Radoslav Katičić i časopis Kritika

Uvod

U velikom bi se djelu Radoslava Katičića članci u Kritici mogli činiti presitnima da bi se potanje spominjali,1) a kamoli da bi se o njima pisao rad posvećen uspomeni na autora. Riječ je o sljedećih pet članaka:

Djelo koje treba temeljito popraviti, Kritika br. 1., Zagreb 1968., str. 38. - 44.

Lingvostilistički svijet Krunoslava Pranjića, Kritika br. 2., Zagreb1968., str. 218. - 222.

Riječ - dvije kritičarima moje kritike u »Kritici«, Kritika br. 5. Zagreb, 1969., str. 140. - 147.

Jezik kao struktura, Strukturalizam, posebno izdanje Kritike sv. 4., Zagreb 1970., str. 206. - 216.

Slavonski pabirci, Kritika br. 17., Zagreb, 1971., str. 280. - 291.

Uzimajući u obzir narav časopisa Kritike, jezični i politički trenutak u kojem je Kritika izlazila i u kojem su radovi objavljeni, njihov prinos opstojnosti i valjanom prosuđivanju hrvatskoga jezika – nije nevažno upozoriti na njih. Osobito tu valja istaknuti Katičićevu kritiku Rječnika hrvatskosrpskoga književnog jezika (Knjiga prva A-F i knjiga druga G-K), Matica hrvatska i Matica srpska, Zagreb – Novi Sad, 1967.2) objavljenu u dvama brojevima Kritike, prvom: Djelo koje treba temeljito popraviti, petom: Riječ - dvije kritičarima moje kritike u »Kritici«, a potom i u posebnom broju Kritike: Hrvatski književni jezik i pitanje varijanata, Kritika sv. 1, Zagreb 1969., str. 41. - 47. i str. 139. - 146.

Časopis Kritika

Časopis Kritika nije danas široko poznat, a ni dostupan. Objavljivao ga je Nakladni zavod Matice hrvatske, uređivali su ga Vlatko Pavletić (glavi i odgovorni urednik), Dalibor Cvitan, Branimir Donat, Danilo Pejović i Petar Selem. Objavljeno je 20 redovitih brojeva i osam posebnih svezaka. Kritika je izlazila tek nepune četiri godine – točnije, tri godine i četiri mjeseca – prvi broj 1968., posljednji 1971. – časopis je zabranjen kada i Matica hrvatska (i ostali njezini časopisi) – nakon sloma Hrvatskoga proljeća. U svom se kratkom životu Kritika može pohvaliti i jednim zabranjenim brojem – to je broj 18., zabranjen zbog poznatog rada Smiljane Rendić: Izlazak iz genitiva ili drugi hrvatski preporod.3) Kritiku je Hrvatska enciklopedija opisala jednom rečenicom kao »stožerni teorijski časopis Hrvatskoga proljeća«;4) Vinko Brešić ocijenio ju je ovako:

»Iako nije bila ni generacijsko niti isključivo književno glasilo, ‘Kritika’ je bila specijalistički dvomjesečnik ‘za kritiku, umjetnost i kulturno-politička pitanja’ ubrzo sa statusom središnjega teorijskog časopisa koji će, zahvaljujući visokoprofiliranim suradnicima i prilozima, odigrati ključnu ulogu u nacionalnome pokretu poznatom pod imenom Hrvatsko proljeće.«5)

Kritika se danas ne može pribaviti bez većega napora jer svih brojeva nema u knjižnicama, a kamoli mrežno ‒ digitaliziran je br. 18.6) U radu se Dubravka Jelčića (2012.) opširnije govori o Kritici, navode se sve teme svih 20 brojeva (str. 150.), naslovi svih osam posebnih brojeva (str. 158.), a navedeni su i svi suradnici (str. 151., bilješka 1). Jelčićevu su radu u središtu pozornosti radovi Franje Tuđmana, a ostali su autori spomenuti usputno i jednom rečenicom. Tako su radovi o Adoku dobili 23 retka, a Katičićeva je kritika ocijenjena ovako:

»... Katičić je doduše mislio da je to ‘vrlo koristan i u našim prilikama nezamjenjiv priručnik’, ali da ga treba temeljito prepraviti...« (Jelčić, 2012.: 153.)

Uvažavajući središnju temu Jelčićeva rada, ipak valja upozoriti da bi se na temelju njegova opisa moglo zaključiti da je Katičićeva kritika blaga i pomirljiva. Tomu nije tako, a u ovom će se radu to i pokazati.

