Ljubav je umijeće

Josip Anić i Jasna Šego autori su zanimljivih esejističkih ogleda i rasprava »Eros, Philia, Agape – ljubav u odabranim književnim djelima i u biblijskim tekstovima« u kojima analiziraju pet klasičnih svjetskih romanesknih djela te primjere iz Staroga i Novog zavjeta. Osim uvodnoga razmatranja Slovo o ljubavi, u kojem su objašnjenja višeznačnoga pojma i pronicanje u psihološke i gnoseološke dimenzije ljubavi te središnjih eseja, popraćenih sa 168 referenci citiranih izvora, predmetnicu knjige čine još Zaključak, sažetci na hrvatskome i engleskom jeziku, Pogovor, popis devedesetak naslova primarne i sekundarne literature, od kojih je petnaestak sarajevskih i beogradskih, potom Kazalo imena, ulomci iz dviju recenzija i bilješke, te životopisi autora.

Već na razini osjećaja autori razlikuju proces zaljubljivanja od zaljubljenosti, postupnoga čovjekova rasta od simpatije do bliskosti, od provala emocionalnosti i obostranih osobnih očitovanja do zrele prijateljske, bratske, roditeljske ili rodbinske ljubavi, ljubavi prema bližnjemu, ljubavi prema Bogu, ljubavi između muškarca i žene, domoljubne i ljubavi prema poslu i zvanju te onome svemu što ljubav u samoaktualizaciji osobnosti jest, i što može postati. U razgraničenja prikazanih značenja, autori unose poglede pape Benedikta XVI. i osobito Ericha Fromma, koji su upozorili na desemantizaciju pojma ljubavi, na pogrješno shvaćanje njenih fenomena pri čemu se zanemaruje da je ljubav umijeće, uvjerenje, cjeloživotno vježbanje stege, pozornosti, strpljenja i objektivnosti (Fromm) ili pak u isticanju neprolaznih vrijednosti na kojima su utemeljene najviše vrijednosti kršćanstva i Crkve, a to su Bog, ljubav, istina i život (papa Benedikt XVI.).

Na odgovarajućim primjerima autori prikazuju Frommovo shvaćanje ljubavi koja je skrb (npr. majke prema djetetu), ili pak odgovornost za nenametnute tjelesne i duševne potrebe drugih osoba, poštovanje koje obuhvaća ne samo osjećaje nego i svijest o jedinstvenoj osobnosti druge osobe koja uzvraća osjećajima, i koja ljubav čini zbiljskom. Autori su prihvatili koncept C. S. Lewisa o ljubavi, koji uključuje philiu, prijateljstvo koje donosi suglasje težnji, volje i ideja, a uspostavlja se među osobama bliskih stavova prema vrlini, potom erosu koji je požudna ljubav puna čežnje i privlačnosti muškarca i žene, i agape, koja je božanska ljubav, bezuvjetna prema drugome, čista i iskrena ljubav, dobrohotna prema svima. Autori analiziraju i ostale vrste privrženosti, dopuštaju nizove poput: prijateljstvo, nježnost, žudnja, strast, samilost, milosrđe, kojima se istinskom ljubavi nadvladava sebičnost ili pak egocentričnost.

Polazni esej govori o ljubavi između Ane Karenjine i Vronskoga te njoj oprječnoj ljubavi Levina i Kiti iz Tolstojeva romana Ana Karenjina, u kojem su autori svoje spoznaje ovjerili usporednim raščlambama i raspravama Reinharda Laurera, Magdalene Medarić, Aleksandra Flakera, Clive Staplesa Lewisa i Nadežde Čačinović. Tolstojeva rješenja iz aktancijalnih razina romana te vlastito znanje o svijetu i o književnosti potkrijepili su stavovima drugih znanstvenika, ali i svojim viđenjima, prijeporima i rješenjima te interpretacijom u skladu s društveno-povijesnim okolnostima, javnom mišljenju i kulturološkom kontekstu, također i stupnjevima od sreće do razočaranja i nesreće, smrti, odnosno samoubojstva na željezničkoj postaji. Na prethodnu interpretaciju naslanja se i razmatranje o Flaubertovu romanu Gospođa Bovary, koji prati Emmu od romantične ljubavi do razarajuće snage strasti i potrebe za ispunjenjem erotskih, seksualnih potreba, zbog čega zanemaruje obitelj, pokušava živjeti svoje snove s ljubavnicima koji se s njom poigravaju, i tako dospijeva u još veća razočaranja i potonuća, očaj i depresiju te do samoubojstva trovanjem. Autori u Emminoj predodžbi o sebi, nedostatku samopouzdanja, sklonosti konformizmu i iskrivljenu shvaćanju ljubavi vide uzroke njezinoj propasti.

