Facebook foto-pjesmarica

Godinama sam se otimala Facebooku. Što iz snobizma i elitizma (jer svi su stalno na fejsu, a ja nikako nisam – svi!), dijelom iz neznanja kako bih se na tu društvenu mrežu »popela« i što ona uopće pruža i znači. Morala sam se poniziti i zamoliti jednu mladu prijateljicu-mačkoljubiteljicu, koja mi je došla u posjet da vidi moje mačke, da me »instalira« na Facebook. Ma, da, napravila mi je sve ono potrebno za prijavu s lozinkom, metnula mi je i frišku, dobru fotografijicu na profil, a bome i dala upute kako se rade objave. Onda joj se žurilo na autobus za Grad koji polazi svakih 20 minuta. Jedino mi nije znala reći što to znači VREMENSKA CRTA. Pitala sam je na brzinu za taj naziv koji piše na početku svačijeg profila, no nije mi, nitko mi do sada to nije znao objasniti.

Ah, dobro, glavno da se svi dosta mlađi od mene prave važni kako sve (po samoj činjenici kasnijeg rođenja!) znaju iščarobirati po internetu i heklati razne uzorke na njegovim mrežama. Svi su oni opaki pauci, a onda kad ih kao malena, starošću isisana muhica, upitam za objašnjenje onoga što mi piše na početku Facebook profila – ne znaju objasniti. Uopće ne znaju definirati ono što mene zanima. A kako da drugačije shvatim i naučim?! Ja im pokorno kažem opišem im što me iz rupe mojega pregolemog informatičkog neznanja bode i žulja, te očekujem od njih da oni to prevedu s internetskog na hrvatski jezik, a oni me potom mrko gledaju napućenih usnica i ljutito – šute. Ne, nikako neće izustiti da ne znaju ili ne razumiju što pitam, ma kakvi, takvo što u njihovome mentalnom žarištu ‒ sklopu ‒ okruženju uopće ne postoji! Iz pogleda im pritom viri: Vidi ti babetine kako je dosadna i staromodna, ona bi htjela znati nekakve definicije, pa nek si sama definira, ma da, napisala si je u svojim osobnim podacima da je bila pravnica, to joj je od toga!

I tako sam dobila svoj profil s kojim nisam znala ‒ u tehničkom smislu ‒ što bih odnosno kako bi uopće nešto započela. Znala sam ja, otprilike i sasvim intuitivno, što bih od Facebooka mogla manje-više dobiti. Nisam znala proceduru, korake kako, dakle nisam znala način i postupak objavljivanja i uobičajenog kontaktiranja s korisnicima. Ma, znam da danas to zna svako dijete od 5 godina, no s takvim ‒ a ni sa starijim dječjim uzrastom priručno ‒ ne raspolažem!

Zabila sam si u moju staru, pjesničku glavetinu da ću putem inetrneta pokušati barem malo zaustaviti odumiranje poezije. Nisu mi bile dostatne dvije informatičarima skupo plaćene web-stranice (svatko investira u ono što mu treba odnosno od čega ima koristi, zar ne?!) koje sam kao urednica volonterski godinama radila i odradila. Ona važnija webica je www.pjesnici-ane-horvat.net koja sadrži 200-tinjak digitalnih knjiga s ljubavnom lirikom hrvatskih pjesnika. Iako sam se godinama svojski trudila oko tog portala, pa i fizički jer sam knjige iz knjižnica nosila uzbrdo doma kako bi ih pregledala i izdvojila od svakog pojedinog autora samo njegove ljubavne pjesme, a bome i mentalno jer je trebalo izabrati 10-15 (za mladež) najboljih ljubavnih pjesama kako se, eventualni, mlađahni posjetitelji tog weba ne bi odmah prepali (reklo bi se recentnim hrvatskim jezikom: kontaminirali) od količine poezije i – brzo odustali od čitanja. Druga moja književna web-stranica je moja osobna na adresi: www.ana-horvat-poetry.net.