Godine 1996. dobili smo bibliografiju redovitih brojeva Kritike u časopisu Zor.7) Na žalost, bibliografijom nisu obuhvaćeni posebni brojevi pa su izvan popisa ostali autori u tim brojevima, a nema ni podatka o tome koji su radovi iz redovitih brojeva pretiskivani u posebne. Tako je i s radovima R. Katičića, nema podatka da su mu radovi o Adoku pretiskani u posebni broj, a njegov rad: Jezik kao struktura8) nije ni spomenut jer je objavljen u posebnom brojuKritike, sv. 4.: Strukturalizam. Uz to Katičićevi su radovi iz Kritike u Zoru različito vrjednovani nego u bibliografiji Radoslava Katičića na stranici HAZU.9) U Zoru je rad:Djelo koje treba temeljito popraviti, vrjednovano u skupini studije i članci, a rad:Riječ - dvije kritičarima moje kritike u »Kritici«, vrjednovan je u skupini polemike i diskusije. Na stranici HAZU oba su rada uvrštena u prikaze.

Osim što su vrijedan prinos jezikoslovlju, osobito hrvatskoj leksikografiji, općejezičnoj teoriji i povijesti hrvatskoga jezika, Katičićeve radove iz Kritike valja spomenuti i pobliže opisati i zbog navedenih sitnih bibliografskih praznina i nedosljednosti.

Objavljivati u Kritici

Kritika se pojavljuje godinu dana nakon Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika i slijedi ondje zacrtane ciljeve. Jasno je da je Deklaracija podrivala »socijalističke tekovine Titove Jugoslavije« tražeći prava hrvatskoga jezika i Hrvata, a Kritika nastavlja prema tomu cilju. Riječ Uredništva iz pera Vlatka Pavletića u prvom broju naslovljena je: Naša misija ili o pravu na slobodni život, na rad, radost i neometano stvaralaštvo u kulturi, znanosti i umjetnosti, a završava sljedećim riječima:

»Hoćemo socijalizam bez logora s prinudnim radom, hoćemo socijalizam u kome neće policija voditi ideološku borbu; hoćemo socijalizam u kome radni čovjek postaje aktivni činilac politike i gospodar svoga rada, a ne apolitična bezlična masa; hoćemo socijalizam u kome će svi ljudi biti ravnopravni, u kome će sve nacije i narodnosti imati jednaka prava; hoćemo socijalizam visokog životnog standarda bez polupraznih prodavaonica robe široke potrošnje.

Ustrajati na putu borbe za humani socijalizam i punu slobodu čovjeka i naroda – to je naš imperativ u borbi protiv svakog imperijalizma bez obzira na ideološku kamuflažu.« (Pavletić, 1968.: 8)10)

Socijalizam, radni čovjek, narodi i narodnosti, imperijalizam, ideologija – sve je to bio »operativni leksik« toga doba i tako ga treba shvatiti. Usprkos gušenju Deklaracije i deklaracijskih zbivanja godinu dana prije, Hrvati nastavljaju svojim putem – traže hrvatska prava i slobode (bez obzira kojim se »operativnim leksikom« pri tom služe), osobito pravo na svoj hrvatski jezik, a protiv velikosrpskoga unitarizma. Građanska je hrabrost u tome bila velika. Povodom 50. obljetnice Deklaracije, dvije godine prije smrti, o tom R. Katičić kaže:

»Sjećanje na Deklaraciju za mene je osobno sjećanje jer su mi se oni dani duboko usjekli u dušu. Sve ono što čujete – da je Deklaracija velik čin i odlučan preokret u hrvatskome duhovnom životu – istina je. Nisu to nikakve priče i uljepšavanje. Trebalo je doživjeti one dane pa da se to s punim uvjerenjem zna reći. A ja sam jedan od rijetkih koji su još na ovomu svijetu i toga se sjećaju. Istina, Domovinski rat donio je dojmljivije događaje i pokazao besprimjernu hrabrost branitelja, kadikad i preko mjere ljudskih snaga. A iza Deklaracije neko vrijeme trajao je glasni lavež onih koji su ju osuđivali, a onda je sve utonulo u muk. Treba sada reći tako glasno i jasno da se ne može prečuti – Deklaracija je čin i događaj potpuno na razini najvećih ratnih junaštava hrvatskih branitelja u Domovinskome ratu. Svi su znali kako je to opasno i kako udaraju u najosjetljiviju točku čuvara Jugoslavije. A nitko od onih koji su imali utjecaja u hrvatskim kulturnim institucijama nije se usprotivio njezinu donošenju. Pa i kad je krenula besprimjerna hajka pa se na internim sastancima partijskih tijela zahtijevalo čak i to da se potpisnike Deklaracije u sramotnome ophodu vodi po gradu, nitko, gotovo nitko, nije povukao svoj potpis. A malo je tko bio tako naivan da nije znao kolika je opasnost. Bilo je jednostavno nepodnošljivo spašavati sebe, a izdati hrvatski jezik.«11)

U istom ozračju treba gledati i na časopis Kritiku, a u vezi s temom ovoga rada, na kritiku Adoka. Naime, tema je prvoga broj Kritike: Rječnik hrvatskosrpskog književnog jezika u procijepu etatizma i unitarizma, a autori su Stjepan Babić, Dalibor Brozović, Radoslav Katičić i Tomislav Ladan. Riječ je o ocjenama Adoka koji je od navedenih četiriju jezikoslovaca zatražila suizdavačica Adoka Matica hrvatska i poslala te četiri ocjene suizdavačici Matici srpskoj zajedno s pismom u kojem traži ozbiljne preinake Adoka. To pismo objavljeno je u Kritici već sljedeće godine. (Kritika, 1969., str: 172. - 176.)

