Poučna knjiga o Jasenovcu*

1. Motiv mojeg bavljenja knjigom o Jasenovcu

Cijeli život izbjegavam čak i misliti o Jasenovcu; što li je to Hrvatsku snašlo da je napravljena takva grozota da su u tomu logoru čak i djecu ubijali? Istina, nikada nisam povjerovao da bi to moglo biti »dvadeset tisuća ubijene djece«, naprosto nema logike, ali već sama činjenica da netko u ratu smišljeno ide nauditi nedužnima malenima ispunjala me osjećajem nelagode što pripadam narodu u kojemu se tako nešto moglo dogoditi. Da bih se ogradio od toga, da bih rekao »Ne, ja s tim nemam veze!«, napisao sam stihove kojima uklanjam djecu od noža u Jasenovcu. Ona je u jednoj od mojih knjiga. A onda, mnogo kasnije, pročitah članak Igora Vukića, zatim i ovu knjigu u kojoj tvrdi i dokumentima potvrđuje da u Jasenovcu nije ubijeno ni jedno jedino dijete, nije ni moglo biti ubijeno jer tamo djeca nikada i nisu internirana!?

Stihovi neka ostanu; oni su moje uklanjanje od zločina, makar u »pjesničkoj mašti«, ali nastali su na osnovi onoga što godinama i desetljećima, od ranoga djetinjstva do slobodne i kako-tako demokratske Hrvatske slušam, u školi učim (u moje doba čak i »milijun i sedamsto tisuća ubijenih«, na nastavi povijesti!), na televizijama o godišnjicama gledam komemoracije, slušam govore, objavljuju se tisuće i tisuće članaka, priča o groznim klanjima i to Srba u Jasenovcu... Na mojemu primjeru se potvrđuje učinak sto puta ponovljene laži ‒ koja na taj način postaje istina. Međutim, sve to više otklanjam od sebe nego primam, ne bavim se time, neću ni znati (zato i nisam znao), da bih ovom knjigom potvrdio kako je sve to uglavnom gnjusna laž. Zločin, jednako kao i zločin u Jasenovcu. Zapravo, puno veći i pogubniji zločin jer u Jasenovcu su ustaše, vješanjem ili strijeljanjem, ne klanjem, ubijali pojedinačno ili skupno, uglavnom one koji su sudjelovali u nečijem bijegu, zbog osvete, one kojima su mogli dokazati da su se diverzijama ili oružanim napadom ogriješili o državu, pa i svoje vlastite ljude zbog kriminalnih ili izdajničkih djela te zbog maltretiranja zatočenika; ali masovnih smaknuća, kaže ova knjiga, nije bilo. Nisam u njoj pročitao da je odjednom ubijeno više od 30 osoba, zbog pomaganja bjeguncima i iz osvete (za jednog našeg, deset puta više vaših, prema nacističkim uzorima!), no već i to je golem zločin.

Službene liječničke ekipe iz Ljubljane, nakon obavljenih iskapanja 1964., utvrdile su 475 ubijenih (str. 298). Jedino je ta brojka znanstveno dokazana. Da i podvostručimo te znamenke, od 700 do 900, što se ne smije bez dokaza, čak i službene brojke nekih hrvatskih »znanstvenika«, političara ili novinara i danas u Hrvatskoj su između 70 i 90 tisuća »stradalih u Jasenovcu«. Već to je ne deset puta, nego zapravo dvjesto puta uvećana stvarna brojka, smaknutih tijekom trajanja ustaškog radnog logora u tomu hrvatskosrpskom selu (danas: 54 posto Hrvati, a oko 37 posto Srbi i Jugoslaveni, op. a.) u zapadnoj Slavoniji, prema utvrđenim činjenicama u ovoj knjizi. Međutim, aktualni srbijanski vođe i ministri izravno ili diplomatskim posredovanjem šalju i dalje u svijet i pred svoj i pred hrvatski narod krupnu laž izopačene mašte o »dvadeset hiljada ubijene dece u Jasenovcu«. Izmišljanje i dopisivanje lažnih žrtava, to je postupno i strateški (memorandumima srbijanskih intelektualaca akademika!) osmišljeno ubijanje i stalno držanje pod krivnjom čitava hrvatskog naroda, ako ne pristaje uz jugoslavenski projekt i uz komunizam, a to znači i uz velikosrpsku/četničku prevlast u svemu. Svjesno je to i dalekosežno zločinačko okrivljavanje svakoga tko se suprotstavi lažima o Jasenovcu i o hrvatskomu narodu kao genocidnom. (Genocidnost, ali ne Hrvata, nego prema Hrvatima, dokazana je, ali to je već izvan sadržaja ove knjige, u onoj naslovljenoj Maribor, najveće stratište Hrvata Romana Leljaka, Radenci, 2017.)

