Cvatuća poosobljenja Davora Šalata

Ugledni književnik i književni kritičar Davor Šalat nastavlja svoj pjesnički put novom zbirkom Zvijezde, davna lica spašenih. Iako je već prepoznat kao kritičar, pjesnik i urednik (samostalno uređuje časopis Most, a jedan je od članova uredništva časopisa Kolo), njegov neumorni književni rad rezultirao je još jednom, nadasve cjelovitom knjigom. Kažem cjelovitom jer je čini nekoliko ciklusa koji se prelijevaju jedan u drugi i u kojima poetska snatrenja bivaju iscrtana u kružnicama nebeskog i zemaljskog. Patetična metaforička pojavna forma – vrišti već kritičar u meni! Akademska preuzetost obvezuje imenovanje tih snatrenja. Pa, stoga, budimo precizniji.

Kako je u proslovu zbirke napisano posvećeno Lani, nadaje se misliti kako je riječ o intimističkoj lirici. To je, dakako, točno kao što predmnijevamo kako se radi o njegovoj supruzi, također književnici, Lani Derkač. Osim intimističke tematike, u zbirci se prostiru izvjesne samorefleksije, univerzalijski doticaji, duhovna stremljenja i metapoetika. Kako je sve našlo mjesto u jednoj knjizi? Riječ nije o tome da su višegodišnje pisane pjesme i pjesme u prozi od kojih svaka hvata svoje slovno jato jednostavno ukoričene u knjigu i da je autor s njima krenuo svojim čitateljima. Želimo li znati o čemu je riječ, moramo prošetati ovim minijaturnim kritičkim labirintom.

Prvi ciklus Svjetlost prostire stol obilježen je intimističkom ispovjednom lirikom. Takovrsna je lirika jedna od temeljnih tematskih vrsta navedene lirike. Od intimističkih tema, prevladavaju ljubavni odnos, obuzetost voljenom ženom, snatrenje u ljubavnom odnosu. Lirski junak zazima dvije pozicije glede lirske komunikacije. Prva je stalna upućenost koja se očituje u obraćanju lirskom Ti, dok je druga jastvena pozicija iz koje se izvodi ispovjedni monološki diskurs. Lirsko Ti, koje se češće nadaje kao lirski objekt, oslikovljeno je kako bi se naglasila njegova nepronična bliskost s lirskim junakom. Takva gesta, koju sam u zadnjoj studiji nazvao retorizacijom tistva (predmetna odrednica intimističko-ispovjednog poetskog stila ljubavne podteme), ovdje je izvedena u vidu prirodne slike (Baršunasto uho), hermetičnog simboličkog prepletaja (Sunce u džepu) ili mitske asocijacije (Više nemaš sjenu).

Metaforika je ovdje gusta i jetka, emotivno naslagana, kao otvorena tempera kojom počinje slikarija, a završava jedno gotovo trometarsko platno (Svjetlost prostire stol svim bićima / i pretvara vino / u modru nebesku krv, a ribari pronađu sunce / u svakom tvom džepu.). Osim snažnih slikovitih rajeva, postoje i pozamašne samorefleksije koje se pretapaju sa slikovnim slojem i tonu u podzemlje lirskog junaka (pjesma Razgibavanje duše). Unutar guste i jetke metaforike, postoji i pokoja barokna šara (kliješta jutra, antracitna kupola neba), a predmetni je sloj sastavljen od tradicionalno prepoznatljivih poetskih leksema koji ne pripadaju tipičnim potrošenim toposima. Neki se od njih čak nadaju i u arhetipskom kulturnom sloju (svjetlost, špilje, crtarije).

Drugi ciklus naslovljen Snijeg razmazuje nebo po prozorima intimistički je kratki ciklus u kojem se udaljenost lirskog junaka i lirskog Ti sve više smanjuje. Važno je što se u njemu isprepliću slikovne i refleksivne dionice (Može li se svjetlo vratiti odakle dolazi, / može li zima začeti drugi život, / ogrnuti uhode prhkim snijegom / koji je jutros nebo oročilo?).