Ipak, još sam priželjkivala da objavljujem poeziju i na nekoj popularnoj društvenoj mreži, da isprobam hoće li se na taj način pojaviti nova, mlada ili, vjerojatnije, obnovljena stara čitateljska publika za poeziju.

Pregledala sam mnoge profile i naučila sam da je Facebook, kao i internet uopće, mreža koja ne podnosi mnogo teksta, forsira slike. One privlače lijene i često površne korisnike-gledatelje i, daj Bože, čitatelje poezije. Dakle – trebat će mi uz pjesme i slike kao početni ljepak, četvrtasti zamašnjak, mamac za čitanje. One moraju biti takve da blago, u skladu s intonacijom pjesme, svaku malo dopune, dodaju joj grumenčić glamuroznosti ili tjeskobe, čežnje ili nestašnosti, budu prvi ubod u srdašca čitatelja. Pjesme koju ću objavljivati ne smiju nikako biti dugačke. Na tome me je dijelu planerskog razmišljanja »opalilo«: pa moj je pjesnički opus pretežno sastavljen o malih, kratkih pjesama, idem početi sa svojim pjesmama kao pilot projektom! To ima svojih prednosti i radi toga što nikoga ne trebam pitati za dopuštenje da objavljujem njegove pjesme. Ima to, naravno, i svoj važan taštinski dio. Nedavno mi je jedan glumac rekao kako, kad recitira moje pjesme, uglavnom mlađi slušatelji kažu da nikad čuli nisu za nekakvu Anu Horvat. A, to... nakon 15 objavljenih zbirki pjesama i na desetke uvrštenih u više antologija... to mi je bilo teško za čuti i mirno podnijeti! Dakle, nešto PRESTRAŠNO i žalosno!

Cura-instalaterka mojega profila mi je lijepo, na za to predviđeno mjesto FB-profila (lijevo gore pod UVOD), napisala i godinu rođenja, onu istinitu, moje pravo ime i prezime, kao i podatak da objavljujem pod pseudonimom, ali na toj mreži, izgleda, nitko ništa ne čita. Zašto? Za početak radi toga što sam iz dana u dan dobivala sve više lajkova i komentara-komplimenata za svoj izgled, a tek nekoliko, kao usput, za pjesme. Uopće ne čitaju (što sam očekivala), a dopala im se moja fotografija! Bog ih ubio blesavi – ja sam stara gopođa, piše mi godina rođenja na profilu – kaj su ćoravi? Lajkali su mi i mlađahni fejsbukaši najviše na moju vlastitu sliku ili na fotografiju uz pjesmu ako je bila šarena ili po bilo čemu drugome njima efektna. Imam dojam da mi lajkaju po nekakvoj fejsbukaškoj inerciji.

Često su mi lajkali sa srčekima ili s preko svake mjere nacerenim smajlićima, a neki s onim slikicama koje imaju suzu na obrazu ili s medvjedićima i zečićima, sa jarkocrvenim srcima koja se miču-kucaju naprijed-natrag i kišobranima koji se otvaraju i zatvaraju. Bože moj kakve su to gluposti! Kako, uopće, da otkrijem da se, primjerice, radi o suzama na tužnome, bundevastom licu smajlića? Morala sam se, da saznam da je nekoga moja pjesma rasplakala, naučiti kako se ta mala, žuta sličica povećava! Sve to slikovno vrlo me je zbunilo. Nisam si, nadalje, znala rastumačiti što im je u mojoj pjesmi smiješno pa mi šalju nasmiješeno okruglo lice, a i radi ćega su se snebivali ili razljutili (bilo je i sličica s ljutitim izrazom žutoga lišca uz tekst: grr!). Kad bi mi reagirali sa crvenim srčekom, otprve sam shvatila da vole moju pjesmu (pročitali je ili ne!) ili pitajboga radi čega ‒ mene! Ali ova druga, glavata »slova« ‒ pojmovi njihovog slikovnog pisma ‒ bili su mi i ostali teže razumljivi.

