Kočanov Čoek zlatnije ruka

U hrvatskom jeziku zadržali su se pojmovi, leksemi i izrazi kućni majstor, domaći meštar, marangun, domaće majstorstvo, kućna meštrija, majstorstvo. U francuskom sačuvan je glagol bricoleur koji se povezuje s loptanjem, bilijarom, lovom i jahanjem; taj je glagol uvijek označivao neko sporedno kretanje odbijene lopte, ili kretanje konja koji skreće s pravoga puta da bi izbjegao prepreku. Danas je bricoleur osoba koja se bavi ručnim radom koristeći se zaobilaznim sredstvima u odnosu na sredstva kojima se služi čovjek od zanata, obrtnik. Francuski antropolog Claude Lévi-Strauss u svojoj, danas kultnoj knjizi Divlja misao (La pensée sauvage, Plon, Pariz, 1962.) specifičnost mitske misli pronalazi u tome što je njezin repertoar heteroklitan, i premda širok, relativno ograničen. Ona se njime služi bilo kakva da je zadaća kojom raspolaže. Mitska misao izgleda nam kao neka vrsta domaćega majstorstva.

Kao i domaće majstorstvo na tehničkom planu, mitska misao može, na intelektualnom planu, postići izvrsne i neočekivane rezultate. S druge strane, često se ističe mitsko-poetski karakter: bilo u umjetnosti koju zovu naivna, bilo u fantastičnoj arhitekturi, filmskoj scenografiji ili u arhitekturi koju je ovjekovječilo Dickensovo Veliko očekivanje, ali koju je prije nadahnulo promatranje dvorca u predgrađu, s njegovim minijaturnim pokretnim mostom, topom koji puca kad zvoni deset sati, i vrtom sa salatom i krastavcima.

Čoek zlatnije ruka iz istoimena romana Stijepa Mijovića Kočana (Matica hrvatska, Biblioteka Koloplet hrvatske proze, novi niz, knjiga 3, Zagreb, 2018., glavni urednik Luka Šeput) ‒ upravo takav je kućni meštar: za razliku od inženjera i samo za njihove projekte nabavljenih alatki, svijet je njegovih instrumenata zatvoren, u ovom slučaju u bokeljskoj majstorskoj radionici pa u konavoskoj obiteljskoj kući u potpodu, a osim toga je sastav alata i instrumenata heteroklitan, i služi izradi različitih projekata, npr. dijelova namještaja, prozora, vrata. Ipak, Kočanov meštar nije običan kućni meštar, stolar, tišler, marangun; on je čoek zlatnije ruka i preuzima i dijelove izvan znanstvenoga, inženjerskoga ili posla fizičara, a najviše umjetnika: ne računa samo na prenošenje one prve poruke, funkcionalne, nego i one druge poruke, usmjerene komunikaciji s mnogim sugovornicima i u kontekstualnom, kulturološkom značenju.

Njegovo sredstvo postaje umjeteonstvo za otvaranje skupine koju prikazuje, a značenjem se, restrukturiranjem kućnih meštrija i reorganizacijom života-umjetnosti, izradom tamburice kao umjetničkoga djela već u dječačkoj dobi, dobiva željena grupa, uz preobrazbe i pomoću njezinih preobrazbi. Mitska se misao usidruje u željenu komunikacijsku zajednicu, izradom novih predmeta otvarajući nove poglede na tu istu društvenu zajednicu, u ovom slučaju Hrvata Konavljana i Hrvata Bokelja.

