Crvenoobojani drveni konjić ‒ Dalahäst

Vojskovođa Wallenstein za zabavu hollsteinskom vojvodi Ulriku naredi da se dvije čete-škvadrone Hrvata za zabavu (per spasso) bore između sebe. Tom prigodom palo je s obje strane nekoliko mrtvih glava.

(Theatrum Europeum)

Juraj Malenić i Lutzenska bitka

Kao zaštitnica vojske koju je povlačio grof Wallenstein naših sedam hrvatskih konjaničkih četa posljednje su izašle iz Leipziga. U gradu je ostala posada od šest stotina starih vojnika pod zapovjedništvom nekog pukovnika. Oni za vojvodu Weimarskoga i Sase nisu predstavljali nikakvu prijetnju, ostavljeni su da se brinu za naše ranjenike kojih je bio pun grad. Bez ikakvih teškoća uredno smo se preko Chemnitza i Zwickaua povukli u Češku. Tamo smo prezimili s glavninom vojske.

U kolovozu 1633. general von Holck nas je poveo natrag u pohod na Leipzig. Između znatne sile, kojoj je stajao na čelu, bile su tu i dvije konjaničke pukovnije, svaka s po pet stotina Hrvata. Cijela kampanja je bila vođena na naš način. General von Holck se već toliko dugo i uspješno borio s nama Hrvatima da je naučio sve tajne gerilskog ratovanja kojima smo mi bili vični. General Holck je bio hrabar čovjek, svoje konjanike je uvijek na čelu vodio na juriš i mi smo ga kao vojnika i vođu uvažavali. Glavni vojni domišljaj bio mu je »usiljeni hod« ‒ pod njegovim zapovjedništvom znali bi brže od drugih prevaljivati velike udaljenosti i iznenada bi se našli pred nepripremljenim neprijateljem. Kao čovjeka ga nismo voljeli. Bio je neobičan svat taj Danac, protestant među nama katolicima koji se to nije libio glasno izgovoriti. Isprva sam se čudio da se s protestantima borimo protiv protestanata, ali rat se tako zamrsio, sve više su od vjerskih jačali razni drugi razlozi ‒ državni, plemićki, nacionalni, gospodarski. Von Holck nije bio jedini protestant koji se borio za cara i Papu, bilo je još vojnika protestanata koji su se borili u carskoj vojsci, čak cijele pukovnije. No, von Holck je bio težak čovjek, sve je činio da se u ratu obogati. Bio je ćudljiv, prevrtljiv, nije imao obzira, u njemu nije bilo nimalo čovječnosti. Možda je zato i umro nečasno, na nevojnički način, od kuge. Ispričat ću to kad mu dođe čas umiranja.

U četiri dana projurili smo od Egera (Cheba) do Leipziga. Glas o našem napredovanju širio se poput šumskog požara, seljaci su u smrtnom strahu bježali iz sela koja su nam bila na putu, sklanjali se u gradove i prepuštali imovinu našim četama koje su je nemilosrdno pljačkale. Već sam se bio navikao da ne divljam, ne zaustavljam vojnike u pljački, ne prekoravam ih. Bilo je uzaludno, a i ostali časnici su ih puštali. Pa sâm zapovjednik von Holck je bio najveći pljačkaš među nama. U vremenu sve većih nestašica hrane pljačka je bila glavni način dobave i bila je dopuštena. Vojska se željela osvetiti, ne toliko za neodlučan ishod bike kod Ltzena, već za nemar stanovnika Leipziga prema tisućama ranjenika koje smo ostavili njihovoj skrbi. Nakon našeg odlaska stanovnici Leipziga nisu se brinuli o njima već su se ponašali na najgori način. Uskoro su pred grad stigli i Sasi, ostavljena posada im se brzo predala, i ranjeni katolici ostavljeni su da umiru na ulicama. Pljačkom smo morali namiriti naše potrebe za hranom i novcem u zemljama kojima su već nekoliko puta prošle mnogobrojne vojske. Rat, pošasti, zarazne bolesti desetkovale su Češku, Sasku, Franačku, Bavarsku, Tiringiju, više nije bilo dovoljno ljudi za obradu zemlje, gradovi i sela bili su spaljeni, puk raseljen, u bijegu, mrtav.

Glas o našem brzom prodiranju širio se daleko ispred nas. Leipzig su ispunile izbjeglice, širile su se glasine da su hrvatske predstraže viđene uokolo grada. Jedan ekadron naših konjanika pod vodstvom kapetana Ladislava Mikulića pokušao je na prijevaru s izbjeglicama ući u grad, ali su ih stražari odbili pucanjem topova. Kad je za dva dana stigla glavnina naše vojske von Holck je zatražio predaju grada, ali su to građani u prvi mah odbili. Zatvorili su se u zidine i pripremili za obranu. Kako još nisu stigli naši topovi i komora nastalo je zatišje u kojoj se dogodila komična zgoda. Naši momci su pred jednim gradskim vratima pronašli nekoliko ostavljenih bačava punih piva i kad su ih počeli kotrljati prema našim položajima sa zidina su na njih zapucali. Mi smo se odmah uključili u puškaranje i za te bačve se razvio pravi mali boj. Čak je nekolicina hrabrih građana kroz mala vratašca izašla pred zidine, ali ih je juriš naših momaka na konjima natjerao u paničan bijeg, bezglavo su srljali u grad kroz taj mali otvor. Dvojicu smo zarobili, jer su im »hrabri« drugovi pred nosom zatvorili vratašca. Bačve su ostale u našem posjedu i uz taborsku vatru smo s pivom proslavili tu malu pobjedu.

