Vraćam se iz šume ruku umrljanih

Vraćam se iz šume ruku umrljanih

od soka šumskih borovnica. Njima smo ispunili tri male staklenke; zahvaljujući vodi koju ponijesmo u ruksacima imali smo odgovarajuće posude da primimo to iznenađenje iz jelove šume na uzvisini gdje se proljetna studen održi sve do konca kolovoza. Sa stolova u hotelu, priređenih za doručak sljedećega jutra, uzimam duboke tanjure i žlice. Ali ispada da se drugima ljubičasti plodovi uopće ne sviđaju. Jedino je meni njihov okus vratio svjetlost što je prodirala kroz grane crnogorica i tišinu proplanka gdje smo ih brali. Žvačem plodove, a u ustima mi postaje trpko kao proljeće što se nikad ne vraća.

Prolazim, umorna

od čitavoga dana na putu, uskim hodnikom Hotela d’Angleterre. Zidovi su prekriveni reprodukcijama Van Goghovih slika žarkih boja. Zvjezdana noć i ulica na Montmartreu s osvijetljenom terasom neke kavane nastoje razvedriti prostore prolaženja. Moj je umor skrivio da nisam mogla ništa primijetiti. Putujući autostradom nijedna se slika ne zadrži. Samo napredujemo i napredujemo i napredujemo, a ništa ne ostaje u mrežnici. Zanose me krajolici što nemaju ni traga kista koji ih je naslikao. Te sparne večeri svejedno mi je jesu li boje ružne i da li je slika strojno otisnuta i da li je svjetlost nedovoljna i da li hodnik smrdi ustajalošću. Izlazim baciti zadnji pogled na rasplesane zvijezde.

Prvi put

kad sam vidjela kolibrića bila sam u društvu s jednom učenicom, pili smo kavu na dvorištu fakulteta. Svojim oštrim kljunom sustavno je, poput pčele, brstio cvjetove iz jednoga napol raspukla vrča, smještenoga pokraj kante za smeće. Drugi put sam ga vidjela za jednog posjeta, a taj put bili su dvoje i letjeli su nevjerovatno brzo, slijedeći jedno drugo između divovskih stabala u parku, motreći iz visine ocean. U prisutnosti kolibrića ne mogu se praviti da se ništa ne zbiva i da život jednostavno teče svojim tokom.

Istina je

da ti i ja idemo istim stazama a da nas vide kao dvije razdvojene zvijezde, samo slučajno skupa. Mi smo sakupljači, ti i ja, tražimo plodove na rubovima šume. Tvoje staklene posude pune su jelovih češera, ali i zarđalih ključeva. Gledaš oblutke na policama kao trofeje. Ljubomorno čuvaš ulomke jednog svijeta za koji misliš da se može sačuvati u džepu. Tvoja naivnost izazivlje moju nježnost.

1987. godine

kupila sam prvi put neki umjetnički časopis. Bila je to raskošna publikacija, nisam prije vidjela ništa sličnog. Tih se godina sjećam samo po učestalim autobusnim vožnjama, započinjući svakoga jutra dok je još mjesec stajao na nebu, znatno prije zore, usred zime. Hladnoća je silazila i u najnepropusnije čizmice, činila da prsti trnu, ledila zrak. A srce, skriveno u grudima kucalo je sretno do ushita, u uvjerenju da će se sve to jednoga dana promijeniti.

Časopis je imao reportažu o Barceloni. Pisci su govorili o gradu kao da su htjeli posvjedočiti zbilju veću od zamislive. Danas, u svijetu obuzetom putovanjima, teško je predstaviti tada podijeljenu Europu. Ali nikakva podjela nije mogla ukinuti privlačnost rubova kontinenta prema suprotnoj strani. Sjever i jug, istok i zapad oduvijek se istražuju sa željom da se prisvoji sve ono što nedostaje kod kuće.