Uvijek i namjerno ostajući na pola puta između sheme i anegdote, genijalnost umjetnika, čoeka zlatnije ruka, tišlera, majstora od drva i njegova nasljednika, čoeka zlatnije ruka, meštra od pera, sastoji se u tome da spaja unutarnje i izvanjsko poznavanje, jedno biće i jedno postajanje, da svojim alatom predmet koji postoji kao predmet zna stvoriti u svojoj tišlerskoj i spisateljskoj radionici: potpuno je uravnotežena struktura umjetnih i prirodnih mikrostruktura i makrostruktura, prirodnih i društvenih događanja. Estetska radost nastala čitanjem Kočanova romana proizlazi iz toga jedinstva u kojem se u jednom predmetu i zemljopisnom i povijesnom kronotopu – tamburici i Konavlima – uspostavio čovjek i promatrač koji otkrivanjem mogućnosti postojanja umjetničkoga djela od zanata otkriva potencijal njegove egzistencije između plana strukture i plana događaja. Pri tome autor materiju, alate i sredstva realizacije domaćega majstorstva uključuje u sredstva pokazivanja, ostvarivanja i doživljavanja baštine u doslovnom i apstraktnijem smislu: kao baštine u Konavlima i baštine vlastite kuće, baštine kulturnoga dobra: alata i predmeta toga alata, i baštine hrvatskoga jezika, kojom gradi novu tamburicu, uz pomoć tijela i žica govornika.

Stijepo Mijović Kočan, naime, u dvadeset i tri poglavlja i uz jedan epilog, napisan fiktivno u Poljicama na Svetoga Andriju, 30. studenoga 2030., poklanja baštinu pripovjedačima, govornicima, prikazujući široko razdoblje u vlastitoj obitelji od početka Prvoga svjetskoga rata, tijekom svih ratova, do budućnosti bez pripovjedača. Svako je poglavlje naslovljeno trima označnicama: npr. 1. poglavlje – koje će biti o tomu kako je počeo Prvi svjetski rat, kada se i gdje Mijo Mali rodio i među kakvim je ljudima rastao, a osobito o tomu čemu ga je i kako njegov otac učio (str. 7.). Naslov je Kako se drži dikela, a podnaslov Pripovijedaju ili govore: Đuka Ulan, susjed, i Jako Velin, otac.

Drugo poglavlje, u kojem će Mijo Mali zaspati u djedovu naručju, a njegov djed Mijo, zvani Mijat, u naručju Svemogućega Gospodina Boga. Kako se drži dlijeto. Pripovijeda: baba Luce Vlaova, susjeda, a čut će se i što je govorio Mijat, Mijov djed.

Treće poglavlje: u kojemu će Mijo Mali osjetiti miris drva i ostati mu vjeran do kraja života; londiner i šegrt. A kako se drži planja? Pripovijeda: Vjenceslav Schafranik, stolar iz Herceg Novog.

U nizu pripovjedača izmjenjuju se Hrvati Konavljani, Hrvati Bokelji, Bokelji stranci, Česi, Slovaci, Talijani, Francuzi, Nijemci, žene i muškarci svih dobi i karaktera: Jane Jakova, Mijova majka, Jako Alejić Velin, Mijov otac, Vjekoslav Schafranik, stolar iz Hercegnovog (Herceg Novoga), Viktor Smashil, voditelj osoblja u Hotelu Boka, Zdena Schafranik, rođena Butorac, Antonia Tonia Laforest, studentica iz Herceg Novoga, kći poznatoga fotografa, kasnije kao intelektualka i obrtnica, Stane Kinšić, udovica iz Močića, Konavle, Jele Jakova Maković iz Maluna, turistička djelatnica, Vlao Kjunko, službeno Vlaho Kljunak, Mijov prvi rođak, iz istoga sela, Mare Ivova, prva susjeda Alejića Velina, Mato Mulo, zvani Mato Vrag, partizan iz istoga sela, susjed, Nike Ivačeva iz Maluna, Adina najbolja prijateljica, Lukrecija Znaor, Adina nećakinja. Govori o sebi Ida Einmann, rođena Brce, udovica. Iz zabilješke Pave Milkan, studentice restauracije drva na Sveučilištu u Dubrovniku, nakon praktične terenske nastave, doznajemo da je dubrovačko sveučilište u trajnom besplatnom najmu jedne prizemne prostorije u selu Jurinići, u kući obitelji Alejić Velin, koja je tu živjela, da je sad ta kuća ljetnikovac, da tu ne žive više Alejići Velini, da su izumrli, i da je sin meštra Velina tom istom dubrovačkom sveučilištu, kako im je rekla profesorica, darovao očev alat.