Pivoljupci iz grada i dalje su se ljutili zbog otetog piva pa su u smjeru naše vesele pjesme i pijane galame ispalili nekoliko topovskih hitaca u nadi da će nam zasoliti slavlje. Nišandžije su ciljali previsoko, njihove kugle su nas preletjele, a mi smo svaki njihov hitac pozdravljali veselim poklicima. Kad smo ispraznili sve bačve pozaspali smo gdje smo stigli. Ujutro nas je probudila kanonada naših topova. Naši tobdžije su noću dovukli i postavili na položaj teške topove i počeli snažno bombardirati grad. Gradsko vijeće je ubrzo shvatilo svu težinu situacije i našem generalu je poslalo delegaciju koja je počela pregovarati o uvjetima predaje. Prisustvovao sam pregovorima u generalovom šatoru i svjedok sam oštrih zahtjeva koja je general von Holck postavio pred građane Leipziga. Jako im je zamjerio neispunjeno obećanje da će se brinuti o našim ranjenicima i zaprijetio još težim posljedicama od dotadašnjeg bombardiranja. Vidljivo preplašeni tom prijetnjom delegati su zamolili generala da ublaži zahjeve, no on je od Gradskog vijeća zatražio da mu u roku od dvadesetičetiri sata preda 200.000 talira. Delegati su se vratili u grad i nastala je teška tišina koja je trajala cijelu noć.

Sutradan rano ujutro general von Holck je dojahao pred gradska vrata i ona su se pred njim otvorila. Grad se predao na njegovu milost i nemilost, osim tvrđave koju je ostavio na miru. Većina vojske ostala je konačiti pred gradom osim pukovnije »Adelshoff« koju je ušla u nj. Grad nije mogao skupiti ni 70.000 talira, smanjeni zahtjev kontribucije koju je tražio general. Da bi se von Holck ipak nekako namirio zaplijenio je sve konje, sav puščani prah, olovo, vino i kao taoce poveo gradonačelnika i neke lajpciške senatore. Potaknuti njegovim primjerom vojnici pukovnije »Adelshoff« na odlasku su opljačkali sve građanske kuće u glavnoj ulici. A puk je stalno krivio nas Hrvate za sve loše što se događalo u tom ratu. Mi Hrvati smo dotle bili uokolo grada u predstražama. Ni to nas nije spasilo od kuge koja je zavladala u Leipzigu. Za dva dana od nje je umro i naš general von Holck, razboljelo se i mnogo nas Hrvata, tada me sam Bog sačuvao od zaraze. Od kuge je umrlo oko tisuću Hrvata. To je bila cijena ponovnog zauzeća Leipziga. Nakon smrti našega generala, koji je kao i grof Isolani znao kako ratovati s nama Hrvatima, njegova se vojska pregrupirala i mi smo podijeljeni novim zapovjednicima, uvršteni u nove pukovnije i pokrenuti natrag prema jugu Njemačke, jer je vojvoda Bernhard Weimarski u naglom pohodu nama iz leđa zauzeo Regensburg, Ratisbon, mjesto Dieta carskog sabora.

Pobuna u švedskoj vojsci

Nakon pogibije našega kralja za nas su nastupili teški dani, dani pomutnje i sumnje u pobjedu. Nasljednica švedskog prijestolja, kraljica Kristina, bila je još dijete i regentima je trebalo vremena da vrate onu sigurnost u švedsko kraljevstvo koje je uveo pokojni kralj. I među protestantskim saveznicima nastalo je iščekivanje ‒ hoće li Švedi nastaviti rat, hoće li Wallensteinov vojni genij nadvladati, hoće li vojske Unije i dalje složno ratovati protiv cara i Katoličke lige? Nakon Ltzena naša vojska se s vojvodom Bernhardom Weimarskim uputila u Franačku, a Sasi u Sasku koju su opet ugrozili carevci.

No već dugo se među vojskom, posebno među časnicima osjećalo veliko nezadovoljstvo. Mjesecima nismo dobili plaću. To se nije događalo za kraljeva života, on je strogo pazio da budemo plaćeni, a mi časnici smo se strogo držali vojnih pravila i zakona koje nam je bio propisao. Nakon njegove smrti počeli su se događati neposluh, pljačke, ubojstava, silovanja, što je bilo nezamislivo za kraljeva života, sve pod izlikom neisplaćenih nagrada. Sve češće se među časnicima spominjala riječ pobuna, nezamisliva riječ kralju Gustavu Adolfu II. za njegova vladanja i vođenja vojske. U toj njegovoj uzornoj vojsci počeli su se događati nemiri. Manjina, među kojima sam bio i ja, odupirala se toj plimi nezadovoljstva. Govorili smo kolegama časnicima da se radi o privremenom zastoju, sve je bilo u redu do kraljeve smrti, sada i državi treba malo vremena da sredi financije, odnose s njemačkim kneževinama koje financiraju rat... Nisu nas htjeli slušati i sve češće su pozivali na pobunu. Vijesti o ozbiljnosti situacije doprle su i do kancelara Oxterstierne koji je došao u naš tabor u Franačku. Pred njim se skupilo mnogo časnika koji su odmah istaknuli svoje zahtjeve.

‒ Ako nam ne date naše krvavo zarađene plaće prestat ćemo slušati vaše zapovijedi!

‒ Prestat ćemo se boriti i voditi vojnike u rat!

