Pjesme nadahnute domoljubljem

»Neologistički bard« i jedan od najznačajnijih hercegovačkih pjesnika, Pero Pavlović, ove je godine objavio svoju trideset i četvrtu pjesničku zbirku naslovljenu Križ, tvoj štit. Ona je logičan slijed osebujne i izvorne pjesničke misli te svojevrsni nastavak njegove prethodne zbirke naslovljene Hortus Dei. Nakon Božanskoga vrta, dakle, naš se pjesnik i u ovoj zbirci bavi vjerom, jezikom, domovinom i općenito čovjekom i njegovim postojanjem na ovome svijetu. Ovo je duboko refleksivna lirika, a pjesnik pokazuje zanimanje i za ontološke prostore. Kao i u drugim svojim zbirkama, Pavlović poseže za starohrvatskim riječima, arhaizmima, latinizmima i novotvorenicama što njegovu poeziju čini još privlačnijom i u čitatelju budi želju da uroni u njene dubine. Naime, Pavlovićeva poezija nas naprosto potiče da u svakome stihu otkrivamo ljepotu našega jezika i sklad pjesničke forme. Jer, radi se o pjesniku nedvojbena jezičnoga dara koji je hrvatsku poeziju, između ostaloga, obogatio nazivima mediteranskoga bilja po čemu je jedinstven.

Pavlovićeva nova zbirka podijeljena je na četiri ciklusa: Neće tajna preko praga, Skamenjena suza, Premještati gore i Pjevat će tišine. Njen je motto naslovljen Križ i glasi: Nosim ga u srcu i riječi/ On mi svijetli/ Kad oslijepim. To je i osnovna poruka ovoga djela – pjesnik smatra da trebamo živjeti u skladu s vjerom kako bismo uvijek bili u njenome svjetlu te kako bismo bili plemenitiji i bolji.

Prvi ciklus naslovljen Neće tajna preko praga sastoji se od osam pjesama pisanih u rimi. Uz zanimljivu tematiku čitatelj u njima otkriva i pjesnikovu rječitost i erudiciju. Pjesme su većinom nadahnute vjerom – govore o Božjemu daru, o edenu, zraci raja, ali i o boli, patnjama i muci koje čovjek mora podnijeti da bi stigao u raj. Na tome ga putu prate Božja svjetlost i križ koji mu osvjetljava put: Tvoj križ, tvoje svjetlo i put/ Sav taj život, kremen kamen/ Prosvjetljenje, trpnja i sud/ Traga spasenja, ave, amen. kaže Pavlović na početku pjesme Znamen, plamen (str. 23).

Svaki čovjek koji živi na ovome našemu planetu ima unaprijed određenu sudbinu, križ koji nosi dok korača svojim životnim stazama. On mu krči put prema svjetlosti i dobru. Jer, samo ako na našemu životnome putu činimo dobro i drugim bićima nudimo toplinu i ljubav, čeka nas vječnost puna svjetlosti. No, čovjekov put prema raju nije jednostavan – često je posut nedaćama i preprekama u vidu boli i kušnji.

Pjesme okupljene u prvome ciklusu primjer su pažljiva biranja riječi i jezičnih oblika, a njihova tematska jednostavnost i složenost izričaja sjajno se nadopunjavaju. Upravo taj spoj omogućuje čitatelju da uživa u nepatvorenoj ljepoti Pavlovićeve poezije.

U ciklusu Skamenjena suza okupljeno je deset pjesama. Pjesnik se ovdje odlučio za oblik soneta, a tema mu je križ. Pjeva o drvu križa, o križu pobjede, o križu koji će nebom cvasti, o svjetlosti koju prenosi križ, o križu spasa, ali i golgotskome križu patnje. Križ je svjetlost, pobjeda, simbol sreće, on tjera strah od smrti, jer: Križ pobjede blista, sluti zov na sreću/ S onu stranu jave pobjeda te čeka/ Tek korak stupi na obalu treću ‒ kaže Pavlović u pjesmi s Onu stranu jave (str. 39). Križ pomaže duši da se vine u nebo, on sjaji vječnu svjetlost, on je putokaz, on je spas. Križ kao simbol vjere vječno je svjetlo i vrelo života. U ovome ciklusu pjesnik razmišlja o čovjeku i o njegovome ovozemaljskome životu. Ali i o onome što slijedi nakon njega, o onome onkraj, o uskrsnuću i ljudskome otkupljenju. Skamenjena suza simbol je pak ljudske patnje na zemlji, ali i čovjekove čvrstoće i odlučnosti da nosi svoj križ i promiče svoju vjeru.

