Miro Gavran ili Hrvatska u svijetu

Miro Gavran (Gornja Trnava, kod Nove Gradiške, Slavonija, 1961., gdje su mu roditelji učiteljevali) danas je u svijetu »najprodavaniji«, najkonkurentniji i daleko najbolji »hrvatski proizvod«, ako se poslužimo masmedijskim i konzumerističkim rječnikom koji u današnjemu svijetu prevladava.

Možemo reći i ovako: Miro Gavran je u intelektualnom svijetu, odnosno u svijetu umjetnosti, za Republiku Hrvatsku napravio više nego neki njezini diplomati zajedno, od njezina nastanka do danas; po Gavranu mnogi su i čuli za Hrvatsku, a po njegovim kazališnim djelima je i »upoznali«. (Mnogi će reći: »A hrvatski nogometaši, dvostruki dobitnici medalja na svjetskim prvenstvima?« Kazalištarci će tada odgovoriti da postoje statistike prema kojima više ljudi uživo gleda kazališne predstave nego nogometne spektakle, premda u načelu to nisu usporedive veličine.)

Fenomen Gavran

Premda su pred Mirom Gavranom još najmanje dva desetljeća i više mogućega stvaralačkog erosa, njegova djela već dosada prevođena su na četrdeset jezika: albanski, arapski, bugarski, katalonski, kineski, češki, danski, nizozemski, engleski, esperanto, estonski, flamanski, francuski, talijanski, njemački, grčki, hebrejski, hindi, mađarski, japanski, karnatački, latvijski, litvanski, lužičkosrpski, makedonski, maratski, norveški, perzijski, poljski, portugalski, rumunjski, ruski, slovački, slovenski, španjolski, švedski, teleguški, turski, ukrajinski, valonski (prepisano redoslijedom kako je navedeno u Katalogu izložbe u povodu književno-kazališnog festivala Let s Gavranom, Nova Gradiška, 2018.).

Premijere djela Mira Gavrana dogodile su se: u Albaniji (sedam), u Argentini (jedna), u Australiji (dvije), u Belgiji (dvije), u Bosni i Hercegovini (23), u Brazilu (dvije), u Bugarskoj (10), u Crnoj Gori (tri), u Češkoj (23), u Čileu (jedna), u Danskoj (jedna), u Estoniji (dvije), u Francuskoj (pet), u Grčkoj (tri), u Hrvatskoj (116), u Indiji (12), u Italiji (četiri), u Izraelu (dvije), u Japanu (jedna), na Kosovu (sedam), na Kubi (jedna), u Latviji (četiri), u Litvi (šest), u Mađarskoj (sedam), u (Sjevernoj) Makedoniji (četiri), u Nizozemskoj (dvije), u Njemačkoj (sedam), u Poljskoj (29), u Rumunjskoj (pet), u Rusiji (17), u Sjedinjenim Američkim Državama (18), u Slovačkoj (20), u Sloveniji (19), u Srbiji (22), u Velikoj Britaniji (jedna; već navedeni izvor).

Ukupno je u ovomu trenutku (studeni 2019.) izvedeno 366 premijera Gavranovih djela u svijetu (prema najnovijemu autorovu uvidu!). To je ujedno i pokazatelj gdje je veće, a gdje manje zanimanje za jednoga hrvatskoga autora. U zadnji trenutak od autora saznajem i za premijeru u Turskoj, u Istanbulu, postavljena je komedija »Muž moje žene« sa čak 64 napisa o njoj. (Nevedene brojke o izvedbama su, znači, ponegdje već »zastarjele«!)

Osim dramskih djela kojih je, s onima za djecu, pedeset (prema istom izvoru, no, to se mijenja praktički »iz dana u dan«), Gavran je daleko najprevođeniji hrvatski pisac. U svoje vrijeme je Ivo Vojnović (1857.-1929.) bio izvođen u više europskih zemalja (Ekvinocio, Dubrovačka trilogija...), a i Josip Kosor (1879. –1961.) bio je međunarodno poznat i priznat hrvatski prozni i dramski pisac (Požar strasti), no to je sve neusporedivo sa svesvjetskom slavom i hvalom koje uživa Miro Gavran ‒ do granica nevjerojatnosti i fantastike. Evo o tome uvjerljivih podataka.