‒ Prekršili ste ugovor koji je s nama sklopio pokojni kralj, on to ne bi nikada učinio.

‒ Silite nas na pljačku i bezakonje kako bi se prehranili u opustošenoj i osiromašenoj zemlji.

‒ Ovako se Švedsko kraljevstvo ne bi smjelo odnositi prema svojim ratnicima.

‒ Krvarili smo za kraljevstvo i tron u ratovima s Danskom, Poljskom, Rusijom, carem Svetog rimskog carstva.

‒ Odbijamo ratovati bez plaća!

‒ Ako ne udovoljite našim zahtjevima spremni smo na pobunu, prekid ratovanja i povratak vojske kući...

Kancelar je bezuspješno dizao ruke kako bi smirio bijesnu gomilu časnika. Javno izrečene riječi ‒ pobuna i prekid kampanje, povratak kući ‒ konačno su natjerale grofa Horna da intervenira. Uspeo se na jedan od stolova i zagrmio: ‒ Halt! Ruhe! ‒ autoritet najbližeg pomoćnika pokojnog kralja i niz njegovih neupitnih vojnih uspjeha smirili su uzbuđene časnike. ‒ Saslušajmo što nam ima kancelar reći!

Pružio je ruku kancelaru i pomogao mu da se popne do njega na stol. Kancelar Oxterstierne iskusan i sposoban državnik i glavni izvršitelj politike kraljevstva nakon smrti Gustava Adolfa prvi puta se našao pred pobunom časnika. Ono što je izgledalo nezamislivo dogodilo se. Švedski časnici, bespogovorno odani kralju, bez riječi su ginuli za njega, pobunili su se, traže novac koji sada ne postoji u državnoj blagajni. Rat je već toliko iscrpio kraljevstvo, doprinosi Nizozemske i Engleske su se smanjili i tek će se možda situacija promijeniti na bolje ako postigne sporazum s kardinalom Richelieuom. Kancelar nije bilo koji državnik, znao je dosad riješiti i mnogo veće teškoće pa će riješiti i ovu.

‒ Švedski časnici, ako je netko kriv za ovo stanje to sam samo ja. Ja sam švedski kancelar i ja sam odgovoran ‒ uzviknuo je Oxterstierne i nastavio: ‒ Za nedostatak novca, za vaše neisplaćene plaće nije kriva naša mlada kraljica Kristina, Bog je dugo poživio, već samo ja. Ali ja ne bih mogao naći rješenje bez vas, junačkih švedskih časnika, koji ste uz našeg pokojnog kralja, lahka mu bila švedska zemlja, za uvijek osvjetlali čast švedskog oružja, i s našim velikim kraljem Gustavom Adolfom dostigli besmrtnu slavu. Vi ste osvajali ove zemlje i ove su vam zemlje dužne pokazati svoju zahvalnost. Osobno ću otići i obvezati članovi Heilbronske lige na plaćanje, oni će biti obvezni prikupljati novac za vaše mjesečne plaće. Oni su to dužni iz zahvalnosti što smo ih sačuvali od Liginih razbojnika, obranili im zemlje i sačuvali pravu vjeru kojoj nas je naučio Luther. U slučaju neispunjenja te obveze slobodni ste uzimati kontribucije u svojim područjima, gradovima kojima vojno upravljate ili garnizonima koji osiguravaju protestantske kneževine. Kao još jedno jamstvo obećajem vam da će svatko od vas kojima je švedsko kraljevstvo dužno ugovorenu plaću, dobiti u osvojenim dijelovima na uživanje posjede one veličine koje odgovaraju visini duga. Da bih primjerom pokazao da ozbiljno mislim proglašavam kneza Bernharda Weimarskoga vojvodom Franačke. O tom imenovanju već sutra će dobiti moj službeni reskript. Švedski časnici, slažete li se s ovim rješenjem vaših traženja? Ja osobno sam jamstvo ovog obećanja, jedino ja. Naše kraljevstvo ne će i ne smije trpiti u trenutku kad su u njega uperene oči protestantskog svijeta, milijuna vjernika koji polažu nadu u nas. Ne smijemo ih iznevjeriti. Švedska mora biti dostojna našeg velikog kralja i njegovih pobjeda koje su naše kraljevstvo učinile prvom silom Europe. I ne zaboravite – Bog je s nama!

Na kraju govora zavladao je muk; časnici su se zgledali, nisu bili sigurni vrijedi li vjerovati obećanjima ili nastaviti prijetnju pobunom dok se usitinu ne dobije taj novac. No mogućnost slobodnog uzimanja kontribucija, oslobađanje od naziva tih postupaka krađom te vizija vlasništva nad osvojenim velikaškim posjedima uzbibala je masu.

Grof Horn je prvi uzviknuo: ‒ Živio naš kancelar! Živilo švedsko kraljevstvo! Slava pokojnom kralju! ‒ Nakon kratke stanke zaorilo se stotinu glasova: Živio! Napetost se najednom rasplinula, svi su se razgalili, stali se tapšati, povlađivati. Na nečiji znak otvorila su se vrata i vojnici su ukotrljali nekoliko bačava s pivom, našli su se i vrčevi. Počelo se točiti pivo i za čas se začula vojnička pjesma o Lavu sa sjevera!