Od četvrtoga poglavlja do završnice prelazi se s upoznavanja alata na upoznavanje ljudi i događanja, npr. Tražili su ga..., A, zaljubio se, što se tu može!, Plesaču moj dragi...

Može se postaviti i pitanje kome ovi pripovjedači i govornici, u ingenioznoj pripovjednoj teksturi i pripovjedačkim motrištima, sa snažnim okvirom usmenoga i svakodnevnoga pripovijedanja, i performativnih činova, stvarajući vlastite karakterološke, tipološke i govorno-jezične portrete, pripovijedaju i govore, obraćajući se muškarcima i ženama. Svima međusobno i pojedinim osobama, ali čini se najviše skrivenom pripovjedaču i najšarmantnijem liku, promatraču dječaku pa odraslome Jaku Malome, pikolu bambinu, lucidnom pripovjedaču bez izgovorene pripovjedne niti, svojevrsnu natpripovjedaču. I pažljivu sugovorniku.

Riječ bricolage u francuskome se jeziku odnosi na snalažljivo improviziranje tehničkih rješenja kad je riječ o manjim popravcima, uz uporabu priručnih materijala i alata. Claude Lévi-Strauss uveo je tu riječ kao znanstveni pojam u već spomenutu djelu Divlja misao. Naziv bricolage u širemu smislu označuje bilo koji oblik strukturne improvizacije, u ovom slučaju mogli bismo reći usmjerene strukurne improvizacije koju Kočan rabi kao jazz glazbenici ili tamburaši, provlačeći klasiku i baštinu u postmodernističku a baštinsku strukturu raznih glasova, govora, leksema i pjesama.

Hrvatska riječ krpež danas se definira kao umijeće kombiniranja i rekombiniranja različitih simbola i kulturnih elemenata radi stvaranja novih struktura. Marin se Držić u svojoj fragmenatarno sačuvanoj komedioli Džuho Krpeta poigrava meštrima i njihovim mrežama i nitima, pravim i izmišljenim dubrovačkim i konavoskim imenima i prezimenima, toponimima, hidronimima i oronimima, idiolektima i idiomima, etnicima i etnonimima hrvatskoga jezika, kao što to majstorski čini i Stijepo Mijović Kočan.

Semiološke su analize, kako je to u svojim brojnim djelima ponavljao francuski semiolog Jean-Marie Floch, nerijetko bricolage (krpež), a semiolog je onda bricoleur (krpar) koji »krpari« dijelovima koje je preuzeo iz različitih teorija i »konstruira strukturu svojih objekata polazeći od fragmenata svijeta kojima je već pripisan neki smisao«.

Umijećem kombiniranja i rekombiniranja različitih simbola i kulturnih elemenata s namjerom i sa željom stvaranja novih struktura Kočan predočuje čitateljima i kulturnoj javnosti prirodu Konavala i Konavljana, tmurnost i radost življenja, cijelu svoju a fiktivnu i dokumentarnu, fikcijsku i stvarnu obitelj pretačući u vrhunsku pripovjednu i pripovjedačku romanesknu i nerijetko biografsku i autobiografsku strukturu.