Festivali samo njegovih kazališnih djela postojali su u Slovačkoj, u Trnavi, (2003. – 2009.) i u Poljskoj, u Krakovu (2013.). Takav festival Gavranovih djela sada postoji u Češkoj, u Pragu (od 2016.) te u Augsburgu, u Njemačkoj (od veljače 2019.), a u Malom Lošinju, čiji je Gavran počasni građanin, od 2014. godine svakoga se ljeta održavaju Dani Teatra Gavran. »Orio se smijeh za smijehom, nizao se pljesak za pljeskom u uživanju u autentičnosti govora, dobrim batudama i duhovitim poantama.(...) JAK-ovci1) mogu bez kompleksa s njome putovati bilo gdje, jer sa svojom glumačkom spretnošću zavičajnost dovinu do univerzalnoti«.

Teatar Gavran je njegovo kazalište, sam ga je i osnovao, sa ženom Mladenom i sinom Jakovom; oboje su glumci. Sam Gavran završio je studij dramaturgije na zagrebačkoj Akademiji za kazalište, film i televiziju.

Dramskim djelima valja pridodati i deset romana te knjigu pripovijesti i priča kao i 13 knjiga i slikovnica za djecu i mlade.

Hrvatski kulturni klub 1917., uz Nagradu Gavranu za promicanje hrvatske umjetnosti u svijetu, ukupno bilježi 326 premijera (tada!) njegovih kazališnih djela, kao i 32 radijske premijere, šest televizijskih i tri filmske (filmovi snimljeni prema njegovim djelima).

Brojne druge uspjehe, počasti i nagrade ovdje neću nabrajati; samo ću pripomenuti da je već izabran za dopisnog člana Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, što će, nadamo se, uskoro prerasti u redovitog člana. Član Ruske akademije književnosti već jest, kao i član Slavenske akademije znanosti i umjetnosti u Bugarskoj.

Miro Gavran, prozni i kazališni pisac 2015. naslov je knjige Zbornik radova s međunarodnog stručnog skupa održanog 23. i 24. listopada 2015. u Novoj Gradiški (izd. Gradske knjižnice Nova Gradiška). Autori tih radova su: Venko Andonovski, Alen Biskupović, Zdenka Đerđ, Željka Lovrenčić, Lucija Ljubić, Julijana Matanović, Miroslav Međimorec, Mira Muhoberac, Sanja Nikčević, Jasmina Pacek, Dubravka Težak, Galina G. Tiapko, Ivan Trojan i Igor Žic.

Ne mogu se nabrojiti svi prikazi, osvrti, izvješća, ogledi, kritike, stručni i znanstveni radovi o Gavranovim djelima, gotovo je nemoguće ući im svima u trag: u kojemu su jeziku, u kojim novinama ili časopisima, u kojemu gradu, u kojoj zemlji...!?

Znači, ovo što čitate samo je jedan od neizbrojenih i neizbrojivih tekstova o djelima Mira Gavrana (ne »Mire« Gavrana, jer genitiv »Mire« je nakon nominativa ženskoga imena »Mira«; tako je to u hrvatskomu jeziku, ali ne poštuje se uvijek; prihvaćaju se lokalizmi u nominativu (Mire, Ive, Lûce, Pêre... u Splitu su muškarci, u Dubrovniku žene, uz Pȅra/Pȅrē, Mȁra/Mȁrē, Lȕca/Lȕcē...), što znači da se neka muška imena u padežima ponašaju kao da su ženska: Miro, genitiv Mira, Mira gen. Mire, ali i Miro, gen. također Mire, što se i Gavranu događa; ženska deklinacija muškog imena.

Miro Gavran mnogima je ne samo fenomenalan komediograf ili dramatik, nego i fenomen: takav svjetski uspjeh zaslužuje to određenje.

Dosad se nisam bavio Gavranovim djelima jer je kazališna rubrika koju sam (na rubu svojih zanimanja) godinama pisao u pedagoškom stručnom tisku (Školske novine) bila upućena na recepcijsku adresu nastavnika i srednjoškolskih profesora književnosti te sam se bavio pretežno kazališnim djelima koja su u čitankama ili u lektirama, ukratko ‒ u školskim programima, a Gavran se kao 22-godišnjak pojavio 1983. godine (Kreontova Antigona, Gradsko kazalište Gavella, Zagreb) i odmah zasjao punim sjajem koji se do dana današnjega stalno pojačava te sja sve uočljivije i sve snažnije, sve vidljivije.