Prezimili smo i u proljeće krenuli osvojiti Bamberšku biskupiju. Nakon nje smo se pokrenuli prema Bavarskoj gdje nas je na Dunavu čekao general Horn. Cilj nam je bio poraziti tu najkatoličkiju od svih njemačkih kneževina i nastaviti prema srcu carstva, prema Beču. Nemiri među vojskom te zime i ranog proljeća zakočili su napredovanje i kad je izgledalo da ćemo pobijediti carskoga generala Altringera i opet osvojiti Bavarsku u našem oklijevanju i kašnjenju prošao je pravi čas. Izgubili smo inicijativu dok je Wallenstein mirovao u Češkoj. Kad je on pokrenuo svoje čete ‒ morali smo se vratiti. Povratio je Regensburg, Donauwrth i prislio nas da se s njim nađemo kod Nrdlingena.

Wallensteinova smrt

Među zadnjima smo se povukli iz Tiringije i utaborili kod grada Pilzena u Češkoj gdje je grof Wallenstein udario zimski logor. Prepustili smo se odmoru, vidanju rana, popravcima opreme, brizi za konje, bilo je vremena i za koje pismo kući onih koji su bili učeni, za kartanje i ispijanje piva kojeg je u Pilzenu bilo u obilju. Dolazilo je do svađa, tučnjava, ponekog duela, ranjavanja i pogibije izvan borbe. Cvjetale su imropovizirane kantine i javne kuće, širile se zaraze sramotnih bolesti, tifusa, kolere. Najgore se stvari događaju kad vojska miruje, čeka, kad prestane stega, red, disciplina. Veterani naučeni na krv, smrt i muku u nedostatku rata traže zadovoljenje niskih strasti ‒ pojavljuju se mnogi lažni junaci, narastu taštine, zloća, egoizmi, pohlepa. Tek je mali povod potreban da planu krvave tuče, neposluh pa i pobuna.

Mi nismo ništa znali o velikim politikama koje su se vodile u carskom Beču, na dvorovima njemačkih knezova izbornikā, u tajnim pregovorima saveznika s neprijateljima, protivnika s prijateljima. Nama nižim časnicima i vojnicima nije bilo dano da znamo što se događa između našeg vojskovođe Albrechta von Wallensteina i cara uz kojeg su stajali bavarski izborni knez Maksimilijan, ljuti protivnik Wallensteina, dvorska kamarila i mnogi drugi zavidnici kojima se nije sviđala moć koju je vojskovođa dosegao. Mi smo čekali proljeće, grijali se uz velike vatre, porcije hrane su bile sve tanje, spas je bio u novim kampanjama, pljački, čekanju nove žetve, novih plodova zemlje koje će osigurati seljaci.

Taborom se 18. veljače pronio glas da je u Pragu javno objavljen patent kojim je car Wallensteina optužio za veleizdaju. Nastalo je komešanje, nemir, očekivanje što će se sada dogoditi ‒ hoće li vojska stati uz vojskovođu ili poslušati careve zapovijedi. Naš zapovjednik grof Isolani zapovijedio je da tri pukovnije Hrvata budu u potpunoj bojnoj spremnosti, da se ne miješaju s ostalim četama, ponajmanje da dopuštaju kojekakvim emisarima da rovare među nama. Onda se pročulo da je Wallenstein sa stotinjak svojih ljudi otišao u Eger gdje će dočekati vojvodu Bernharda Weimarskog na čelu švedske vojske. Vijest odbojna trupama odanim caru glasila je da je Wallenstein sklopio sporazum s neprijateljima i očekuje da će ga novi savez proglasiti carem, dakle, postao je veleizdajnik. Nastala je velika smetenost, veliki dio vojnika bili su osobni Wallensteinovi plaćenici, on ih je plaćao iz svog džepa i nadao se njihovoj lojalnosti kao i nekoliko godina ranije kad ga je car smijenio s mjesta vojskovođe, a vojska se raspala. Tako je Wallenstein vjerovao da će se i sada dogoditi. No najveći dio vojske nije mu se priključio, slušao je zapovijedi generala koji su ostali odani caru.

Naš general Isolani naredio je da se spremimo za pokret. Za manje od sata naše tri pukovnije su u sedlu čekale zapovijed za marš. Kad je na čelu pukovnika i časnika svoga stožera projahao ispred sviju nas, svrstanih u trostruke redove, zaustavio se ispred tisuću i pol hrvatskih konjanika. Zatražio je od nas bespogovornu vjernost našem apostolskom monarhu, caru Ferdinandu II., njegovom sinu i generalu Gallasu koji je na mjestu vojskovođe zamijenio veleizdajnika Wallensteina. Tisuću i pol grla gromko je odgovorilo: »Caru uvijek vjerni«! Onda nas je general poveo prema Egeru. U sam grad nismo ušli, ali smo se zaustavili i utaborili u blizini spremni za boj sa Švedima koji su navodno dolazili. Što se u gradu događalo doznao sam od Vuka Bakača. Dotrčao je 25-oga ujutro i donio nam veliku vijest:

‒ Noćas je ubijen grof Wallenstein! Stara lija je konačno dolijala.

Oko Bakača se odmah skupilo mnoštvo momaka i časnika, svi su htjeli doznati pojedinosti o tom nenadanom činu.

‒ Vuče, kada se to dogodilo? Tko ga je ubio? Ma je li istina ‒Wallenstein ubijen? Tko je ubojica? Što će sada biti s vojskom? Je li rat gotov? ‒ sa svih strana su pljuštala pitanja upućena Bakaču.

‒ Polako, polako ‒ smirivao ih je. ‒ Polako, sve ću vam reći, ali prvo moram izreći svoju radost što je konačno platio za grijeh umorstva našega grofa Jurja Zrinskoga. Dugo sam čekao, dugo se nadao i dočekao da ubojica plati za svoj zločin.