U trećem ciklusu Tvoje riječi stvaraju snijeg autor se autoreferencijalno nadovezuje na svoju zbirku Tumačenje zime i semantizira svoj, već gotovo, poetički topos snijega. Ciklus je također intimistički, nastavljaju se dionice obraćanja lirskom Ti, no u pjesmi Haljina od vjetra pojavljuje se zanimljiva situacija magijskog dohvaćanja lirskog Ti. Također, pjesma Praboja za Lanu semantizira magijsko upriličenje sljubljenosti lirskog junaka s lirskim Ti. Ovakve dvije situacije zazivaju veze s jezičnom magijom kao temeljnom iskaznom strukturom prvobitne poezije (specifično) i poezije (najšire shvaćeno).

Ciklus Titanik je potonuo u svemir duhovni je ciklus u kojem lirski subjekt komunicira s Bogom. Ta je komunikacija bitno poosobljena; lirski junak progovara iz pozicije učena neznanja o Bogu kao Apsolutu i predstavlja ga kroz već uigrano i razigrano slikovno-refleksivno rešetkasto sito. Takva ga pozicija upisuje na ispovjedni duhovni lirski pol u kojem postoji predteološka spoznaja Boga i božanskog, kako sam pisao u studiji U ime autora. Manifestna pjesma List u listu, ptica u ptici nalaže panteističko čitanje koje s predteološkim iskustvom upisujemo u sloj animističko-panteističkog svjetonazora kao prvotnog dohvaćanja religijskog iskustva.

Ciklus Rasprava sa šutnjom isprepliće spomenutih nekoliko odvojaka (duhovnost, samorefleksija i intimizam). U samorefleksijkim odjecima odzvanja pjesma Trpki med kao jedna od semantički složenijih u tom odvojku.

Završni ciklusi Predigra potopa i Jutro skida mrenu sadrži najviše pjesama u prozi i nekoliko lirskih pjesama. Potonji ciklus donosi i novu, metapoetičku sferu. U toj sferi postoji najveći broj semantičkih i stilskih manjkavosti. Prije svega, obrada te tematike svedena je na tematizaciju čina pisanja i komunikaciju s čitateljem. U tematizaciji čina pisanja autor se zapliće o opća mjesta (Strasni ekran) ili prenaglašeni metajezični sloj (Umro je kapetan teksta). U komunikaciji s čitateljem prostire se također općim mjestima koja ga zapljuskuju svojom prepoznatljivošću (Čaša, tanjur).

Pjesma u prozi čiji je prozni slog razbijen slikovnom komponentom ono je što se u ovoj knjizi nije trebalo pojaviti, već prebaciti u drugu knjigu. Razlog ne leži u stilskoj i estetskoj kvaliteti (štoviše, ona je jednaka kao i kod lirskih pjesama), već u tome da se ponegdje ubacuju u cikluse što remeti kohezivnost knjige, ali i čitateljski užitak i koncentraciju. S druge strane, mislim da se knjiga mogla izvesti isključivo na intimističkom fonu premda su i duhovne pjesme podjednako kvalitetne. To su, svakako, kritike neupućene pjesniku, već uredniku. Završno rečeno, mislim da je Davor Šalat ovom knjigom stavio još jedan kamen na svoju već naraslu poetsku kuću i da se njome legitimira kao jedan od vrsnih književnika hrvatske suvremenosti.*

__________________
* Kad je ovaj prikaz Šalatove pjesničke zbirke Zvijezde, davna lica spašenih već bio predan Uredništvu Kola, objavljeno je da je autor za tu knjigu nagrađen nacionalnom pjesničkom nagradom »Zvonko Milković«, koju su zajednički utemeljili i 2019. godine po prvi put dodijelili Ogranak Matice hrvatske i Gradska knjižnica i čitaonica »Metel Ožegović« u Varaždinu. (Op. ur.)