Ovim tekstom nastojat ću prodrijeti do razloga koji Mira Gavrana čine tako zanimljivim i toliko ne samo hrvatskim, nego i svjetskim, odnosno svjetski poznatim prije svega kazališnim piscem.

Osjećanje stvarnosti i pojedinca u njoj

Kao što iz teorije književnosti i novinarstva znademo, mi koji smo se time bavili i nakon površnih i ukalupljenih studija koje smo završili, književno-kritičkih prosudbenih motrišta je sedam:

– estetsko (lijepo);

– etičko (moralno);

– gnoseološko (spoznajno);

– lingvo-stilsko (jezično-načinsko);

– akribijsko (vještina pisanja);

– recepcijsko (prihvat čitatelja/gledatelja)

– posebno književno prosudbeno motrište.

Posebnih, neobvezujućih motrišta ima dvadesetak: domoljubno, univerzalno, lokalno, idejno/ideološko, kao svojevremena »marksistička kritika«, vjersko, avangardno, antiavangardno, tradicijsko, sa ženskog prosudbenog motrišta, revolucionarno, itd., itd. Primijenivši sva ta (opća!) prosudbena motrišta, doći ćemo do željena rezultata: saznati zašto je Gavran tako i toliko popularan pisac.

Istina je da Miro Gavran svoje djelo utemeljuje na tlu Aristotelove poetike, na temeljcu svih kasnijih poetičkih i slijedova i stranputica. Međutim, ovaj pisac ne slijedi ni jedan poetički naputak ili opasku doslovno, nego o svemu promišlja. Osobito mi se čini važnim zamijetiti da Gavran svoja ostvarenja gradi na zapletu, na peripetiji, ali nadopunjuje Aristotelovu misao o tomu da tragedija prikazuje bolje, a komedija lošije ljude od nas: on ih, i bolje i lošije, nastoji učiniti ISTIMA KAO I MI; i u gorem i u lošijem smislu. Tu vidim srž svih njegovih uspjeha. Naravno, toj srži je poticaj emocija: Aristotelova »sažaljenja za druge, a straha za sebe«, ali već time što smo mi u gledalištu moguće isti kao i oni na pozornici, pisac pokreće gledateljevu emociju; tu je srž srži: emocija u gledateljstvu! U svakomu pojedincu ponaosob. Svaki gledatelj može naći i prepoznati negdje u nekomu i sebe.

U ovom i svakomu sljedećem prosudbenom motrištu, temeljce ćemo redovito nalaziti u osnovi svake dobre estetike, a u Aristotelovoj poetici s važnom napomenom da svako vrijeme ima svoj pojam o lijepom. U Aristotelovo doba heksametar je os svega lijepog u stihu, a tragedija (kojoj gradi dramaturški teorijski oblik) pojam je lijepog na pozornici. Međutim, prije Aristotela, u početcima pjesništva, kao i nakon njega i danas, njeguje se običan, svakidanji izričaj pokazivanja ljubavi te neposredan, do razine divljaštva sveden uzrok ili razlog tragičnosti, bez ičega uzvišenog, kao u antici. U Gavranovom komadima i nisko i ne/uzvišeno podjednako je u čovjeku i u njegovim postupanjima.

Etički gledano, moral je ono što moćnici posve nemoralno koriste da ostanu na vlasti. Tako je Gavran i počeo 1983.: Kreontova Antigona mora stradati preventivno, da ne ugrozi Kreontovu vlast; sve ostalo je manje važno. Znači, Gavran počinje svoju blistavu kazališnu karijeru temom ne/morala. Na to ni u kasnijim djelima neće zaboravljati, na ovaj ili onaj način, ovisno o prigodama, o temi, o pristupu... (Ja asociram na to kako je, u Đilasovoj2) poznatoj izjavi, Tito dao pobiti »više od pola milijuna svojih zemljaka«, također preventivno, da ne bude ni jednoga Hrvata koji bi mogao ugroziti njegovu vlast!) Svatko u gledalištu sve što gleda – gleda svojim očima, a njegov moralni i ukupni habitus, kao i dotadašnji život, utječu na to kako će vidjeti i protumačiti viđeno na pozornici...