‒ Znaš li pojedinosti? Kako se to dogodilo? Pa nisu ga valjda ubili Švedi.

‒ Nisu Švedi, ali njihovi bliski saveznici ‒ Irci, Škoti, Englezi...

‒ Kako su se probili do vojskovođe, zar nije imao zaštitu svojih vjernih časnika?

‒ Njegovi pouzdani časnici su bili na našoj strani. Plaćenici koje možeš za novac navesti da učine sva zla ovoga svijeta ‒ da promijene stranu, izdaju zemlju, vojskovođu, kralja ili cara. Gradili su mu se odanima, ali kad je zatrebalo prodali su ga za Judine škude.

‒ Kome? Švedima, Francuzima ili pak našem caru?

‒ Posrijedi je urota, a sve urote su tajne. Sačekajmo pa ćemo vidjeti kome ide u korist njegova smrt i znat ćeš tko je začetnik tog umorstva. Tko god bio ja mu čestitam, ja mu se zahvaljujem, donio je pravdu i našem Zrinskom ‒ s vidljivim veseljem govorio je Vuk okupljenim haramijama.

‒ Uz vojskovođu su bili i njemu do smrti odani časnici, njegovi pouzdanici, zar ga oni nisu branili?

‒ Prvo su njih pobili. Ne sluteći ništa najbliži Wallensteinovi pouzdanici Terzky, Kinsky, Illo i Neumann bančili su u dvorani dvorca koji je nadzirao škotski pukovnik John Gordon. Sam Wallenstein je postavio Gordona za zapovjednika grada i dvorca Eger! Draguni pod zapovjedništvom irskoga generala Waltera Butlera i škotskih pukovnika Waltera Leslia i Johna Gordona opkolili su dvorac, uletjeli u dvoranu i nemilosrdno su ih ubili, izmasakrirali. Jedino se teško ranjeni Terzky uspio borbom probiti do dvorišta, no tamo su ga dočekali mušketiri i dokrajčili ga plotunom iz mušketa.

‒ A Wallenstein? Zar on nije bio u dvorcu?

‒ On je spavao u Gradskoj vijećnici na glavnom trgu. Par sati kasnije engleski kapetan Walter Deveraux s nekoliko drugova provalio je u Vijećnicu, razbio vrata Wallensteinove spavaonice i onako snenog, probo ga helebardom.

‒ Zar je veliki vojskovođa bio tako naivan i imao toliko povjerenje u svoje ljude?

‒ Kažu da je od Deverauxa bezuspješno zatražio milost. Nije mogao vjerovati da će se njegovi dojučerašnji visoki časnici okrenuti protiv njega, pa on ih je plaćao. Plaćao je i Johna Gordona, koji je urotnicima omogućio ulaz u dvorac i Vijećnicu.

‒ Izdali su ga katolici, ali ga je ubio engleski evangelik. Eto, bar neke pravde u ovom ratu između katolika i preotestanata, ubio ga je protestant ‒ ustvrdio je Ladislav Mikulić.

‒ Ubio ga je onaj koji je izvršiteljima više platio. Samo još mi Hrvati vjerujemo u borbu za spas prave katoličke vjere, svi ostali se već godinama bore samo za svoje interese, carske, kraljevske, državne i osobne...

‒ A ja sam u ovom krvavom ratu davno naučio da su načela za naivne, a interes, novac je za probitačne, pametne i moćne ‒ zaključio je pukovnik Orehovečki.

Bitka kod NÖrdlingena 5-6-7. rujna 1634.

Nakon pobjede i oslobađanja Regensburga carska armija koju je vodio general Matija Gallas, grof od Campa, počela je oslobađati južnu Njemačku koju su Švedi i saveznici nakon bitke kod Lutzena osvojili pred dvije godine. Napredujući osvojili smo Donauwirth i opsjeli NÖrdlingen. Našoj vojsci se priključila velika španjolska vojska kojom je zapovijedao carev sin Ferdinand III. S druge strane su se približavali Švedi pod zapovjedništvom generala Horna i vojske sjedinjenih njemačkih protestantskih kneževina pod vojvodom Bernhardom Weimarskim kojeg smo progonili nakon pobjeda pod Regensburgom.

Do NÖrdlingena smo stigli malo prije Unijinih vojnika i postavili tabor pod dominirajućom uzvisinom. Naš general je odmah poslao na vrh uzvisine opkopare i mušketire koji su je, iako su još bili malobrojni, stali utvrđivati. Dok su jedni žurno kopali zaklone i uređivali mjesta za topove drugi su na konjima i mulama, na leđima i u rukama dovlačili drvenu građu, pleter, prah i olovo.

Tko će držati tu važnu uzvisinu imat će nadmoćan položaj u bitci koju smo očekivali. Onda su se pojavili Švedi i Sasi. Čim su uočili naše na vrhu uzvisine požurili su se uzbrdo vući svoje topove. Namjeravali su nam preoteti brdo, gore smjestiti topove i odande gađati naš tabor. Kiša koja je padala tih dana raskvasila je put do vrha i guranje topova uz blatnu strminu zahtijevalo je najveći ljudski i životinjski napor. Uz svladavanje strmine i naši mušketiri su po njima otvorili zaprečnu vatru. Uz sav napor i muku topnika i pješadije Švedi su zakasnili zauzeti vrh prije nego su se na njemu učvrstili naši strijelci i topnici. I tada se pokazalo zašto su švedski vojnici među najboljima. General Horn je naredio da ostave topove i komoru te da svi zajedno, topnici, mušketiri, draguni i kirasiri bijesno navale na naše položaje. Nije ih se dalo zaustaviti jer smo bili malobrojniji i nakratko su zauzeli vrh.