Druge pak (često još užasnije u estetskom smislu) slikice koje mi kao komentare šalju su mi jasnije, pa tako i: buketi ruža sa zlatnim kapljama rose, debeljuškasta, glazirana zlatna srca sa šljokicama ili optočena »dijamantima« koji se presijavaju i špricaju sjaj dok ih se gleda – poput vatrometa, šalice s kavom koja se srebrno puši iz filidžana na hiperizrezbarenom pladnju a oko tog prizora su po stolu razbacane latice raznobojnih ruža, žutoglavi s velikim ružičastim srcima umjesto očiju, životinje koje drže u narjučju golema, veća od njih, srca. Kad bih dobila kao komentar sliku jedne obične ruže bez pozlate i ostalih »ukrasa« ‒ bila sam očarana. Osobito me je »oborio« jedan, doslovno, naramak crvenih ruža držatelj kojega se nije iza njih vidio jer ih je bilo više stotina! Baš si je pošiljatelj (koji mi je nešto i napisao na arapskome!) dao truda s tom hrpetinom ruža na muškim nogama! Svaka čast. Od bizarnih slikica izdvajam jednu, također iz arapskog svijeta, na kojoj je u crnom, svečanom odijelu dečkić od oko 10 godina koji stojećoj, odrasloj ženi ljubi ruku klečeći ispred nje na jednome koljenu. Malo me je podsjetilo na neka pogubljenja koja smo vidjeli na televiziji. U svakom slučaju slika me je zaintrigirala, pa neka si ja mislim...

Pimpeka raznih, u svim bojama, tehnikama i formatima bilo je u izobilju. Oprostite na riječi pimpek, ali stvarno ne mogu za tu kolekciju napisati: spolnih udova. To mi je neprikladno, preloše zvučeće za takav festival. Bilo ih je i u crtežima, fotografijama i u video izvedbama na kojima se presijavaju (ne razumijem zašto?) u raznim, duginim bojama i sjaje kao da su sa špekom namazani. Katkad je kraj njih (samo) stajala gola ženska zadivljeno u njih buljeći. Imena pošiljatelja tog likovnnog »blaga« su bila iz svih krajeva svijeta.

Bilo mi je i ostalo nerazumljivo otkuda su se stvorili toliki zahtjevači mojega prijateljstva (en bloc!)? Ja sam, isprva, javila nekim mojim (stvarnim!) prijateljicama i prijateljima da imam FB-profil i oni su mi poslali te famozne ZAHTJEVE ZA PRIJATELJSTVO koje sam prihvatila. Dobro. No, kasnije su se sa zahtjevima počeli javljati u velikim količinama mnogi meni nepoznati ljudi pišući i latinicom, i ćirilicom i arapskim pismom. Šteta što mi nisu zahtjev za prijateljstvo poslali i na kineskom pismu – time bi mi se kolekcija bitno obogatila!

Ja sam sve te zahtjeve uredno prihvaćala jer sam mislila da tako moram, da je to pristojno, a i bilo mi je važno da što više publike čita poeziju. No, otkud su se stvorili toliki, pitam se? Zapravo bilo mi je i nekako neugodno ne prihvatiti nekoga tko hoće, makar ovako naslijepo, biti moj prijatelj, uopće steći prijatelja makar na takav naćin. Nekako mi je bilo žao tih ponuđača, tj, zahtjevača prijateljstva što mole za prijateljsku ljubav nepoznate ljude, često pod laznim imenima i fotografijama. Kasnije sam analizirala i shvatila po imenima i prezimenima da je barem 1/3 tih zahtjevača prijateljstva bila iz arapskih zemalja ili Turske, te iz SAD-a (uglavnom su potonji dečki svi bili u vojnim uniforama i svi jednako američki nasmješeni).