Mit, politička i ideološka halabuka, nametati hrvatskom narodu osjećaj krivnje, hrvatsku državu smatrati zločinačkom čim je samostalna i odvojena od sijača laži o njoj, knjiga Radni logor Jasenovac to potire. Masovnih zločina u Jasenovcu dakle nije bilo, samo pojedinačnih i skupnih, a sve što tvrdi Igor Vukić potkrjepljuje bilješkama ispod teksta, gdje je našao podatak o tomu. Dakle, nepristrano traganje za istinom, to je ova knjiga.

»Kada smo povijest razglobili posve / i proučili sve znano/ našli smo da je naopako/ naše rođenje prikazano«, prema sjećanju navodim čuvene stihove Josipa Severa. Ne samo rođenje, sve su nam naopako prikazivali: političari, komunisti, koje je ustaški režim proganjao i ubijao, a oni, kada su se našli na strani pobjednika, stostruko i više osvetili su se, ne samo ustašama, koji su se također osvećivali četnicima/žandarima za kraljevske Jugoslavije od kojih to zlo počinje; pobili su nevinih ljudi neusporedivo s ustaškim zločinima. Pojačano naopako svi oni i danas, osobito u hrvatskom tisku i po ratnim televidjenijima, prikazuju nam i sebe i stvarnost. No, sreća je što danas dakle ipak ima neke demokracije i ne ide se u logor zbog napisanoga.

Povijest nam određuje sadašnji naš život, tu spada sve što se priča da se dogodilo, što o nečemu piše ili se pjeva, što je naslikano, ufilmljeno, odsvirano, odglumljeno ili oblikovano u nečemu, u što spada i sva dosadašnja literatura o Jasenovcu, dakle sve što je filološko, a povijest je znanost koja zapisuje samo ono što se može dokazati i što se dokazuje, kao u knjizi Igora Vukića. Ovo je dakle znanstvena knjiga čiji su nalazi učvršćeni činjenicama i stoga neporecivi. To sve je itekako dostatan razlog da se i ja pozabavim ovom dokumentarnom i znanstvenom knjigom, ma koliko da je ona izvan mojih zanimanja, izvan i književne i filmske umjetnosti.

2. Što i kako Igor Vukić piše

Igor Vukić (Zagreb, 1966.) naprosto je otišao u Hrvatski državni arhiv u Zagrebu, zasukao rukave i prekapao 700 kutija raznih dokumenta iz Drugoga svjetskog rata, sve što je našao da ima veze s ustaškim logorom u Jasenovcu. Istražuje i »200 kutija administrativnih i vojnih vlasti NDH, golemu građu Ozne, i Udbe, kasnije Službe državne sigurnosti, zbirke dokumenata iz partizanskih izvora...«

U knjizi ispod tekstova nalazimo čak 514 bilježaka, da svatko može provjeriti napisano. (Evo prve i zadnje bilješke: »1. Hrvatski državni arhiv, HDA, Ravnateljstvo državnih željeznica, kut. 8...«; »514. Beogradski novinar Vladimir Marković osuđen je 1978. godine na obavezno liječenje i boravak u psihijatrijskoj klinici zato što je napisao da se brojem od 600.000 navodnih jasenovačkih žrtava potencira nekakva kolektivna i trajna krivnja hrvatskog naroda. Sud je to ocijenio širenjem lažnih vijesti. Marković je nakon tri godine pušten, ali je i dalje morao ići na psihijatrijske tretmane. Obustavljeni su tek 1984., kad je uznapredovao raspad jednopartijskog komunističkog sustava.)