Razne postrojbe, mušketiri i pikeniri, draguni i kirasiri, Švedi, Finci, Sasi, Wirtenberžani jurišali su s raznih strana na vrh na kojem je nastala ogromna pometnja i kaos. Izmiješali su se vojnici jedne i druge strane, nije se više znalo tko ti je prijatelj a tko neprijatelj, izmijenjivali su se poklici »Bog je s nama« i ohrabrenja »Jezus i Marija«; časnici nisu mogli u toj pomutnji zapovijedati, vojnici nisu više znali što im je činiti. U taj tren je s golemim praskom eksplodirao uskladišteni barutni prah i još je više unio pomutnju u taj koloplet konja i ljudi, tutnjavu i pucnjavu, vrisku i viku napadača i branitelja. I opet je naš general Isolani postupio pravo i u pravi čas. Zapovijedio nam je juriš i mi smo u silnom naletu jurnuli u galopu uz brdo, ispalili naše muškete i pištolje i zavitlali našim demeškinjama i toleđankama. Sve koji su stajali pod stjegovima koji nisu bili naši sijekli smo i gazili kopitima, do kraja smo koristili kaos i gungulu, nered i zbunjenost u redovima neprijatelja. Nisu nam mogli odoljeti i potisnuli smo ih s uzvisine, natjerali smo Švede i Wirtemberžane u bijeg. U kratkom predahu naši su topnici postavili topove, došli su novi mušketiri i pikeniri i odozgor su počeli gađati neprijatelja.

Pokazalo se koliko je bilo važno držati taj brijeg i koliki je gubitak bila pogibija vojničkoga genija Lava sa sjevera, kralja Gustava Adolfa II.; on bi zasigurno našao bolje rješenje od onoga koje je odabrao saski knez i vojvoda Bernhard Weimarski. Da bi spasio vojničku čast i svoju vlast u Saksoniji nije domislio ništa drugo nego da povede juriš na uzvisinu. Sedam puta je osobno vodio svoje pješake i konjanike prema vrhu i sedam puta je bio krvavo odbijen. Ni Švedi pod generalom Hornom nisu bili bolje sreće. I oni su bili prisiljeni uzmaći. Kad su se pokolebali švedski redovi i stali se povlaćiti u neredu su ih slijedili i Sasi. Nastala je konfuzija, saski konjanici su uletjeli među švedske pješake, jedni drugima su priječili put prema sigurnoj pozadini. Opet se ukazala prilika za nas lake konjanike, naš general nas je poveo u pravi čas u tu gungulu i pomutnju. Usjekli smo se kao sječiva naših oštrih sablji među te na smrt uplašene bjegunce i stali ih sjeći. Puno ih se predalo, ali naši mahniti jahači mnoge su predali lakoj smrti.

Naši prednji redovi su ubrzo dojavili generalu Isolaniju da se većina bjegunaca uputila bježati kroz grad NÖrdlingen. Brzo je izdao novu zapovijed da mi kraćim putem zaobiđemo grad i sačekamo ih na drugim gradskim vratima. One koji se nisu zaustavljali nemilosrdno smo ubijali, drugi su nam se u gomilama predavali. Uz ratne zastave, konačno smo ih osvojili tri stotine, mi Hrvati smo im oteli i veći dio komore. Zarobili smo mnogo Unijinih vojnika, među njima i slavnoga švedskoga generala Horna, s nekoliko njegovih generala i pukovnika. Na bojnom polju ostalo je ležati dvanaest tisuća protestanata dok se više tisuća predalo. Preostale, potučene i demoralizirane protestante Bernhard Weimarski je poveo natrag prema sjeveru ostavljajući nama jug Njemačke.

Nama hrvatskim lakim četama opet je bila zadaća progoniti neprijatelja. Sljedećih dana smo pod generalima Isolanom i von Werthom osvojili gradove Salzungen i Meinungen, dostigli smo i zarobili prtljagu vojvode Weimarskog. Toliko smo se osilili da smo postali nesmotreni, činilo nam se da smo nepobjedivi, da nam nitko više ništa ne može. Strašni švedski kirasiri sad su bježali pred nama, njihovog Lava sa sjevera više nema, zarobili smo slavnoga generala Horna. Ponovno ćemo dojahati do sjevernog mora, prisiliti krivovjerce da štuju Isusa Krista i Djevicu Mariju, završiti rat i ponosno se vratiti svojim kućama. Nesmetano smo jahali, razbijali malene neprijateljske odrede, ulazili u sela i malena mjesta, veće gradove, rekvirirali hranu za vojsku. Neki naši su oduzimali i krali. Ja sam to priječio koliko sam mogao, ali je i mene rat promijenio. Sam nisam nikad tuđe uzimao, niti se nečasno vladao. Slijedio sam očev nalog, uvijek se prisjećao njegovih riječi na polasku, ali bilo je dana kad smo bili gladni, kad nam seljaci u Češkoj ili Saskoj nisu htjeli prodati hranu i bili smo je prisiljeni sami od njih uzeti. Nad tim sam zatvarao oči i dopuštao sam im rekviziciju. Mojim haramijama sam priječio nečasne čine, ubojstva i silovanja, pozivao ih na našu katoličku vjeru koja zabranjuje zlo nad drugima, ali znalo se i nekima od mojih dogoditi da otmu kakvu dragocjenost, opljačkaju građane, ukradu seljacima. Dopuštao sam da zadrže ratni plijen ali sam priječio da kradu siromašne seljake, ta bili su jadnici kao i naši pogorelci, pokućarci koji su bježali pred Turcima. No rat pretvara i dobrog čovjeka u nečovjeka.