Neka mi netko protumači otkuda su se stvorili svi takvi na mojem pjesničkom profilu? Muškarci iz tih zemalja ne mogu čitati moje pjesme objavljene na hrvatskome, a ako ih i daju prevesti automatskom pevoditelju zasigurno su potpuno zbrkane i ne znače im ništa?! I što su uopće od mene ti čudni ljudi htjeli, zašto su mi slali slike pimpeka i druge grozno kićaste fotografije? Neki su mi, no to je zanemarivi postotak od oko 3000 mojih »prijatelja«, nudili kredite, masaže, turistička putovanja, ili nekakve proizvode (primjerice: kupaće kostime ili škare za kovrčanje kose), molili me za financijsku pomoć jer su ovršeni umirovljenici, tražili od mene da lajkam njihovu firmu, pozivali me da se s partnerom priključim nekoj sekti ili svingerima i još koješta drugo.

Domaći muški čitatelji (oni regionalni) moje foto-pjesmarice često su pjesme shvatili kao moj vapaj za Pravim Dečkom kakvim su sebe smatrali, pa su mi predlagali: susrete, razmjenu lascivnih fotografija (Pošalji mi tvoju sliku kad si gola, a ja ću tebi moju!), tražili moju adresu kako bi me posjetili ili me molili, barem, telefonski broj. Kud li me odvede želja da se poezija čita!

Neki su me »prijatelji« samo BOCKALI, pojma nemam što to na toj mreži znači i zašto to šalju. Zaglupljivanja radi, da ne bi jednu-dvije rečenice napisali, nego samo kliknu na sličicu-znak koju im mreža ponudi za – bockanje!?

Dobila sam za svoju fotografiju-portret u pristojnoj ljetnoj haljini deset puta više lajkova nego za ijednu svoju pjesmu. To me je razgnjevilo jer se nikada nisam »furala« na ljepotu, mirno sam završavala školice i studij prava, nikada se nisam smatrala ni filmskom glumicom, niti ljepoticom, a kamo li sa 74 godine! N e v j e r o j a t n o, to lajkanje moje fotografije je sasvim nevjerojatno i nikome mojih godina takvo što ne bih povjerovala da mi se osobno nije dogodilo.

Za malu, kratku moju pjesmu iza atraktivne fotografije krajolika ili nekog predmeta kao foršpana na samome početku moje pjesničke sapunice na internetu reagirale su samo neke starije gospođe, te mi napisale da im se pjesma sviđa i na što ih, evnetulano, iz mladosti podsjeća. Tada bi pjesma dobila prosječno 5-6 lajkova. Žao mi je, ali radi tih gospođa nisam se išla patiti s Facebookom i samouko spoznavati kako se prebacuje na FB-profil fotka: a) iz scana, b) iz e-pošte, te c) kako izguglana s interneta itd.

Jedan me je »pimpekaš« s jugoistoka, na kraju početne FB-lavine udovitih fotografija, uspio i raznježiti. Nakon što nisam negativno reagirala (uopće nisam nikako) na uslikano, navodno, njegovo golemo spolovilo, pauzirao je nekoliko dana, tj. moj pjesnički post ostao je bez njegovog ulizičkog lajkanja, a onda mi je poslao dječju sliku-crtež velikog medvjeda koji zaštitnički grli malu, uplakanu djevojčicu. Pa, šmrc! Čini mi se da je taj moj virtualni »prijatelj« jedini muškarac u mojemu životu koji se dosjetio da bi me trebalo utješiteljski – zagrliti ili čak zaštititi. Nakon toga je nestao iz mojega kompjutora, no javljalo mi se, kao u nekom valu, dosta drugih dečkih iz arapskih zemalja. Možda se pročulo u tome svijetu da jedna tužna bakica iz okolice Zagreba ljubazno i tolerantno postupa sa seksualnim manijacima, pa će možda htjeti pružiti utočište i potencijalnim teroristima!