Dubravko Jelčić, svjedok vremena i sudionik zbivanja, ovako ocjenjuje ozračje u kojemu je pokrenuta Kritika:

»Bili smo svjesni da smo tom odlukom i tim časopisom stali na sklisko tlo, jer smo časopis koji smo pokretali zamišljao upravo takvim kakvim se i ostvario: kao glasilo samosvjesne i slobodoumne, a to znači i disidentske skupine hrvatskih kulturnih djelatnika, a to će, znali smo, prije ili kasnije izazvati nove napade i nove, možda i još grublje represije.« (Jelčić, 2012.: 150.)

Represije su zaista bile grube. D. Jelčić navodi da su članci u Kritici bili važan dio optužnice na temelju koje su osuđivani i zatvarani Vlatko Pavletić, Smiljana Rendić, Franjo Tuđman, Hrvoje Šošić, Šime Đodan, Vlado Gotovac, Bruno Bušić, Miroslav Brandt, Miroslav Vaupotić. (Jelčić, 2012.: 153.)

Srpska je strana pojavljivanje Kritike vidjela baš u tome i radi toga da se objave ocjene Adoka:

»Časopis Kritika čiji je izdavač Nakladni zavod Matice hrvatske, donio je u svom prvom broju (valjda je zato časopis i pokrenut) prikaze prvih dviju knjiga Rječnika MH i MS četvorice autora: S. Babića, D. Brozovića, R. Katičića, T. Ladana.« (Marković, 1969.: 8.)

»Najpre je S. Babić u Jeziku (članak Htijenja i ostvarenja Novosadskog dogovora) veoma ‘dubinski’ stavio u pitanje Novosadski dogovor (osporavajući mu dobrovoljnost) i uzgred kritikovao Rečnik, a zatim je čast otpočinjanja pripala Ivanu Raosu (komercijalnom direktoru Nakl. zavoda Matice hrvatske, dakle preduzeća kojemu je dužnost da propagira prodaju tog svojeg izdanja!), koji se pojavio s jednom opširnom rugalicom u Telegramu. Dalje su prilog tome poslu dali D. Brozović u Telegramu i B. Klaić u Republici. U međuvremenu je Upravni odbor Matice hrvatske naručio ‘ekspertizu’ od četvorice lingv. radnika (S. Babića, D. Brozovića, R. Katičića i T. Ladana), pa je dobivene recenzije – onakve kakve su, bez i reči ograde – dostavio Matici srpskoj zajedno sa odgovarajućim pismom i odgovarajućim zahtevima u pogledu dalje izrade Rečnika. I evo se pokreće časopis Kritika (urednik Vlatko Pavletić), čiji se prvi broj rečito posvećuje temi Rječnik hrvatskosrpskog književnog jezika u procijepu etatizma i unitarizma, i koji sadrži recenzije pomenute četvorice.« (Pešikan, 1969.: 1.)

Kada je o hrvatskom jeziku riječ, Kritika je nastavila gdje je Deklaracija stala, gdje je Deklaracija zapriječena. Toga su bili svjesni na objema stranama; hrvatska strana to zbog političkog trenutka i nije mogla javno i glasno reći, ali podtekst je posve jasan; politički povlaštena i zaštićena srpska strana mogla je govoriti otvoreno i osuđujuće, komentirajući Kritiku, kritike i kritičare Adoka:

»Ili time žele da toliko zamute situaciju, da stvore utisak kako je jedini izlaz povlačenje u kulturnu izolaciju, da – ogorčeni neuspehom Deklaracije da iznudi verifikaciju hrvatskoga društva – ostvare svoj program politikom svršenoga čina?« (Pešikan, 1969.: 39.)

Procjena je točna – Kritika jest nastavak Deklaracije i u tom smislu valja sagledati i kritiku Radoslava Katičića u kojoj je zaključak da je Adok »vrlo koristan i u našim prilikama nezamjenjiv priručnik« (Katičić, 1968.: 44.) tek puka stilska figura.