Spoznajno u Gavranovim djelima uvijek je ono općeljudsko, moguće svačije. Sanja Nikčević navodi tri prevladavajuće teme u Gavranovim djelima: 1) vlasti i moći, zatočeništva, 2) ljubavi i 3) umjetnosti, pa zaključuje: »Činjenica da Gavranovi likovi imaju mogućnost izbora (...) oznaka je temeljne pozitivne misli Gavranovih djela. Jedne temeljne vjere da život ima smisao, da nam drama pomaže u otkrivanju (potvrđivanju) tog smisla. To je razlog zbog kojega ljudi idu u kazalište«. Ova kritičarka i teoretičarka, dakle, uspjeh i privlačnost njegova teatra vidi u spoznaji optimizma koji izbija iz Gavranovih komada: »Zato što nas Gavran može uvjeriti da je, usuprot ovoj nesreći koju gledate na sceni, sreća moguća«.

Osobno, ne vidim toliko ljudsku mogućnost izbora (Antigona ga, primjerice, u Gavranovu viđenju uopće nije imala, osim da je nema!), više vidim zadanost unaprijed i sudbinu kojoj ne možemo umaknuti. Ali posve dijelim stav dr. Sanje Nikčević da su emocije koje nam pobuđuju Gavranovi komadi »pozitivne, tople i otvorene«. A to ljudi cijene.

I jezik i način, kako ih izkazuju Gavranovi likovi i sadržaj njegovih komada, krajnje su pojednostavljeni, zapravo do samoga ljudskog prosjeka. (S napomenom da zaključujem na osnovi djelomična uvida; sve njegove predstave nisam vidio, iako nisam neobaviješten o njima.) Načelno, komedijanje izbjegavam, no, koliko sam shvatio, ni Gavran ne komedija, on samo gleda život i ljude ponekada toliko pojednostavljeno i zapravo posve točno onakvima kakvi jesu da to doista jest smiješno, makar toliko koliko je ujedno i jadno i tužno.

Ovaj je pisac od samoga početka posve ovladao dramaturškom akribijom; vještina njegova pisanja je neupitna. To je toliko uvježbano da mu već prijeti »pretjerana lakoća pisanja«. No, svoju akribičnost Gavran lako podnosi, ali ne i olako shvaća jer je, čini mi se, koristi u korist gledatelja/čitatelja te joj tako oduzima moć da akribičnost stane koristiti pisca.

U Gavranovu kazalištu u glavnim ulogama su glumci i gledatelji: to su dakle dvije kolektivne glavne role, ostali su svi samo pomagači. Osobito je danas vladajuće »redateljsko kazalište« i nametanje redatelja kao onoga tko vlada kazalištem i zbog čijih domišljancija i čestih izopačenja ili prerada (redateljskih »čitanja«!) dramskih djela navodno odlazite u Talijin ili Melpomenin hram. Ne, ljude »redateljski teatar« najčešće odbija od kazališta. Prestaju odlaziti na takve priredbe, osobito intelektualci koji o kazalištu nešto znaju. (Zato se redatelji skrivaju iza plakata na kojima piše »Shakespeare« ili »Držćić« ili »Dostojevski« itd., da prikriju kako je riječ o onomu što je smislio redatelj, a ne o onomu što su ti pisci napisali.)

U kazalište ljudi idu vidjeti glumce i čuti piščevu priču/pripovijest koju će mu glumci pripovijedati i predočiti; redatelj će im u tomu pomoći, kao i slikar pozornice, osmislitelj i krojač glumačke odjeće, majstor svjetla, izabirač ili skladatelj glazbe i svi ostali. Tu je i to je najvažnija sastavnica Gavranova teatra »uz dlaku« onomu »redateljskom« koje ga ni u jednoj sastavnici »na daskama koje život znače« ne sustiže. Ima kritikā koje ga stoga drže »antiavangardnim«, ali ima i avangardā koje zalutaju u stranputice te njima ni jedna garda nikada neće proći (Becket, Ionesco...; izraz je naime vojni, »avant de la garde« je izvidnica ispred nadolazeće vojske, garde).

Recepcijsko književno prosudbeno motrište/stajalište Gavranu je glavno, zato ga ističem. Govoreći dosada o kritičko prosudbenim polazištima, stalno smo se zapravo vraćali na ono čemu je u Teatru Gavran i u njegovim komadima sve podčinjeno na gledatelja, onoga još iz Aristotelove estetike kojega u kazalištu obuzimaju emocije.

