Povijest budućnosti

Sedamnaesti roman Ludwiga Bauera – romanopisca bez parnjaka u suvremenoj hrvatskoj književnosti (Jagna Pogačnik) i relevantnog autora u regiji koji nas uči kako se pišu dobri romani (Enver Kazaz) – samo uvjetno napušta središnji blok novopovijesnih romana koji se nazivaju (i) Bauerovim žanrom. Jasno profiliran književnik srednjoeuropskoga tematsko-stilskog kompleksa svoje romane dodatno je učvrstio cjelokupnom književnom djelatnošću – prepoznatljivoj po ishodišnoj čapekovskoj estetici, širokom prevoditeljskom rakursu i izuzetnoj književnoj erudiciji. Kada je objavio roman Seroquel ili Čudnovati gospodin Kubitschek (2015.), činilo se da je u pitanju do tada najčapekovskiji Bauerov roman koji supsumira njegove (češke) književne korijene (uz Čapeka još i Hrabala i Hašeka), odnosno – otvara prozu komičnom diskursu. Da takav pregib u poetici nije bio slučajan, potvrđuje upravo roman Muškarac u žutom kaputu.

Pozicioniran između Seroquela i Reprize (novi Bauerov roman u rukopisu), Muškarac u žutom kaputu žanrovski je propustan kako prema Kubitschekovoj distopiji tako i prema novopovijesnim romanima kao tvrđim žanrovima u koje ulazimo s predumišljajem. Ključna je riječ i dalje povijest koju Bauer tematizira u rasponu od izreke (koja se pripisuje Churchillu) o Balkanu kao mjestu koje proizvodi više povijesti nego što je može konzumirati do potpuno ispražnjenoga pojma prošlosti/sadašnjosti/budućnosti kao (samo) jednoga/istoga vremena što se u Muškarcu u žutom kaputu realizira odvažnom prostornom sinegdohom ulice.

Bezimena uličica na brijegu (ili pod grobljem) u koju Robert Treiber dospijeva slučajno u potrazi za odbjeglim psom – nakon što je jednako slučajno usput kupio lagani žuti kaput, neobično žut, boje limuna i neshvatljivo niske cijene – mjesto je gustih slojeva povijesnoga i književnopovijesnoga bez jasnih šavova, klupko jezikâ i čudakâ nalik onima na koje se svakodnevno spotičemo u medijskom konglomeratu stvarnijem od bilo kakve stvarnosti, prisilno intimizirani i infantilizirani, s detroniziranim bogovima (uz internet kao najmlađe božanstvo), a unatoč svemu – i dalje u stalnoj potrazi za novim prorocima/učiteljima/autoritetima. Sablast povijesti u kojoj pitanja nestaju, a odgovori preživljavaju (Franco Moretti) u Bauerovoj distopiji sablast je budućnosti koju već živimo.

Etnolog i antropolog Robert Treiber (njem. hajkač) naizgled je stabilniji lik od Kubitscheka koji je bio formatiran kao izrazito tekući/likvidan karakter čija je temeljna aktivnost verbalna, a cijeli roman zapravo – terenski rad. Priče o njemu pokretljive su kao i on sam, preduhićuju ga i medijski (pre)oblikuju. O njemu se govori da je glasoviti mudrac/filozof/prorok/učitelj/marksist/sotona dok ga mediji predstavljaju kao navodnog Kubitscheka niti nalik na pravog mudraca i filozofa Kubitscheka, koji pak, kako je općepoznato, živi u nekadašnjoj kući Immanuela Kanta u današnjem Kalinjingradu i poput svoga prethodnika nikada ne napušta to nekadašnje izvorište njemačke kulture koje danas tavori u materijalnoj i duhovnoj bijedi, odsječeno i od bivše i od sadašnje matice zemlje. Ta nova oralnost kojom se ovjerava plasirana medijska slika pogađa i Roberta Treibera. On se u romanu inicijalno predstavlja intervjuom s površnom novinarkom kakvu bi izabrao i Woody Allen – entuzijastično biće s mikrofonom; to je Dijana kao zaštitnica (televizijskoga) svjetla, života i lova – kojoj sasvim spontano i neposredno, u jutarnjoj šetnji parkom, treba reći nešto o laganju u svakodnevnom životu. Teza da je laganje u biti komunikacije najprije ilustrira medij u kojemu nastaje, razlijeva se zatim preko cijele civilizacije koja počiva na jeziku – time i laganju – a za koje društvo (ne) nalazi adekvatne etičke korektive.

