Poezija nasuprot beznađu

U Matičinoj biblioteci Hrvatski pjesnici u proljeće 2019. objavljena je knjiga izabranih pjesama Trošenje nade Ernesta Fišera. Ta knjiga obujmljuje punih šest desetljeća pjesništva koje se paralelno događalo na štokavskom i kajkavskom idiomu. Izbor otvara gimnazijska »Pjesma o majci« (tiskana u Poletu 1959.), a zatvara ga naslovni tekst »Trošenje nade«, napisan koji trenutak prije odlaska knjige u tiskaru. Unutar tako oblikovanog okvira smjestio se ekstenzivan izbor iz dvanaest do tada tiskanih autorovih zbirki kojih su naslovi: Nagrizeni anđeo (1965.), Drugi silazak (1968.), Ishodišta (1972.), Morje zvun sebe (1978.), Sjeverozapad (1981.), Majstori zebnje (1982.), Otisci (1989.), Varaždinski nocturno (1997.), Pohvala tihom slogu (2013.), Macbeth na fajruntu (2014.), Doba nevremena (2016.) i Preludij za anginu pectoris (2017.).

Izbor, koji je veoma pomno načinio Davor Šalat i opskrbio ga korisnim akribijskim dodacima (kritičkim esejem, pjesnikovom biografijom i bibliografijom), omogućuje uvid u cjelinu Fišerova pjesništva, uočavanje njegovih poetičkih i spoznajnih uporišta, mijenā i njegova razvojnog luka. Pregled pjesnikova stvaranja izveden je u tri koraka – knjiga se otvara probranim stihovima na standardu objavljivanim do 2003. godine, nastavlja cjelovitom autorovom kajkavijanom, a zaokružuje pretisnućem zadnjih dviju štokavskih zbirki – Doba nevremena i Preludij za anginu pectoris.

Egzistencijalističke figure negativiteta

Trošenje nade iznova potvrđuje da Ernest Fišer u ranim pjesmama nastoji na gustoći pjesničkoga sloga, na šifriranju poruke te da su u njima važne hermeneutičke točke pojmovi poput samoće, pustoši, straha, šutnje, pobune, mučnine, pojmovi koje je moguće razumijevati na različite načine i uključivati u različite kontekste. Radi se dakako o tematizaciji egzistencije, upravo egzistencijalne tjeskobe toliko tipične za pisanje autora kakvi su Mihalić, Šoljan ili Slaviček. Fišerov je lirski protagonist racionalan, kritički raspoložen, on se sučeljuje s »opakom zbiljom« koju karakterizira »sveopći rasap vrijednosti«, suprotstavlja zavičaj Europi, poeziju beznađu. Dominira iskustvo negativiteta, dapače ono s vremena na vrijeme biva sažeto u afektivne paradokse, npr.:

* zrak je sve manje za disanje

* od preširokih vidika ništa se više i ne vidi

* samo nas još pustoš sabire.

Poetički, Fišerova poezija kreće se između krugovaške slikovitosti koja je najočitija u figurativnim izrazima tipa njuška dana, grješni lešinari, stakleno perje civilizacije i sl. s jedne strane te razlogaške pojmovnosti koja je u jednom trenutku dovela do modela filozofične nepoetične pjesme, obećavajući znatan spoznajni potencijal onome tko se u nju udubi s druge strane. Slikoviti izrazi enigmatiziraju pjesnički iskaz, odmiču ga od doslovnosti i uključuju čitatelja u igru njegova osmišljavanja, a razlogaško nastojanje na filozofičnosti najviše dolazi do izražaja u pjesmi u prozi, tekstualnom obrascu uz koji i ponajbolje prianja Fišerova poetska misao.