Jednoga je dana došo iz radionice s metrom, izmjeri kamaru i viđe more li tu stanu i kako će smjesti učinjeni namještaj. Ade mu je rekla – čula sam – vako: »Mijo, govoru da je počo rat. Moreš ti mjeri, ali ja ti na moju i tvoju posteju koju si ti učinio, a koju je meni moj ćaća darovo kao moju prćiju – neću leć u tuđom kući! Ubij me, na, smjesta! I mene i dijete u meni, ali ja to ne mogu! Moreš ti nju ođe unje, ali ja siguro na njom nikad neću zaspa! – navodi se u 14. poglavlju (str. 109.) bahtinovskom tehnikom neizravno-izravnih govora.

Na kraju Homerova i Odisejeva putovanja u Odiseji, sa središtem na Odisejevu luku, pojavljuje se krevet u koji nitko osim Odiseja nije mogao leći, koji je napravio Odisej od pruća i raznoga drugoga materijala. Moguća je usporedba s Mijom: umjetnost i tjelesnost, tamburica i krevet, ljubav, patnja, brak, povratak. Kočanov je roman o moru, kamenu, prirodi, selu i gradu usporediv i s tkalačkim stanom na kojemu Penelopa tka platno; kad ga satka, odlučit će se za jednoga prosca, ali ga svaku noć raspara. Collodijev Pinocchio izrađuje i oblikuje drvenu osobnost, kao što Mija Velina pokušavaju oblikovati drugi dok se ne osamostali i sam progovori i aktivira vlastitu svijest. I u Hansa Christiana Andersena, u bajci Carevo novo ruho, u središtu je tkanje platna kojega nema, razgolićivanje cara, kao u Kočanovu novom romanu dijela Konavala i svih nametnutih ideologija i političkih sustava.

U odnosu gospodar – šegrt, otac – sin moguće su antipodne usporedbe s Majstorom Mrkonjom, zlim i strašnim gospodarom u Šegrtu Hlapiću Ivane Brlić-Mažuranić. Oblikovanje spomenika prema šegrtu u Marinkovićevoj noveli Anđeo, a koji je zaveo majstorovu ženu, ali i svjetske makropovijesti i mikropovijesti Ruka u Rukama Ranka Marinkovića vidljivo je i u Čoeku zlatnije ruka. U prvom, nedavno objavljenu romanu mlade hrvatske književnice Kristine Gavran Gitara od palisandra djevojku je spasio majstor koji je izrađivao gitare koje je prodavao genijalnim glazbenicima. Krojač Petrovič u Gogoljevoj Kabanici Akakiju je Akakijeviču sašio novu kabanicu, a Ade je u prćiju donijela lijepu robu, preobrazujući se od Primorke u Konavoku.

U Boccacciovu Decameronu stotinu i jedan pripovjedač uključuje nova vremena i prostore razotkrivajući tabuizirane probleme vjere, vjernosti, prijevare, smrti... sa zadanim temama: kako su pametne žene prevarile glupe muževe i sl. U romanu Kristiana Novaka Ciganin, ali najljepši četiri su pripovjedača, svaki nekome govori priču na različitim jezicima. U Faulknerovu Kriku i bijesu pripovjedači su tri brata koji se referiraju na sestrino (ne)djevičanstvo i sluškinja kao objektivni pripovjedač.

Belgijski književnik Stefan Hertmans (Gent, 1951.) napisao je 2013. roman Oorlogen Terpentijn; s naslovom Slikar i rat s nizozemskoga ga je prevela Romana Perečinec. Roman se zasniva na težnji da se »književna fikcija temelji na onome što nije fikcija«, odnosno književna je priča izmišljena, ali uklapa se u okvir povijesnih činjenica. Kao i slikarski triptih, i Kočanov roman se, koji u okviru čuva djedove dvije bilježnice koje autor otvara uoči stogodišnjice Prvoga svjetskog rata, trideset godina nakon što mu ih je djed povjerio, sastoji od triju dijelova, koji obuhvaćaju razne ratove. Premda je u autoportretima »zakazao«, djed je, središnja figura Hertmansova romana, trijumfirao Rembrandtovim Čovjekom sa zlatnom kacigom, u kojem se vidi portret slikara kopista. »Tako je taj paradoks bio konstanta njegova života: bio je rastrgan između vojnika kojim je silom prilika postao i umjetnika kojim je htio biti. Rat i slikar.«