Budući da su dokumente o logoru vlasti u komunističkoj Hrvatskoj uništile, ili su oni završili negdje u Beogradu ili drugdje u Srbiji, Vukić po tim kutijama uglavnom nalazi mrvice, pojedinačne razne potvrde, izvješća na nižim razinama vlasti, pisma, poruke, fotografije i slično. Međutim sve to, objedinjeno, itekako otkriva što se tamo zapravo događalo i kako. Zatim čita sve knjige i dostupne članke o jasenovačkom logoru u novinama i časopisima te odatle navodi ono što nalazi ili istinitim ili lažnim, ali zanimljivim za neki detalj u knjizi. Zatim i razgovara s preživjelim bivšim zatočenicima i s njihovom rodbinom, s kim god stigne i može. Tako i gradi svoju knjigu, od skupljenih »mrvica«, od pojedinačnih iskaza... pronađenih dokumenata, od svjedočanstava preživjelih logoraša i drugih... Tako je nakupio 77 kratkih poglavlja, na ukupno 336 stranica srednjeg formata knjige.

3. O čemu se piše u 77 kraćih poglavlja

Piše se o Jasenovcu kao »sabirnom i radnom logoru«. O načinu utvrđivanja smrti zatočenika. O gradnji nasipa i brojnom stanju 1941. te o gradnji židovskog naselja i predratnim zaposlenicima. O zakonskim osnovama za zatočenje. O nabavi hrane i molbama za puštanje iz logora. O kažnjavanju zbog bijega i o strijeljanju stražara zbog pljačke zatočenika (!). O »bjeguncu Hahnu kod nadbiskupa Stepinca« i o proceduri interniranja. O partizanskom napadu i o međunarodnoj komisiji 1942. O obilasku radnog i stambenog dijela logora te o »1.500 zatvorenika koje čuva 300 ustaša«. O planovima proizvodnje »za tržište« i o izvještajima »Masuccija i Prȍbsta«. O novoj međunarodnoj komisiji, »spomenuo i AVNOJ«. O puštanju skupine srpskih zatočenika, o pisanju dopisnica i primanju paketa. O epidemiji tifusa. O Stepinčevu pismu Paveliću. (Naslov je samo »Poglavniče« bez ikakva pridjeva, »poštovani« ili »gospodine« ili slično!) O smrtnim kaznama zbog događaja izvan logora i o stalnoj pomoći zagrebačke Židovske bogoslovne općine. O deportiranju u Treći Reich i kako Njemačka po logorima traži stručnjake. O interniranju Roma i partizanskim akcijama oko Logora. O kažnjavanju partizanskih pomagača i o »slučaju Lađevac«, o »intervenciji župana Uroića« (založio se za puštanje partizana, a oni ga kasnije ipak strijeljali kao suradnika ustaša). O opsežnim radovima u brojnim logorskim radionicama i o zabavi »nakon rada«: »logorski orkestar«. O znanstvenom radu zatočenika i o »zatočeničkoj opereti«. O kazališnim predstavama (objavljen je plakat s izvođačima Gospođe ministarke srpskog autora Branislava Nušića, 16. srpnja 1944.).

U daljnjim poglavljima Vukić piše: O radionicama u Staroj Gradiški, o »zboru i glazbenim sekcijama«. O pravoslavcima i vojnim obveznicima te »Nakon bitke na Kozari«. O liječnicima u Jasenovcu koje je »slalo Ministarstvo zdravstva«. O dječjem prihvatilištu u Jastrebarskom i o izlascima iz Logora. O komunističkim vezama i bijegu Emerika Bluma (kasnije direktora sarajevskog Energoinvesta). O komunističkim frakcijama u logoru i o osuđenima »na smrt glađu i žeđu«. O slobodi za pravoslavce s rođacima u vojsci NDH. O intervenciji Ante Cilige te da »za otpremu u logor nije dovoljno biti samo pravoslavka«. O obrtničkoj školi u logoru te o »nogometnom prvenstvu« i unutarnjoj logorskoj upravi. O posjetu Međunarodnog odbora Crvenog križa te radovima izvan logora 1944. O prvom ustaškom obrambenom zdrugu, o pripremama za veliki bijeg i o presudi skupini Mila Boškovića. O zatočenicama u logoru. O zubarskim pregledima te o skupnim pomilovanjima. O razmjeni zarobljenika. O zagrebačkoj kartoteci Jasenovačkog logora (koja je kasnije uništena). O vjerskom životu zatočenika i o savezničkim bombardiranjima 1944. O »pismu jednoga hrvatskog vojnika iz Jasenovca«. O gradnji nove električne centrale. O partizanskom špijunu koji »postaje ustaški službenik«. O Stipetićevu putu iz Jasenovca u Njemačku i obratno. O »pritvorenicima, novoj kategoriji u Jasenovcu«. O odlasku većeg broja zatočenika u Njemačku i o »zračnim napadima na Veliki petak. O posljednjim danima i »bijegu iz glavnog logora«,

Naveo sam gotovo doslovno sva poglavlja jer je već iz toga vidljiv ustroj logora i način njegova djelovanja.