Dok je Kubitscheku prethodio govor, Treiberu prethodi slika. On je muškarac u žutom kaputu u kojemu prepoznaju vođu antielektroničke revolucije izazvane epidemijom alergija na zračenja elektroničkih uređaja i naplavine gluposti koje su potpuno zatrpale/ugušile elektronički medijski prostor. I sam je Treiber dakle neka vrsta parafraze izreke da slika govori više od tisuću riječi – iz jednoga/muškog kuta on je nadčovjek koje je prizemljio avione i zaustavio brodove, iz drugoga/ženskog kuta on je Nešto poput Mesije. Nešto poput vjesnika čuda u bajci. Ili u starinskim legendama. Kao biće između dvije stvarnosti opskrbljen je i poveznicom s velikim prethodnikom – Voltaire našega vremena, e-filozofije e-povijesti. Konačno, Treiber je i profesionalno usmjeren na (jezikom) socijalno preoblikovanu biologiju koja u romanu doživljava radikalnu ekstenziju kada se od njega očekuje da kupi djevojku koju otac nastoji prodati.

Već je Seroquel plasirao blasfemičnu usporedbu trgovine djevojkama s bajkovitim otmicama na tragu književne reinterpretacije Kubitschekove majke-vještice koja pomaže junacima – pa i on možda djeluje kao budalasti sin u ruskim bajkama, ali je zapravo njezina produžena ruka. To što se od svih fabula kojima pulsira uličica, u kojoj nastaje neka nova država Karpatija Libera, Treiber hvata upravo spašavanja djevojke, odgovara poziciji slaboga junaka kakvim se predstavlja: Ja uopće ne pokušavam modelirati svijet (...). Ja samo pokušavam razumjeti i opisati ponašanje čovjeka. (...) javno evo priznajem da sam potpuno zbunjen. Ne znam gdje smo i ne znam kamo idemo, ali svjestan sam svoje nemoći, nemoći i da stvari razjasnim i da ih eventualno usmjerim.

Osim što problematizira kapacitete današnjih junaka – stvarnih i književnih – Bauer gradi i grotesknu socijalnu sliku panične igre gladi za vođom, baš onako teatralno kako ih mediji distribuiraju u kojekakvim izazovima. Samo jedan žuti kaput u začudno (ne)prepoznatljivoj zbilji nalik je istini kojoj u jeziku ostaje tek uska staza dok je u književnosti prožeta cijelim mnoštvom signala laži što se nasljeđuju veoma postojano (Harald Weinrich). Zaista, ako kraljevi u bajkama mogu nuditi kćeri (čak i) onima koji znaju najbolje lagati, je li današnjoj književnosti potentniji materijal sama književnost (prokletstvo literarnoga/opernoga lika Carmen) ili stvarnost u kojoj otac u svojoj iznimno lijepoj romskoj djevojčici vidi kapital? Teško je zato u podlozi ovoga romana previdjeti Baudrillardovu ideju da ekstaza komunikacije koja proizvodi ne-komunikaciju ima samo jedan alternativan/subverzivan oblik – ulicu!

Bauerova ulica slika je slike, savršena kopija bez originala (Baudrillardov simulakr), hiperrealnost posuđena iz budućnosti za koju nam se čini da je još nismo konzumirali, premda je sasvim izvjesno već živimo – uznemireni jednako projektom (svake) nove države poput Karpatije Libere u kojoj bi Romi mogli biti najbrojniji stanovnici kao i globalnim zažućivanjem, bez obzira na to je li riječ o žutoj opasnosti/rasi/vijesti. Kao što je u svojim novopovijesnim romanima pripovijedao kako se službena povijest odnosi prema malim ljudima, dodatno oslabljenim primjerice nacionalnim markerima, tako je u novom bloku svojih alegorijskih distopija Bauer istodobno zabavljen poviješću književnosti i poviješću budućnosti. Paratekstualni trag nalazimo u dvostrukom motu romana Muškarac u žutom kaputu: Samo u mitovima pojedinac stavlja interese društva ispred svojih? ...svako pripovijedanje protuslovi samo sebi.

Nijedna od ovih rečenica ne pretendira na to da naruči adekvatnu vrstu čitanja niti obrani knjiški altruizam junaka koji namjerava spasiti djevojku od njezine sudbine, a ne može spasiti ni samoga sebe od fabule koja ga u dva dana premeće od čovjeka sa psom preko vođe revolucije do glavnoga državnog cenzora. Vještina kojom prepravlja povijest književnosti ili uspostavlja administraciju Karpatije Libere ponovno potvrđuje Bauerovo imanentno povjerenje u pripovijedanje – razapeto možda između tvrdokornih mitova i provizorija virtualne stvarnosti, ali i poduprto književnim sugovornicima poput Georgea Orwella, J. M. Coetzeea, Margaret Atwood...