Pisci, pa i oni dramski, čak i komediografi, neki rijetko neki često ili uvijek, ne misle pretjerano baš na to kako će gledatelji nešto prihvatiti; postoji druga logika: biti sam zadovoljan onim što je napisano. Gavran, koliko shvaćam, uvijek razmišlja drugačije; hoće li i gledatelj biti zadovoljan. Stoga njegovi komadi i jesu prihvaćeni u tolikoj mjeri da neke sredine čak priređuju festivale Gavranovih kazališnih djela.

U pripremi da ovo napišem, morao sam imati neki »materijal«, neku podlogu (koju sam dijelom već prikazao), a za to mi se najprikladnijim učinilo obratiti se autoru: on valjda čuva makar nešto od svega što se o njegovim djelima piše?! U ugodnom razgovoru (»ugodan je razgovor s pametnim čovjek«, kaže, čini mi se, Ivan u »Braći Karamazovima«), Gavran mi je, zapravo, potvrdio da o prihvatu svojih djela posebno brine. Naime, iznio mi je da prije nego neko djelo preda izvođačima, provjerava »drže li vodu« neki dijalozi, kako to što je napisano zvuči kad se izgovori, nastoji s glumcima to iskušati...

Od posebnih kritičko-prosudbenih motrišta primjenjivo na Gavranovo kazalište je ono o univerzalnosti, osim što je jasno da je i antiavangardno. Gavranovi komadi doista jesu mogući gotovo posvuda u svijetu. Ljudski osjećaji posvuda su slični ili čak isti, ljudske mane i vrline posvuda su jednako mane i vrline, a upravo time se ovaj pisac i bavi: ženom ili muškarcem, bilo kojim, bilo gdje, bilo kada... Premda je to uvijek konkretna osoba: ovdje i sada, na pozornici, jednako tako i kada je »povijesno važna«; samo je ljudska jedinka.

Kritičke opaske o Gavranovim djelima

Toga ima podosta; ako se sjećate, samo o (trenutno najnovijoj, istanbulskoj premijeri djela Muž moje žene postoje 64 napisa!), a ovdje ću, vrlo skraćeno, prenijeti tek nekoliko izabranih zamjećivanja te nakon toga dodati sažetak vlastitih uočavanja.

»Čovjek, dakle nije ništa drugo nego glumac, kao i u svijetu i u kazalištu njime manipuliraju drugi; on ima jedinu mogućnost da izabere: prihvaća li ulogu ili ne, druga je mogućnost da jednostavno nestane« (Dalibor Foretić, 1983.).3)

»Kreont je bespoštedni tiranin, ali i pjesnik, režiser, pisac jedne veoma slavne drame u kojoj je Sofoklo herojsku ulogu dodijelio Antigoni (...) Antigona (...) nema u sebi želju da se žrtvuje, ne vjeruje nikome (...) Kreont (...) žrtvuje je, bojeći se pobune, u želji da sačuva vlast« (Dubravka Vrgoč, 1984.).

»Miro Gavran i Damir Mađarić, oba studenti zagrebačke Akademije za kazalište, film i televiziju, pokazali su da mladi mogu učiniti ponešto bolje od starijih, ali im je potrebno pružiti mogućnost da se pokažu« (Dubravka Turković, 1984.).

»Tragični paradoks zatočeništva izvire iz činjenice da je upravo ono jedini okvir u kojemu je moguća čovječnost. Sva su povijesna razdoblja po tomu ista i po tomu je svaki Gavranov junak ‒ ma u kakav kostim bio odjeven ‒ naš suvremenik« (Mladen Martić, 1984.).

»Gavran je dramski pisac koji ima ideja, koji vlada zanatom, koji zna što hoće. Po tome je on sasvim iznimna pojava u najnovijoj dramskoj književnosti« (Josip Pavičić, 1984.).

»S jedne strane to je pitanje sveobuhvatne političke manipulacije ljudskim životima pa i samim umjetničkim stvaralaštvom, a s druge struktura teatra uz teatar s igrom beskonačnih zrcala i maski« (Marija Grgičević, 1987.)

»Antigona nema mogućnost izbora i igra nametnutu joj ulogu. (...) Teatar joj je vratio osobnu slobodu (...) ‘Moju smrt nećeš režirati’ – dobaci mu i pred njegovim se očima lišava života. U vlastitoj režiji« (Hans Oranje, 1988.)