4. Tko je Igor Vukić i što zaključuje

Igor Vukić je politolog (završio je Fakultet političkih znanosti u Zagrebu), prethodno se školovao u Pakračkoj Poljani i u Kutini, nakon diplome bio je novinar u više glasila, a od 2014. tajnik je Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac. Sa dr. sc. Vladimirom Horvatom, Stipom Pilićem i Blankom Matković suautor je knjige Jasenovački logori, istraživanja. Vukićeva »obitelj po ocu potječe iz srpsko-pravoslavnog sela Gradina koje se nalazi s druge strane Save, nasuprot jasenovačkog logora. Poslije bitke na Kozari 1942., zbjega i predaje hrvatskim vojnicima, taj dio obitelji prošao je kroz Jasenovac, a zatim je, kao i mnogi drugi zarobljenici i izbjeglice, preseljen u Slavoniju, u Pakračku Poljanu.« (Iz Bilješke o piscu.)

Jest, ova je knjiga pokušaj revizije novije hrvatske povijesti, piše Vukić. Bez takve, znači znanstvene revizije, ni u znanosti ni u životu ni u sudbini nekoga naroda nema napretka, bez toga bi laži o Jasenovcu bile zauvijek zacementirane (op. a.). Ova knjiga, piše dalje na zadnjoj vanjskoj korici, »nastoji uništiti crni mit o Jasenovcu«, to jest »dogovorenu povijest« jugoslavenske historiografije. Na vlastito pitanje »je li ova knjiga proustaška« odgovara: »jest, koliko i prokomunistička i pročetnička«. A namijenjena je »svakom čitatelju koji se ne boji istine«.

Evo nekih naglasaka iz zadnjega poglavlja Zaključaka prema realnoj povijesnoj slici:

»Ustaški logor u Jasenovcu osjetljiva je povijesna tema koja izaziva jake političke sukobe i više od 70 godina nakon zatvaranja logora.« (Opaska: Hrvatski tjednik je nedavno objavio dokument, faksimil izvješća CIA iz Beograda u Washington 1953. godine, gdje piše da postoji više logora u Jugoslaviji, a u onom u Jasenovcu da ima tri tisuće utamničenika. Preslik toga američkog dokumenta je objavljen bez komentara, ali i ranije se pisalo da je Ustaški logor 1945. bio pretvoren u komunistički, navođeno je više dokaza (op. a.). Dakle, ne zna se iz kojega su razdoblja pronađeni tjelesni ostaci u logoru.

»Preko medija, školskog i represivnog sustava, stvarana je slika o Nezavisnoj Državi Hrvatskoj kao o gotovo apsolutnom zlu prema kojemu bi vodila i svaka tražena težnja za jačanjem hrvatskih nacionalnih prava«. »Stepinac je (...) Jasenovac nazvao ‘sramotnom ljagom za NDH« (nakon što su u Jasenovcu smaknuli onu šestoricu slovenskih svećenika kojima je on bio dao hrvatske župe da ih zaštiti od progona zbog optužbe za suradnju s partizanima, op. a., str. 82); moglo bi ga se parafrazirati pa reći da je jasenovački mit iz doba socijalističke Jugoslavije, zbog posljedica koje je proizveo, daleko veća sramota i ljaga za tu, Titovu Jugoslaviju« (str. 293). Barata se i dalje apsurdnim brojem od 700.000 žrtava (sedam stotina tisuća!). »U Hrvatskoj je nekritično prihvaćen popis od 80-ak tisuća žrtava logora Jasenovac i Stara Gradiška«. Hrvatska država i hrvatske znanstvene ustanove, prije svih HAZU, zakazale su u konačnom pronalaženju istine o Jasenovcu, iako Vukić navodi kako je Hrvatska vlada 2018. godine osnovala Vijeće za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih sustava, no već to Vijeće, nekoliko po vladinu nalogu odabranih ljudi, osramotili su i Vladu i sebe, selektirajući te sustave; to je zaključak ovoga prikazivača, ne Vukićev. Vukić se pouzdaje u što se jedino u Hrvatskoj danas čovjek i može pouzdati: u sebe sama. I u znanstvenu istinu. Niz samostalnih poduzimanja i privatnih iztraživača ipak uspijevaju postupno razotkrivati istinu o Jasenovcu, a to je i ova knjiga.