U povodu prvih triju štokavskih zbirki kritika je artikulirala stavove koji će pratiti čitavo Fišerovo pjesništvo. Među inim istaknuto je da je to »egzistencijalna poezija mihalićevskog tipa, dio one prilično razrađene mitologije ravnodušnosti koja paradoksalno traga za što silovitijim slikama, intenzivnijim emocijama i dekorativnijim porazima« (V. Tenžera); da je Fišer »stvaralac neposrednih nadahnuća i izražene čulnosti, pjesnik koji voli kontraste i upečatljive metafore« (Z. Zima); da »sabrano i pažljivo radi na spoznaji riječi kao jedinog sadržaja pjesme« te da pritom »sve shvaća odviše ozbiljno« (I. Mandić); da se njegov autorski doprinos sastoji »kako u [...] dopjevavanju onoga što je ranije rečeno, tako isto i u potrazi osobne riječi, osobnog mjesta u poznatom krugu« (Z. Maković); naposljetku da je riječ o izrazito manirističkoj poetici u kojoj se pojavljuje »previše eksplicitnosti i općih mjesta, opće lamentacije« (Ž. Falout).

Kajkavski bez granica

Pjesma u prozi jedan je od mostova koji povezuje štokavsku i kajkavsku dionicu pjesništva Ernesta Fišera. Upravo je naime u tekstu te vrste, naslova »Na križopotju« taj autor paradigmatski sažeo svoj odnos prema kajkavskom idiomu, njegovim mogućnostima i poeziji koja se na njemu piše. U središnjem dijelu teksta Fišer nudi polemičan pogled na recentnu kajkavsku poeziju – njegova je dijagnoza stanja neobično izravna i oštra. On diže glas protiv ispraznoga brbljanja nevješto organiziranog u stihove, protiv nadripjesnika (papagaja) koji se razmnožavaju nevjerojatnom brzinom i protiv besmislenog kajkanja. Ili njegovim riječima:

I kaj je KAJ akʼništ ne znači, negʼ samo zvoni, šuple blešči, i vragu i ljudem na pokoru, vre jezero let v popevkam jednak?

(...) Poetov pročecije ciele, kakti bistričkih bokcov, ftopilo se v goli mužiki rieči, v robači od megle, fatamorgani, jednom KAJKANJU brez mere. So kričali, so kmečali, srcedrapatelno dušu prežmikali i vu žepu figu stiskali – Petričini papagaji.

Taj njegov tekst pokreće veoma ozbiljna pitanja o dijalektalnom (u ovom slučaju kajkavskom) pjesništvu, o njegovoj tradiciji, motivici, retorici i estetici, o jazu između istinskog poetskog rada i nekritičkog opetovanja ograničenog broja potrošenih motiva i frazeologiziranih izraza, rima i deminutiva.

Dijalektalna dionica Ernesta Fišera, koja je u izabranim pjesmama integralno predstavljena u dijelu naslovljenom Macbeth na fajruntu, svakako pripada u vrhunce suvremene kajkavske lirike. Umjesto lakog stiha, stereotipizirane oskudne dijalektalne retorike i pasatističkog subjekta koji se obredno iščuđava svemu oko sebe (a posebice onome što ga neposredno okružuje, kao što su vrt, vinograd ili kuća), Fišer na scenu postavlja osviještenog, angažiranog, političnog subjekta koji govori oporo, koji svoju kajkavsku rečenicu istodobno temelji na govornoj i literarnoj kajkavštini, na Krležinu idiolektu i vlastitoj kreaciji. Ta je rečenica iznimno potentna i artistična, ona Fišera predstavlja kao majstora koji umješno slijedi sintaksu i stilistiku Krležine rečenice:

A morje berboče, fufla, ferfuri, joče, vudira, mrmla, zazavle, tuli, klopoče, pak majčko postane, znovič se zdigne, freudovski žgeče, kak libiduš v možđani. Pak nam se smeje, vu žilam kluca, zmirom popevle, i vsakem nas času sponova fkajuvle, sejenak naše, sejenak morje. (Morje zvun sebe)