Katičićeva ocjena Adoka

Godinu dana nakon svojega sudjelovanja u stvaranju Deklaracije, bez obzira na sve pogubne osobne posljedice koje su snosili podupiratelji, sastavljači i potpisnici Deklaracije, Radoslav Katičić nastavlja započeto – britku kritiku unitarističke jezične politike, sada ocjenjujući Adok. Opće je poznato da se hrvatska strana povukla s rada na Adoku, pa je izrada rječnika nastavljena bez hrvatskih snaga; poznato je da su razlog tomu opće nezadovoljstvo Matice hrvatske i hrvatske javnosti položajem Hrvata, Hrvatske i hrvatskoga jezika u Jugoslaviji, a povod je bio način opisa i udio hrvatskoga jezika u Adoku. Razloge su tomu nezadovoljstvu, razotkrivši pravo lice srpskoga unitarizma, javnosti ponudila četvorica ocjenjivača. Iako su njihove ocjene slične, ipak nisu iste pa ih valja i posebno promotriti, a ovdje ocjenu R. Katičića. Tu pripada i odgovor srpske strane na nju i Katičićeva završna riječ u raspravi koja se razvila nakon što su hrvatski jezikoslovci ponovno zatresli jugoslavensku jezično-političku pozornicu i duboko zašli u njezino zapozorje.

Radoslav Katičić svoju ocjenu započinje općenitim tvrdnjama o koristi rječnika pa i Adoka, o potrebi za rječnicima, ali baš tu potrebu i korist okreće protiv Adoka:

»No baš ta velika potreba za takvim rječnikom čini da korist koju od njega imamo samo vrlo malo govori o njegovoj pravoj vrijednosti. Potrebno je stoga vrlo pažljivo razmotriti da li je taj rječnik tako dobar kako bi mogao biti, da li je na razini suvremene leksikografije. Tko god se sa stručnim poznavanjem predmeta malo zadubi u naš rječnik, uvjerit će se da to na žalost nije tako.« (Katičić, 1969. a: 41.)

Sljedećih je desetak stranica raščlamba Adoka u kojoj R. Katičić utvrđuje brojne pogrješke i propuste u rječniku. Svaku svoju tvrdnju R. Katičić oprimjeruje vrlo razložno i bogato, tako da je njegova kritika zaista stručno i znanstveno opravdana.12)

1. Pogrješke u navođenju podrijetla tuđicama ili pučka etimologija u rječniku književnoga jezika.

Primjerice, abdikacija, agitator i agitacija označene su kao latinizmi, a abdicirati, agitirati kao germanizmi. Takve nedosljednosti R. Katičić pripisuje asocijacijama koje su mogle voditi sastavljača rječnika jer je dometak -irati običan u glagola njemačkoga podrijetla. Iako R. Katičić ne spominje izrijekom pučku etimologiju u koju su zapali sastavljači rječnika, o njoj se ipak vrlo jasno može zaključiti iz njegovih riječi:

»Tako je npr. a k r i b i j a označena kao njemačka riječ, premda je grčka. To valjda zato jer izražava tipično njemačko svojstvo« (str. 43.).

Zaključuje da se takvi primjeri »mogu po miloj volji umnažati« i da je »određivanje podrijetla tuđica proizvoljno« (str. 42.).

2. Nenavođenje podrijetla tuđicama.

Katičić navodi 21 tuđicu koja je bez oznake podrijetla, ali tek kao 21 od brojnih da bi oprimjerio kako nije riječ o slučajnim propustima, nego o sustavnim. Naravno da dio tuđica s oznakama podrijetla i dio tuđica bez oznaka mogu zbuniti prosječnoga korisnika rječnika:

»Mene je jednom jedan neobrazovani čovjek oštro napao zbog tvrdnje da je g u r m a n francuska riječ. On je tvrdio da je domaća šumadinska jer je bio vidio natpis »šumadinska gurmanska kujna«, a intelektualci hoće sve proglasiti tuđim. Ubuduće će se takvi dakle moći pozivati na ozbiljnije autoritete i u težem će se položaju naći oni koji žele u narodu širiti znanje o jeziku« (str. 43.).

Radoslav Katičić tu upućuje sastavljače Adoka da o podrijetlu europskih intrenacionalizama pogledaju u velike rječnike kao što je Websterov ili barem u rukopis Skokova etimološkoga rječnika.

3. Nerazlikovanje jezika izvornika i jezika posrednika.

Sastavljači su rječnika orijentalizme većinom odredili kao turcizme, bez obzira je li im turski bio samo posrednik, a izvor im je arapski ili perzijski. I u riječima koje pripadaju europskom krugu, takva je odredba izostala, pa R. Katičić zamjera sastavljačima rječnika što su almanah odredili kao arapsku riječ, a »k nama je došla posredstvom evropskih jezika« (str. 41.). Kritika nije zanemariva, jer tvrditi za latinizme da su grecizimi - o hrvatskom jeziku daje posve pogrješnu sliku:

»No, ako se, bar u načelu, ne pravi razlika po podrijetlu među riječima islamske kulture, onda se takva razlika ne bi smjela praviti niti u specifičnom učenom vokabularu zapadnoga kulturnoga područja i riječi kao a k a d e m i j a, a d e d o i d, a b u l i j a i sl. morale bi se označiti kao latinske, a ne kao grčke... jer smo ih mi preuzeli iz latinskoga« (str. 42.).

