranko Matasović i Leopold Auburger (München) te prof. dr. sc. Artur Bagdasarov (Moskva), prof. dr. sc. Tihomil Maštrović, prof. dr. sc. Mario Grčević, dr. sc. Andrea Sapunar Knežević i Mirjana Togonal.

6) Kolo, XXIII, br. 6, Zagreb 2013. Tema broja: 5. obljetnica međunarodnog priznanja hrvatskog jezika.