»Komad otvara pitanje razine istine u povijesnim predajama« (Renee de Haan, 1988.).

»Kazališna antiavangarda Mira Gavrana (...) njegovim opaskama o prirodi kazališne umjetnosti, o glumačkoj profesiji i o dramskoj književnosti, istančanost, preciznost, pouzdanost, domišljatost. To je pozicija kojoj sam Gavran vjeruje, pozicija motritelja neopterećenog velikim teorijama, pozicija običnog maloga gledatelja koji se predaje čaroliji kazališta i na kojemu kazalište počiva« (Velimir Visković, 1997.).

»Pretenciozno bi bilo reći da Gavran proučava Aristotela i zatim po njemu piše svoje drame, ali toliko je u njegovim dramama podudarnosti da bi i neuki zaključili kako nije riječ o slučaju.(...) Miro Gavran ima savršenu dramatičarsku žicu, osjećaj za dramsku strukturu koji mu nepogrešivo govori u kojemu je trenutku pozornost gledatelja na kušnji i kad je taj trenutak u kojemu mora doći do preokreta« (Jasen Boko, 1997.).

»Situacije koje je Gavran opisao mogu se dogoditi i predsjedniku republike i običnom čovjeku. Osamljenost, neuzvraćena ljubav, uzaludno pretpostavljanje prestiža i moći ljubavi« (Smilja Kursar-Pupovac, 1988.).

»Stvorio je finu, tankoćutnu, psihološki produbljenu i uvjerljivo obrazloženu viziju Washingtonova privatnog života, vješto pisanu, majstorski gradiranu, s neočekivanim, efektnim završnim obratom, brušenih dijaloga i izvrsno pogođene atmosfere« (Mirko Petravić, 1989.).

»Zašto Gavranove Ljubavi Georgesa Washingitna mogu da do suza rasplaču gledalište (...) tko su bogovi u fantastičnoj ironiji Moć Bogova, to je samo Gavran umio objasniti. Na način kako se preko noći postaje jak, originalan dramski pisac(...)« (Jozo Puljizević, 1989.).

»Tamo gdje počinje osobna ljudska drama, povijest prestaje« (Želimir Ciglar, 1994.).

»Kad glumac umire, to je samo fizičko nestajanje sa (životne) pozornice; sjećanja ne umiru, a upravo je to neuništiva dimenzija glumačke besmrtnosti« (Ivan Šubarić, 1995.).

»Dramsko pismo Mire Gavrana ne treba gledati ili čitati ‘između redaka’, stoga i ne pobuđuje zadivljenost ‘interlinearne kritike’. Ono je namijenjeno glumcu i gledatelju kao most koji ih spaja, a ne provalija koju istom valja s mukom premošćivati (Igor Mrduljaš, 1996.)

»Tom iznosi svoju (Gavranovu) poetiku da su temelj kazališta glumac koji izgovara piščeve rečenice i da je sve podređeno publici. Poetiku u kojoj je redatelj dobrodošao skroman prijatelj. Poetiku koja se grozi nerazumljivog i pretencioznog, hladnog i praznog kazališta koje služi redateljima za egzibicije ili dokazivanje koncepata na glumcima u publici« (Sanja Nikčević, 2000.).

»Miro Gavran jedan je od rijetkih hrvatskih dramatičara koji piše za publiku, njegov tekst će se gledati ovdje i sada. (...) Tehnikom asocijativnih (predmetno svakodnevnih pa i namjerno banalnih i trivijalnih nizova i odrješujućih gropova), Gavran publici rasprostire priče što se barem u petini slučajeva odnose na jednu sjedalicu u gledalištu, a proizlaze iz autorova stalnog bavljenja ‘ženskim pitanjem’ (...)« (Mira Muhoberac, 2000.).4)

»U našoj dramskoj književnosti ne postoji pisac koji je s toliko iznenađujuće, muške suptilnosti prodro u sudbinske pore ženskog svijeta i čija je duhovita šala toliko potresno ozbiljna« (Anatolij Kudrjavcev, 2001.).