Rat je poguba ljudske naravi. Ovu fascinant­nu misao, navedenu u tiskanu obliku naše i Vidrine suvremenosti kao Rat je poguba ljucke naravi, izgovara Držićev Negromant u tzv. prologu Dugog Nosa kojim sredinom 16. stoljeća započinje eruditna komedija Dundo Maroje. S jedne je strane rečenice rat, protuteža je na sintaktičkoj vagi poguba ljudske naravi, između je neleksička spojnica, znak jednakosti; anuliraju se sinkronijske i dijakronijske razlike između njih i okreću se čovjekovoj prirodi, naravi – pogubljenoj, izgubljenoj ili dekapitiranoj. Antropomorfizirani rat od antičke do recentne književnosti na rubovima je našeg obzora.

U 8. stoljeću prije Krista prikazuje se Trojanski rat u Ilijadi i njegovi recidivi u Odiseji, u hrvatskom latinizmu i renesansi turska opasnost, od Marulićeve Judite i pjesmotvora Molitva suprotiva Turkom do Lucićeve Robinje, Hemingway kao novinar sudjeluje u Španjolskom građanskom ratu i strukturira roman Kome zvono zvoni, Brecht se u Majci Courage vraća na Tridesetogodišnji rat, Camus detektira rat kao kugu, Krležin je rat Hrvatski bog Mars, Marinkovićev rat dobiva oblike Kiklopa, jednookoga diva, a svijet postaje Zoopolis, Kristian Novak dovodi u četveroosobni roman Kurda koji bježeći od rata zaluta u Hrvatsku.

Stijepo Mijović Kočan (14. travnja 1940., Đurinići u Konavlima), hrvatski književnik, pjesnik, putopisac, scenarist, redatelj, znanstvenik, novinar, urednik, sveučilišni nastavnik, stvara, na tragu svoje filmske i pjesničke Bake bijele i Prevlake, ćaćine tamburice, originalno, inovativno, majstorsko djelo nastavljajući se na svoju noviju prozu, na roman Sin otac sin i na Priče s kraja svijeta – Lorka i Orka, znatno ih nadmašujući. Prikazuje homologiju između prirodnih i kulturnih vrsta, strukturira glazbu razlikâ između velike svjetske i male, obiteljske, ljudske i svakodnevne povijesti, između mitske konavoske svijesti i graditeljske, meštrove lucidnosti, svaki put od kamena, stabala i od drva.

Kočan razobličuje svu pogubu i uzaludnost te apsurdnost svih ratova, u prvi plan u toj freski glasova i zvukova, nerijetko i vrlo duhovitih i humorističnih, u Čoeku zlatnije ruka u pozadini ljubavi i ljubomore, mraka, tmurnosti i tuge, ali i svjetla ljubavi i prijateljstva u središte stavljajući majstorovo umijeće i umjetnost, tamburicu izrađenu zlatnijem rukama vlastita oca, Mija Alejića, Mijovića kao znak vječne umjetnosti i ljubavi prema Konavlima, hrvatskoj kulturnoj, prirodnoj i jezičnoj baštini, i ocu Miju Mijoviću ili Marku Mijoviću Kočanu – meštru nad meštrima.

Na naslovnici je knjige ćaćina tamburica, čudesno lijepo glazbalo koje je Mijo Mijović, Marko Mijović Kočan napravio kao dječak, tamburica prepolovljena u ratu i u vremenskom vrtlogu, sad obnovljena, restaurirana, na zidu kamene kuće. Drvo i kamen, umjetnost i vječnost, priroda i arhitektura, čovjek i sudbina, otac i sin, tišler i književnik, dva meštra, dva čovjeka zlatnije ruka.