I nadalje namjeravam objavljivati poeziju na Facebooku. Makar više gledali priložene fotografije, nego što čitaju moje pjesme. Nije mi to teško, a za poeziju je korisno jer vidim da dobivam sve više lajkova s područja bivše Jugpslavije za svaku pojedinu pjesmu koja je dobro »opremljena« fotografijom. Došlo je već do broja 20-30! Fotografije ne izabirem tako da priložim-naslonim na pjesmu sliku koja je doslovno ilustrira, nego se trudim da fotografija najprije bude dobra u umjetničkom i tehničkom smislu, zatim da je intrigantna i da malčice nadopunjuje pjesmu koja se otkriva iza nje. To mi je ujedno i najkreativniji dio mojega FB foto-poetskog posla. Uzbudljivo mi je traženje fotografija i, od mnoštva vrlo dobrih ponuđenih na internetu, odabirem onu koja mi se učini najboljom da pjesma koju toga dana namjeravam objaviti bude pročitana. Sam posao prepisivanja pjesama iz mojih zbirki na profil baš i nije nešto zabavno, osim što katkad pjesmu slijedom vremenske distance – malo popravim. I, istini za volju, čitanje mojih davno napisanih pjesama me dosta »troši«. Vraća me u davna emocionalna stanja iz kojih sam ih pisala (koja sam sretno zaboravila i arhivirala), a ta su bila, uglavnom, meni još i danas mučna, bolna i sve manje su mi razumljiva.

Sudeći po Facebooku ‒ BONTON je u svim narodima sasvim otišao dođavola. Pozdravljaju me otprve, gotovo svi naši iz bivše Jugoslavije, sa BOK i odmah se obraćaju sa TI: Kako si, što radiš, gdje živiš ....? Dobro je dok i tako napišu, a ne pošalju samo nekakvu nebuloznu sličicu koja zamjenjuje i to malo neotesanog teksta...

Prije nego što završim s nekim pitanjima, spoment ću i jednoga, meni nepoznatoga, kolegu pjesnika iz Vojvodine. On mi se javio nakon što sam objavila svoje dvije pjesme posvećene vojvođanskim pjesnicima i Vojvodini (kao krajoliku za pisanje poezije). Gospodin je bio vrlo ljutit. Čak se na mene izderavo na telefon – broj je našao na portalu DHK. Napisao mi je:

‒ Dosta s tim glupostima! Blokorat ću te ako ne prestaneš objavljivati! I ja pišem pjesme, a moja žena samo tebe čita!

To me razveselilo, uvijek sam imala uspjeha kod žena, toga sam svjesna, no ova mi je potvrda osobito slatka.

O, da, i pohvalit u se, prije nego što zavijek utonu u Facebook-podmorje, s nekima od laskavih komentara virtualnih, uglavnom, gledačica mojih postova upućenih i mojim pjesmama i meni osobno:

‒ Ako promatram Tebe Ana Horvat (za mene najvecu pjesnikinju moga ljudskog vremena)... Onda je ljubav potvrđen eliksir ljepote tijela i duše.... I tehnicki si odlična!

‒ Vaše pjesme su toliko životne... u svakoj se nađem na neki način... volim taj jednostavan način i riječi koje dopiru do srca... svaka ima snažnu poruku... hvala Vama.

‒ Sjećanja... iskustvo zrele žene sa bogatim životnim iskustvom daju težinu i ljepotu vašim pjesmama i to je prekrasno... tu se nalazim i poistovječujem.

‒ Ana, predivno.

‒ Hvala Ana na svakoj Vašoj prekrasnoj pjesmi!!!

‒ Draga Ana budite zahvalni što ste stvoreni s takvim talentom!!!!

‒ Moram reći i ovo: zanimljivo je kako sam se mogla prepoznati onda 1983., a i sada u Vašim novim pjesmama... Ide vrijeme a i mi sa njim.

‒ Draga Ana! Pročitam svaku vašu pjesmu , i u svakoj pronalazim dio sebe. Mi smo vam Ana skoro Ana=Ana . Ugodan dan!

‒ Izvrsno... Vaše pjesme me inspiriraju.

‒ Ova je Vaša zbirka bila moj poetski udžbenik, pa je tako nastala i mnoga moja pjesma.