»Gavran je kazališni čovjek par excellence, naški bi se reklo ‘dušom i tijelom’. (...) Piše lako i jednostavno, njegov je dijalog tečan, kao i neočekivani obrati, nešto što se razumije samo po sebi, dobro izgrađeni i živi karakteri (...) njegovi tekstovi ostavljaju veliki prostor glumcima i redatelju (...) s izrazitim osjećajem za mjeru. (...) Gavran pripada malom broju dramatičara koji znaju kako nasmijati, tako i iz gledaočeva oka izmamiti suzu suosjećanja i tuge. Ukratko, naš autor poznaje dušu gledatelja« (Jan Jankovič, 2000.).

Osobni sažetak

Gotovo sve što se ima reći i što treba reći o kazališnim djelima Mira Gavrana već je rečeno ili napisano. Ipak, sve to skupa što sam o Gavranu pročitao, a ovdje ponešto izdvojio, nuka me na neke vlastite zaključke. (Uz opasku da »ima i drugih nego ovi« te da je i to moguće netko već negdje zabilježio?!)

Gavran ima poseban osjećaj za izbor teme, ali i (često zagonetno paradoksalnog) naslova koji će biti intrigantni i pobuditi zanimanje. U tu svrhu poseže i za poznatim imenima u naslovima svojih uradaka (Kreont, Washington, Tolstoj, Čehov, Freud...) ili za inačicama razvikanih (filmskih) naslova tipa »sve o...« (Sve o ženama, npr.).

Posve posvećen pisanju, pretežno za kazalište, postao je istinski meštar svojega zanata, visokoprofesionalan; stoga je svaki detalj njegovih uradaka izbrušen, bez ijedne pogreške ili suvišnosti. U tu meštriju spada osobito smisao za dramaturšku strukturu djela; sve što uzorno kazališno djelo u tom smislu mora imati, Gavranova djela imaju (od uvoda do završetka: vrstan dijalog, smisao za gradaciju, za pravi trenutak obrata, za katarzu...).

Davanje prednosti recepcijskom, što ne samo da olakšava prihvat njegovih djela, nego ih čini i posebnima, posvećenima gledateljstvu, ma kakvo ono da je, od intelektualaca do posve neobrazovanih gledatelja. Ono općeljudsko u svima je isto (ljubav, mržnja, strah, strepnja, zebnja, čežnja, ne/lagoda...), i to je »ispekao« do savršenstva. (Sjetimo se npr. kako provjerava valjanost dijaloga prije izlaska djela na scenu!)

Sve ovo i inače zamjećivano, o Aristotelu i o svemu ostalom, sve to stoji, ali ne stvara ni dobra ni uspješna pisca: pisac se rađa! Rođeni pisac (glumac, skladatelj...) sve što ima i može, a drugi to tako nemaju i ne mogu, »od Boga mu je dano«. Nadarenost, iznimnost ne stvara se; i s time se umjetnik rodi.

Međutim, ma koliko da je sve to istina i ma koliko netko imao od Boga darovane darovitosti, ako ga Fortuna zaboravi, a ljudi (mediji) ne prepoznaju ili prešute, uzalud što je takav rođen. Fortuna je, na njegovu i na našu radost, prepoznala i zavoljela Mira Gavrana, jer je to tako već bilo »u zvijezdama zapisano«. Svi možemo biti, a mnogi doista i jesmo, ponosni zbog toga.

(Zagreb, studeni 2019.)

___________________
1) JAK je naziv malološinjskog kazališta, skraćenica je imena osnivača: Josip Anton Kraljić, koji je bio prvi hrvatski učitelj u Malom Lošinju; navod i je iz kritike Dalibora Foretića u »Novom listu«, Rijeka, 16. ožujka 1999.

2) Milovan Đilas (1911.-1995.), crnogorski komunist, jugoslavenski revolucionar i Titov suradnik, kasnije disident i kritik Broza i njegova vladanja; navedena rečenica više se puta mogla pročitati u novinama.

3) U predgovoru autorovoj knjizi Three Plays, Biblioteka The Bridge, Društvo hrvatskih književnika, Zagreb, 2000.

4) U pregledu Kritički teatrološki napisi koje mi je autor ustupio; navodim samo imena pisaca prikaza i kritika te godine, jer bi navođenje svih naslova i publikacija u kojima su objavljeni zauzelo previše prostora. Sve to se nalazi u knjizi: Miro Gavran, Odabrane drame, Mozaik knjiga, Zagreb, 2001., str. 407- 428.)