Nenadahnuti deja vu

Roman Opijum za narod Vladimir Stojsavljević otvara sekvencijom dočeka Nove godine 1964. i već u prvih nekoliko pasusa koordinate su postavljene – roditelji gunđaju oko visine partijske članarine (zaključujući da je »previsoka s obzirom da njih dvoje ne sudjeluju u donošenju odluka Partije«); starija kći Tajana, gimnazijalka, zaljubljena je u mladića nadimka Kinez, studenta iz susjedstva kojega je s balkona gledala kako igra stolni tenis u dvorištu; mlađa kći Anica, zvana Pupa, dječje naivno, otvoreno i bez zadrške radoznalo zapitkuje sve što primijeti (što autoru služi za apostrofiranje znakovitih karakteristika društva i političkog vremena), a 14-godišnji sin Velimir, glavni lik romana, sanja o glumačkoj karijeri na »daskama koje život znače« iako ga otac nagovara da bude vojnik »jer je to siguran kruh«. No Velimir se toga grozi jer je izraziti pacifist, u tolikoj mjeri da teško podnosi i ritualnu, slavljeničku očevu pucnjavu prilikom dočeka Nove godine.

Uskoro, već na devetoj stranici romana, saznajemo da je otac oficir Jugoslavenske narodne armije, kapetan po činu, i čitatelj naslućuje da bi zamašnjak zapleta mogao biti svjetonazorno razmimoilaženje između senzibilnog sina sklona umjetnosti i oca kojemu je vojnička disciplina, hijerarhija, strogoća imanentna, i u krvi. No, to izostaje, kao što u romanu izostaje ikakva vrsta antagonizama, nego narativ klizi pravocrtno, bez izrazitijih tenzija, i bez nadahnuća, u smjeru deja-vua.

Na prvi pogled, dakle, radi se o o još jednome romanesknome, autobiografski utemeljenome (što je autor i potvrdio u intervjuima) pogledu u retrovizor i još jednoj artikulaciji života u vrijeme socijalizma, kakvih smo u nekoliko zadnjih godina dobili velik broj (romani Irene Lukšić, Drage Hedla, Ratka Cvetnića, Vlade Vurušića, Zdravka Malića, Divne Zečević itd.). No ono što Stojsavljevićev roman izdvaja od svih spomenutih jest tematizacija junakova osvješćivanja vlastite homoseksulanosti. No, nažalost, autor se te teme prihvatio vrlo stidljivo i umjesto da na tome motivu gradi narativ, on ga uvodi u prvoj trećini romana da bi ga potom posve zapostavio i vratio mu se tek na saome kraju romana.

Vladimir Stojsavljević koristi se tzv. sveznajućim pripovjedačem u trećemu licu a fabulu iznesenu linearno dinamizira nizanjem anegdotalnih događaja (npr. najmlađa kći na Silvestrovo skrivećki je gucnula malo ajerkonjaka, da vidi kakav je okus, i svidjelo joj se pa je to ponovila više puta, a da prikrije svoj prekršaj i nadoknadi popijeno, u bocu je ulila vodu ofarbanu žutom tempera bojom), uz poneku analepsu u Velimirovo rano djetinjstvo pomoću kojih on spoznaje vrijednost uspomena. Naivna radoznalost mlađe Velimirove sestre Pupe izvor je komike u romanu i ona umnogome podsjeća na lik mlađe junakove sestre iz Tribusonova romana Ne dao Bog većeg zla. No ta srodnost vjerojatno je slučajna jer sva su tadašnja urbana odrastanja bila slična, kao što su slične bile i unutarobiteljske dinamike, s pater-familiasima koji komentiraju politiku dok s prijateljima igraju šah, a supruge ih ušutkavaju kako djeca nešto ne bi čula pa se vani »izlajala«.