Kako je zarobljen kapetan Juraj Malenić

Kao predstraža moj eskadron je izbio daleko pred našu glavninu. Noć nas je zatekla u blizini maloga sela u kojem smo prespavali. Postavio sam straže, često su se događali noćni prepadi i ako nisi imao dobre stražare znalo bi se dogoditi da osvaneš prerezanog vrata. Moji Turopoljci su već bili iskusni ratnici i mogao sam se pouzdati da ću mirno spavati. Već sam naš dolazak prestravio je seljane, žene su se sakrile, djeca također, muškarci su bili spremni izvršiti sve naše naloge. Njemačkom su kolale priče da mi Krabati jedemo djecu, silujemo sve redom, krivovjerce, lutorane, hugenote, kalvine koljemo i vješamo po stablima. Kad su vidjeli da u nas vlada »švedski vojnički red«, ja sam mnogo držao do vojne discipline, malo su se opustili, ali su slabiji spol i djecu dalje skrivali. Dobro su nas nahranili, ugrijali peći, ponudili skromne postelje. Nakon umivanja hladnom vodom i trljanja grubim platnom ručnika prokolala mi je krv i bio sam spreman za dugo jahanje, iznenađenja, čarke, trku i ratno uzbuđenje. Tu noć nisam ni sanjao, umor me svladao i zaspao sam kao malo dijete. Tko bi mogao pomisliti da će to biti moj posljednji ratni dan...

Bilo je hladno zimsko jutro, para se pušila iz nozdrva mog Ahila, inje se hvatalo na njegovoj grivi, po našim bradama i obrvama. Sve se bilo smrzlo, tlo, stabla, voda u nedalekom jezercu. Ponovno smo jahali kao predstraža, kopita su udarala o tvrdu smrznutu zemlju. Onda smo u daljini ugledali neke konjanike. Mahnuo sam rukom prema naprijed i pojahao kasom u tom smjeru. Udaljeni konjanici su nas također ugledali, okrenuli se i dali u galop. Na čelu mog eskadrona pojurio sam za skupinom konjanika misleći kako ćemo ih lako dostići, zarobiti ili pobijediti. Bili smo daleko odmakli od naše glavnine, ali smo se osjećali nadmoćno. Pobijedili smo neprijatelja u velikoj bitci, palo ih je do dvanaest tisuća, sad ih progonimo, ni jednom se nisu usudili oduprijeti, stalno su u bijegu, ta tko se ne bio osjećao jak i nepobjediv. I ja sam izgubio onaj osjećaj, onaj njuh kojim se otkriva opasnost, onu opreznost koja nas je mnogo puta spašavala. Razmak između jahača i nas stao se smanjivati, dostići ćemo ih, njih je bilo desetak, što je to prema mojih tridesetak momaka.

Kad smo bili na pedesetak metara iza njih oni su odjednom nestali u nekom jarku ili udolini, možda mi je u tom posljednjem trenutku nešto reklo da idemo u nepoznato, u opasnost i da možemo stradati, no bilo je prekasno. U punom galopu uletjeli smo u udubinu koja se nakon blage kosine izravnala u tratinu i na moje iznenađenje vidio sam na par desetaka metara udaljenosti švedske kirasire kako u nas odapinju muškete. Plamen me skoro opržio, pucnjevi zaglušili, vrane se prestrašeno digle s nedalekog stabla, osjetio sam snažnu bol u desnom ramenu. Osjetio sam kako padam s Ahila na smrznuto tlo i mrak se naglo spustio nadamnom. Kasnije mi je uz pomoć Luke uspjelo sastaviti sve djeliće tog ulijetanja u zasjedu, ranjavanja i zarobljavanja.

Uletjeli smo u zasjedu švedskih kirasira koju su oni pripremili upravo onako kako smo mi znali namamiti njih. Nekoliko njihovih jahača bili su mamac, ostali su nas čekali skriveni u udolini. Sjahali su i dočekali nas vatrom iz mušketa i pištolja. Tane me srušilo s konja i pao sam u nesvijest. Kad sam se osvijestio nadamnom je stajao švedski kapetan, u ruci je držao medaljon i križić što sam ih dobio od majke i Janice, očito ih je strgnuo s moga vrata. Nagnuvši malo glavu vidio sam kako nekoliko konja bez jahača, naših konja, juri livadom, mrtva tijela mojih momaka na tlu, kako dva Finca dovlače Luku do kapetana i spremaju se da ga ubiju, još nekolicina Šveda i Finaca, namrgođenih i spremnih na osvetu nakon svih poraza posljednjih dana, stoje i čekaju naš brzi kraj. Povikao sam: »Ne Luku, ostavite Luku na životu, on mora majci odnijeti vijest o mojoj smrti«, ali umjesto glasa čuo sam vlastito hroptanje i krv mi je nahrupila na usta.

Moj hropac je ponovno privukao pozornost švedskog kapetana. Nešto je naredio Fincima i oni su oslobodili Luku čeličnog stiska kojim su ga pritisli o tlo spremni mu pucati u glavu. Nešto na meni je privuklo kapetanovu pozornost jer se sagnuo, ruku ugurao u moju kožnatu torbicu što sam je nosio za pasom i iz nje izvadio moga konjića, mog Sokola, Janičinog Sokola, koji me dosad čuvao od smrti. Je l’ sad došao moj čas da umrem? Počeo sam se moliti presvijetloj Gospi dok je Šved u ruci premetao mog Sokola. Odjednom je posegnuo za svojim tobolcem i iz njega izvadio sličnog drvenog konjića.