‒ Kako lijepo... Ana, hvala što postojiš!

‒ Divim se i poštujem vaše objave, pratim ih i pročitam! Kad ste spomenuli Risan to nisam mogla samo pročitati već i podijeliti jer prije 54 g. sam tamo nekoliko godina dolazila sa svoja 4 bratića... Risan je prekrasan mali gradić i sigurna sam da bi i sad našla izvor u brdu sa hladnom vodom gdje sam onda odlazila... Hvala vam na svakoj objavi, a za ovu sam posebno emocionalno vezana... lijepi veliki pozdrav i čestitke za vaš rad... od srca...

‒ Veliki pozdrav i veliko poštovanje koleginici po lepo pisanoj reči iz vrelog Beograda.

‒ Dama u svakom smislu!

‒ Istovremeno: lijepo i pametno, moja najdraža FB prijateljice!

‒ Predivno rečeno... koliko toga sam novog naučila u načinu izražavanja... pamtit ću... uživam...

Osobito me je raznježilo FB-obraćanje moje bivše uredske daktilografkinje s kojom sam tijekom posljednjih tridesetak godina izgubla svaki kontakt. Ono glasi:

Moja draga Ana... jednako lijepa i posebna, prava dama...

Neopisivo mi je drago da se nakon toliko godina nalazimo ovdje... koliko puta ste mi bili u mislima i sjećanjima na sve one godine našeg uredskog »supatništva«, a zapravo najljepšeg i najbogatijeg razdoblja mog radnog vijeka... puno smijeha, radosti, Vaših predivnih stihova koje i dan danas veliki dio znam napamet, a sve one zbirke ljubomorno čuvam na posebnom mjestu... sjetim se i one moje stare »Olimpije« koja je veselo kloparala isključivo u ritmu Vaših stihova, a stenjala i gunđala kad smo imale onog »ozbiljnog« posla... svih onih Vaših savjeta i životnih mudrosti koje sam upijala k’o spužvica... obogatili ste moj život kao rijetko tko... hvala Vam od srca!

Vaša Mimi

P.S. Još uvijek ste jedina osoba koja me ikada smjela zvati Mimi!

* * *

Već kad samo pročitam te komentare pomislim – vrijedilo je malo se napatiti i pod stare dane naučiti neke osnovne postupke za najjednostavnije, početničko rukovanje Facebookom. Da ga nema, da nije izmišljen, nikada ne bih saznala što o mojim pjesmama ljudi (žene!) misle. Kao što je poznato, čitatelji knjiga vrlo rijetko se pismom ili telefonom obraćaju autorima. Katkad sam pomišljala kako je moja knjiga poput predmeta bačenog za vjetrovitog vremena, noću, kroz prozor s vrha nebodera.

A sada slijede moja završna pitanja Bogu, psihijatrima i sociolozima:

Zašto se ljudi tako hrpimice javljaju-nude drugim, sasvim nepoznatim ljudima, bez ikakvog pravoga motiva, s tim famoznim Facebook-ZAHTJEVIMA ZA PRIJATELJSTVO? I kakva su to prijateljstva koja na taj način zadobiju, te mogu li ona zadovoljiti ljudsku potrebu za druženjem i prijateljskom ljubavlju? Takvo »druženje« na Facebooku djeluje mi vrlo neurotično, nekako jadno i gorko, teško mi ga je objasniti samo ljudskom površnošću, dosadom, osamljenošću, znatiželjom ili potrebom za samoreklamiranjem FB-korisnika.

Jesu li ti zahtjevači željni bilo čijih prijateljstava duboko nesretni ljudi, liječe li s neznancima neke svoje komplekse ili ih je zahvatilo nekakvo kolektivno ludilo da svaki sa svakim ovlaš kontaktira, a zapravo nitko s nikim, ni oko čega i ni o čemu iskreno i doista?

Kao jedna od Facebook-utopljenica ‒ očekujem brzi, kratak, što više slikovni i kako-tako istinit odgovor.