U trećemu ciklusu naslovljenome Premještati gore obuhvaćeno je šest pjesama. Njihova je tematika opet vezana uz vjeru, ali ove su pjesme razdragane, lišene preteških misli o čovjekovoj sudbini i pršte veseljem. Pjesnik u njima pjeva o velikim kršćanskim blagdanima Božiću i Uskrsu. Mogli bismo reći da su to su pjesme ljubavi i nade, radosti i vjere. Kroz stihove promiču slike betlehemske zvijezde, Isusova rođenja, ljubavi koja cvate, cvrkuta ptica, anđeoskoga kora. Imamo osjećaj da nestaju tmine i da se rađa svjetlost koja obasjava sve oko sebe.

To svečano ozračje puno razdraganosti nastavlja se i u četvrtome ciklusu ove zbirke, naslovljenome Pjevat će tišina. U devet uvrštenih pjesama Pavlović nastavlja sa svojim tradicionalnim temama vezanim uz vjeru, ljudsku čestitost, domoljublje. Svoje stihove posvećuje Gospi, domovini, braniteljima. Možemo ustvrditi da je u njima osnovni motiv ljubav koja potiče na dobra djela, ljubav koja nadahnjuje, ljubav i poštovanje prema osnovnim svetostima vjernika i domoljuba. Među tim pjesmama nalazi se i, po mome mišljenju, antologijska Septem dolores Mariae, koja nosi podnaslov Tužaljka ili molitva prepokorna za spasenje hrvatske nam domaje. Posvećena je Gospi od sedam hrvatskih žalosti. U njoj pjesnik moli Mater dolorosu da spasi našu domovinu od zala koja joj prijete: psovki, pobačaja, globalizacije i negativnosti koje ona sa sobom nosi, loše politike i nemoralnih političara... Pjesnik moli Gospu da pomogne da se pronađu kosti stradalih u Domovinskome ratu koje još nisu nađene i da se dostojno pokopaju, moli je da spriječi rasprodaju našega blaga strancima i odlaske iz naše zemlje. Te teme ne zaokupljaju samo našega pjesnika nego i mnoge druge ljude koji poput njega žele da živimo u sretnoj zemlji, punoj blagostanja. Pavlović ovdje iskazuje zabrinutost zbog trenutačne situacije u Hrvatskoj. I vrlo je kritičan.

No, kao nadopuna ovoj pomalo pesimističnoj slici naše stvarnosti, u posljednjem se ciklusu nalazi i lijepa rodoljubna pjesma pisana svečanim tonom, u kojoj se zrcali pjesnikova velika ljubav prema (napokon) slobodnoj domovini. Radi se o pjesmi Oluja čiji je podnaslov Preludij za slobodnu Hrvatsku i koja počinje ovim stihovima: Budi se zora/ Zvonkim grlom daljina tajnu oda/ Nisi više mrtvo slovo/ Sve što java krilati u prančiok snova/ U srok radosti kruni sloboda (str. 77).

I ostale pjesme u ovome ciklusu slijede isti ton. U tome tonu i završava ova pjesnička zbirka u čije se četiri cjeline isprepliću motivi vjere, ljudske patnje, nade, radosti te ljubavi prema čovjeku i domovini ‒ temati koji su opjevani znatnom raskoši leksika, inovativnošću i pjesničkim vizionarstvom. Tako Pero Pavlović još jednom dokazuje da mu je mjesto među (po)najboljima suvremenim hercegovačkim pjesnicima.