Brojni se elementi Fišerova poetskog rukopisa i mišljenja pojavljuju u toj rečenici – asindetsko nabrajanje, zvukovno i značenjsko ʻopkoljavanjeʼ središnje slike, nizanje glagola koji oživljuju to »morje senja« i dovode subjekta u neposrednu komunikaciju s njim. Spominjanje pak Freuda i »libiduša« upozorava nas da imamo posla s pjesnikom intelektualcem koji znanje itekako koristi u oblikovanju lirske teme. To je važno primijetiti s obzirom na to da su u dijalektalnom kontekstu očekivanije kategorije naivnost, prostodušnost i vjera u iskonsku jednostavnost. Rekao bih čak da je Fišer i kajkavski poeta doctus (znalac) i poeta vates (prorok). U svojim stihovima, osim na psihoanalizu, referira se i na filozofiju, povijest, književnost, mit i Bibliju, rabi poetičke termine, kajkavski kombinira s latinskim, povlači smjele analogije, ocjenjuje, zaključuje. Ukratko, rabeći lokalni idiom, on govori o općim temama (životu, prolaznosti, samoći, smrti), fokusira se na ugrožene humanističke vrijednosti, zaziva svojevrsnu revoluciju ili moralnu obnovu kako se ne bi izgubila iskonska i istinska snaga čovjekova govora. Prema njegovu uvidu pjesnici su – unatoč svemu – zadnji čuvari našeg svijeta, oni su zviezdokradači večni, ognjonesci duha, kapricmeštri epoh.

»Totalno stvarnosna poezija«

U trećem dijelu Trošenja nade opet susrećemo Fišera štokavca, dapače kritički raspoloženog Fišera, polemičara koji secira zbilju, njezine procedure, vladajuće ideologije i obrasce ponašanja. U tom su dijelu, kako već spomenuh, integralno pretisnute zadnje dvije pjesnikove zbirke-blizanke: Doba nevremena i Preludij za anginu pectoris. Pjesnik se u tim pjesmama pretvara u nezadovoljnog, razočaranog građanina, u gunđalo koje izgovara naglas svoje razočarenje, on ima stav i izriče ga bez zadrške, on je euroskeptik, domoljub koji raspravlja o ratu i jeziku, lirski tribun koji upire prstom u sijače mržnji, falsifikatore snova, moralizator koji prokazuje opačine zbilje. Te pjesme rijetko ostavljaju prostor dvojbi, drukčijem mišljenju ili nijansi. Štošta od onoga što poezija znade mistificirati u njima je stavljeno u zagrade. Fišer si je očito dao u poslanje otvoriti oči onima koji još nisu progledali a koji su ga voljni slušati.

Pjesme tih dviju zbirki među ostalim tematiziraju ili spominju jednodnevni izlet na Goli otok, siromaštvo, državne potpore za agrar, pogrešne opise bitaka, ekološku katastrofu, branitelje koje proglašuju zločincima, diktature, monstrume, monumentalne laži, masovne grobnice, bespuće kriterija, posvemašnji nestanak privatnosti u režiji Stevea Jobsa i Billa Gatesa itd. itd. Fišer sve prati, o svemu se usuđuje govoriti, i to autoritativno. Počesto već naslovi pjesama zvuče poput dijagnoza: »U raljama totalitarizma«, »Plutokracija, sjena svijeta«, »Pod terorom mediokriteta«, »Sijači mržnje«, »Let iznad topovskih gnijezda«, »Manipulatori zbiljom«. Fišerov subjekt u svijetu vidi kaos, a predviđa mu kataklizmu, konstatira da će morije (velike nesreće) svakako doći te da je »na Noinoj arci sveopća zbrka«; sa sjetom se prisjeća Matoša dok konstatira da »naši mediji/ kao psi tranzicije poglodali su i kosti demokracije:/ mjesto sretne domovine ceri nam se smrt Kroacije«, itd.

Sam je autor za te dvije zbirke kazao da se u njima nalazi ʻtotalno stvarnosna poezijaʼ, aludirajući pritom na trend koji je početkom ovoga stoljeća obilježio pisanje dijela mlađih pjesnika, a koji se svodio na lirsko evidentiranje privatnosti stiliziranim razgovornim ili žurnalističkim idiomima. Fišerova verzija stvarnosne poezije tiče se kolektivnog iskustva stvarnosti i usredotočuje se na angažirano prokazivanje stanja stvari. Kao ilustraciju stvarnosnog potencijala tog pjesništva navodim drugu strofu pjesme »U potrazi za srećom«:

No svaki je novi dan nalik prethodnom: sivilo,
zatim pretraga kontejnera, golo preživljavanje;
u drugom, virtualnom svijetu, medijska raskoš
prekriva opačine zbilje: u tiraniji laži, oholosti,
i besprimjerne bešćutnosti guši se svijet, krklja
u vlastitoj kaljuži – i bez pravih izgleda za spas (...)