Primjere božanske ljubavi autori pronalaze u protagonistima romana F. M. Dostojevskoga Zločin i kazna i Braća Karamazovi. Kršćanska ljubav Sonje Marmeladove, agape, ulijeva joj snagu da ljubi strpljivo, nesebično i bezuvjetno, da se žrtvuje za druge, za bližnje, a takva ljubav preobražava i osmišljava postojanje. Njoj blisku, dostojanstvenu, djelatnu ljubav, utjelovljuju i starac Zosim i Aljoša. Autori su svoje poglede obogatili mislima Dragutina Prohaske, Josipa Badalića, D. S. Merežkovskog, Gaje Peleša, Aleksandra Flakera, Irene Lukšić, Antuna Paveškovića, Tome Virka, Ante Katalinića, Jamesa L. Robertsa, Željka Senkovića, Vladimira Nabokova, Ante Armaninija, Nikolaja Berdjajeva, Dušana Pirjevca i Bože Lujića.

Primjer philia, prijateljstvo koje je izvor velike sreće, utjehe i potpore autori su izložili u eseju o romanu Derviš i smrt Meše Selimovića. Prijateljstvo Ahmeda i Hasana, potpuno različitih u svemu, karakterima, svjetonazorima i životnom iskustvu, neočekivane životne okolnosti zbližavaju i dovode u neraskidivo zajedništvo, u odnose pune razumijevanja, iskrenosti, empatije i međusobnog ohrabrivanja. U svoja obzorja misli autori unose razmišljanja i tumačenja Anke Petričević – sestre Marije od Presvetoga Srca, Kasima Prohića, Razije Lagumdžije, Miodraga Petrovića, Ajka Tire Srebrenikovića, Miroslava Egerića, Mirka Skakića i Zvonimira Milanovića.

U osmom poglavlju su razmatranja o biblijskim tekstovima. U Starom zavjetu su dvije zapovijedi: ljubav prema Bogu i prema bližnjemu, koje u Novom zavjetu doživljavaju svoju punoću. Autori interpretiraju Pjesmu nad pjesmama, koriste se raznolikim alatima: alegorijskim, doslovnim i teološkim, a ključ je u spoznaji o nedovršenoj i prolaznoj zemaljskoj ljubavi, neostvarivoj u ljudskom životu zato što potpuno smirenje čovjek može pronaći samo u vječnoj ljubavi. Pavlov Hvalospjev ljubavi iz Prve poslanice Korinćanima, svadljivim i razjedinjenim, potrebnima utješljive poruke s kršćanskim vrijednostima, s darovima vjere, nade i ljubavi, znakovit je i neobilazan u bilo kakvom govoru o ljubavi. Autori osmišljavaju i vrhunac kršćanskih krjeposti i beskrajne Božje ljubavi prema neprijatelju te nove Kristove zapovijedi, dvostruke zapovijedi ljubavi, u kojima je agape prikazana kao smisao i način života, otkrivanje i nasljedovanje Boga, Božji dar i zapovijed. Još opširniji je niz autora s citiranim referencijama o biblijskim tekstovima: Celestin Tomić, Michael Glazier, Monika K. Hellwig, Aldo Starić, Wilfrid J. Harrington, David i Pat Alexander, Raymond E. Brown, Anselm Grün, Franjo Šimečki i Živan Sikirić.

Eseji i studije Josipa Anića i Jasne Šego o temi ljubavi izuzetan su priručnik nastavnicima, gimnazijalcima i studentima, u kojima su razmatranja, također i polazne točke za razmišljanja, rasprave, polemike i panel-diskusije o pročitanoj lektiri, ali i ljubavi i svim njenim pojavnim oblicima – philia, eros ili pak agape, također i o svim životnim pitanjima i problemima, o onom što nas pokreće, što nam donosi radost, zadovoljstvo, kadšto i odricanja, žrtve, a katkad i razočaranja, tjeskobu, patnju, bol, očaj, depresiju, onda kad je čovjek nošen strastima, i kad prekorači ono što smije i ne smije, i na taj način upropasti dugo i strpljivo stjecano povjerenje. U već najavljenu, proširenom izdanju književnih ogleda, nadamo se da će autori ponuditi profinjenu etopeu, sustavnu psihologijsku analizu i o primjerenim romanima hrvatskih, ali i ostalih pisaca.