Bila je slika Ramble nekoga zimskog dana, osvijetljena samo dobrostivim siječanjskim suncem. Gole grane stabala nisu priječile svjetlost koja je ispunjala krajolik. Ulica se spuštala i gubila među stablima kao hodač u šumi. Bez razmišljanja pročitala sam sliku kao metaforu osjećaja što su me obuzimali. Ulica s dva niza veličanstvenih stabala i blaga padina prema moru značile su obećanje budućnosti. Nema obzorja u toj životnoj dobi, samo neki krivudav put što se gubi među stablima, obasjan svjetlom i umrljan sjenama.

Snažno sam pomislila da trebam steći hrabrosti – još se sjećam trenutka i mogu ga točno prizvati – kako bih sišla niz Ramblu do kraja, da dodirnem more. To je bila žudnja za otkrićem, žudnja za putovanjem. Kao da je ta fotografija bila slika na pozadini, kroz koju protagonisti priče mogu nestati i ući u potrazi za izmišljenim krajolicima.

Jednoga lijepog dana doista sam se našla pod platanama. Postala sam građankom jednim jedinim pogledom na ulicu što je vjerno oponašala fotografiju u časopisu. Rambla je bila kakvom sam je zamislila. Možda se stoga varam misleći kako su se moja djeca, kad začuju pjev pijevca u kavezu usred velegradske buke, navikla prepoznavati seoske zvukove, prostore bijelih crkvica i rascvjetalih lipa. Išli smo tamo, u sela, slušati pijevca kako pjeva i diviti se brzini s kojom se miševi skrivaju u svoje jazbine čim začuju da se ptičari približe. Barem još nekoliko godina – sad više ne – pripisivala sam Rambli moć da povezuje moju prošlost s mojom sadašnjošću. Kad iz zelene arterije nestanu i zadnji ostatci nekadašnjega života, Rambla će ostati jednom slikovitom i malo neudobnom ulicom, ništa više.

Gradovi

nemaju ništa čvrstoga, sve može nestati od danas do sutra. To su prizori pomicanja i smirenja. Ideš na neki ples i sutra možda ne možeš prepoznati ni mjesto gdje se to zbilo.

Hotel u San Franciscu bio je dizajnerski uređen: uz krevet tri svjetiljke industrijskog podrijetla sa žicama raznih boja – crna, smeđa, crvena, žaluzine od bijeloga drva a tapeti sašiveni od komadića orijentalnih tepiha. Golema fotografija iznad stola predstavljala je neku običnu ženu, ali je bila informatički tretirana, pa su mrlje boje zamijenjene sićušnim sličicama. U ovom su slučaju pikseli, da sačuvaju informaciju, izvedeni iz starih diskova sasvim različitih predložaka. Ideja nije bila loša da nas prisjeti kako je uzaludan napor da u pamćenju zadržimo svako beznačajno lice. Da, hotel je dostojan epohe u kojoj je uređen.

Pred dvorcem

naoružani vojnik grli jednu ženu, a žena za ruku drži dijete. Obitelj, drugačije shvaćena po nužnosti revolucionarnih vremena, danas djeluje anakronično. Gledam ih. Otac, majka i dijete nemaju ništa zajedničkoga sa mnom. Ne mogu se prepoznati u njihovim vatrenim pogledima, ni u nekoj nadi koju ne znam kako odrediti. Potresa me iznenadno otkriće da su moja uvjerenja puka iluzija. Ustanovljujem kako se odmjeravam jedino po razlici.

Spomenik partizanima pred urušenim dvorcem svo je nasljeđe što sam ga primila, nasljeđe sačinjeno od nespojivih ulomaka. Od dvorca su preostali samo debeli zidovi malo iznad tla, poput tlocrta u stvarnome mjerilu. Prazni prostori što bijahu sobe pretvoreni su u cvijetne površine. Ružičnjaci, s godinama koje imaju, slabo rastu.

Građani Chicaga koji posjećuju Millenium Park mogu se, naprotiv, zabaviti tražeći vlastiti lik i svoje društveno stanje kako se zrcale u mozaiku lica što se projiciraju neprekinutim slijedom. Spomenik je tamo da ih uvjeri kako društvo u kojemu žive sve okuplja, jednoga po jednoga. Ekran prima posjetitelje i bilježi ih u iscrpan spisak mogućih tipologija.