4. Netočne i nepotpune definicije riječi, osobito kroatizama.

Od brojnih primjera koje R. Katičić navodi kao pogrješno definirane, ovdje ću istaknuti onaj u kojemu je kritika najoštrija:

»I A g r a m e r je Zagrepčanin odgojen baš u »njemačkom duhu« samo za čovjeka kojemu je srednjoevropska gradska kultura strana. Zapravo je to tradicionalan Zagrepčanin« (str. 43.).

Naime, agramer je u rječniku definiran ovako:

»agramer m. njem. ir. Zagrepčanin odgojen u njemačkom duhu.« (Adok, knjiga 1., str. 46.),

a kratica: ir. znači: ironično.

5. Prednost orijentalizmima nad germanizmima.

Brojni su orijentalizmi ušli u rječnik bez oznake da su barbarizmi, a uz germanizme se redovito navodi da su barbarizmi, pa tako ostaju izvan književnog jezika. Katičić kaže da »je došlo do diskriminacije pučkih tuđica koje nisu orijentalnoga podrijetla« (str. 43.). Drugim riječima, turcizmi kao leksičke sastavnice srpskoga jezika13) ulaze u književni jezik, a germanizmi kao leksičke sastavnice hrvatskoga jezika, ne ulaze u književni jezik. Dakako, R. Katičić ne traži da u književni jezik uđu ajeršpajz, ajnc i ajlenger; traži da u književnom jeziku ne bude adžamija.

6. Brojnim srbizmima ne navodi se istoznačni kroatizam.

Ovdje R. Katičić, navodeći da uz riječi kompozicija, kompozitor, isporuka, imenitelj... nedostaju hrvatske riječi skladba, skladatelj, dobava, nazivnik... traži da se leksik predoči korisniku tako da bude jasno što je kroatizam, a što srbizam – naravno »operativnim leksikom« kojim se jedinim tada i mogao poslužiti:

»Princip zajedničke obradbe rječnika ne znači međutim da čitaocima treba uskratiti obavijest o tome za koju književnost i koje krajeve je koja riječ karakteristična. Ako se već smatralo da bi direktne oznake o pripadnosti varijantama previše naglašavale polarizaciju i tako davale krivu sliku jezične stvarnosti, bilo je prilike da se prikladnim izborom primjera svaka riječ diskretno smjesti u svoju uobičajenu geografsku i kulturnu sredinu« (str. 45.).

7. Izostavljanje hrvatskih riječi koje su dostupne u građi, a koje su u hrvatskih književnika i/ili već zabilježene u Benešićevu rječniku; izostavljanje pomorskoga nazivlja.

R. Katičić na dvije stranice dvostupačno navodi hrvatske riječi uz potvrde iz hrvatskih književnika, a sve iz Benešićeva rječnika koje nisu ušle u Adok. Uz te potvrde navodi da u Adoku »nema nekih dobro poznatih riječi«, a među njima i »bakalar (kao nosilac akademskog stupnja)... gombaona« (str. 44.).14) Uz hrvatsko pomorsko nazivlje napominje da je ono živo u hrvatskih pisaca, ali u Adoku izostavljeno, a ono malo što je navedeno, označeno je kao provincijalizam, primjerice balatura (str. 47.).

Kritike kritikâ i odgovori odgovorâ

Radoslav Katičić nije jedini ocjenjivač/kritičar pa se istovrsne napomene na Adok mogu pronaći i u Babića (1968.), Brozovića (1968.) i Ladana (1968.). Reakcija je na hrvatske kritike, a tako i na Katičićevu, bila brza, oštra, politikantska.

Godina 1969. u kulturnom smislu započinje srpskim odgovorima na kritike, a Svetozar Marković i Zoran Gluščević već prvoga tjedna nove 1969. objavljuju svoje odgovore hrvatskim kritičarima. Nastavljaju Mitar Pešikan (1969.), Mihajlo Stevanović (1969.) i Đorđe Kostić (1969.)15) U njihovim odgovorima na kritike Katičićeva je proglašena korektnom i tumačena kao kritika koja nije osporila »pozitivan značaj Rečnika« i da se Katičić »zadržao (se) na stručnim pitanjima (mada ponešto perifernim za ovakav rečnik)« (Pešikan, 1969.: 2.). Katičića najmanje prozivaju, a prozivati ovdje nije preteška riječ – Babića i časopis Jezik neprestance prozivaju, Brozovića i Telegram, Ladana osobito. Pešikan ne može nikako prijeći preko Ladanovih riječi da se hrvatski i srpski razlikuju po 10.000 riječi, 85 glasovnih zakona i 200 tvorbenih pravila (Ladan, 1968.: 54.) i oko toga postoje li stvarne razlike hrvatskoga i srpskoga pletu se odgovori odgovorâ i kritike kritikâ.