Vukić ispravno zaključuje da se demokratska Hrvatska u borbi za međunarodno priznanje trudila ne biti »optužena da obnavlja fašizam«, a to su »optužbe nalik na one iz jugoslavenskih vremena«. Tko se imalo prigne, lakše ga je oboriti nego onoga tko ostane uspravan i na čvrstim nogama (op. a.). Tko dirne u mit o Jasenovcu, taj već »obnavlja fašizam«, što se i samom autoru događa. Ma koliko istina bila posve drugačija. Mnogi pogrešno shvaćaju i ne misle da je bilo kakva samostalna hrvatska država, čak i ova s osam neustavnih manjinskih, u zbilji zapravo srpskih glasova u Hrvatskom državnom saboru i sa širenjima laži o Hrvatskoj plaćene hrvatskim novcem, kost u grlu velikosrpskim posezanjima za hrvatskim morem i tlom, od čega nikada neće odustati. Tomu služi, i to najučinkovitije, upravo mit o Jasenovcu.

Ovom se knjigom, piše Vukić, »pronalaženjem autentičnih dokumenata, njihovim uspoređivanjem i izjavama sudionika događaja (...) nastoji proniknuti ispod naslaga jasenovačkog mita«. »Istraživanje je pokazalo da su jasenovački i starogradiški logor bili dio represivnog obrambenog sustava ondašnje hrvatske države« čije je osnivanje »pozdravila većina hrvatskog naroda«. Saveznici NDH, Italija i Njemačka utjecali su bitno na njezino unutarnje uređenje, a komunistička gerilska borba i »srpski nacionalni ustanak (...) otežavali su joj život do krajnjih granica«, zaključuje Vukić te nalazi da je »Jasenovac bio jedan od odgovora na takvu situaciju«. Miniranja pruga i ratovanje s oružjem u ruci zasluživala su prijeke sudove i likvidacije. Međutim, većina protudržavnih djelovanja bila su pomaganja neprijatelja države, novčana i druga, te srpske ustaničke i /ili komunističke djelatnosti, a ta »ipak nisu bila toliko opasna« pa se takve »slalo u Jasenovac na rok od tri mjeseca do tri godine«. U logor se slalo i kriminalce.

Nacističke službe poticale su deportacije Židova u Njemačku; međutim, »u logoru internirana skupina Židova izuzeta je od velikih deportacija kojima je bila izložena židovska zajednica u NDH pod njemačkim utjecajem i kontrolom«. Premda su hrvatske vlasti tim deportacijama sudjelovale u izvršenju holokausta, piše Vukić, »valja uzeti u obzir i nalaze analitičara UDB-e iz 1955., da ta deportacija nije provedena tako temeljito kao u drugim zemljama u Europi pod njemačkim utjecajem«. Zatim iznosi, što je još u tomu režimu otežavalo ili izbjegavalo deportacije i bilo stanovita opstrukcija nacističkih zakona, osim zadržavanja Židova u logoru na raznim radnim mjestima; inženjeri, liječnici, službenici u upravi ili brijači i drugi zanatlije te rukovoditelji i zaposlenici u brojnim logorskim radionicama. Deportaciju su izbjegavali i miješani brakovi, zatim obitelji židovskih liječnika poslanih u Bosnu »pod izlikom da tamo idu suzbijati endemski sifilis«. Izuzeti su bili i »počasni arijevci«, to jest Židovi s područja Hrvatske pod talijanskim utjecajem, a postojala je i mogućnost »prebjegavanja Židova iz njemačke u talijansku zonu«. U tim uvjetima, takvo opstruiranje nacista je bilo mnogo, spasilo je brojne živote, ali ne i dovoljno da se izbjegne žig i činjenica suradnje s nacistima te načelno provođenje nacističke volje i zakona.

»Uvjeti života u jasenovačkom logoru bili su relativno dobri za ratne uvjete, s ambulantom, zubarskom ordinacijom, bolnicom, paketima s dodatnom hranom i odjećom (...) s radnim vremenom i slobodnim nedjeljama, s vjerskim obredima, čak i s razonodom u sportu, na kazališnim i drugim zabavama i priredbama« (str. 297).