‒ Dalahäst! ‒ rekao je i prinio mi ga je očima. Ponovio je: ‒ Dalahäst!

Pokazao je na mog Sokola i odmah sam razumio što me pita, pita me za njegovo ime:

‒ Sokol! Sokol! ‒ izgovorio sam s mukom.

Finci su očito bili nervozni, svojim grlenim govorom požurivali su kapetana, jedan me htio dokrajčiti sabljom, ali je kapetan zapovijedio da nas se ne dira, ni mene niti Luku. Opet se usredotočio na konjiće.

-Zou-kol! Zou-kol! Dalahäst! Dalahäst!

Nekoliko trenutaka ih je postavio glavama jednoga nasuprot drugoga i pokretao ih kao da galopiraju. Par puta ih je sudario glavama, pa ih okretao čas da jedan pa drugi tjeraju u galopu svog protivnika. I sve se više razgaljivao, smješkao kao dijete koje se igra. I ja sam bio zaboravio na bol i krv, pažljivo sam pratio tu kapetanovu igru s konjićima. Onda mi je na ogromno moje iznenađenje pružio svog konjića kojeg je zvao Dalahäst, a zadržao Sokola. Rukom je pokazivao kako će Sokola zadržati, a meni daruje svog Dalahästa. Vratio mi je i lanac s križićem, ali je na njega objesio medaljon koji je on nosio oko vrata, zauzvrat je zadržao medaljon s Janičinom slikom. Prije toga mi je pokazao sliku u medaljonu na kojoj je bila lijepa mlada žena u velikaškoj odjeći.

‒ Kristina! Kristina! Tada je prstom pokazao na Janičin portret i upitao:

‒ Name? Name?

Jedva sam prokrkljao: – Janica! ‒ Vidio sam mu u očima da me ne razumije: ‒ Ana! Ana. Sancta Anna!

‒ Ana, Ana ‒ ponovio je nekoliko puta. Ponovno je posegnuo u svoj kožnati tobolac i iz njega izvadio veliki zlatnik s likom kralja. Pružio mi ga je kao naknadu za ranu koju mi je nanio.

‒ Konig Gustavus Adolphus secondus. Rex. Regalus meus.

Iako mi je bilo žao Janičinog medaljona nisam imao ni snage niti su okolnosti dopuštale da mu se oduprem. Konačno, dobio sam zauzvrat medaljon žene koju je nazvao Kristina. Bila je to rijetka viteška gesta plemenitog časnika prema poraženom protivniku.

Mog Sokola i medaljon umotao je u finu jelenju kožu i spremio u tobolac. Dotle mi je Luka, i sam dobro ugruvan od pada i udaraca koje je zadobio dok su ga Finci privodili kapetanu, svojim šalom zavezao ranu i dao mi da progutam gutljaj vode iz njegove čuture. Jako sam mu se obradovao.

‒ Luka-Luka! Luka! Sam Bog te sačuvao.

Luka je skinuo maramu sa svoga vrata i povezao mi ranu na prsima. Dlanom mi je obrisao krv što se crvenjela na kutovima usana.

‒ Glavno je da smo živi ‒ nastavljao sam. ‒ A za budućnost ionako brine naša zaštitnica, Djevica Marija. Glavno da si živ! Kako bih se vratio bez tebe? I što bih rekao tvom ocu i majci koji su te preporučili mojoj skrbi. Valjalo bi se pobrinuti za naše pale drugove. Bar da izmolimo »Očenaš« za njihovu dušu. Pomogni mi da kleknem.

Luka mi je pomogao, ja sam se prekrižio i počeo moliti.

‒ Pater noster, qui est in cielo...

Molitva je ponovno privukla pozornost švedskog časnika koji je htio uzjahati konja. Vratio se do mene, kleknuo i počeo moliti na jeziku kojeg nisam razumio, ali molitva je očito bila ista. Zajedno smo izrekli Amen. Šved se podigao, Luka mi je pomogao ustati. Švedski kapetan mi je vojnički salutirao. I onda mi je pružio ruku: ‒ Kapitän kirasira Jonas Widgren! Swed. Du? Pružio sam mu slabašno ruku: ‒ Kapitän Juraj Malenić. Juraj Malenić. Hrvat. Krabat! Pomogao mi je ustati i svojem konjaniku zapovijedio da se uz njegovu i pomoć Luke popnem na jednog od naših konja koje su njegovi konjanici uspjeli uloviti. Kapetan je uzjahao, još jednom dojahao do mene, s druge strane me pridržavao Luka, još jednom salutirao i otkasao na čelo svoje škvadrone. Laganim kasom smo napuštali jadne moje drugove, pokopat će ih naši kad naiđu. Luka je jahao uz mene i pridržavao me jer sam od slabosti mogao skliznuti iz sedla. Zagledao sam po zaleđenom polju, mog Ahila više nije bilo na vidiku, nestao je. Okruženi konjanicima Luka i ja odjahali smo u švedsko zarobljeništvo.1)

_________________
1) Ulomak iz povijesnog romana Miroslava Međimorca o Tridesetgodišnjem ratu – »Crvenoobo­jani drveni konjić – Dalahäst«. (Op. ur.)