Velimir uskoro upisuje filmski tečaj gdje upoznaje Antu Peterlića, Tomislava Gotovca i Vladimira Peteka, no oni ne dobivaju važniju ulogu u fabuli nego bivaju tek sporadično spomenuti, kroz sitne anegdote (npr. Gotovčevu ljubav prema glazbi Glenna Millera), a romanom se prošetavaju i druge javne i estradne osobe toga vremena, s kojima likovi dolaze u kratkotrajni kontakt (npr. Ivica Šerfezi i Žuži Jelinek). Stojsavljević cijelo vrijeme zadržava izvještavalački ton pripovijedanja, šturih, pročišćenih, suhoparnih rečenica, izbjegavajući psihologizaciju i inzistirajući na neutralnosti naratorova glasa, što rukopis čini monotonim, suhim, beskrvnim, s fokusom isključivo na događajnosti. Roman zato ostavlja dojam predloška za televizijsku ili filmsku ekranizaciju, čemu pridonosi i montaža fabularnih sekvencija umnogome nalik onoj iz televizijskih serija, mozaičke strukture, gdje se naizmjenično prati veći broj likova a izmjenjuju se logikom zaokruženih događajnih mikro-cjelina. No kod toga u oko upada da se tek od 33. poglavlja većim proredom počinju unutar jednoga poglavlja odjeljivati pojedine fabularne sekvencije, dok su dotad, punih 203 stranica, poglavlja bila cjelovita, bez proreda, kompletna u jednome odjeljku. No, nažalost, to nije jedini dokaz šlampavosti i uredničkog nemara, jer je rukopis prepun pravopisnih i gramatičkih pogrešaka i lektorskih previda, kao da se nakladniku silno žurilo što prije knjigu objaviti, bez obzira na tekstualnu i grafičku nedorađenost.

Autor dokumentira modernizaciju i urbanizaciju – u Zagrebu se upravo grade stambena naselja preko Save, trgovine počinju raditi cijeli dan umjesto dvokratno, na gradskim ulicama sve češće se vide novi autobusi i tramvaji, a građani lakše dobivaju pasoše i u sve većem broju odlaze u šoping preko granice, a važnu fabularnu ulogu dobiva i poplava, motiv koje krasi i naslovnicu romana. Tako osim što je obiteljska kronika u kojoj pratimo životna iskustva više generacija jedne zagrebačke obitelji tokom 1964. godine, roman nastoji biti i društvena kronika, skicirajući socio-ekonomsko stanje u društvu te godine. No i taj se sloj doima nedorečenim, ubačenim površno i nedovoljno razrađenim, kao što i čitav roman ostavlja dojam odrađivanja, stvaranja bez istinskoga poriva i nadahnuća.

Nažalost, radi se o neinventivnom, monotonom nizanju događaja iz svakodnevice nekoliko obiteljskim vezama povezanih ljudi, najviše vezanih uz ljubavne peripetije osmaša Velimira i njegove nekoliko godina starije sestre, uz poneki, suzdržan i nimalo subverzivan komentar političke situacije iz ustiju odraslih, a čemu je svrha u kontekstualizaciji i popunjavanju prostora, bez ambicije ikakve provokativnosti. Svi likovi osim Velimira ostaju na razini skice, papirnati i prazni, u nekim slučajevima u tolikoj mjeri neobrađeni da ostavljaju dojam neuvjerljivosti i nevjerodostojnosti (npr. junakova majka olako, bez neke osobite reakcije, prima suprugovu nevjeru, a autor se ne trudi ozbiljnije karakterizirati niti psihološki nijansirati ni nju niti njenog supruga, niti se trudi oslikati njihove odnose kako bi razlog mlake suprugine reakcije na muževljevu nevjeru čitatelju bio jasniji, nego se i taj događaj samo registrira postavši tek još jedno u nizu suhoparno iznesenih zbivanja).

S obzirom na dosadašnji autorov opus, radi se o iznenađujuće razočaravajućem romanu, romanu koji teško osvaja čitateljevu pozornost i još je teže zadržava, i ništa novo ne donosi podžanru Bildungsromana lociranih u vrijeme socijalizma. Likovi su tipski, plošni, ni po čemu zanimljivi, autorov stil je suh, izvještavalački, monoton, a čak i potencijalno intrigantan motiv junakove homoseksualnosti autor uvede da bi na njega posve zaboravio i vratio mu se 200-injak stranica kasnije. Nažalost, Opijum za narod nije zanimljiv roman koji ostavlja dojam deja-vua; to je tek još jedna ni po čemu posebna memoarska romaneskna retrospekcija života u socijalizmu kakvih smo u nekoliko zadnjih godina dobili već velik broj, a Stojsavljević ničim novim taj korpus svojim romanom ne uspjeva obogatiti, a njegov roman ostavlja dojam predloška za televizijsku seriju, s nedorađenim likovima kojima kao da glumci trebaju udahnuti život jer autor to nije bio u stanju. Od autora Stojsavljevićeve reputacije ipak se očekuje puno više.