Hrvatska strana prihvatila se odgovarati na kritike kritikâ; njihovi su odgovori objavljeni u petom broju Kritike, a potom objedinjeni u sv. 1. posebnoga broja Kritike: Hrvatski književni jezik i pitanje varijanata.

Katičić, iako najmanje spominjan i prozivan, odgovorio je vrlo oštro (Katičić, 1969. b) i to uglavnom opsežno Pešikanu (1969.) i nešto kraće Kostiću (1969.). Pešikana naziva bijesnim i ojađenim, a njegove ocrne riječima izrečenima u afektu: »Doista je nevjerojatno što će sve sročiti Pešikan ako se samo naljuti« (Katičić, 1969. b.: 141.).

Taj je Katičićev odgovor britka rasprava i više tu nije riječ o ocjeni Adoka, nego je riječ o sukobu dviju jezičnih politikâ i svjetonazorâ. Katičić sastavljačima Adoka poručuje »da su se pokazali osjetljiviji na teške riječi, nego na teške razloge« (Katičić, 1969. b: 139.) i velikim tiskanim slovima:

»AFEKTIVNI ODNOS PREMA DRUGOJ VARIJANTI NE ZAVISI OD TOGA KOLIKO JE ONA RAZLIČITA, NEGO OD ISKUSTAVA ŠTO SE IMAJU S NJEZINIM NOSIOCIMA« (Katičić, 1969. b: 143.).

Iako u kritici Adoka (1968.) Katičić ne govori o hrvatskoj tronarječnosti i početcima hrvatskoga književnoga jezika, u odgovoru je Pešikanu vrlo ustrajan u isticanju hrvatske tronarječnosti i početaka hrvatskoga književnoga jezika koji sežu u prošlost mnogo dublje od Karadžićeve djelatnosti i zaista su poražavajući za Pešikana i srpsku stranu. Pešikanovo oglušivanje o kajkavštinu i čakavštinu, nepriznavanje hrvatskoga književnoga jezika starijih doba Katičiću je neshvatljivo i nepristojno:

»... za njega je čakavštini i kajkavštini mjesto u muzeju i one mu nemaju posla s jezičnom kulturom i jezičnim stvaranjem, s književnim jezikom. To je možda čudno jer je Pešikan stručni serbokroatist, ali se još nekako može shvatiti. Teže je shvatiti kako on ne uviđa da suočen s takvim shvaćanjem kao pojavom razumno i pristojno može učiniti samo jedno: razumio je ili ne, da je primi k znanju« (Katičić, 1969. b: 141. – 142). »U današnji jezični potencijal treba uključiti sve napore prema stvaranju književnog jezika od renesanse do danas« (Katičić, 1969. b: 145.).

Posve se jasno ovdje prepoznaje Katičićev otpor štokavskom purizmu i nijekanju dubine povijesti hrvatskoga jezika. Danas nam to nije neobično, međutim u doba štokavskoga purizma i karadžićevštine, nije bilo samo neobično prizivati kajkavski i čakavski u štokavštinu, a u slavonskim piscima iz 18. st. vidjeti početke hrvatskoga književnoga jezika, bilo je politički neprihvatljivo i zbog toga kritizirano godinama. U Slavonskim pabircima u 17. broju Kritike, Katičić poziva da se granica hrvatskoga književnoga jezika pomakne na početke 18. st., stoljeće dublje nego što je tada službeno bila (vezana uz ilirce i Karadžića); zbog toga će biti oštro kritiziran i 20 godina poslije,16) a osobito kada svoju znamenitu Sintaksu (1986.) utemeljuje i na primjerima iz 18. stoljeća.17)

Zaključak: Nadmoć je hrvatskoga tu neupitna

Kritika je Katičićeva opravdana i to ne samo kao pogled na Adok iz hrvatskoga kuta, nego i iz leksikografskoga. Gledajući danas na tu kritiku kao jezičnopovijesnu činjenicu, ona ima ponajprije nacionalnu vrijednost jer staje u obranu hrvatskoga jezika kada je to bilo presudno. Važno je reći i to da R. Katičić ne poseže za političkim ocjenama i uporištima, njegova je ocjena jezikoslovno, kulturno i svjetonazorski ogolila Adok tako da tu političko uporište nije bilo izrijekom potrebno.