Zatočenici su stradavali i zbog bolesti, dezinterije i epidemije tifusa, što se nastojalo spriječiti »raznim mjerama prevencije, redovitim šišanjem, brijanjem, čišćenjem nastamba« (...) »stradavali su i u represijama nakon pokušaja bjegova, pripremanju pobuna«. U početku su »provođene odmazde za protudržavne akcije na drugim krajevima države« pa je u Logor dolazio »Pokretni prijeki sud...« Ginulo se i »od zračnih bombardiranja zapadnih saveznika«. Vukić navodi svjedočenje da je znalo proći i po dva tjedna a da nitko ne strada. Ili ne umre. Zatim pomno bilježi sve što se zna o dosadašnjim iskapanjima.

U Gradini, selu Vukićeva porijekla, na desnoj obali Save, u »130 bušotina« pronađena su 282 tijela, što je s onih 193 na lijevoj obali Save, ukupno spomenutih 475. Mnogo! No, neusporedivo manje od pobijenih na beogradskom Sajmištu i na Banjici neposredno nakon rata. (Ti podatci se zamagljuju!) A za rata i od ranije to je bio hrvatski grad Zemun, tada dio Nezavisne države Hrvatske. Danas je dio Beograda. Sa zemunskim sabirnim logorom Sajmište surađivao je i onaj u Jasenovcu, tamo su deportirani Židovi i drugi, pod izravnu nacističku upravu ili neposrdedno u Njemačku. »Nije lako procijeniti koliko je zatočenika tih dana odvezeno iz Jasenovca (Njemačkoj je trebala i radna snaga!). Procjene samih logoraša kreću se od nekoliko stotina do 2.000« (dvije tisuće, str. 276). Njih je mnogo više bilo iz »Nedićeve Srbije»(op. a.). Ali Srbiju nije snašla istina, a Hrvatsku je snašla laž kojom su zagađeni svi hrvatski naraštaji, do današnjih, a moguće i današnji, to je neminovan zaključak nakon čitanja Vukićeve knjige.

Nakon naknadno obavljenih iskapanja, 1976. godine, »od 191 bušotine, u 23 su pronađeni neki ostaci povezani s ljudima, kost, kožna cipela...«. Djece zatočene u Logoru nije bilo, naime nikakva dokaza o tomu nema. U logoru je postojala obrtnička škola, to je u Logoru bila jedina »grupa dječaka«, neki su još živi, Vukić je razgovarao s njima. »Djeca s Kozare« tamo nisu bila internirana. (Endeha vlasti dopustile su zbrinjavanje te djece, onih koji nisu stradali u epidemijama ili od gladi, sva su zbrinuta zahvaljujući najviše kardinalu Stepincu i suradnici mu, aktivistici Dani Budisavljević, Austrijanki udatoj u Zagreb, za hrvatskog liječnika, op. a.). »Razlog za internaciju srpskih, odnosno grkoistočnih i pravoslavnih stanovnika tadašnje Hrvatske ležao je prvenstveno u protudržavnom djelovanju pojedinca« (str. 299).

»Unatoč svim indicijama i dokumentima, popis od 83.000 imena navedenih žrtava uglavnom nema stvarne veze s Jasenovcem, a on je i dalje u Hrvatskoj službeno prihvaćen«. Prema dokumentima i izjavama, tamo je npr. 1941., bilo »oko 1.200 zatočenika«, dok ih lažni popis te godine tamo »ubijenih« nalazi »10.700«; tko zna od kuda sve to, jesu li ti »popisani« svi oni internirani i poslani na Sajmište, dodani drugdje pogubljeni ili naprosto lažna imena (zna se da je jedno ime ponovljeno čak 26 puta, a dosta je sličnih, op. a.).

»Komunistički sustav pažljivo je nadzirao da se ne šire informacije koje nisu propagandno filtrirane« (str. 299). Nakon objavljene Vukićeve knjige, taj isti sustav infiltriran u suvremenu hrvatsku državu, ponaša se dosljedno tomu! Stoga Igor Vukić na kraju knjige zaključuje: »Dokumenti navedeni u ovoj knjizi ukazuju na potrebu da se nastavi s istraživanjem«.

___________________
* Zapisi uz knjigu Igora Vukića: Radni logor Jasenovac, Naklada Pavičić, Zagreb, 2018. (op. a.).