Po izravnosti zahvaćanja u stvarnost Fišerovi se stihovi jedino mogu usporediti s onim što je prije petnaestak godina činio Stjepan Gulin u zbirkama Katapult, Nitko ne griješi ako šuti i Ne to. Razlika je u tome što je Gulinov subjekt cinik s anarhističkom gestom i psovač, a Fišerov fini razočarani gospodin koji svoj očaj i razočaranost nad stanjem svijeta iskazuje kompleksnim rečenicama koje obilježava izrazita kulturološka aluzivnost. Glavni sastojci jezika Fišerove ʻtotalno stvarnosne poezijeʼ krhotine su medijskih i političkih idioma (npr. leksemi uhljebi, foteljaši, tranzicija i sl.) što govor njegova subjekta približuje govoru »zabrinutog i osviještenog kolumnista« (kako je primijetio Branko Maleš).

Zanimljivo je da se kao kontrapunkt nepoetskom, profanom tematsko-motivskom sloju pojavljuje estetizacija lirskog iskaza na metričkoj razini. Fišerje naime u tim pjesmama izgradio model dugog stiha, koji sadrži između 15 i 20 slogova. Takvi stihovi, koji nalikuju stihovima bugaršćice (usmene epsko-lirske pjesme), najčešće se grupiraju u strofe od četiri, pet ili šest stihova te postaju svojevrsni artistični obrasci u kojima se lirski subjekt suočava sa stvarnošću i izazovima pozne dobi.

Na prvi pogled može se činiti da je finale Fišerova pjesništva furiozno i drukčije u odnosu na ono što je prije pisao. Međutim, držim da je upravo suprotno – u pitanju je samo intenziviranje iskustvenih, spoznajnih, poetičkih i retoričkih potencijala koji u njemu postoje od početka. Kroz svih šest desetljeća to pjesništvo karakterizira lirski subjekt koji misli u dihotomijama, koji pomno promišlja odnose između pojedinca i kolektiva, koji razvija i opjevava brojne figure negativiteta. I u štokavskim i u kajkavskim stihovima podloga njegovu govoru razgovorna je rečenica koja se mjestimice dopunjuje retoričkim ekskluzivitetima poput afektivnih paradoksa, metafora i apostrofa. Iako se gdjekad tvrdi da je kajkavska dionica Ernesta Fišera izražajnija od štokavske, ne bih se s tim složio. Obje su podjednake poetske snage, u obje se pojavljuju isti motivi i ista jezična i poetička rješenja. Prije će biti da je konkurencija pa onda i percepcija u ta dva jezična prostora drukčija.

Post scriptum

Čitajući Trošenje nade Ernesta Fišera nekoliko sam se puta vratio njegovoj ranoj pjesmi »Stvari«. Kada bih između svih njegovih pjesama za neku buduću antologiju trebao izabrati jednu, odlučio bih se za nju. Stoga si dopuštam slobodu navesti je u cijelosti:

STVARI

Posjeduju svoj skriveni smisao
svoju boju
posjeduju svoju malu usamljenost
u zatišju jutra
kad se u muklosti trajanja raspadaju
gotovo neprimjetno
katkada glomazne i nespretne
ili sasvim tihe, suvišne
stvari kakve jesu i kakve će tek biti
Obavijene svečanom tišinom
ponavljaju bez riječi svoj tragični udes
stvari izvan stvarnog vremena
možda još korisne i privlačne
ili onemoćale i ostarjele stvari
stvari već dugo bez imena
koje smo jednom imali i zaboravili (...)

Stvari o kojima se u tekstu govori mogle bi biti stihovi i pjesme, upravo Fišerove pjesme. One imaju sve navedeno: skriveni smisao, malu usamljenost, različitih su dimenzija, raznolike vremenitosti, okružene su svečanom tišinom, borave izvan stvarnog vremena, neke su onemoćale, a nekima su zaboravljena imena. Čitatelj može skidati prašinu s njih, brinuti o njima, prisvajati ih, imenovati, odbacivati, može biti šutljiv, razgovorljiv ili ćudljiv, baš kao da se radi o njegovim vlastitim stvarima.