Ipak, Radoslav Katičić uspio je više nego drugi autori pokazati kroz leksičku građu da je cijela ta novosadska unitaristička politika, pa onda i Adok, sudar dviju kultura, a ne samo dvaju jezika. S jedne je strane hrvatski sa svojim europskim, zapadnim utjecajima, gradskom »agramerskom« kulturom i povijesnom dubinom, s druge je strane srpski sa svojim orijentalnim utjecajima i »šumadinskom« kulturom i povijesnim plićakom. Nadmoć je hrvatskoga tu neupitna.

Literatura:

1. Stjepan Babić, 1968., O rječniku Matice hrvatske, Kritika, br. 1., Zagreb, str. 19. – 24.
2. Dalibor Brozović, 1968., Tko čeka – katkad i ne dočeka, Kritika, br. 1., Zagreb, str. 38. – 44.
3. Zoran Gluščević, 1969., Jezik naš nasušni, Književne novine, 4. siječnja, str. 1. – 2.
4. Dubravko Jelčić, 2012., Časopis »Kritika« 1968. – 1971.: oaza slobodnoga mišljenja, Dani dr. Franje Tuđmana: Hrvati kroz stoljeća, zbornik radova, god. 4., Veliko Trgovišće, str. 149. – 158. (urednik: Nenad Piskač)
5. Radoslav Katičić, 1968., Djelo koje treba temeljito popraviti, Kritika br. 1., Zagreb, str. 38. – 44.
6. Radoslav Katičić, 1968., Lingvostilistički svijet Krunoslava Pranjića, Kritika br. 2., Zagreb, str. 218.–222.
7. Radoslav Katičić, 1969., Riječ - dvije kritičarima moje kritike u »Kritici«, Kritika br. 5. Zagreb, 1969., str. 140. – 147.
8. Radoslav Katičić, 1969. a, Djelo koje treba temeljito popraviti, Hrvatski književni jezik i pitanje varijanata: posebno izdanje Kritike, Zagreb, str. 41. – 47.
9. Radoslav Katičić, 1969. b, Riječ - dvije kritičarima moje kritike u »Kritici«, Hrvatski književni jezik i pitanje varijanata: posebno izdanje Kritike Zagreb, str. 139.–146.
10. Radoslav Katičić, 1970., Jezik kao struktura, Strukturalizam: posebno izdanje Kritike, sv. 4., Zagreb, str. 206. – 216.
11. Radoslav Katičić, 1971., Slavonski pabirci, Kritika br. 17., Zagreb, str. 280. – 291.
12. Radoslav Katičić, 1986., Sintaksa hrvatskoga književnog jezika, HAZU i Globus, Zagreb
13. Đorđe Kostić, 1969., »Kritika« o rečniku, Delo, br. 2., Beograd, str. 117. – 141.
14. August Kovačec, 2010., Znanstveni doprinos profesora Radoslava Katičića na području opće lingvistike u zagrebačkom razdoblju njegova djelovanja. Uz 80. godišnjicu Radoslava Katičića, Suvrmena lingvistika, god. 36., br. 70., Zagreb, str. 269. – 277.
15. Tomislav Ladan, Centaurski rječnik centaurskog jezika, Kritika br. 1., Zagreb, str. 45. – 55.
16. Svetozar Marković, 1969., Oko rječnika dviju Matica, Odjek, 1. siječnja, str. 8.
17. Vlatko Pavletić, 1968., Naša misija ili o pravu na slobodni život, na rad, radost i neometano stvaralaštvo u kulturi, znanosti i umjetnosti, Kritika, br. 1., Zagreb, str. 5. – 8.
18. Mitar Pešikan, 1969., U kakvom je procepu rečnik dveju Matica, Delo, god. 15., br. 1., Beograd, str. 1.-39.
19. Smiljana Rendić, 2012., Katolički identitet i hrvatski preporod. Rasprave, kritike, izvještaji, Zagreb, Glas Koncila, uredio i predgovor napisao Vlado Čutura.
20. Seid Serdarević, 1996., Časopis Kritika, Zor, god. 2., br. 4., Zagreb, Matica hrvatska
21. Mihailo Stevanavić, 1969., Ko stavlja u procep Rečnik srpskohrvatskog književnoga jezika MH i MS, Letopis MS, br. 1., Novi Sad, str. 74. - 104.

Mrežni izvori:

1. http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=13196
2. http://www.vlatkopavletic.com.hr/suvremenici/vinkobresic.htm
3. info.hazu.hr/hr/clanovi_akademije/osobne_stranice/radoslav_katicic/radoslav_katicic_biografija/
4. https://www.hkv.hr/hrvatski-tjednik/26302-deklaracija-je-cin-i-dogadaj-potpuno-na-razini-najvecih-ratnih-junastava-hrvatskih-branitelja-u-domovinskome-ratu.html
5. https://archive.org/details/Kritika_dvomjesecni_casopis_za_kritiku_umjetnosti_i_kulturnopoliticka_pitanja_br
6. https://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=93408
7. https://www.hkv.hr/vijesti/komentari/32639-j-lisac-radoslav-katicic-ili-zivot-posvecen-jeziku.html, http://ihjj.hr/clanak/preminuo-akademik-radoslav-katicic
/7382/.