Čini mi se poticajnijim anakronizam kipova što nastoje očuvati spomen na okrutnu okupaciju i bratoubilačke borbe. Pred partizanima s puškom mogu se izdvojiti iz priče, mogu pokušati ustanoviti koliko sam u to uvučena, mogu se baviti provjeravanjem primljenoga sjećanja, mogu zadržati kritički duh kroz nepoistovjećivanje. Prepoznati se na ekranu što održava neko sretno društvo mnogo je lakše. Toliko je lako da izgleda lažno. Posljedice marginalizacije mnogo su dublje a da bi se izbrisale katalogom koji bilježi slijed anonimnih lica u zajedničkoj priči. Umjesto jednostavne identifikacije valja nam ponovo steći pravo na borbu, pravo na mišljenje, pravo na sanjarenje. Prihvaćanje životnih uvjeta kao sasvim povoljnih dokida svaku utopiju. Rane moraju biti poticaj promjene, ne razlog zaborava.

Zima je i zrak miriše

na snijeg. Već je noć kad sam stigla i izlazim da se malo prošećem. Sutra ćemo se probuditi u nekom izbijeljenom, lijepom, čistom, omekšanom krajoliku. Večeras su pločnici još suhi. Stabla su ogoljela, tužna, kao napuštena.

Šetam se između niskih kuća, prolazeći kroz labirint uskih ulica što se dižu po uzvisinama. Mnoge su jednokatnice sa širokim krovom od crijepova, nagnutim poput kape što pada preko očiju i ne dopušta da ih se dobro vidi. Čini se da nitko tu ne živi, u tim ljupkim kućama bez stepenica. Iza njih su svakako vrtovi, možda i voćnjaci. Mirni i stišani život što je ovdje vladao stoljećima sada je samo ukras.

Kuće su nenastanjive zbog nedostatnoga održavanja. Prozori su mračni. Ulice, tijesne i krivudave, namještene su poput udobna interijera. Stolovi i stolice su posvuda, na svakom pogodnom kutku. Ima imrpoviziranih krovova od platna ili stakla. Ima prozirnih pregrada što štite od hladnoće i kiše. Ima i zatamnjenih pregrada što čuvaju malo intimnosti. Ima električnih grijala što vise ispod svjetiljki. Ima plinskih grijala što oponašaju plamen gorućeg drva, plamen zatvoren u prozirnu plastičnu cijev, poput onih grobljanskih svijećica kod kojih se samo vidi da gore. Divani, što se također nalaze na ulici, široki su i duboki i svi opskrbljeni debelim pokrivačima za zagrtanje. Svaki lokal ima vlastite zvučnike što puštaju vrlo glasnu glazbu, moćne zvučnike tako da nadglasaju snagu susjednoga lokala. Mnoge terase drže televizor velikoga ekrana, toliko velikoga koliko je god moguće. Prostori što iznenada izranjaju iz spleta ulica ispunjeni su raznim stolovima pod golim nebom. Neka nogometna utakmica ili neki zabavni program uživo odjekuju među mrtvim kućama.

Čitavo staro jezgro izgleda yard sale, opisana od Carvera. Utrobe intimnog življenja bestidno su izašle na ulicu. Tu se pije, jede, razgovara, živi mnogo ugodnije nego li u bilo kojem interijeru. Stanovnici ovoga grada kao da zaboraviše tko su, stoga sjede u tom hladnom mraku sa smiješkom trajnoga zadovoljstva, uvućeni u rastresene razgovore. Njihovi su se životi u određenom trenutku ispraznili. Privid budućnosti održava im život ulice, koji drugi trebaju vidjeti i diviti im se. Ognjište ne nudi takvu udobnost, to povjerenje u moguću budućnost. A u kući boravi jedino raščaranost. Interijeri nemaju mogućnost da se ogrnu sudioničkom maštom. Interijeri zrače zbiljom s kojom se teško suočiti, koja je neudobna i savršeno dostojna zaborava.