___________________
1) Dosadašnji autori članaka posvećenih Radoslavu Katičiću nisu ih spominjali. Primjerice: https://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=93408; https://www.hkv.hr/vijesti/komentari /32639-j-lisac-radoslav-katicic-ili-zivot-posvecen-jeziku.html, http://ihjj.hr/clanak/preminuo-akademik-radoslav-katicic/7382/. Vjerujem da je teško obuhvatiti djelo R. Katičića jednim prigodnim člankom, ali se može iscrpno prikazati manji dio njegova djela. Ovaj rad teži tomu.

2) Nadalje u ovom radu: Adok. Naime, to je popularno ime Rječnika, jer su Hrvati sudjelovali samo u radu na prvim dvjema knjigama ili abecedom rečeno – a do k – adok.

3) Opširnije o radu i djelu Smiljane Rendić vidi: Smiljana Rendić, 2012.

4) http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=13196

5) http://www.vlatkopavletic.com.hr/suvremenici/vinkobresic.htm

6) https://archive.org/details/Kritika_dvomjesecni_casopis_za_kritiku_umjetnosti_i_kulturnopoliticka_pitanja_br-

7) Vidi: Seid Serdarević, 1996.: 255. - 276.

8) Taj je rad prvi put objavljen u Kolu br. 7., 1969.

9) info.hazu.hr/hr/clanovi_akademije/osobne_stranice/radoslav_katicic/radoslav_katicic_biografija/

10) Kurzivom su otisnute riječi Mike Tripala koje Pavletić navodi kao volju naroda.

11) https://www.hkv.hr/hrvatski-tjednik/26302-deklaracija-je-cin-i-dogadaj-potpuno-na-razini-najvecih-ratnih-junastava-hrvatskih-branitelja-u-domovinskome-ratu.html

12) Za potrebe ovoga rada, napomene ću R. Katičića razvrstati u sedam skupina. U Katičića napomene nisu tako shematski raspoređene, prepleću se jedna s drugom, ali ih je ipak moguće izdvojiti. (Svi su primjeri iz Katičić, 1969. a, pa se navodi samo broj stranice.)

13) Istočne varijante, tadašnji službeni naziv za srpski jezik. Hrvatski je bio zapadna varijanta.

14) Primjere nisam slučajno odabrala – smatram da vrlo rječito pokazuju štetu koja je nanesena hrvatskom jeziku; nastupom bolonjske reforme visokoga obrazovanja javnost je bila u čudu zbog akademskog stupnja bakalara (koji se danas stječe nakon tri godine studija), a gombaona je zaboravljena riječ.

15) Riječ je o urednicima Adoka - Uređivački odbor Matice hrvatske: Ljudevit Jonke, Mate Hraste, Stjepan Musulin, Pavle Rogić, Slavko Pavešić i Božidar Finka; Uređivački odbor Matice srpske: Mihailo Stevanović, Svetozar Marković, Mitar Pešikan i Svetozar Matić.

16) Ovdje je korisna i zanimljiva rasprava koju je R. Katičić (ne samo R. Katičić, nego i D. Raguž i S. Babić) poveo s Pavlom Ivićem o pitanjima početaka hrvatskoga standarda, vidi u Jeziku god. 33., 34. i 36.

17) Pregled najvažnijih kritika Sintakse, a tu i pogled na Katičićev iskorak da se granica hrvatskoga književnog jezika pomakne stoljeće dublje: Stjepan Babić, 1988., Nekoliko napomena uz prikaze Sintakse hrvatskoga književnog jezika Radoslava Katičića, Jezik, god. 36., br. 1.- 2.; Mislav Ježić, 1988., Jezični sastav i kulturni kontekst u Sintaksi Radoslava Katičića, Jezik, god. 36., br. 1.- 2.; Jasna Melvinger, 1988., Suvremena lingvistika u Sintaksi Radoslava Katičića, Jezik, god. 36., br. 1.- 2.; Istvan Nyomarkay, 1988., Jedna nova, funkcionalna sintaksa, Jezik, god. 36., br. 1.- 2.; Ivo Pranjković, 1988., Nekoliko napomena o Sintaksi prof. Katičića, Jezik, god. 36., br. 1. - 2.; Živojin Stanojčić, 1988. Sintaksički (i drugi neki) modeli – po Mariji Zniki, Letopis Matice srpske, god. 164., knj. 411., sv. 6.; Marija Znika, 1988. Aktuelna pitanja srpskohrvatskog jezika. Jedna promašena recenzija, Letopis Matice srpske, god. 164., knj. 411., sv. 5.