Sve je prolazno u gradu što se rasprostire po brežuljcima. Tu nije teško odustati od svega, odbaciti pojam utočišta. Život treba shvatiti kao trenutak, jer sreća ne može potrajati, sreća je potrošni proizvod. Skromnu zaradu treba namijeniti jelu i piću, što nam, poput sreće, izmiču. Toliki dobri trenutci već su progutani. Ili se pak posvetiti njezi tijela, masaži, u svjetlosti nekog vrlo cijenjenog izvora, da ne govorimo o dva sata što ih treba utrošiti da bi nokti zasjali trajnom pokošću.

Treba poslušati zahtjev da se kupi sreća. Vrijeme nas je ispunilo sustavnim zauzetostima. Slobodni trenutci više nisu prazan list, skok u prazno. Prolaznici ovdje plaćaju šetanje. Novci nisu važni, važna je namjera da se zna što treba učiniti, kako otkloniti tjeskobu. U ovome okružju obuzimlje ih dojam da sudjeluju u nekom kuharskom spektaklu što ga naviješta divovski ekran. Jelo i piće zagriju želudac, a malo i dušu. Sjedeći pod infracrvenim grijalicama za trenutak se ljuljaju u magli ne-sjećanja.

Žele biti sretni, po bilo koju cijenu, a malo košta. Odrekli su se svake mogućnosti dugog trajanja. Više ne sanjaju nego izravno žive u ostvarenim snovima. Bez borbe ili protesta napustili su iluzije i zamijenili ih za predstavu što im pomaže zaboraviti sve ono čega su se odrekli. Svjesni su jedino sustava što ih je uvjerio da žive u nevremenu. I da plaćaju svaki korak koji čine.1)

Preveo s katalonskoga i bilješku napisao:
Tonko Maroević

__________________

1) Simona Škrabec je slovenska spisateljica koja živi i radi u Barceloni i piše na katalonskome jeziku. Diplomirala je u Ljubljani germanistiku i komparativnu književnost. Doktorirala je na barcelonskom sveučilištu s temom o Srednjoj Europi, a dosad je objavila tri knjige eseja: »Samotni rod« (L’estirp de la solitud, 2002.), »Slučaj borbe« (L’atzar de la lluita, 2005.) i »Posuđena domovina« (Una pàtria prestada, 2017.). Prevela je na katalonski nekoliko knjiga slovenskih pisaca (Drago Jančar, Tomaž Šalamun i Brane Mozetič), a znatno više katalonskih autora na slovenski (Maria Barbal, Jaume Cabré, Pere Calders, Jesus Moncada, J. M. Foix, Maria Mercè Marçal i Gabriel Ferrater). Posebno je agilna u P.E.N. klubu i katalonska je zastupnica u Sekciji za zaštitu »malih« jezika u okviru ove međunarodne organizacije.

Knjigom »Vraćam se iz šume ruku umrljanih« (Torno del bosc amb les mans tendydes, 2019.) po prvi put se javlja vlastitim proznim ostvarenjem. Riječ je o kratkim zapisima, lirskim crticama i putopisnim bilješkama izrazito osobne intonacije, između faction i fiction orijentacije. Karakterizira ih pokriće egzistencijalnog iskustva i nesmiljena analitičnost, sposobnost da kroz kratke prizore, bjeguće slike i svakodnevne situacije fiksira slutnju dubljih zbivanja i složenih ljudskih odnosa. Kritičar Manel Ollé je zapisao: »Simona Škrabec otkriva sposobnost pričanja da nam prenese i tragičnu emociju, a da pritom ne padne u retoričnost«.

Stilski zahtjevna i leksički iznimno bogata naracija ove autorice nije laka za prevođenje. Izražavanje na nematerinskom jeziku očigledno je aktiviralo najdublje resurse bića, te urodilo prozom introspektivnih dosega i pravih literarnih dometa. Tekstovi nastali u raznim prigodama i na različitim stranama svijeta u knjizi su raspoređeni u četiri odjeljka jakih simboličkih naziva: »Bijeg« (La fugida), »Mimetizam« (El mimetisme), »Mirisi« (Les olors) i »Neravnoteže« (Els desequilibris). U našem su izboru po četiri lirska zapisa iz trećega i četvrtoga odjeljka.